Već ova definicija daje naslutiti da slobodna glazba nadilazi isključivo muzičke aspekte i poprima filozofsku ili, kako će to tijekom našeg razgovora nekoliko puta naglasiti improvizator i organizator Damir Prica Kafka – Capri, gotovo duhovnu dimenziju. Capri pojašnjava: “Meni je glazba uvijek bila sredstvo za izražavanje. Nije mi bilo cilj napraviti kompoziciju, to je na neki način nusprodukt moje potrebe za izražavanjem onoga što ne mogu izraziti na drugi način. To što ja sviram je vrlo, vrlo individualno, a opet kad sviraš s drugima bitna je ta komunikacija koja otvara neke nove prostore. Jako je važno da se desi moment koji se nikad nije prije desio.”

Povijesno gledano, slobodna glazba korijene vuče iz dvije tradicije. U Americi, djelovanje Ornettea Colemana, Cecila Taylora, Johna Coltranea, Alberta Aylera i njihovih suvremenika na free jazz sceni šezdesetih godina donijelo je odmicanje od harmonijskih obrazaca bebopa i korak u atonalnost koja će kasnije dovesti do proširivanja slobode muziciranja. U Europi, pak, preteče slobodno improvizirane glazbe pronalazimo u radu skladatelja suvremene glazbe s polovice dvadesetog stoljeća, prvenstveno Corneliusa Cardewa i Karlheinza Stockhausena, koji su u svoje kompozicije uveli načela slučajnosti i čije su partiture nudile prostor za muziciranje neopterećeno prethodnim uputama.

Iako će se nakon inicijalnih pokušaja slobodna improvizacija račvati u međusobno disjunktnim smjerovima, prožimajući sve od tvrde britanske scene, na kojoj su značajne uloge odigrali sastav AMM, gitarist Derek Bailey i saksofonist Evan Parker, preko apsurdističkog nizozemskog kolektiva Instant Composers Pool, pa do političko-ideološki motiviranih istraživanja čikaške organizacije AACM (Association for the Advancement of Creative Musicians), natruhe tih početnih postavki pronalazimo i u suvremenim praksama. Niti te glazbene ostavštine mogu se tako osjetiti u tradicionalnim formama improvizacije na akustičnim i električnim instrumentima, ali sve češće i u poljima računalne glazbe kao što je live coding.

Unatoč autokolonijalnom i provincijalnom refleksu koji temu slobodne improvizacije obavija negativnim afektom u lokalnom diskursu, Caprin opus svjedoči da počeci slobodne improvizacije u Jugoslaviji i Hrvatskoj nisu značajno kaskali za međunarodnom scenom. “Moje prvo glazbeno iskustvo vezano za improvizaciju i glazbu s elementima free jazza bilo je u okviru grupe Deep Throat, krajem sedamdesetih”, prisjeća se Capri.

“Grupu je osnovao skladatelj i pijanist Zoran Šilović Šilo, koji je pisao glazbu za Kugla glumište i vodio Kugla band. Punk-jazz je bio termin koji je Šilo koristio kao opis glazbe koju je izvodio Deep Throat. Zadnja postava u kojoj smo svirali Šilo (Fender Rhodes), Goran Reljić Relja (violina) i ja na alt saksofonu bila je najvećim dijelom improvizacija, vrlo energična, kaotična i atonalna; bez strukture, dogovora, zadanih tema i čvrstog ritma. Šilo je u to vrijeme bio pod utjecajem Cecila Taylora, pa je i njegovo sviranje klavira išlo u tom smjeru. Relja i ja smo se snalazili kako smo znali.”

Ipak, ključni se trenutak događa sredinom osamdesetih godina, kada Capri, tada član Haustora, i Dragan Pajić Pajo iz sastava Bordela osnivaju Cul-de-Sac koji danas djeluje kao grupa od deset članova pod imenom Cul-de-Sac / Orkestar za ubrzanu evoluciju.

“Pajo i ja smo imali potrebu za malo drugačijim glazbenim izražajem. Iskustvo s bendovima je bilo u svakom slučaju jako dobro za nas, ali nije zadovoljavalo naše potrebe, ni glazbene ni spiritualne”, objašnjava Capri. “Tako da smo 1986. godine formirali Cul-de-Sac, koji je počeo svirati potpuno improviziranu glazbu. Tu nije bilo nekih tema. Uzori su nam bili Sun Ra, Coltrane, Eric Dolphy i ta free jazz ekipa. Nastavili smo s time koliko smo i kako mogli, tako da je kroz tu grupu prošlo jako puno ljudi, između ostalih Darko Rundek i Igor Pavlica koji su u to vrijeme bili u Haustoru.”

