Konferencija, najavljuju organizatori, otvara raspravu o sudjelovanju građana u umjetničkim projektima i institucijama: tko odlučuje o umjetnosti u javnom prostoru, kako se uključuju različite zajednice u kreativni proces i s kojim ciljevima, te na koji način suvremeni muzeji i organizacije razvijaju inkluzivne prakse. U središtu programa je ideja kulturne demokracije, prema kojoj umjetnost potiče stvaranje zajedničkog društvenog, kreativnog i političkog prostora.

Program skupa obuhvaća četiri tematske sesije posvećene povijesnim i suvremenim participativnim praksama, uključivanju marginaliziranih glasova, novim kustoskim modelima i izazovima participacije u različitim kontekstima. Poseban naglasak stavljen je na sudjelovanje građana u svim fazama umjetničkog procesa – od ideje do realizacije – pri čemu se projekti analiziraju i afirmativno i kritički, iz teorijskog i praktičnog očišta.

Plenarna predavanja održat će dr. sc. Anna Chiara Cimoli sa Sveučilišta u Bergamu te kustosica Ana Škegro iz Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb zajedno sa studenticom Celinom Damjanović. Konferencija također uključuje predstavljanje projekata članova platforme Novi naručitelji HR, koja kroz inovativne modele omogućuje građanima naručivanje umjetničkih djela u javnom prostoru.

Detaljan program i popis izlagača dostupan je mrežnoj stranici konferencije. 

Izložba u kustoskoj koncepciji Zdenke Badovinac, Jasne Jakšić i Ane Škegro bavi se raznolikim čitanjem šume kao prostora ljudske prisutnosti u krajolicima, šumama, otocima, visoravnima i dolinama Balkana i mediteranske regije.

Radovi predstavljeni na izložbi bave se šumom kao arhivom, a kako navodi popratni tekst riječ je o arhivima, “čiji su ‘dokumenti’ stabla obilježena za sječu, umjetna jezera, predmeti ostali od izbjeglica ili pak sjećanja ljudi koji tu žive, njihova tradicija, znanja i iskustva.”

Umjetnici_e čiji su radovi prezentirani na izložbi uglavnom žive u prirodi ili su u kontaktu s članovima_cama zajednica ruralnih sredina. U tekstu najave stoji da “njihova umjetnost nastaje u interakciji s okolišem, s precima i njihovom tradicijom te s lokalnim zajednicama koje se ne žele zadovoljiti samo uspomenama, već se sa svim spoznajama koje su utjelovljene u njihovim krajolicima bore za zajedničku budućnost.”

Na izložbi su predstavljeni radovi Dušice Dražić, Nermina Duraković, Ane Hušman, Marie Lai, Polonce Lovšin, Marka Pogačnika, Antuna Vidokle te kolektiva No Name Kitchen, Plateauresidue i Zemlja za nas.

Izložba ostaje otvorena do 23. veljače, a više detalja pronađite ovdje.

Kako stoji u predgovoru Ane Škegro, Kedžo ovom izložbom “pruža uvid u svoja razmišljanja o zlu”, pritom odbijajući ponuditi egzaktne odgovore na bilo koje od otvorenih pitanja. “Takvim pristupom”, ističe Škegro, “Kedžo pokušava otkriti što sve možemo učitati u određene, općenito smatrano univerzalno razumljive pojmove.”

Oni dolaze… projekt je čiji je cilj promovirati mlade autore koji još nisu ili su tek napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička “scena” izvan nje. Također, umjetnici na projektima rade s mladim povjesničarima umjetnosti i kustosima koji im pomažu zajednički realizirati samostalne izložbe. Uz praktičan rad naglasak je tako na komunikaciji i razvijanju veza unutar novih umjetničkih i kustoskih generacija.

Izložba je otvorena do 22. listopada, radnim danom od 12 do 20 sati i subotom od 10 do 13 sati, a detaljne informacije dostupne su na sljedećoj poveznici.

