Znači li to da u plesu nema pauze?

Unatoč stalnoj pokretljivosti, ples je zapravo satkan od brojnih pauza dužeg ili kraćeg trajanja, odnosno manje ili više vidljivih/osjetilnih, oko kojih se isprepliću pokreti. Te pauze stabiliziraju pokret i omogućuju tranziciju, odnosno daljnje kretanje. Pauza je uostalom definirana baš time što se nastavlja kretati – ono što ulazi u pauzu, iz nje i izlazi. Bez tog prolaza, pauza nije pauza, već kraj. Iako, i kraj može biti shvaćen samo kao duža pauza. 

Pauza u plesu je doduše često nesvjesna, gotovo nenamjerna, i rapidna – a time i vanjskom oku nevidljiva – zbog čega dolazi do zaključka da se ples non-stop kreće i da u njemu pauze nema. Duže pauze izbjegavaju se zato što “ogoljuju” plesača, a to je konfrontacija i za plesača i za publiku. U duljoj pauzi, odnosno nekretanju, osvještavamo pokret koji joj prethodi, a dovedeni smo i u situaciju odluke kojim i kakvim pokretom ćemo nastaviti dalje.

Svjesnost je u plesu i poželjna i nepoželjna. Nesvjesno, ponavljamo jedne te iste obrasce, što je mehanička repeticija navike. Presvjesno, udaljujemo se od logike tijela i ulazimo u analizu pokreta koja ga zapravo koči, odnosno vraća natrag u sigurnost navike. Zakorak nakon pauze nije slučajan, ali ne mora biti niti pod punom kontrolom. Izlazak iz pauze, idealno, dolazi polusvjesno, a da bi tako bilo, pauza ne smije trajati ni prekratko ni predugo. Improvizator, australski violinist Jon Rose, citira ili parafrazira saksofonista Stevea Lacyja kada kaže da je razlika između kompozicije i improvizacije baš u tome što pri kompoziciji imamo cijeli dan za odluku što napraviti, dok u improvizaciji imamo najviše petnaestak sekundi.² 

Renomirana plesna umjetnica Rosalind Crisp o pauzi razmišlja kao o odgodi početka (“a delay“). Crisp je orijentirana na improvizaciju koju karakteriziraju odluke donesene u prostoru i vremenu, pred publikom, radije nego unaprijed zadana koreografija. U tom procesu, plesač traži pokret u hodu. Pri tom pronalaženju, početak je presudan jer stvara odnosno zacrtava putanju kretanja, a svaki zastoj omogućava novi početak. Crisp nas potiče da ne preskačemo brzopleto preko tih mikro početaka već ostanemo duže u pauzi kako bi tijekom samog performansa pronalazili nove, suptilne i neočekivane putanje. Pauza – prekid ili zastoj pokreta – omogućuje osvještavanje, a “ako osvijestimo kako nešto počinje, stvaramo mogućnost promjene.”³ Pauza, dakle, inicira kreaciju. No, ponavljam, ona ne smije trajati predugo jer ukoliko se u pauzi zadržimo predugo, zaglavit ćemo. 

Razmišljajući o pauzi kao predispoziciji daljnjeg kretanja, mogli bi i arhivu protumačiti kao vrstu vibrirajuće, odnosno pokretljive pauze – privremene stanke, radije nego trajnog zastoja. Arhiva bi u tom kontekstu bila pulsirajuća refleksija koja buja potencijalom nastavka. Andrè Lepecki zapravo i ne spominje pauzu kao takvu u svom argumentu, ali kritizira arhivske medije koji, za razliku od ljudskog tijela, zaustavljaju pokret u prošlosti, u nametnutom totalitetu, kroz redukciju. On kritizira zaustavljanje koje dovodi do iscrpljenja daljnjih mogućnosti te finalnog zastoja, poput arheoloških primjeraka koji okružuju plesače pauze. 

Za razliku od arheoloških skulptura, odnosno zauvijek zamrznutih tijela, pauza u plesu nije ledena restrikcija daljnjeg pokreta. Naprotiv, pauza je to kroz što se krećemo, odnosno to što u krajnjoj liniji omogućava daljnje (i drugačije) kretanje. Ako je tako, onda pauza kao takva nije nužno proturječna stalnom kretanju, pa zaustaviti nešto na trenutak nije nužno u konfliktu s plesom.

Zaleđeni “arheološki” arhivi, kakve stvaraju uobičajeni načini dokumentacije, vrste su zaustavljanja koje kritiziraju arhivisti plesa, baš zato što u njima više nema daha. No, da li je fotografija nužno jedna tako beživotna arhiva ili se u njoj može zadržati određena tjelesnost, promjenjiva materija? Može li arhivski medij biti pokretljiv, odnosno vibrirati daljnjom dinamikom radije nego zauvijek zaustaviti ples i njegove “neiscrpne potencijale”?⁴ Teoretičarka Laura Marks tvrdi da kroz određene eksperimentalne pristupe, medij kao što je slika može prenijeti i nastaviti taktilnost, ritam, kinestetičko iskustvo, te niz drugih fenomenoloških faktora koji obilježavaju sveukupni tjelesni doživljaj prijašnjeg pokreta.⁵ Fotografija, dakle, ne mora biti konzervirajuća i deduktivna, a mjesto joj sigurno nije u arheološkom muzeju. Ona može biti sličnija tijelu u privremenoj pauzi; sličnija pauzi koja anticipira nastavak. 

