Budući da je Istarska sabornica redovito središnji izlagački prostor Porečkog Annalea, kustoski kolektiv je tematsko ishodište pronašao i u njezinoj eklektičnoj povijesti (arhitekture). Sagrađena na temeljima ranokršćanske crkve i samostana – sakralnog prostora vjere i rituala, ali i političke moći – sabornica se preobražavala stoljećima, doživljavajući arhitektonske i društveno-političke preinake. U vrijeme Napoleona bila je pučka škola, a svoj naziv duguje održavanju sjednica Istarskog pokrajinskog sabora u drugoj polovici 19. stoljeća. Upravo te prostorne i namjenske transmutacije svjedoče o različitim vizijama svijeta, a izložba Rekli su mi da planet ima živčane završetke pokušava ih nadograditi. Svjetovi koje umjetnici traže “prigrljuju praznovjerje i ne inzistiraju na nadilaženju vjerovanja: to su parafikcijska putovanja ispisana procesima de/re/sakralizacije prema stvarnosti u kojoj se te granice ruše”. Ipak, svi ti fiktivni narativi mogu poslužiti kao poligon za suočavanje s težinom svijeta koji nas okružuje.

Na tragu šestog masovnog izumiranja rad je Roberta Fenricha Suddenly it was clear, yesterday is just a fever dream, u čijem su fokusu plastožderi, plastična stvorenja koja poput gusjenica ovladavaju svakojakim metamorfozama – od jajašaca, kukuljice do gusjenice. Sintetička bića nastala su nakon misteriozne automobilske nesreće, čime se aludira na zagađenje/uništenje planeta kojem pridonose i automobilska industrija i zasićenje plastikom. Novonastala bića nastanjuju svijet nakon čovjeka kojeg je uništilo upravo ono što je bića omogućilo. Budući da, kako piše teoretičarka Heather Davis, o plastici ovisi cijela infrastruktura i brzina kapitalizma, kao i fantazija o beskrajnom ekonomskom rastu koji se zasniva na ekstraktivističkoj politici i masovnoj potrošnji, sintetički sjaj instalacije govori o našoj fascinaciji plastikom kao i nemogućnosti bijega od nje. Prema Davis, plastika širi svoje carstvo smrti i istovremeno prkosi nestanku, predstavljajući temeljnu logiku konačnosti, koja je zastrašujuća jer upućuje na nemogućnost raspadanja, povratka u sustave propadanja i ponovnog rasta. Upravo na tom tragu možemo čitati rad Roberta Fernicha koji logici konačnosti suprotstavlja imaginaciju drugačijeg životnog ciklusa plastike. 

Andrej Beštak i Anja Leko u radu It was nice to pretend we know it all pak koriste prostor Istarske sabornice kao integralni dio svetišta posvećenog digitalnoj božici u obliku sove, hibridnog bića svih praznovjerja, religija i mitologija. Začudnu oltarnu kompoziciju čini rešetkasta struktura koja nosi tri skulpture krilatog božanstva, dok na tlu dva ekrana kontrastno osvjetljavaju crninu izloženih kostiju (relikvija). U pozadini strukture na dva vertikalno položena ekrana promatramo digitalne inačice izloženih skulptura, dok učinak izmjene pozitiva i negativa podsjeća na rendgenske snimke. Gotički prozor u pozadini svetišta dodatno pridonosi sakralnoj atmosferi koju instalacija priziva. Premda vizualno zalaze na područje srednjovjekovnog misticizma, umjetnike zapravo zanima božanstvo koje se može nositi s internetskim nedaćama poput rudarenja podataka ili digitalnog nadzora. Umjesto istraživanja tehnoloških mogućnosti i predispozicija hardvera i softvera, umjetnici se radije okreću mističnom i neshvatljivom, ne bi li im to omogućilo lakše bivanje u svijetu nadziranog i korporativnog prostora interneta. Baš zato što suočavanje s ekonomskim i političkim sustavom djeluje bezizlazno, smisao pronalaze u poigravanju simbolima.