Izložba prikazuje rezultate umjetničkih rezidencija održanih u sklopu projekta tijekom 2016. godine, koje su članovi Kluba mladih, vježbajući svoje kustoske vještine, povezali s određenim radovima iz fundusa MSU-a. Radovi su odabrani na principu komplementarnosti koncepta, teme ili umjetničkih pristupa predstavljenih tijekom rezidencija. Pod mentorstvom osoblja muzeja, članovi Kluba sudjelovali su u svim fazama organizacije izložbe, od njenog osmišljavanja do provedbe popratnog programa koji će se odvijati u narednih mjesec dana.

“Projektu Translocal: Museum as Toolbox, MSU se priključio kako bi kroz međunarodnu suradnju pokušao pronaći odgovor na pitanje kako privući mladu publiku, koja je prema podacima slabije zastupljena grupa posjetitelja”, kaže Ana Škegro, jedna od mentorica Kluba. Muzeji u Europi općenito teže privlače današnju mladu publiku koja suvremenu umjetnost doživljava kao isključivu, tešku i nešto što im se ne obraća niti je ikako povezano s njihovim potrebama. Značenje muzeja kao autoritativne institucije znanja također se pod utjecajem tržišnog kapitalizma, koji uvjetuje opstanak isključivo profitabilnosti, postepeno mijenja. Na neki način, elitiziranje umjetnosti uzrokovalo je njenu marginalizaciju u široj javnosti, no da bi opstali, muzeji moraju stvarati novu publiku, istovremeno zadržavajući staru.

Na nedostatak interesa mladih za modernu i suvremenu umjetnost svakako utječe i neadekvatno obrazovanje. “Problem je u tome što u školama suvremena umjetnost nije toliko zastupljena, a i mnogi taj predmet smatraju beskorisnim. Jedini koji se time više bave su studenti smjerova usko vezanih uz umjetnost, a to ne treba biti tako. Umjetnost treba biti i jest za svakoga! Prošla su vremena kada su samo bogati imali pristup umjetnosti”, naglašavaju članovi Kluba mladih. U sklopu određenih obrazovnih programa, razredi i školske grupe posjećuju i obilaze muzeje, no iz škola očito ne odlaze s navikama redovitog posjećivanja ovih institucija, jer je upravo studentska populacija za njih najmanje zainteresirana.

“Dosadašnja praksa jasno nam je pokazala da programe za mlade muzeji trebaju raditi i razvijati isključivo kroz dijalog s njima. Stoga pokušavamo uspostaviti suradnju s mladima, i dati im priliku da odgovorno i aktivno sudjeluju u ostvarivanju vlastitih ideja”, naglašava Škegro, te dodaje kako se nadaju da će suradnja rezultirati boljom komunikacijom između muzeja i mlade publike, a da će muzej postati mjesto susreta, razmjene znanja i iskustava, druženja i zabave u kojem će se svi, pa tako i mlada publika osjećati ugodno. Da će muzeji s vremenom morati postati interaktivniji kako bi ljudi u njima imali veći osjećaj pripadnosti, smatraju i članovi KMMSU-a, te kažu kako je dobro da se muzeji posjećuju u sklopu nastave, no njima je cilj potaknuti mlade da u njih dolaze iz svojih osobnih interesa i znatiželje. “Naša je uloga da mladim ljudima približimo suvremenu umjetnost i ukažemo im na njezinu neizmjernu važnost u današnjem svijetu, pošto to škole najčešće ne uspijevaju, a mlade nitko ne poznaje bolje od nas samih. Ni srednjoškolcima ni studentima muzeji nisu dio navike, a mi smo uvjereni da bi trebali biti. Ne treba ih se posjećivati samo na Noć muzeja“, poručuje Yvonne Tadić, članica Kluba.

Komunikacijom posjetitelja i institucije pobliže se bavi na izložbi predstavljen rad Maše Poljanec i Maje Kolar, članica dizajnerskog kolektiva Oaza. Forum za budući muzej predstavlja prostor unutar kojeg se preispituje djelovanje i uloga muzeja, te ideja što bi on u budućnosti mogao biti. Posjetiteljima je tako omogućena direktna razmjena mišljenja i interpretacija dosad postojećih poimanja o subjektu, te se potiču na formuliranje novih.