Promatranje pauze u plesu zahtijeva aktivnost sa strane promatrača koji nadopunjuju odnosno tumače pauze. Sada kad im se materija ne servira, oni su ti koji formiraju značenje, stvaraju interes. Oni su ti koji se – metaforički ili literarno – kreću oko pauze; nadopunjuju je. Tako, vjerujem, može djelovati i medij koji zaustavlja pokret u kadru i nudi mali ali intrigantni djelić cjelokupnog pokreta, zadirkujući želju za dodatkom. Moglo bi se to smatrati oblikom erotike.

Da bi nastavila pokret, fotografija mora otvoriti prostor zamišljanja, odnosno predviđanja kako bi se pokret nastavio. To zamišljanje vrsta je daha koju fotografija aktivira u tijelu promatrača. Kako kaže somatska praktičarka, Tess Guinery: “Povratak mašti označava povratak tijelu.”⁶ Fotografija tako može potaknuti osjećaj tjelesnosti i pokretljivosti, pokrenuti cijeli spektar osjetilnih reakcija, te stimulirati promatrača da svojim umom reanimira, odnosno produži ples. Fotografija tada djeluje kao portal u drugu dimenziju. 

Performans Pauza ukazuje na pauzu kao aktivno stanje, možda čak i stanje koje zahtjeva najviše aktivnosti, najviše elana. Zauzeta kao iščekivanja daljnjeg pokreta, pauza je liminalni prostor, odnosno međuprostor (pauza između nečega; pauzom do nečega). Pauza je prodor, ali i otpor neprestanom kretanju što ju čini i radikalnom (naročito u plesu). Kao prekid putanje, pauza je aktivno traženje pokreta kojim ne bismo prirodno krenuli. Lako je moguće da baš tom pauzom – tim momentalno zaustavljenim trenutkom – medijska arhiva može omogućiti, a ne zakočiti, kreativne nastavke. Dokumentacija, tim rezoniranjem, nije prekid već (pre)orijentacija – zaustavljanje kolotečine toka, intenziteta, brzine, ritma, namjere. Bez pauze nema promjene, a i promjena je, napominje Lepecki, suština plesa i njegove nemirne zaigranosti.

1.  To je moja slobodna interpretacija argumenta iznesenog u tekstu André Lepeckija, The Body as Archive: Will to Re-Enact and the Afterlives of Dances (2010). Lepecki artikulira načine na koje ples može izbjeći Orfejevu kletvu zamrzivanja u vremenu (“dance may […] escape Orpheus’s curse of being frozen in time.“, strana 29) i smatra da je adekvatan pristup arhiviranju plesa kroz tijelo u pokretu, odnosno kroz reaktivaciju i kompostiranje plesa novim performansom koji oslobađa njegove daljnje potencijale, radije nego kroz dokumentaciju koja ima birokratski afinitet te represivni učinak koji se kosi sa pokretljivošću odnosno nezaustavljivošću plesa. Ja tu stvaram, odnosno razmatram i zadirkujem, vezu između pauze i Lepeckijevog argumenta, odnosno pauze kao uhapšenog pokreta, iako riječ “pauza” kao takva nije spomenuta u izvornom tekstu, kao što ċe biti jasno u nastavku. Moje misli, rekla bi, ne kose se sa Lapeckijevima, već ih produžuju. ↩︎
2.  Ovu misao zabilježlila sam na koncertu Jona Rosea u Phoenix Central Parku, Sydney, 9. travnja 2026. ↩︎
3. Ovo je moj prijevod misli Rosalind Crisp koju sam zapisala na njezinoj radionici u Sydneyu, u srpnju 2024. U originalu: “If you notice how it starts, something starts to change.” Prijašnje misli isto su parafraza Crispinih instrukcija tijekom iste radionice. Crisp potiče: “Delay the response – absorb before you respond.” I: “Don’t skip over the beginning – the choices are in not doing.” ↩︎
4. Citat Andre Lepeckija, u originalu: “… non-exhausted creative fields of ‘impalpable possibilities’” (The Body as Archive, strana 31). ↩︎
5. Više o tom argumentu i pristupu, u Laura Marks, The Skin of the Film: Intercultural Cinema, Embodiment, and the Senses. ↩︎
6. Moj prijevod: “When imagination returns, it means we are back in our body.” Misao preuzeta sa Instagram stranice @tessguinery_art ↩︎