U traganju za magičnim u digitalnoj sferi gotovo je neizbježan susret s umjetnom inteligencijom. Fascinantna već zato što postoji faktor nepredvidljivosti i autonomije na koju ne možemo utjecati, umjetna inteligencija djeluje poput maga tehno infrastrukture. Susrest ćemo se tako s Rose Velvet koja u sebi emulira vlastite autore – ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut). Nastala na umjetničkoj rezidenciji GMK u proljeće 2023., Rose Velvet svoju formu duguje izgledu, glasu, karakterima i ponašanju članova kolektiva. Nastaje kao splet umjetne inteligencije, kompjuterski generiranih slika i marketinga, a umjetnici je koriste kao varijabilni alat ili metodu koja je čas persona, čas program, čas virus. Njezino je rotirajuće tijelo u cijelosti prikazano na ekranu, a djeluje poput ljušture avatara koji čeka klik oživljavanja. U pozadini čitamo bujicu izjava koje reflektiraju vlastitu infrastrukturu. Ipak, u okviru izložbe Rose Velvet djeluje pomalo nezgrapno, svedena je na reprezentaciju, nije previše uvjerljiva kao naš pandan jer izostaje dijalog. To vjerojatno ne bi bio slučaj da smo je sreli u digitalnom okolišu u kojem se njena fiktivnost preobražava u digitalnu stvarnost. 

Preplet digitalnog i stvarnog u fokusu je instalacije The Aqueduct Behind My Eyes Keeps Rebuilding Gaie Radić. Preuzimajući čitav prostor Male Galerije, umjetnica projekciju prelijeva preko stakla, čime je lomi, reflektira i umnaža te vodi promatrače_ice na vizualno putovanje bojama i oblicima. Omekšavanjem granica fizičkog prostora galerije uz pomoć vizualnih intervencija, digitalni svijet postaje metafora uma u obliku neograničenog i apstraktnog prostora. Novonastali krajolik djeluje kao nestvarno stvarni prostor, a budući da umjetnica ne poseže za imerzivnim tehnologijama poput VR naočala ili projekcije od 360 stupnjeva, digitalna i fizička sfera i dalje imaju podjednaku važnost.

Neuralgične točke digitalnih svjetova upravo su materijalne premise na kojima nastaju, kao i materijalne posljedice koje uvjetuju. Kao što je zapisala arhitektica i teoretičarka Keller Esterling u knjizi Extrastatecraft: The Power od Infrastructure Space: “Ponekad nas ono što medij govori spriječi da vidimo ono što medij čini.”  Za nju je prostor infrastrukture forma, ali ne poput fiksnog objekta, već je riječ o stalno mijenjajućoj platformi koja može podnijeti nove okolnosti, preobražavajući odnos između nosive strukture i njene logistike. Infrastrukturom se na simboličnoj razini bavi Andrej Škufca radom don’t even trust nobody. Postavljanjem u javni prostor – konkretno, na terasu iza Male Galerije gdje je ponekad ljetno kino – umjetnik začudni industrijski objekt izmješta iz pretpostavljenih okvira izložbe. Čelična struktura oblih šipki njeguje modularne elemente koje kustoski kolektiv, među ostalim, opisuje kao ”igru skrivača ██████ s udruženim šipkama koje tiho jedu zrak”. Kustoski tekst sve radove prati upisivanjem poetičnog narativa, a kod Andreja Škufce blokovi crnila vizualno korespondiraju sa šipkama instalacije, kao i s prazninama između njih.

Kontrapunkt svim spomenutim radovima čini Shut-In Marianne Nardini jer priziva ritual i poziva na doživljaj svijeta zakrivenih očiju. Dok ostali radovi afirmiraju prvenstveno vizualno iskustvo, u videu Marianne Nardini pratimo umjetničino kretanje kroz šumu s neprovidnom maskom koja joj ispunjava očne šupljine. Osjetilo vida i sve iskustveno svodi se na završetke vlastitih prstiju, na miris i sluh. Uključivanjem prizora crva u videu istaknuta je cikličnost života svakog bića. Umjetnicu zanima upravo proces transformacije, odnosno prelaska iz jednog u drugo stanje, zanima je fizičko, ali i stanje svijesti, i to nam podastire upravo kroz performans. Ispred projekcije, krug s kamenjem čini cjelinu koja naslućuje ritualno druženje koje se već dogodilo ili se tek treba dogoditi. 