Dolazak rata početkom devedesetih privremeno prekida djelovanje benda u Hrvatskoj, no Cul-de-Sac se neočekivano ponovno okupljaju u Nizozemskoj, jednoj od europskih prijestolnica slobodne improvizacije koja je dala velikane poput bubnjara Hana Benninka ili pijanista Mishe Melgenberga. Capri 1992. seli u Amsterdam gdje mu se između 1993. i 1994. pridružuje i Pajić:

“Tamo smo na neki način djelovali kao duo, a kasnije i kao trio s pjevačicom i trubačicom Andrejom Košavić. Ono što je možda najznačajnije je da su negdje u isto vrijeme skladatelj Marko Ciciliani i američka flautistica Anne La Berge pokrenuli večeri improvizirane glazbe u skvotu Entrepotdok. Nakon nekog vremena taj ciklus koncerata preselio se u drugi skvot, Overtoom 301, gdje se održavao svaki ponedjeljak pod nazivom Kraakgeluiden, što bi se prevelo kao “Slomljeni zvuci”. Tamo je dolazila međunarodna ekipa, i poznati i manje poznati, a funkcioniralo je na način da su ljudi svirali u ad-hoc grupama, u nekoliko grupa po večeri.”

Upravo će iskustvo s Kraakgeluidenom Pajića motivirati da, nakon povratka u Hrvatsku početkom dvijetisućitih, u Zagrebu oformi Impronedjeljke. “Ideja je bila da okupi glazbenike koje zanima slobodno improvizirana glazba, tako da je bio uključen manji krug mladih muzičara”, kaže Capri. “Dolazili su u prostor iza Močvare, tamo gdje danas Damir Bartol Indoš ima svoj studio. To je u stvari bila neka vrsta radionice i sessiona istovremeno, ali bez publike. Moglo se doći slušati, ali nisu to bili koncerti za javnost. Više su bili orijentirani na istraživanja.”

Pajićeva smrt 2014. prijetila je ujedno biti i krajem za ciklus koji je vodio od 2007. do 2011. Ipak, 2018. na nagovor kustosice, producentice i tadašnje voditeljice Izloga suvremenog zvuka Davorke Begović, Capri oživljava Impronedjeljke. Obnovljeni ciklus napušta koncept radionice i poprima oblik koncertnog serijala, usmjerenog ka dovođenju međunarodnih gostiju, ali uz zadržavanje principa kolektivizma i suradnje, posebno kroz spontano stvorene ansamble i improvizacijske sessione. Prva se dva ciklusa Impronedjeljaka tako održavaju u Studentskom centru, pod okriljem Kulture promjene, no neprijateljskim preuzimanjem SC-a 2018. Capri biva primoran pronaći drugi prostor.

Zahvaljujući voditelju glazbenog programa kluba Vinyl, Vedranu Peternelu, ciklus Impronedjeljaka smješta se u prostorima toga kluba u Bogovićevoj, dok je u isto vrijeme nekoliko koncerata održano u galeriji Greta i Kulturnom centru Mesnička. Nakon gašenja Vinyla, Impronedjeljci konačno utočište pronalaze u Močvari, gdje su, uz povremene izlete na Scenu Ribnjak te u Kontejner i Grof Melin, do danas dio redovnog klupskog programa.

“Prvi trodnevni međunarodni festival Impronedjeljak / Impromonday održan je 2021. u Močvari. Bio je to vrlo skroman festival, sudjelovalo je svega sedam inozemnih glazbenika. Cjelokupni iznos koji sam dobio za festival bio je 5000 kn. Srećom, Austrijski kulturni forum i slovenski Zavod Sploh snosili su troškove nastupa svojih glazbenika, pa je festival mogao ugostiti nekoliko inozemnih glazbenika”, prisjeća se Capri početaka festivalskog izdanka Impronedjeljaka.

Ako su počeci bili poslovično skromni i očekivano izdašno podržani, peto izdanje te manifestacije, koje se od 22. do 24. rujna ove godine održava u Močvari, ugostit će neka od najistaknutijih imena međunarodne improvizacijske scene, od legendarnih pijanista Alexandera von Schlippenbacha i Elisabeth Harnik i trubača Stevea Swella pa do mladih nada poput vibrafonista Šimuna Matišića, čije sudjelovanje Capri posebno ističe. U duhu Kraakgeluidena i izvornih Impronedjeljaka, glazbenici_e će tijekom tri dana svirati u nekoliko različitih premijernih formacija.

Upravo taj aspekt rekonfiguracija, plutanja u nepoznatom te prilika za domaće glazbenike da surađuju s često iskusnijim stranim kolegama element su koji Impronedjeljke izdvaja od drugih sličnih programa koji su se odvijali u Zagrebu i Hrvatskoj tijekom godina. Iako je pod vodstvom prvo Ivice Baričevića Bare, a zatim Mate Škugora Earwing Jazz Festival / NO Jazz u Zagreb dovodio možda i vidljivija imena džeza i slobodne improvizacije, posebno sredinom dvijetisućitih, izostala je dimenzija edukacije i kolaboracije stranih gostiju s lokalnom zajednicom na kojoj inzistira Capri.

