Kako stoji u najavi, gusari u Omišu su u prošlosti stvorili jedinstvenu komunu: “Grad Omiš stoljećima je odolijevao moćnim silama, uključujući i Mletačku Republiku, ostavši simbolom slobode, hrabrosti i kolektivne snage. Upravo na toj povijesnoj i mitskoj podlozi gradi se ovogodišnji festivalski program, promišljen u kontekstu današnjeg svijeta obilježenog društvenim nejednakostima, krizama, ratovima i gubitkom zajedničkih vrijednosti.”

Na festivalu sudjeluju domaći i međunarodni umjetnici koji kroz izložbe, instalacije i intervencije u javnom prostoru te filmske projekcije istražuju ideje utopijskih zajednica, kolektivne brige i otpora. 

Almissa Open Art Festival odvija se na više lokacija, a ove godine ugošćuje: Đorđa Balmazovića (Škart), Arkadiy Kots Band, Borisa Burića, Bena Caina, Nemanju Cvijanovića, Darka Fritza, Flavija Favellija, Igora Grubića, Marijana Molnara, Ivana Ramljaka, Renu Rädle, Vladana Jeremića, Rosy Rox, Mateu Šabić Sabljić, Juru Sabljića i Dritona Selmanija.

Ulaz na sve programe je slobodan, a više detalja pronađite ovdje.

Poziv je otvoren za umjetnike_ce različitih generacija s dvogodišnjim iskustvom rada u polju umjetnosti, neovisno o mediju. Ovaj rezidencijalni boravak zamišljen je kao kreativni hub na Malti kojim će izabrani umjetnici_e imati priliku doprinijeti diverzifikaciji lokalne scene.

Posebno se pozivaju umjetnici_e koji imaju iskustvo boravka u regijama i/ili državama s nedavnom poviješću konflikta kako bi svojim radom predstavili moguće umjetničke odgovore koji zagovaraju mir.

Rezidencija je osmišljena za maksimalno šestero umjetnika_ca, a sveukupni budžet za njihov boravak iznosi 30 000 eura. Puni tekst natječaja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 4. srpnja.

“U radu The Alibi of the Lonely Sandwiches, Josifovski se suočava s apsurdnim ritualima političkog spektakla u Srbiji i Sjevernoj Makedoniji, gdje nešto tako obično poput sendviča postaje znak odanosti, mito zamotano u celofan. Oslanjajući se na populističke taktike iz sredine 2010-ih u Makedoniji, oživljene u današnjoj Srbiji, izložba pretvara sendvič u satirični spomenik političkoj manipulaciji. Ovi radovi služe kao kritika načina na koji moć zavodi javnost mrvicama utjehe dok istovremeno prikriva dublje pukotine u društvu”, stoji u najavnom tekstu izložbe.

Jovan Josifovski makedonski je queer umjetnik koji živi i radi u Skopju. Njegova umjetnička praksa i istraživanje bave se ranjivostima queer života u postjugoslavenskom kontekstu, s posebnim naglaskom na nasilje i složenosti unutar obitelji queer djece, ispitujući delikatan i često napet odnos roditelj-dijete.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Mjesto otpora bavit će se, kako najavljuje organizatorica Rajna Racz, istraživanjem uloge umjetnosti u kontektstu društveno-političkog angažmana i otpora postavljajući pitanja poput “Kako umjetnost može biti mjesto aktivizma i borbe?” te “Koje su moguće strategije da umjetnost bude angažirana?”.

Prvi dan manifestacije u obilježit će izvedba monodrame Jama s početkom u 18:30 sati. Stihove Ivana Gorana Kovačića ovom će prigodom izvesti Andrija Nazlić. Radionicu pisanja poezije vodit će Monika Herceg, a održat će se u petak i subotu od 16 do 18 sati. Prijave za radionice su obvezne, a vrše se putem e-mail adrese uonahero@gmail.com. Prethodno iskustvo ni objavljeni rukopisi nisu potrebni.

Drugi dan, uz radionicu se održava tribina Poezija kao glas otpora koja u fokus stavlja poeziju palestinskih pjesnika mlađe generacije – prije svega Najwana Darwisha i Mosaba Abu Tohe – čije su knjige izdane i u Hrvatskoj te njihovi stihovi već dugo svjedoče o situaciji u Gazi i okupaciji Palestine. Na tribini će govoriti Monika Herceg, Rajna Racz i Nataša Govedić.

Kraj manifestacije obilježit će samostalni koncert kantautorice Sare Renar koja, osim autorske glazbe sklada i izvodi glazbu za kazalište, a česta je gošća književnih manifestacija te radi glazbu za multimedijske projekte.

Više detalja možete pronaći ovdje.