U sklopu projekta, na zagrebačku rezidenciju, zbog svog profesionalnog iskustva, pozvane su Maria Derlõš i Jekaterina Kljutšnik, članice nevladine organizacije Lasnaidee iz Tallinna. Lasnaidee čine stanovnici Lasnamäee, najveće stambene oblasti i predgrađa glavnog grada Estonije, a cilj njegovih aktivista je pretvoriti svoje susjedstvo u raznoliko, mladenačko i održivo životno okruženje, u kojemu su potrebe stanovnika na prvom mjestu. Derlõš i Kljutšnik kroz deset dana u svibnju prošle godine, na radionicama u suradnji s Klubom mladih osmislile su i pomogle u realizaciji različitih intervencija kojima je cilj više povezati Muzej suvremene umjetnosti s njegovim susjedstvom, Novim Zagrebom. “Iznenadila ih je količina zelenih površina i javnog prostora za druženje što, kako nam kažu, nije slučaj s njihovim susjedstvom. Budući da u njemu postoji jako puno potencijala i sadržaja, Novi Zagreb ne bi nužno nazvale ‘uspavanim’, no, napominju kako su njegovi brojni potencijali nedovoljno iskorišteni ili pak neodržavani” kaže Škegro. Uočile su i veliki prostorni potencijal platoa MSU-a, pa su u suradnji s Klubom mladih dizajnirale društvene igre i policu s knjigama koja će funkcionirati na principu ‘Uzmi i/ili ostavi’ kako bi prolaznici imali dodatan razlog zadržavati se na tom prostoru.

“Kroz aktivnu suradnju s drugim organizacijama i institucijama, muzeji se nastoje što više povezati sa svojom zajednicom, kako bi bili relevantan sudionik suvremenih društvenih zbivanja”, kaže Škegro, te naglašava kako “također trebaju funkcionirati u skladu sa svojim vremenom, stoga će postupno uvoditi interaktivan sadržaj u svoje postave, što će omogućiti publici veću razinu sudjelovanja u kreiranju sadržaja, odnosno načina njegove prezentacije unutar muzeja”.

U svrhu povezivanja s mladom publikom svaka institucija koja sudjeluje na spomenutom projektu oformila je svoj klub mladih. KMMSU otvoren je svim mladima u dobi od 15 do 25 godina koji imaju volje, želje i vremena sudjelovati u radu Kluba i Muzeja, te zdravu znatiželju prema umjetnosti. Sastoji se od timova formiranim prema užim interesima njegovih članova, tako da se svaki član može više posvetiti onom dijelu muzejskog rada koji ga najviše zanima. S obzirom na to da konstantno primaju upite potencijalnih novih članova, Škegro kaže kako će Klub održati i nakon završetka ovog projekta. Poziv za nove članove planiraju otvoriti u kolovozu 2017. godine, a primarni zadatak bit će stvaranje što više sadržaja zanimljivog mladima, koji će u jednakoj mjeri biti edukativan i zabavan. “Nove planove ćemo graditi na osnovu rezultata našeg dosadašnjeg rada kada vidimo koliko smo uspjeli u pronalaženju zajedničkog jezika mladih i muzeja”, kaže članica Kluba Rea Bušić. “Sigurno ćemo se baviti našim vršnjacima još uvijek, ali trenutno se držimo programa koji imamo uz ovu izložbu i koji još trebamo ostvariti”.