Zaključno, 63. Porečki Annale na prestravljenost ovim svijetom odgovara stvaranjem drugačijih svjetova kako bi se otvorili novi pogledi, odnosno kako bi se pokušalo pronaći novu artikulaciju problema. Već samim naslovom, izložba intrigira, no nije naodmet reći da je roman Negativni prostor horor zbog čega živčane završetke planeta možemo shvatiti u kontekstu suvremenih ekoloških, političkih i drugih kriza. Jer iz svih fiktivnih i izmaštanih svjetova vreba mrvica naše stvarnosti, s ove ili one strane tipkovnice, kakogod.

Iz teksta najave: “Iza mladog kustoskog tima KUĆĆA stoje Jurica Mlinarec, Luja Šimunović i Klara Petrović koji su ovogodišnju manifestaciju nazvali Rekli su mi da planet ima živčane zavšetke s fokusom na umjetničke strategije disrupcije iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira, a u Poreč su pozvali umjetnike_ce u usponu koji_e će predstaviti šest novih produkcija koje su nastale posebno za ovu izložbu. Nadahnuti povijesnim preobrazbama izlagačkog prostora, kolektiv KUĆĆA istražuje mogućnosti s onu stranu modernističkih obećanja utopije kroz razum i napredak rastvarajući umjetnički teren u kojemu se principi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prepliću. Od izvanzemaljskog svetišta posvećenom sovi, hibridnih bića koja se rađaju iz mjesta prometne nesreće pa sve do nove kompjuterski generirane virtualne influencerice, to su suvremene umjetničke prakse koje istražuju nove mogućnosti izgradnje svijeta prigrljujući iracionalnost, praznovjerje i pristranosti. Na izložbi sudjeluju: Andrej Beštak i Anja Leko, Marianna Nardini, Robert Fenrich, ROSE kolektiv (Bruna Jakupović, Lana Lehpamer i Ivor Tamarut), Gaia Radić i Andrej Škufca.”

Izjava kolektiva: “Otvaramo Porečki annale kao mjesto nestabilnosti, trenutnih stvarnosti u stalnim procesima postajanja i nestajanja, prijelaznih subjekata i karnevalskih suspenzija, privremenih ekstenzija u nove nematerijalne, nadrealne i digitalne svjetove. To su svjetovi između, svjetovi koji nas vrebaju, čekajući da otvorimo vlastite granice. Oni remete dominate sustave stvarnosti prihvaćanjem iracionalnih, magičnih i sakralnih okvira. U njima i naša tijela pucaju i plove u nove stvarnosti, mutirajući u strane organizme.

Potaknuto povijesnim transmutacijama Istarske sabornice, koja danas dvojako funkcionira kao izložbeni prostor i politička arena, 63. izdanje Porečkog annala usmjereno je prema transformativnim iskustvima koja je ovaj prostor mogao izazivati. Izgrađena na temeljima srednjovjekovne crkve i samostana, Istarska sabornica danas funkcionira kao potpuno racionalizirani sekulariziran prostor, postavši posveta multilinearnoj povijesnoj, društvenoj i metafizičkoj aksiomatici kreiranja stvarnosti. Iako neodrživa, stvarnost koju danas još uvijek živimo izgrađena je na modernističkom obećanju utopije kroz napredak i razum, preferirajući racionalno nad iracionalnim, sekularno nad sakralnim.

Rekli su mi da planet ima živčane završetke pokušaj je nadilaženja ovih neispunjenih obećanja otkrivanjem umjetničkog terena u kojem se prošli, sadašnji i budući principi stvarnosti prepliću. Izložbom predstavljamo ideju umjetničkih praksi koje iskopavaju prostorno-vremenske kontigencije koje putuju kroz suprotstavljene stvarnosti: od sakralnog od sekularnog, od magičnog do tehnološkog – i nazad. U prostoru još uvijek ispunjenom katoličkim motivima istražujemo nove mogućnosti stvaranja svjetova u tehnološkoj i digitalnoj sferi. Preuzimajući iracionalnost i pristranost, novoproducirani radovi uključenih umjetnika/ca stvaraju liminalne stvarnosti kojima otvaraju alternativna iskustva svijeta. Ovi svjetovi prigrljuju praznovjerje i ne inzistiraju na nadilaženju vjerovanja: to su parafikcijska putovanja ispisana procesima de/re/sakralizacije prema stvarnosti u kojoj se te granice ruše.”

