Ovoga puta program se realizira u intimnijem formatu. Kako piše u najavi, “umjesto razgovora s jednim autorom, publika će imati priliku prisustvovati susretu i dijalogu dviju umjetnica: fotografkinje i glazbenice Ane Opalić te prevoditeljice i urednice Nataše Medved, dok će razgovor moderirati članica udruge Proces Andrea Vidović.

Središnja točka večeri bit će sjećanje na Ivanu Kovačić, prerano preminulu spisateljicu čiji je rad ostavio snažan trag na književnoj i queer sceni. Kroz osobne i profesionalne perspektive, Opalić i Medved otvorit će prostor za razgovor o Ivaninom stvaralaštvu, njezinoj važnosti za zajednicu, kao i o širem kontekstu u kojem je djelovala”.

Ana Opalić hrvatska je fotografkinja i umjetnica čiji rad i aktivizam kontinuirano istražuju i javno artikuliraju queer identitet i vidljivost kroz umjetnost i glazbu. Nataša Medved, osim što je hrvatska književna prevoditeljica s francuskog i njemačkog te urednica u izdavaštvu, aktivna je i u promicanju suvremene književnosti i prevodilačke struke.

Ivana Kovačić ostaje važna figura upravo zbog svoje autentičnosti, hrabrosti i sposobnosti da kroz književnost artikulira iskustva koja su često ostajala na rubu vidljivosti. Njezin rad je bio književni i političan u smislu otvaranja prostora za drugačije glasove i perspektive.

Nakon razgovora, večer će se nastaviti projekcijom dokumentarnog filma Još jednom Ane Opalić i Noe Kraljevića u kojem jednu od uloga ostvaruje i Ivana Kovačić.

Više detalja pronađite ovdje.

Projekt Koje je boje istina? bavi se patologizacijom seksualne orijentacije i pokušajima njene promjene kroz takozvanu konverzivnu “terapiju”. Aktivnosti projekta donose nužnu reakciju na konverzivne “terapije”, odnosno duboko ukorijenjeni društveni fenomen koji još uvijek pogađa mnoge pripadnike LGBTIQ+ zajednice, osobito u zemljama gdje je spomenuta pseudoznanstvena intervencija legalna ili pak društveno tolerirana.

“Kroz osmišljenu koreografiju elementima suvremenog plesa prikazat će se putovanje ka slobodi i vlastitoj autentičnosti, uz multimedijalne efekte, s ciljem prikazivanja procesa samospoznaje i razbijanja normi. Nakon izvedbe, održat će se i kratki razgovor s produkcijskim timom u foajeu Istarskog narodnog kazališta”, stoji u najavi.

Konceptualna autorica i voditeljica projekta je Andrea Vidović, koreografiju i izvedbu potpisuje Mateo Babić, dramaturgiju Jan Samek, dizajn zvuka Vibor Juhas, a tehniku i dizajn svjetla Saša Stepanović.

Više detalja pronađite ovdje.

U Hrvatskoj se na neki način održava kontinuitet aktivizma – u gradovima poput Zagreba, Splita i Karlovca povorke ponosa se već nekoliko godina organiziraju svakog lipnja. Prošle godine, i Pula je organizirala svoj prvi prajd, pod duhovitim sloganom “Ćakule ne delaju fritule!”. Ove godine, pod geslom “Pride gre naprid! Za ponos, ne za stid”, događanje ponovno organizira queer udruga Proces, koja uz samu povorku priprema i razna popratna događanja. Među njima su dvije izložbe koje sam posjetio – 24 BACI fotografa Matthiasa Dürra i Sapphic Sessions umjetnice i strip autorice Helene Janečić, o kojima će u nastavku biti više riječi.

Izložba 24 BACI predstavlja putujuću kolekciju portreta LGBTQ parova zabilježenih u nježnim trenucima poljupca, kojima se pokušava naglasiti ljubav kao univerzalnu i snažnu poruku otpora. Naziv izložbe isprva djeluje zbunjujuće – kako 24 BACI (tal. baci = poljupci) ako je riječ o samo deset fotografija? Međutim, nakon što sam posjetio izložbu otkrio sam da se broj 24 odnosi 2024. godinu u kojoj se održao prvi pulski prajd, a izložba je na svojevrstan način hommage toj prvoj povorci. Organizatorice Ana Bačić i Andrea Vidović na otvorenju su istaknule da će se izložba nastaviti širiti te svi zainteresirani mogu se javiti za sudjelovanje.

Ono što je u ovoj izložbi zanimljivo i važno imati na umu su sami prostori unutar kojih su smještene osobe na fotografijama. Nerijetko je riječ o zatvorenim, privatnim prostorima koji djeluju kao da se nalaze unutar sigurna četiri zida, a kad to nisu zatvoreni prostori onda je riječ o izoliranim mjestima na otvorenom. Na neki način smještanje queer poljupca u prostore u kojima gay osobe nisu izložene pogledu javnosti smanjuje radikalnost i subverzivnost tog čina koji ovdje želi biti predstavljen kao prkosan i borben. Stoga mi se čini važnim istaknuti jedinu fotografiju koja na neki način odstupa od obrasca koji slijede drugi portreti.      

Riječ je o slici na kojoj je ulovljen trenutak poljupca dvojice muškaraca na javnom, gradskom prostoru pulske tržnice. Zanimljivo je primijetiti da je na fotografiji iznad zagrljenog para uhvaćen lik starijeg muškarca čijem je pogledu izložen gay par u trenutku poljupca. Lik tog čovjeka na neki način razbija četvrti zid pomoću zbunjenog pogleda uperenog u fotografovu kameru. Njegova prisutnost dokida privatnost poljupca ovog para koju drugi parovi uključeni u izložbu imaju.