“Akademski i politički put Lise Vogel (1938.), marksističke feministkinje, feminističke sociologinje i povjesničarke umjetnosti, aktivistkinje, izniman je primjer susreta biografije i povijesti. Njezin istraživački rad oblikovali su i vodili politički događaji, a iskustva na terenu bila su presudna za širok teorijski zahvat u pitanje podčinjavanja u kapitalističkom društvu. S druge strane, historijske su se promjene snažno odrazile na recepciju njezina rada; gotovo da bismo iz nje mogli iščitati putanju feminističkog i marksističkog teorijskog razvoja od 1970-ih do danas. Njezini su doprinosi marksističkom i socijalističkom feminizmu ogromni, mada nisu uvijek bili dovoljno prepoznati i priznati”, stoji u predgovoru Vesne Vuković.

Tema susreta bit će tekstovi o revolucionarnoj umjetnosti, umjetnosti u revoluciji i ulozi umjetnosti u oblikovanju društva, koje će sudionici_e prethodno dobiti mailom. Kružok je zamišljen kao prilika za diskusiju, ali i dijeljenje osobnih dojmova na temelju pročitanog.

Dio tekstova je na engleskom jeziku, a prijave za kružok vrše se preko online obrasca.

Program su osmislile Marina Mlakar, Lucija Radenić i Lana Udovičić, a više detalja potražite ovdje.

“Projektom 12 intervencija na glavnom trgu Zagreba nastojimo okupiti društveno-politički angažirane i feminističke umjetničke glasove koji će na jedan dan, prvu subotu u prosincu, zauzeti glavni Trg grada te poslati jasnu kritiku ugrožavanju ženskih prava, homofobiji, transfobiji i sve snažnijim pokušajima re-tradicionalizacije društva. S obzirom na uvriježena okupljanja na Trgu prve subote u mjesecu te prostorne mogućnosti i ograničenja, predlažemo prijavu radova u formi teksta, vizuala, kolaža, crteža, stripa i slično, koji se mogu ostvariti kroz tisak na velikim formatima papira ili platna, a postavom na mobilnim stalcima ćemo nastojati osigurati dobru vidljivost radova. S druge strane, prijavitelji_ce su slobodni_e poslati prijedlog u formi prema vlastitom odabiru!”, poručuju iz Domina.

Na poziv se mogu prijaviti svi zainteresirani s maksimalno dva prijedloga. Honorar je 80 eura bruto, a domino obavlja produkciju radova (print i grafičku pripremu prema dogovoru) te tehničku pomoć, promociju i dokumentaciju rada).

Za prijavu je u mailu s naznakom “12 intervencija” potrebno poslati kratki životopis (do 100 riječi) i kontakt podatke, zajedno s vizualnim rješenjem i kratkim konceptom. Prijaviteljice_i odabranih radova će biti kontaktirane_i u ponedjeljak 27. studenog.

Rok za slanje prijave je do kraja dana 24. studenog.

Osmo izdanje SUFFesta ponovo izlazi na ulicu kako bi se kroz umjetničko-aktivističku sliku problematizirao pojam urbanog prostora. Izložbeni program festivala donosi intervencije petero umjetnika u centru Križevaca – Tee Hatadi, Antonija Grgića, Krune Jošta, Marijana Molnara i Saše Živkovića.

Festival će biti otvoren u utorak, 10. listopada u 18:00 h, u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci izložbom Grad na drugi pogled, nakon čega slijedi performans Med i mlijeko suvremenog umjetnika Krune Jošta u autorovom odsutstvu. Program i raspored svih događanja dostupan je ovdje.

U pokušaju da artikuliram i analiziram ova pitanja neprestano sam se vraćala na jednu za mene formativnu polemiku iz 2015. godine. Radi se o nizu tekstova Nikole Dedića i Svebora Midžića, (prvi, drugi, treći) objavljenih na portalu Dematerijalizacija umetnosti, a vezanih upravo uz pitanje odnosa umjetnosti i politike. Dedić i Midžić nastupaju sa srodnih, lijevih, političkih pozicija te obojica smatraju da je umjetnost duboko politična praksa i neraskidiva od društva. Polemika se, međutim, vodila oko načina na koji to umjetnost čini. Dedić je zastupao stav da je umjetnost politična kroz svoj govor o važnim političkim temama, a Midžić da se njen transformativni potencijal ostvaruje u polju umjetničkog jezika, same forme. S jedne strane stoji teza da je potrebno eksplicirati političku poruku kako bi umjetnost mogla društveno djelovati, a s druge ona da takva eksplikacija može zamagliti i neutralizirati  političke učinke samoga djela. Ukoliko promatramo suvremenu umjetničku scenu u regiji, pozicija kakvu Dedić zastupa češća je i “glasnija”, kako u izlagačkim tako i u kritičarskim praksama, uključujući i ovu izložbu. Stoga mi je ona djelovala kao odličan povod za aktualizaciju spomenute polemike. Upitala sam se do koje su mjere izložena umjetnička djela ostvarila zadatak koji im je postavio kustoski okvir – da proizvedu politički učinak. 