Prostor na adresi Nova cesta 128 otvorila je izložba Don’t kill the grasshopper umjetnice Marianne Nardini, koja je ujedno bila i prva rezidentica programa Dnevna soba usmjerenog razvoju i produkciji istraživanja mladih umjetnika_ca ili kolektiva. Osim produkcijskih i prostornih uvjeta za rad, KUĆĆA im omogućuje umjetničko i kustosko savjetovanje, te pruža podršku u umrežavanju s drugim lokalnim i inozemnim umjetnicima i kustosima. Pristup je to koji kolektiv razvija od svojeg prvog velikog projekta u HDLU-u, a s jednakom spretnošću, senzibilitetom i znanjem ga nastavlja i u trešnjevačkom prostoru u nastajanju. U zajedničkom razgovoru rekli su nam više o tome kako vide njegov daljnji razvoj te kakve modele suradnje s mladim umjetnicima i umjetnicama imaju u planu. 

Možete li nam za početak reći kako ste i zašto nakon godina suradnje kroz različite formate došli na ideju osnivanja zajedničkog kolektiva i udruge? 

Luja: Ideja za osnivanje kolektiva bila je sasvim prirodna: Klara, Jurica i ja dugogodišnji smo prijatelji, a kroz zajednički profesionalni rad – kako kustoski, tako produkcijski i menadžerski – od početka nam je bilo jasno da dobro funkcioniramo. Nalazili smo se na planu umjetničkog i kustoskog interesa koji smo željeli zajedno istražiti. To se dogodilo za 36. salon mladih gdje smo imali priliku ne samo se samostalno predstaviti široj kulturnoj sceni, već se pobliže upoznati s našom generacijom umjetnika. Rad u udrugama koje postoje već desetak, ako ne i dvadesetak godina implicira djelovanje u okviru definiranog i etabliranog profila: što je s jedne strane prednost, ali i ograničenje pri oblikovanju nečega novog. Htjeli smo početi od “nule” – zauzeti vlastiti prostor koji nije samo fizički nego prije svega poetički, kako na lokalnoj tako međunarodnoj sceni.

Jurica: Kao što je rekla Luja, privatno i profesionalno smo povezani već dugi niz godina, no htjeli smo zauzeti novi prostor koji je podložan stalnim transformacijama i to je na neki način informiralo i oblike našeg kustoskog i programskog djelovanja. U suštini smo htjeli postaviti testing ground, polje neopterećeno formatima, a obilježeno istraživanjima neizvjesnosti i nestabilnosti koje naravno proizlaze iz intenzivne okruženosti krizama, ali također i iz potentnog promišljanja labavih zona između stvarnog i fiktivnog, stvarnosti umjetničkog rada i otvaranja novih svjetova – a koje se odražava u samom imenu. KUĆĆA kao nešto privatno, familijalno i intimno, ali s odmakom, aludirajući na određenu poetičku zazornost. 

Kako je došlo do suradnje sa Salonom mladih? Je li vam od početka cilj bio fokusirati se na mlade umjetnike i umjetnice? 

Klara: Rad s mladom generacijom dolazi nam prirodno jer smo i mi dio iste. Prva grupna izložba na kojoj smo Luja i ja radile bila je Transform…ation of image 2016. godine, u organizaciji Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na tom projektu smo imale priliku upoznati ALU kroz druženje i rad sa studentima i asistentima nakon čega smo nastavile pratiti njihov rad. Na sličan način, 36. salon mladih bila je odlična prilika za intenzivan rad s velikim brojem mladih umjetnica i umjetnika odmah nakon osnivanja kolektiva. Razvijajući temu Salona nije nam bilo teško u obzir uzeti mlađu generaciju kojoj je poziv usmjeren jer je to upravo scena s kojom smo najbliže upoznati. 

