Izložba Činiti svijet boljim mjestom Andreje Kulunčić u MSU-u predstavlja retrospektivu njezinog tridesetogodišnjeg umjetničkog rada, te se sastoji od pet društveno-angažiranih tematskih cjelina: feminizam, trauma, migracija, samoorganizacija/samoedukacija i strukturalna analiza umjetničine metodologije.

Sudionice razgovora će, u kontekstu izložbe, istraživati ulogu umjetnosti u društvu te mogućnosti stvarnih društvenih promjena koje ona može potaknuti. U razgovoru sudjeluju: Irena Bekić, Amanda de la Garza Mata, Martina Munivrana, Anca Verona Mihulet, Katharina Schlieben i umjetnica Andreja Kulunčić.

Program se odvija na engleskom jeziku, a ulaz na okrugli stol je slobodan uz kupljenu ulaznicu za izložbu.

Više detalja pronađite ovdje.

Centar za suvremenu umjetnost – SCCA  i svet umetnosti iz Ljubljane organiziraju online predavanje rumunjske kustosice Ance Verone Mihuleţ pod naslovom Exiting the Future. Considerations on Curatorial Self-effacement and the Valorization of Localities. Predavanje će se održati na engleskom jeziku, a Mihuleţ će u svojoj prezentaciji analizirati nekoliko važnih izložbi održanih na Kubi, Filipinima, Južnoj Koreji, Tajvanu i Turskoj, i pritom pokušati odrediti alternativne paradigme kustosiranja koje odgovaraju postkolonijalnom kontekstu i promišljanju margina – bilo da su geografske, teorijske ili ideološke.

Anca Verona Mihuleţ je povjesničarka umjetnosti i jedna od najistaknutijih rumunjskih nezavisnih kustosica mlađe generacije sa zavidnim životopisom i mnogobrojnim ostvarenim međunarodnim suradnjama. Trenutno živi u Seoulu, 2019. godine bila je dio kustoskog tima na Singapurskom bijenalu, a već 2013. godine kurirala je postav rumunjskog paviljona na Venecijanskom bijenalu. Kroz svoje djelovanje, Anca progovara o onome što smatra društveno relevantnim pitanjima, uglavnom surađujući s umjetnicama i umjetnicima koji_e u svojim radovima problematiziraju marginalne, alternativne, zaboravljene ili zanemarene aspekte svijeta u kojem živimo.

Umjetnicama i umjetnicima s kojima surađuje također pruža potporu u istraživanju tema kao što su implikacije znanja, povijesti, margina ili krajolika, s fokusom na skrivene priče, postkolonijalizam i nevidljivost. Projekti koje predlaže motivirani su specifičnim povijesnim i društvenim koordinatama, institucionalnim okvirima u kojima se odvijaju – muzejima, bijenalima, galerijama, alternativnim prostorima ili mobilnim strukturama poput rezidencija – ali i njezinom umjetničkom i kustoskom suradnjama. Više o Mihuleţ možete pročitati i u intervjuu objavljenom ranije ove godine koji je za Kulturpunkt vodila Martina Bobinac.

Predavanje će se održati u srijedu, 26. listopada u 19 sati, preko Zoom platforme, a za sudjelovanje je potrebno prijaviti se putem maila.

Radili ste na raznim međunarodnim projektima, uključujući i suradnju s Andrejom Kulunčić na Kreativnim strategijama 2015. godine u Hong Kongu. Što biste rekli, koja je vaša primarna motivacija za sudjelovanje u kolaborativnim praksama?

Smatram da umjetnička ili kustoska suradnja donosi projektu veću dosljednost; svaka razmjena ideja temelji se na velikodušnosti, oblicima međusobnog poštovanja, domišljatosti, radoznalosti i angažiranosti. Orijentirana sam na dugoročnu suradnju s umjetnicima i kustosima, posebno kada postoji srodnost i potencijal razvoja relevantnog koncepta. Prvi sam put surađivala s Andrejom Kulunčić 2015. godine na izložbi koja je dovela u dijalog povijesti jugoistočne Europe i jugoistočne Azije – South by Southeast, u suradnji s Patrickom Floresom, a koja se održala u prostorima fondacije Osaga u Hong Kongu. Tadašnjim radom s Andrejom uspjela sam staviti fokus na umjetnička istraživanja i njihove društvene posljedice, naglašavajući važnost umjetničke analize i dubinskog promišljanja.

U intervjuu s Cristinom Bogdan za rumunjski časopis Revista ARTA 2017. godine naveli ste da ste pristrani kada je riječ o kuriranju politički angažirane umjetnosti. Kako su se od tada promijenili vaši stavovi o kustoskom poslu i na koji način?

Sjećam se da sam u tom intervjuu promišljala o pojmu “političkog”. Još me uvijek intrigira što se to zapravo podrazumijeva pod političkom umjetnošću. Moj kustoski angažman na Singapurskom bijenalu 2019. može se kategorizirati kao politički – radila sam s dvjema kategorijama umjetnika – dio je raspravljao o paralelnim povijestima kolonijalizma u jugoistočnoj Aziji, a dio su bili umjetnici podvrgnuti različitim oblicima migracije ili raseljavanja. Bio je to pristup koji je zahtijevao mnogo primarnih istraživanja i intervjua i koji se vrlo dobro uklopio u širi kontekst vremena u kojem danas živimo. To je ujedno bilo i moje prvo iskustvo rada u velikom kustoskom timu (sedam ljudi), što je nametnulo ujednačavanje diskursa.

U navedenom intervjuu ste spomenuli da “kada netko želi biti političan, mora biti i osoban”. U vašoj najnovijoj suradnji s Andrejom Kulunčić, projektu Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete, politička je tema predstavljena kroz osobna, intimna iskustva žena u političkim logorima Goli otok i Sveti Grgur. Je li se i ovim projektom trebala prenijeti politička poruka putem osobnog iskustva?