Za početak, radi se o skupnoj izložbi iznimno heterogenih autora_ica, unaprijed omeđenih i interpretiranih u okviru tema konferencije – određenom, dakle, svojevrsnom interpretacijskom Prokrustovom posteljom. Prva rečenica deplijana navodi kako izložba “iznova promišlja eko-društvene umjetničke prakse iz perspektive političkih ekologija, eko-feminističkih i dekolonijalnih pozicija, istražujući kako umjetničko djelovanje i imaginacija mogu doprinijeti transformaciji nepravedne i ekstraktivističke logike neoliberalnog poretka”. Ovaj je okvir postavljen a priori, dok je posjetiteljici prepušteno da vlastito razumijevanje djela sama pokuša prilagoditi okviru – umjesto da prati logiku definiranja zajedničkog nazivnika s obzirom na idiosinkratičnosti izloženih radova.  

Dio radova, poput Perjovschijevih crteža ili videa Marwe Arsanions, svoje mjesto na izložbi bez sumnje je našao tako što se svojim manifestnim sadržajem veže za neku od tema (ekologije, feminizma, dekolonizacije). S druge strane, ostaje nejasno na koji su način primjerice crteži Selme Selman ili snimka performansa Cecilie Vicuñe u dijalogu, bilo međusobnom ili s temom izložbe. Vicuñin rad Sol y Dar y Dad, Una palabra bailada iz 1980. godine u ovom kontekstu funkcionira tek na najbanalnijoj denotativnoj razini: u ideji solidarnosti koja se jezičnom igrom rastavlja u riječi koje evociraju davanje i sunce, kroz performans putem kojeg grupa (zajednica, kolektiv) plesom proizvodi riječi. Ovi su elementi u videu bez sumnje prisutni i važni, ali predstavljaju tek djelić cjeline koja taj rad potencijalno čini transformativnim, brehtovskim čekićem, a ne ogledalom. Izostavljeni su aspekti poput briljantnog pjesničkog zadiranja u tkivo jezika, utjelovljavanja i kolektivizacije konkretne poezije, elementi u kojima nema direktne poveznice s temom izložbe. 

Selman pak svoje crteže opisuje ovako: “Crteži su reprezentacije čistih formi koje traže slobodu, apstraktnu slobodu linija, prostora i tijela. Na svim crtežima moje tijelo je predstavljeno u različitim oblicima, ali ispred iste bijele pozadine. Bijela pozadina, koja je fizički rezultat svih spektara kombinacije boja za mene simbolički funkcionira i kao imaginarni svijet bez granica”. Daleko od toga da zazivam primat autorske interpretacije, ali Selman je uglavnom vrlo izravna u političkoj artikulaciji svojih radova. Gesta povratka na formalizam, na istraživanje “čistih formi koje traže slobodu” u ponuđenom se kontekstu poništava, pa rad ostaje visiti u zraku. 

Nisu svi radovi na isti način osiromašeni zadanim okvirom izložbe – naprotiv. Autoportret II je drugi rad Selme Selman izložen u HDLU-u. Riječ je o snimci performansa u kojem umjetnica razbija različite kućanske uređaje te tako u prostoru galerije ponavlja rad mnogih sakupljača starog željeza. Rasijalizaciju (Romi) i klasnu određenost (siromašni lumpen/proleterijat) ovog zanimanja ona time kontrastira s rasijalizacijom (bijelom) i klasnom određenosti (srednja i viša klasa) posjetitelja galerija. Pritom bira formu performansa (a ne recimo onu crteža ili slike) zato što time eksplicitno u jednadžbu unosi vlastito tijelo, koje spaja spomenute proturječnosti. Ekološki kontekst obogaćuje ovaj rad dodatnim slojem čitanja, spajajući (mukotrpan i rasijaliziran) rad na reciklaži s temama koje su bile dio konferencije: činjenicama da marginalizirane skupine podnose najveći teret klimatske krize ili da briga za ekologiju može biti i izgovor za rasističke prakse. 

Time što čine dio izložbe neki radovi gube, neki dobijaju, a nekima je ona točno po mjeri. Borovo: restlovi Željka Beljana prodisali bi da je bio izložen kontekst u kojem su izvorno artikulirani, dok je rad Marine Naprushkine, s obzirom na tradiciju kolektivne proizvodnje maljavanki, djelovao smislenije u okviru kolektivne izložbe nego što je to bio slučaj na njenoj prošlogodišnjoj samostalnoj izložbi. Ipak, svi su radovi nužno izglobljeni iz onih (političkih, društvenih, umjetničkih) konstelacija u kojima su nastajali.