Jurica: Fokus na mlade umjetnike_ce je logičan s obzirom na dijeljenu generacijsku pripadnost i u tom je smislu zaista zahvalan s obzirom na zajednički jezik. Na primjeru Parazita 36. izdanja Salona mladih, polazili smo od osjećaja paraliziranosti za koje smo znali da će rezonirati među pripadnicima naše generacije. No, odlučili smo unatoč tim osjećajima predstaviti jednu transformativnu vitalnost i snagu umjetničkog djelovanja kroz prvenstveno metodološki postavljen okvir djelovanja metodama opstrukcija i iritacija. 

Je li želja za otvaranjem vlastitog galerijskog prostora bila prisutna od samog osnutka ili se profilirala tijekom rada? 

Klara: Prostor je odabrao nas – to je privatni obiteljski ured koji je više od 15 godina bio neiskorišten. Bilo nam je drago što se nalazi na Trešnjevci jer je to vrlo živ i zanimljiv kvart u kojem imamo mnoge susjede s nezavisne kulturne scene poput Šesnaestice i BLOK-ove Baze. Mogućnost korištenja tog prostora bila je zasigurno veliki motivator u samom osnivanju. Između ostalog, kao kolektiv smo htjeli djelovati u produkciji umjetničkih radova, a jedan od formata koji nam se činio uzbudljivim je upravo rezidencijalni boravak koji smo mogli odmah početi razvijati i tako je nastao projekt Dnevna soba. 

Jurica: To nam je pitanje od početka bilo bitno, i upravo je povezano s ranijim iskustvima. Radili smo u dvije udruge koje nemaju svoj prostor i znamo koliko vremena i energije odlazi na pregovaranje s drugim prostorima koji mogu udomiti tvoje sadržaje tako da nam je to bio jedan od prioriteta. Također, za neku energiju i mogućnost konstantnog flowa, odnosno razmjenu i suradnju s drugim ljudima jako nam je bitno da ovo nije samo galerijski, već primarno rezidencijalni i radni prostor za nas i za umjetnike.

Luja: Mislim da galerijski prostor dopušta i slobodu za ad hoc odluke, nešto što se dogodi spontano, tijekom rezidencije ili nekog programa. Ne moramo pregovarati za prostor, tražiti termine i slično, već ideju možemo realizirati ovdje. To pitanje kreativne kontrole je dosta važno.

Kako su reagirali susjedi iz kvarta, jesu li posjetili izložbu?

Klara: Susjedi su već za vrijeme renovacija bili znatiželjni oko novog prostora u dvorištu zgrada! Nadamo se ostvariti čvršći odnos s njima jednom kad započnemo neki radionički ili diskurzivni program kroz koji bismo se mogli bolje upoznati kao i kad ostvarimo uvjete za redovito radno vrijeme. Zasad se još uvijek čine sramežljivi i ne žele samo tako ući, ali naš izlog je ovih dana prilično zanimljiv i definitivno plijeni pogled! 

Spomenuli ste i rezidencijalni program Dnevna soba koji se također odvija u prostoru galerije. Možete li reći nešto više o tome kako ste zamislili njihovu interakciju?

Luja: Rezidencijalni program zamišljamo kao bazu, konceptualno izvorište i konzistentni element našeg djelovanja iz godine u godinu. Odvijat će se svake godine kroz proljeće, dok će ostatak godine bit posvećen realizaciji izložbi, performansa, radionica ili publikacija. Osim te praktične kategorije prostor nam je važan kao mjesto živog susreta i zajedničkog rada kustosa, umjetnika, teoretičara, znanstvenika ili kakvog god suradnika. U tom smislu, nije nam ključno da se KUĆĆA etablira kao galerijski prostor koji iz mjeseca u mjesec nudi nekakav – u stvari jednosmjeran – kulturni sadržaj, već kao polazišna točka za širi okvir djelovanja. Po pitanju same rezidencije, umjetnici s kojima radimo i s kojima ćemo raditi ondje strukturirano razvijaju rad kroz nekoliko mjeseci unutar kojih razvijamo ideje i generiramo projekte koji nadilaze našu trešnjevačku bazu.  

