Piše: Vatroslav Miloš

Kako zakon definira pojam spontanoga nije nam poznato, ali Hrvatski enciklopedijski rječnik kaže da je “spontan” onaj “koji se javlja, događa ili izbija bez jasnog vanjskog uzroka” i “koji je izazvan u trenutku bez predumišljaja”. U Zakonu o javnom okupljanju nigdje se ne spominje famozni institut “spontanog okupljanja” kojime prosvjednici pravdaju svoju višemjesečnu prisutnost u Savskoj 66 te da prosvjed stoga i nije morao biti prijavljen nadležnim organima. Članak 9. spomenutog zakona kaže tek da se “ne prijavljuju okupljanja, sastanci, tribine, okrugli stolovi ili okupljanja registriranih političkih stranaka te sindikalnih i drugih udruga koja se održavaju u zatvorenim prostorijama prikladnim za te svrhe” te da se “ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi”, a zakon predviđa i da gradovi s više od 100 tisuća stanovnika mogu odrediti jedno mjesto gdje se mogu održavati neprijavljeni prosvjedni skupovi. U Zagrebu je to Trg Francuske Republike. Teško je reći kako su se, prema navedenoj definiciji, na mjestu prosvjeda spontano mogli pojaviti, recimo, transparenti, stolovi, stolice, televizori, kuhala, ležajevi i, na kraju, šator. Možda to stvarnost kao referencijalnu fikciju uzima ono što se u povijesti književnosti naziva magičnim realizmom, ali to sa sigurnošću nikako ne bismo mogli tvrditi. Iz policije pak kažu da već duže vrijeme provode istražne radnje kako bi doznali tko je organizator skupa, ali, nažalost, bez rezultata. S druge strane ceste, jedan je tridesetogodišnjak – doslovno držeći gaće na štapu i transparent na kojem stoji “Imam PTSP od nerada” – pokušao ukazati na probleme kronične nezaposlenosti u državi. Policija je u roku 20 minuta zaključila kako nema ničega spontanog u njegovom prosvjedu i ekspresno primijenila Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Moguće i stoga što pri ruci nije imao šator. 

Ovih se dana, točnije 22. veljače, obilježava 80. godišnjica rođenja Danila Kiša. Umjesto prikladnim citatom, zrnatim intervjuom ili nemuštim panegirikom, prisjetimo se Kiševa djela – književnom kritikom. Sarajevski je Buybook prošle godine izdao Izvod iz knjige rođenih: Priču o Danilu Kišu, prijevod Kiševe biografije kojoj je autor britanski povjesničar Mark Thompson. Katarina Luketić piše: “Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu nije suha, nenadahnuta biografija jednog pisca (poput nekih biografija domaćih autora), niti hermetična interpretacija njegova djela (poput samozadovoljnih akademskih analiza koje odišu strahom od stvarnosti), nego istovremeno i osobita biografija, i suptilna, znalačka interpretacija, kao i sociološko-kulturološka studija koja širokokutno obuhvaća specifikume vremena i prostora”. 

Koliko nas Hrvatska radiotelevizija gotovo svakodnevno podsjeća što smo od javnog medija izgubili, toliko bi nas Hrvatski radio trebao potaknuti da razmišljamo o tome što imamo i kako to sačuvati. “U brazdama glazbe” novi je ciklus emisija na Prvom programu HR-a, a njegovo je prvo izdanje, glazbeno-dokumentarna priča Ljubice Letinić Iz povijesti gramofonskih ploča, bilo posvećeno “razvoju tehnologije bilježenja zvuka” o čemu je govorio Veljko Lipovščak, dugogodišnji tehnički direktor u Jugotonu, znanstveni suradnik Zavoda za elektroakustiku FER-a i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Naredna emisija, Iz povijesti Jugotonove klasike autora Darija Poljaka, uz svjedočanstva Pere Gotovca, Vladimira Krpana i Tonka Ninića, bavila se Jugotonovim izdavaštvom klasične glazbe, odnosno procesima produkcije “antologijskih nosača zvuka poput Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, Beethovenove sonate ili Sorkočevićeve Simfonije u obradi Stjepana Šuleka“. 

Hrvoje Šimićević s H-altera proveo je nekoliko posljednjih tjedana analizirajući priloge Dnevnika HRT-a koji su se bavili Branimirom Glavašem. “Na zaglavlju priloga koji je emitiran prošli tjedan u HTV-ovom Dnevniku”, piše Šimičević, “masnim je slovima bila otisnuta egida: ‘Tko će ga zaustaviti?’. Pitanje se odnosilo na nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji se na snimci prešetavao saborskim hodnicima, na dan kad su njegove stranačke kolege u više navrata Milorada Pupovca nazvale četnikom, a SDSS četničkom ćelijom. Uvodna konsterniranost urednika najutjecajnije informativne hrvatske emisije u neku je ruku razumljiva, čak i opravdana. Doista je legitimno zapitati se tko će zaustaviti čovjeka koji je povratak iz BiH najavio fotografijom obješenih tijela na Facebook profilu i potom na istom mjestu stavio svojevrsnu potjernicu za Pupovcem. No, kada je riječ o samom Dnenviku HTV-a, možda bi bilo puno svhrsishodnije postaviti pitanje: Tko je suodgovoran za stvaranje društvene klime u kojoj je uopće potrebno postaviti pitanje tko će zaustaviti Glavaša?”. Odgovor na to pitanje potražio je kod Gordane Vilović s Fakulteta političkih znanosti, Krešimira Solde i Biljane Kašić s Filozofskog fakulteta u Zadru, Marine Škarabalo iz GONG-a i Hajrudina Hromadžića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

“Budući da rijetko kada imamo priliku vidjeti stvarne snimke naših ratova i držimo se onih simuliranih u holivudskim filmovima koje nas ionako prikazuju u pozitivnom svjetlu, pitam se što Amerikanci rekli kada biste im pokazali snimke onoga što ostaje iza napada dronovima, poput vjenčanja koja smo zamijenili za okupljanja terorista od kojeg je ostala samo – riječima onih odgovornih za upravljanje našim projektilima – ‘pregažena crkotina'”, pita se Charles Simic u svojoj kolumni u The New York Review of Books. Više možete čitati ovdje. 

Andrew Bird američki je violinst, gitarist i skladatelj. Iako se bazično radi o pop i folk glazbi, njegova su izdanja, projekti i nastupi, kao i njegov pristup skladanju, sonični su eksperimenti vrijedni pažnje. Njegov posljednji projekt, Echolocations, bavi se utjecajem prirodnih i umjetnih struktura na zvuk. U Canyonu, prvom od pet filmova režisera Tylera Mansona koji dokumentira projekt, Bird istražuje akustičke mogućnosti spleta pješčenjačkih stijena u Coyote Gulchu u američkoj saveznoj državi Utah. Osim kao filmska i diskografska izdanja, snimke nastale u sklopu projekta dostupne su i kao dio Sonic Arboretuma, instalacije u bostonskom Institutu za suvremenu umjetnost nastale u suradnji s Ianom Schnellerom, majstorom izrade žičanih instrumenata i osnivačem Specimen Productsa, male tvrtke koja se bavi izradom specijaliziranih instrumenata, pojačala i zvučnika. Canyon možete pogledati ovdje, a tonski zapis u cjelini možete preslušati ovdje.