Tako ostvarene, spontane suradnje sa sobom donose značajan rizik neuspjeha, pa su posjetitelji Impronedjeljaka kroz godine mogli svjedočiti popriličnom broju neuspjelih ili djelomično uspjelih susreta. U tom se prihvaćanju važnosti procesa i mogućnosti pogreške i nespretnosti, uostalom, kriju umjetnička dopadljivost i duboka ljudskost slobodne improvizirane glazbe.

Pregledavanjem minuciozno vođenog popisa koncerata u okviru Impronedjeljaka, koji su po Capriju do danas ugostili 170 stranih i 75 domaćih glazbenika_ca, nazire se ne samo senzibilitet prema slobodi u sviranju već i otvorenost prema različitim izričajima, perspektivama i demografijama. U slobodnoj glazbi rijetko postoje hijerarhije. Iako će Capri naglasiti važnost predstavljanja mladih glazbenika_ca, njegova selekcija pokazuje i značajni afinitet prema novim licima i osviještenost po pitanju rodne zastupljenosti. Tako su neka od najvažnijih recentnih gostovanja uključivala etablirane glazbenice Maggie Nichols, Lotte Anker i Miju Zabelku, ali i nadolazeće zvijezde poput danske saksofonistice Signe Emmeluth.

Na istom će tragu srpska saksofonistica i istraživačica Jasna Jovićević prilikom promocije knjige Dobro jutro, džezerke na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji u svibnju 2024. izdvojiti Caprin serijal najpristupačnijim mjestom za džez-glazbenice u regiji, dok će se među učestalim gošćama Impronedjeljaka istaknuti i Vesna Pisarović koja je svoj otklon od pop-glazbe pronašla u free jazzu i slobodnoj improvizaciji njemačkog saksofonista i klarinetista Petera Brötzmanna.

Unatoč prepoznatljivim imenima i, generalno gledajući, visokoj kvaliteti koncerata, za Impronedjeljke se sve većim problemom pokazuje nemogućnost stvaranja nove publike, ali i odgajanja novih generacija muzičara. Iako su slične tendencije prisutne i u značajno većim sredinama, od čikaškog Constellationa do londonskog Cafe Otoa, teško je ne primijetiti da na Impronedjeljcima ponekad vlada neugodno familijarna atmosfera. Upitan o budućnosti slobodne improvizacije u lokalnim okvirima, Capri kaže: “Stvarno je jako mali broj glazbenika, možda pet ili šest koji su stvarno zainteresirani, koji prate svjetsku improv scenu. Ne znam koji je razlog tome. Tu ima izvrsnih glazbenika, puno ljudi je završilo džez u Grazu ili u Beču. Izvrsno sviraju svoj instrument, ali rijetko se upuštaju dalje od mainstreama.”

Dojam je da postoji začarani krug u kojem manjak kritičkih pogleda na slobodnu improvizaciju i eksperimentalnu glazbu, kao simptom odumiranja glazbene kritike generalno, za sobom povlači i manjak razumijevanja a zatim i interesa, kako kod publike tako i kod izvođača. Pogled preko granice, prvenstveno prema Ljubljani, Mariboru i Cerknu, pak otkriva značajno pozitivniju sliku i kontrast koji nije endemska pojava za džez i slobodnu improvizaciju već rezultat (ne)uspjeha širih kulturnih politika.

Kako bilo, promišljanje slobodne improvizacije ostaje teško prohodnom temom, dok budućnost forme (p)ostaje podjednako ovisna o socio-ekonomskim prilikama i općem zeitgeistu koji se opasno naginje antihumanističkim, “Entartete Kunst” pozicijama. Capri nema jasne odgovore na pitanja o širim kulturnim perspektivama slobodne improvizacije, no, zasad barem, glad za sviranjem i stvaranjem i dalje postoji. Tako će, uz uzdah, otkriti da mu je iznimno teško što, zbog financijskih i prostornih ograničenja, mora odbijati glazbenike koji bi u Zagrebu željeli svirati.

Unatoč svemu, ne misli stati: “Ono što se sviralo prije 10 godina drugačije je nego ono što se svira sada. Drugačiji je pristup glazbenika. Svaki razvoj je vrlo spor, ali dešava se. Čisto kroz izričaj, glazbeni, estetski, filozofski ili spiritualni, mislim da slobodna improvizirana glazba ima i dalje veliki prostor za inovativni način djelovanja.”

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Snimanju live cd-a doprinijet će Tvrtko Jurić, Peach pit (Bruno, Miha i Franz), Andreja Košavić (truba), Jerko Valdevit (sax i flauta), Luka Smetiško (keyboards), Rokambol (ak. gitara i vokal), Miro Mance (udaraljke), Nenad Borović (DJ i impro-elektronika), Višeslav  Laboš (DJ i krckajući ambijent), D.P. Pajo (električna gitara, tava, efekti) i Mance sa par novih vrlo kratkih komada uz neočekivani nastup vrlo poznatih zvijezda estrade i undergrounda.

Ovaj nastup Mancea, osebujnog kantautora prvi je nakon višegodišnjeg izbivanja sa zagrebačke scene.

Vatroslav Miloš