Klara: Dnevna soba je i čvrsto polazište za dugoročnu suradnju s umjetnicama_ima na svim nadolazećim projektima KUĆĆA-e, bilo da se radi o izložbama ili nekom diskurzivnom, radioničkom ili drugom formatu. Aktivno radimo na koprodukciji i distribuciji s međunarodnim organizacijama i akterima i želimo da naši umjetnici iskoriste te opcije. Vraćajući se na izgradnju zajednice, dosad smo sa svim umjetnicima s kojima smo blisko radili ostali u redovitom kontaktu. Veselimo se vidjeti njihove poduhvate i posebno nam je drago sudjelovati u njima. 

S obzirom na to da tako blisko surađujete s umjetnicima, koliko ste uključeni u sam proces nastanka radova? Vodite li razgovore tijekom nastanka ili dajete smjernice u početku? Kako to ide?

Jurica: Volimo biti u toku, a tako je zapravo bilo i sa Salonom mladih. Imali smo sastanke s umjetnicima koji su razvijali nove radove. To su dinamični i neopterećeni razgovori u kojima dijelimo kreativne inpute, i bez nekog autoriteta. Naravno, na Salonu su postojala određena ograničenja naše uključenosti zbog obujma izložbe, no bilo nam je važno pratiti procese nastanka posebice onih radova koji su nastajali za tu izložbu poput onih Andreja Beštaka i Anje Leko, kolektiva Medium movement, Marianne Nardini i Gaie Radić. 

Klara: Način rada ovisi i o umjetnicima. Ponekad je odnos formalniji, posebno u početku, ali svakako i opušteno jer ne očekujemo u potpunosti razrađen i zapakiran projekt. Ne želimo nametati svoje ideje pa se okrećemo postavljanju pitanja. Na primjer, Marianna se na svojoj rezidenciji većinski fokusirala na eksperimentiranje s njoj novim materijalima poput bitumena, kako bi dobila što vjerniji prikaz svoje zamisli u instalaciji. Ovdje smo intenzivno sudjelovali u pronalasku savršenog recepta za slime, odnosno ljigavce, što je bilo neuobičajeno, ali zabavno! 

Što je s virtualnom sferom? Hoće li galerija funkcionirati tako da dugoročno prati rad umjetnika i virtualno i imate li neki plan što se tiče prezentacije radova?

Luja: Još uvijek tražimo model koji bi najbolje funkcionirao na virtualnoj razini, ali takav pothvat također podrazumijeva protok vremena u najbanalnijem smislu – odnosno, akumulaciju nekakvog sadržaja o kojem bi mogli razmišljati, ali i financijsku podršku koja je specifično predviđena za oblikovanje online sadržaja. Taj element je svakako važan u angažiranju međunarodne publike, ali nam je posebno zanimljiv u retroaktivnom postupku mapiranja šire mreže tema, susreta i uopće konteksta.

Jurica: Ono što želimo izbjeći je puko dokumentiranje i prenošenje radova na web, što se zadnjih godina često predstavlja kao virtualni muzej, te promatrati web kao ekstenziju galerijskog i rezidencijalnog prostora te našeg djelovanja. Pritom nam je važno uzeti u obzie njegove konceptualne okvire koji su obuhvaćeni pitanjima reprezentacije umjetničkih radova te njihove digitalne prisutnosti s obzirom da živimo u dobu u kojem se produkcija i diseminacija umjetnosti zaista transformirala. Također, arhiviranje ipak podrazumijeva neke unaprijed definirane metodologije koje ponekad mogu biti krute, a mi ne želimo nametati formate. Želimo pratiti pojedinačne projekte i vidjeti što im inherentno odgovara u digitalnom prostoru, a ne obrnuto.

Planirate li na neki način uspostaviti suradnju sa studentima, primjerice Akademije likovnih umjetnosti? Oni su prošlo ljeto imali intervenciju baš na Trešnjevci, u suradnji s udrugom BLOK i inicijativom Mapiranje Trešnjevke.  