Taj trenutak otkriva koliko je queer intimnost još uvijek izložena pogledu, osudi i neizvjesnosti u društvenom prostoru. Kako se ističe i u popratnom tekstu izložbe: “U vremenima u kojima se LGBTIQ+ zajednica i dalje suočava s diskriminacijom i predrasudama, izložba pruža prostor za osnaživanje, vidljivost te simbolizira borbu za prihvaćanje, ravnopravnost i poštivanje ljudskih prava.” 

U vremenu obilježenom mržnjom, ratovima, homofobijom, transfobijom i mizoginijom, važno je podsjetiti se da i naizgled jednostavan čin, poput poljupca ili zagrljaja, nosi snažan potencijal ljubavi – one iskonske, nježne i povezane s ljudskošću. Ove fotografije, iako nisu radikalne u sadržaju koji prikazuju, svjedoče tome da ljubav, pa i ona na marginama, i dalje može preći granice koje postavlja heteronormativna opresija.

Queer ljubav koja se pokazuje bez srama i okova ormara itekako je radikalna, makar bila prikazana kroz poljubac na koji se kulturalno gleda kao nešto dominantno heteroseksualno. Pitanje koje se tu nameće je zapravo može li heteropatrijarhalni društveni sustav gurnuti ljubav u svoje veoma uske i ograničene okvire? Jedan queer poljubac je dovoljan odgovor – ne.

Kroz fotografije, izložba otvara prostor za razmišljanje o identitetu, prihvaćanju i slobodi izražavanja, posebno u kontekstu društvenih normi koje nerijetko marginaliziraju različitosti. Iako ovaj postav ne donosi pretjerano značajan estetski doživljaj ili utisak, on nudi snažnu poruku vidljivosti, osnaživanja i borbe za ravnopravnost. 24 BACI potiče publiku da sagleda ljubav izvan okvira predrasuda i zapita se – što znači voljeti bez srama i društveno nametnutih ograničenja?

Druga izložba, Sapphic Sessions, već samim nazivom stvara dojam intimnog, lezbijskog ozračja. Riječ je o izložbi crteža koji prikazuju žensku tjelesnost i lezbijsku ljubav. U ovoj izložbi također je zanimljivo razmotriti prostor u kojem se nalaze prikazane djevojke i žene. Iako su na nekim crtežima žene prikazane u ljubavničkom zagrljaju unutar sigurnosti vlastite spavaće sobe, dominantan ambijent je pejzažni – idilična priroda u kojoj nage žene plivaju, kupaju se ili opuštaju kraj rijeka i jezera. U vodi njihova tijela postaju slobodnija, fluidnija i usklađena s ritmom prirode koja djeluje iscjeljujuće i oslobađajuće.

Janečić iz svojih radova uspješno briše ono što već tradicionalno nazivamo muškim pogledom (eng. male gaze). Njezine žene nisu objekti požude već subjekti osjećaja i senzualnosti, oslobođene od žudećeg, heteropatrijarhalnog, muškog pogleda koji žensko tijelo vidi isključivo kao seksualni objekt. Tijela lezbijki prikazana u Janečićinim crtežima fluidna su, oslobođena društvenog pritiska i ulovljena u trenutcima u kojima razgoljivanje postaje čin otpora. Ne želim reći da to briše erotičnost, već nudi novi pogled na žensko tijelo koje umjetnica predstavlja iz osobnog ugla, odnosno stvara, kako stoji u najavnom tekstu, “erotiku koju je napravila lezbijka za lezbijke”.

Umjetnica prekida tradiciju ženskih aktova koje su kroz povijest umjetnosti gotovo isključivo oblikovali muškarci, promatrajući žensko tijelo kroz seksualizirani, heteronormativni pogled. Janečić tom naslijeđu ne pristupa samo kao kritičarka, već i kao autorica koja iznutra rekonstruira način na koji se tijelo može doživjeti i prikazati. Njezin rad upisuje vlastiti, autentični glas u prostor koji je stoljećima bio zatvoren za queer perspektive te nudi novi pogled na žensku tjelesnost i lezbijsko iskustvo ljubavi – onaj koji ne traži dozvolu, ne podilazi, ne igra po pravilima patrijarhalne vizualne tradicije.

Umjesto toga, Janečić stvara slike koje su istovremeno nježne i snažne, oslobođene od seksualizacije, a pune intimnosti, erotičnosti i poštovanja prema ženskom tijelu i ženskoj povezanosti. Takvim pristupom ne samo da proširuje granice umjetničkog izraza, već i aktivno sudjeluje u stvaranju feminističkog i queer vizualnog arhiva koji je prijeko potreban u suvremenoj kulturi.

Izložbe 24 BACI i Sapphic Sessions svaka na svoj način osvjetljavaju stvarnosti koje često ostaju nevidljive – one o nježnosti, ranjivosti, ali i hrabrosti da se voli autentično, unatoč društvenim normama i pritiscima. U vremenu u kojem je različitost još uvijek meta mržnje i odbacivanja, ove izložbe pružaju prostor za razumijevanje, povezivanje i otpor – pokazujući da ljubav, kad je slobodna, može biti i čin nježnosti i politički čin.

Izložbe koje reprezentiraju queer osobe ne samo da daju vidljivost i glas onima koji su predugo bili izbrisani iz dominantne kulturne i umjetničke povijesti, već stvaraju emocionalni i simbolički prostor u kojem drugačiji identiteti mogu postojati bez potrebe za opravdavanjem. U prikazima queer ljubavi ne slavi se samo odnos između dviju osoba, već i borba za pravo da ta ljubav bude viđena, priznata i poštovana. Upravo zato ovakve umjetničke prakse nisu samo estetski činovi – one su činovi otpora, prisutnosti i postojanja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.