Osim svakodnevnih specijaliziranih vodstva, u sklopu izložbe Klub sprema okrugli stol pod nazivom Tko o čemu? Mladi o umjetnosti!, koji će se održati 9. veljače u dvorani Gorgona MSU-a, razgovore s umjetnicima te party iznenađenja u prizemlju Muzeja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kreativno korištenje napuštenih ili zapuštenih prostora u sve više europskih gradova postaje norma i faktor koji presuđuje o zanimljivosti kulturno-umjetničke scene i društvenog života. U posljednje vrijeme to potvrđuje i kasno propupali beogradski primjer. Trenutno se čini kao da sve zanimljivo odvija u četvrti Savamala koja se sve brojnijim umjetničkim inicijativama naočigled pretvara u berlinski Kreuzberg (nekada kvart izbjeglica i ostalih pripadnika nižih društvenih slojeva, a danas europski centar ambicioznih umjetnika i dizajnera). Savamala je doduše prostor kojemu su kroz povijest dodijeljivane važne uloge, od ekonomskog do prometnog centra, u koje se potom nije ulagalo; ostajao je sustavno zanemarivan i na koncu, kao društveni prostor, izbjegavan. Tako je prešao put od najstarijeg urbanog dijela grada krcatog tobože zaštićenim spomenicima kulture do jednog od najzapuštenijih i ekološki najugroženijih.

No, svako zlo za neko dobro. Estetika propale arhitekture na socijalno problematičnom tlu dokazano proizvodi čuda. Razlog leži, između ostalog, u već gotovom setu simbola i narativa oko kojih se može i ne mora graditi novi koncept. To je vrlo zahvalna situacija koju je i beogradska kulturna scena prepoznala, te je u posljednje vrijeme počela intenzivnije raditi na potencijalu kakvog ovakav značenjski bogat prostor nudi. Na program i cilj ovogodišnjeg izdanja festivala Mikser održanog sredinom godine na više lokacija u Savamali nadovezao se ovaj pedeset i treći po redu Oktobarski salon, ili “Oktobarac” kako ga lokalni stanovnici radije zovu, nastanjujući jednu specifičnu građevinu. Riječ je o monumentalnom beogradskom zdanju koje je od početka gradnje 1905. godine do danas imalo raznolike namjene: prvobitno je služilo Beogradskoj zadruzi, zatim Geodetskom institutu, a nakon njegovog iseljenja raznim nasumičnim prigodama poput tuluma i snimanja glazbenih turbofolk spotova. Osim renoviranog prizemlja koje trenutno koristi Pravosudna akademija, interijer apsolutno odaje godine zloupotrebe i zanemarivanja na oguljenim zidovima, debeloj paučini i razbacanim rekvizitima prethodnih stanara za koje je teško procijeniti pripadaju li inventaru zgrade ili nekom od oktobarskih umjetnika. 

U takvom prostoru višestruke nesređenosti, kako namjenske, pravno-imovinske, pa tako i fizičke, smjestio se ovogodišnji Oktobarski salon naslova Гуд лајф / Good Life (fizički narativi i prostorne imaginacije) u kustoskoj koncepciji Branislava Dimitrijevića (Srbija) i Mike Hannule (Finska). Iz navedenog naslova čitljiva je dvostruka tematika Salona. S jedne strane, tematizira pojam “dobrog života”, što i kako bi se on trebao predstavljati u trenutcima sveprisutne političke, ekonomske i društvene krize, dok se s druge strane taj opširan koncept pokušava smjestiti u odnos s fizičkim prostorom u kojemu se nalazi. Pomalo ambiciozno zamišljen poduhvat koji je izveden s više ili manje uspjeha, ovisno s koje točke gledišta promatramo. Ukoliko fokus usmjerimo na uspješnost namjere Salona da, kako u uvodu kataloga piše, istraži modalitete prevođenja i transformacije prostora kao unaprijed datog i statičnog, u mjesto, kao privremeno i tranzicijsko, mogli bismo ustvrditi da je ta namjera ostvarena. Građevina nekadašnjeg Geodetskog instituta uistinu je pružila idealan prostor za smještaj izložbe koja svojom derutnom estetikom mami posjetitelje, te se na taj kratak period između 22. rujna i 4. studenog transformirala u vibrantno mjesto različitih događanja. No, upravo zbog svoje visokocijenjene estetske vrijednosti, građevina je istovremeno predstavljala izazov za kustose i umjetnike koji su s vidljivim strahopoštovanjem ulazili u prostor. Radovi su pozicionirani na način da korespondiraju s prostorom bez invazivnosti prilagođavajući se već postojećoj strukturi, što je u nekoliko navrata rezultiralo potpunom inferiornošću ili čak nevidljivošću radova spram snažne impresije oronulih zidova i raspadajućeg namještaja. Osim prostorne poveznice, koja je očito bila os oko koje se zavrtila cijela struktura ovogodišnjeg Salona, radovima je nedostajala jedna viša logika koja ih povezuje. Druga ponuđena tema koja je trebala objediniti radove na izložbi, već spomenuti “dobar život”, u potpunosti je pala u drugi plan, ne samo zbog nedovoljne mogućnosti primjene koncepta na same radove, već i zbog superiornosti građevine koja je isti koncept proždrla. Povezujući tako radove isključivo kontekstom prostora u kojem su izloženi stavljen je prevelik naglasak na samu građevinu, dok je odgovornost za njezinu sudbinu vješto izbjegnuta. Naime, budućnost građevine i radova izloženih u njoj prepuštena je slučaju ili boljim prilikama i pametnijim naraštajima, što pokazuje nedovoljnu promišljenost primarnog koncepta izložbe. 