Luja: Od 2022. sam zaposlena kao asistentica pri Odsjeku za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje s profesoricom Jasnom Galjer već mnogo godina surađujemo u okviru izbornih i obveznih kolegija – kako povodom specifičnih projekata kao što je KONTEJNER-ov Kratki spoj, tako i povodom umjetničkih događanja kao što je bio 36. salon mladih. Taj oblik suradnje planiramo dalje nastaviti i iznimno nam je važan, ne samo zbog prijenosa znanja i upoznavanja studenata s našim djelovanjem, već zbog produktivnih dijaloga koji se otvaraju u susretu s mladim, potencijalno budućim povjesničarima umjetnosti, kustosima ili teoretičarima. Uz to, surađivali smo kroz različite formate s profesorima i studentima Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu što svakako namjeravamo dalje nastaviti u obliku predavanja ili radionica.

Klara: Ove godine započinjemo i novu suradnju! Josip Zanki nas je pozvao da održimo predavanja ili radionice za studente doktorskog studija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu koje bi se odvijale na jesen. Imali smo priliku pratiti izvannastavne programe poslijediplomskog studija ALU prošle godine pa nam je drago ovog puta sudjelovati u ulozi predavača. Nadamo se da će se i ova suradnja, kao i već spomenuta s Odsjekom za povijest umjetnosti, dugoročno održati.

Jurica: Na logiku našeg djelovanja uvelike utječe sukreiranje sadržaja od satelitskih popratnih programa poput cikličnih suradnji s Odsjekom za povijest umjetnosti do lokalnog i međunarodnog umrežavanja. Te smo procese uključili već na Salonu mladih pozivom lokalnih inicijativa poput Garaže Kamba i Planeta kao mjesta sastajanja lokalne umjetničke i dizajnerske scene, pa do međunarodnih partnera organizacije BLOK Magazine (Poljska), Rupert (Litva) i Shedhalle (Švicarska), kustosa Posta Brothersa (SAD) te slovenskog časopisa Šum koji je povodom Salona mladih kreirao novo izdanje posvećeno konceptu parazitiranja. Naravno, tu praksu nastavljamo pa tako, osim Odsjeka za povijest umjetnosti, s Josipom Zankijem razvijamo i program za studente Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao i s nizom međunarodnih organizacija s kojima trenutno razrađujemo modele koprodukcije i distribucije. 

Koji su vam planovi za budućnost, imate li već kristalizirane projekte i kako namjeravate razvijati red kolektiva?

Luja: Osim rezidencijalnog programa na proljeće za koji je trenutno otvoren poziv do 1. ožujka, iznimna nam je čast da smo ove godine pozvani kurirati 63. Porečki Annale koje će se odviti na ljeto. Između ostalog, ondje ćemo predstaviti oko pet posve novih produkcija domaćih autora – a iste te produkcije bit će prezentirane u Zagrebu kao samostalne izložbe u našem prostoru. Tema Annala će odraziti poetičke interese koje smo nastojali započeti s izložbom Paraziti: zanima nas status umjetničkog djela kao aktivnog dijela stvarnosti, stvarnosti koju u osnovi zamišljamo kao ontološki izravnjen teren unutar kojega se kroz kontinuirane procese djelovanja i postajanja generiraju alternativni modeli sadašnjosti i budućnosti. U tom okviru nas specifično zanima mjesto tehnoloških sistema i tehnološke misli u aktualizaciji novih fenomenoloških i epistemoloških kategorija: stranih, hibridnih subjektiviteta, autonomnih sustava, narativa koje presijecaju ili petljaju bilo vrijeme, povijest, materiju.

Jurica: Na tom tragu razvijamo višegodišnju strategiju kustoskog istraživanja koje će, što se formata tiče, biti fokusiran na produkcije mladih domaćih umjetnika, koprodukcijske projekte s međunarodnim partnerima, edukativne programe za umjetnike i studente, kao i izložbene programe i publikacije s lokalnim i međunarodnim teoretičarima i umjetnicima koji se trenutno razvijaju. Posebice nam je bitno, unatoč nezahvalnom cikličnom modelu funkcioniranja proizvodnje sadržaja u umjetnosti, u svom djelovanju inzistirati na ostvarenju dugoročnog razvoja kustoskih i umjetničkih koncepata, lišenih pritisaka projektne finalizacije, a ispunjenih otvorenim prostorom za testiranje i eksperimente – kako za nas tako i za umjetnike_ce!