Kad me Andreja Kulunčić pozvala da budem dio “obitelji” na projektu, bila sam svjesna da se kustoski zadatak mora kalibrirati na vrlo osjetljivu membranu, koja je bila politička i osobna u isto vrijeme. Andrejina umjetnička intervencija imala je veliki ulog – odstupajući od iskustava žena na Golom otoku i Svetom Grguru, željela je ocrtati dugu povijest ženske traume koja je sustavno zanemarivana od strane tzv. “službenog diskursa”. Ovaj konceptualni put od osobnog do političkog postao je još nijansiraniji jer je Andreja izravno radila sa svjedočanstvima zatvorenih žena i stupila u kontakt s nekima od ženskih potomaka zatvorenica.

Kako biste opisali svoju ulogu u ovom projektu? Je li zadaća kustosa zahtjevnija kada se dolazi “izvana” u lokalni kontekst?

Nikada se nisam osjećala kao autsajder koji radi na ovoj izložbi, iako sam objektivno strankinja u hrvatskom kontekstu. Tema mi je ustvari bila vrlo poznata zbog sličnih događaja u Rumunjskoj, mojoj rodnoj zemlji. Opće polazište projekta bilo je potvrda jednog od mojih uvjerenja, da povijesti jugoistočne Europe treba sinkronizirati i tumačiti ne samo kroz singularnosti nego i kroz ono zajedničko. Na taj se način stvara geopolitički i kulturni topos koji može služiti kao spona između država na ovim prostorima.

Što vam je iz kustoske perspektive bilo zanimljivo u načinu na koji ova izložba odjekuje u domaćem društveno-povijesnom i političkom okviru te kako se tema uklapa u širi međunarodni kontekst predstavljanja ženskog iskustva političkih logora i sličnih zatočeništva? Što mislite, što bi izložba mogla poručiti međunarodnoj publici koja nije upoznata s hrvatskim kontekstom?

Ako ćemo se osvrnuti na međunarodni kontekst, izložba odgovara na sve veći interes za zaboravljene i nedovoljno priznate povijesti, odjekujući isključivo iskustvo žena, a pritom predlaže složen vizualni aparat udvostručen temeljitim istraživanjem i izgradnjom svijesti kroz javno programiranje i participativne aktivnosti. Čak i sada, u kontekstu eskalacije sukoba u istočnoj Europi, izložba odražava posljedice zlouporabe i prekomjerne moći, informirajući o tankoj liniji između tlačitelja i potlačenih. Iz druge perspektive, za međunarodnog gledatelja, izložba je usmjerena na transformaciju ženskog tijela podvrgnutog kolektivnoj traumi.

U postsocijalističkim društvima kritička procjena socijalističkog razdoblja uvijek podrazumijeva svojevrsno balansiranje, u kojem postoji svijest o potrebi objektivnog razumijevanja s jedne, te izbjegavanja relativizacije njegovih emancipatornih dostignuća s druge strane. Što je, po Vašem mišljenju važno, iz kustoske perspektive, u radu na temama vezanim za socijalističku baštinu, posebice njezinim “teškim” dijelovima i kako tome pristupaju umjetnici i kustosi u Rumunjskoj?

Smatram da je danas vrlo važno da kustoski preispitamo specifičnosti socijalističkog razdoblja. Postojao je fokus na to razdoblje 1990-ih i ranih 2000-tih, ali su interpretacije realizirane kroz zapadnjački diskurs i za zapadnjačku publiku. Vrlo je važno da počnemo internalizirati, a zašto ne i lokalizirati, složenost društveno-političkih i kulturnih činova koji su oblikovali naša društva u jugoistočnoj Europi. Moramo razviti terminologiju i kritičko tijelo koje bi nam omogućilo da se pozicioniramo u širem europskom kontekstu. Osim toga, solidarnost regija koje potječu iz sličnog povijesnog okruženja potaknula je važne razmjene na svim razinama. Ovih dana u Rumunjskoj je vidljivo kustosko i institucionalno nastojanje da se povrate amblematske umjetničke pozicije koje su bile nedovoljno vidljive ili su bile potpuno odbačene u vrijeme komunizma. Zbog konzistentnosti ovakvog pristupa posljednjih godina, čini se kao da se povijest ponovno piše i preoblikuje. Zanimljiv je, rekla bih, fenomen ponovne uspostave sjećanja koji je specifičan za naše krajeve.

Na kojim još projektima trenutno radite? Gledajući u budućnost, na što planirate staviti fokus u daljnjem radu? 

Nedavni događaji u Ukrajini duboko su me rastužili i pomaknuli fokus mog kustoskog rada. Kako je rekla Haifa Subay, jedna od mojih prijateljica umjetnica iz Jemena, sukob u Ukrajini podsjeća ju na početak sukoba u Jemenu. Ova vrsta napetosti nameće redefiniranje koncepta kustoskog rada – možda bi naglasak trebalo staviti na transregionalne suradnje, a svakako trebamo postati svjesniji zajednica koje predstavljamo kao kulturni radnici.

Smatrate li da se uloga kustosa općenito promijenila, proširila ili postala suženija posljednjih godina?

Gledajući iz moje pozicije, kustos je posljednjih godina poprimio karakteristike istraživača. Kao što su mnogi kritičari predviđali prije deset godina, doživljavamo samozatajnost kustosa; zvijezda-kustos je lagano izblijedila, pa se sada pozornost više usmjerava na tematiku izložaba. Mislim da je ovo zanimljiv pomak, koristan za povijest umjetnosti i društvo u cjelini.