Upravo to ovu izložbu čini ogledalom suvremenog društvenog trenutka. Taj trenutak naziremo na tragu koncepta vječne sadašnjosti kapitalističkog realizma, koji je popularizirao Mark Fisher, ili pojma hiperkulture, kao projekcije globalizacijskih procesa kasnoga kapitalizma, kako to opisuje Byung-Chul Han. Prema ovom autoru, elementi kulture danas se sve češće pojavljuju kao dekontekstualizirani, plutajući označitelji, uvijek prisutni u hipermreži neprestane istovremenosti. U našem slučaju to omogućuje da, recimo, paralelno promatramo performans čileanske pjesnikinje u egzilu snimljen 1980. i suvremene intervencije Marka Tadića na razglednicama iz pedesetih i šezdesetih. Takvim se izglobljavanjem želi otvoriti prostor za dijalog, unijeti još jedna interpretacijska razina,  eksplicitno postaviti umjetnička djela u kontekst političke borbe, no rezultat nije na razini očekivanja.

Naime, kognitivna teorija kulture pokazuje da takvo izmještanje ne prolazi bez posljedica. Ona razumije umjetničko djelo kao emergentni koncept distribuirane kognicije: kognicija se raspoređuje između (ne)materijalnosti samog predmeta, značenjskih poveznica s kontekstima nastanka i života djela, uključujući lokalni i globalni politički kontekst, mjesta u povijesti vlastitog umjetničkog izraza, te neprestanih javnih i privatnih interpretacija promatrača. Isti predmet – video, crtež, performans – u različitim kontekstima svoj potencijal ostvaruje u drugom opsegu. Stoga čak ukoliko i donese zamišljenu političku poruku na sadržajnoj ravni, djelovanje tog umjetničkog djela, njegov transformativni potencijal, ostat će neostvaren ukoliko se ne aktivira unutar značenjske mreže koja zahvaća puno dublje i šire od same poruke. 

Može li onda u takvoj konstelaciji umjetnost odraditi zadatak koji joj je, na Althusserovom tragu, u spomenutoj polemici postavio Dedić: da se u dovoljnoj mjeri izmakne iz sistema kako bi artikulirala mogućnost utopijske transformacije, zadatak postavljen i pred ovu izložbu? Ona je za to možda i sposobna, ali bi joj najprije trebalo dozvoliti da to čini unutar svoje mreže. Urgentnost političke poruke ponekad negira temeljni uvjet koji omogućuje da se umjetnost razlikuje od drugih čekića društvene transformacije: njenu autonomiju, artikulaciju putem forme i umjetničkog jezika. Istovremeno, tenzije između težine opresije, potrebe za hitnim djelovanjem te političke impotencije distopije kapitalističkog realizma pokušavaju se riješiti tako što se na umjetnost delegira ne samo altiserovska artikulacija političkih mogućnosti, već i (svjesno ili nesvjesno) zadaća da postane zamjena za politiku.

Umjetnost nesumnjivo može biti brehtovski čekić, alat oblikovanja društva – ali, paradoksalno, ona u tome ne uspijeva ako pokušava biti samo to, niti ako je u tome sama. Ukoliko oslobodimo umjetnost od očekivanja da preuzme na sebe političku organizaciju i otpor, oslobodit ćemo je i za to da postane puno političnija, radikalnija i potencijalno doista transformativna. Izložba (i konferencija) Planet, ljudi, skrb – to se zove odrast! donekle postiže cilj koji pred teoriju i umjetnost stavlja Althusser: da artikulira mogućnost utopijske transformacije. Ipak, njeno ostvarenje ne može se tu i iscrpiti: za takvo što je potrebno političko organiziranje. Tek onda – da parafraziramo partizanskoga komandanta Franca Rožmana koji je u raspravi s dramatičarem Matejem Borom usred Drugog svjetskog rata urgirao u korist kompleksne karakterizacije partizanskih likova – to postaje i dobra umjetnost i dobra politika.

Prema najavi, kustos Michal Koleček koncipirao je postav koji predstavlja “zbirku umjetničkih djela čeških umjetnika koji se bave fenomenom civilizacijske usamljenosti, ali i intimnim oblicima aktivizma kroz koje se ta usamljenost može suzbiti”. Na izložbi sudjeluju Jiří Černický, Lukáš Jasanský & Martin Polák, Zdena Kolečková i Michaela Thelenová, predstavnici češke angažirane umjetničke scene 90-ih te predstavnik nešto starije generacije umjetnika performansa, Jiří Kovanda. 

Izložba se može posjetiti do 04. kolovoza svaki dan od 18 do 22 sata ili najavom na mail.

Više o izložbi i umjetnicima i umjetnici potražite na poveznici.