Za razliku od osjećaja nedovršenosti koji prožima dvostruku tematiku izložbe, katalog iste odaje dojam kvalitetno osmišljene ideje izvan okvira standardnih povijesno-umjetničkih publikacija. U njemu ne pronalazimo šture opise ili tumačenja izloženih radova, već različite intervjue sudionika izložbe, literarne i kritičke tekstove književnika, povjesničara, antropologa, koji se, na ovaj ili onaj način, nadovezuju na temu ovogodišnjeg izbora izložbenog prostora. Radovi su predstavljeni fotografskom dokumentacijom i kratkom legendom, a potpuno razumijevanje i obrazloženje istih ostalo je na posjetiteljima koji su ih u razdoblju od mjesec i pol dana imali vremena posjetiti i detaljno proučiti. Postav je bio izuzetno pristupačan i primamljiv. No, iako je kretanje kroz izložbu bilo dovoljno jasno označeno, kao i sami radovi, ponekad je granica između rada i fizičkog prostora u kojem se isti nalazi teško razlučiva, te je na promatrač da zaključi što je umjetničko djelo, a što dio prostornog interijera. To je, dakako bio slučaj s instalacijama, koje su bile i najčešća forma umjetničke ekspresije ovogodišnjeg Salona koji je, uz prostorne intervencije, sadržavao i širok spektar ostalih umjetničkih medija izražavanja. Sasvim razumljivo, s obzirom da je na izložbi izlagalo više od trideset sudionika iz Finske, Njemačke, Švedske, Slovačke, Turske, Bugarske, Hrvatske, Estonije, Nizozemske, Velike Britanije i Srbije koji su se odazvali pozivu dvaju kustosa da interveniraju u datom prostoru na način koji smatraju najprikladnijim.

Po zavšetku programa nagrada Salona dodijeljena je Vladimiru Miladinoviću za seriju crteža laviranim tušem na papiru u kojima vjerno precrtava izabrane stranice beogradskih novina izdavanih u ratnim devedesetim godinama. Osobitost ovog rada nije samo u fascinaciji mukotrpnom tehnikom, već i u tekstualnom sadržaju koji, eksponiran na ovakav umjetnički relevantan način, ovjekovječuje odbačene fragmente kolektivne memorije i diskurs ratne propagande. Nagrada Kulturnog centra Beograd koja omogućuje samostalnu izložbu u galerijskom prostoru Centra pripala je njemačkom umjetniku Karstenu Konradu za rad pod nazivom Rialto Beograd. Riječ je o polukružnoj site-specific instalaciji sazdanoj od starog namještaja pronađenog u uredima Instituta, pompozno smještenoj nad stoljetnom skulpturom i centralnim stepeništem zgrade, koja za razliku od mnogih drugih izložaka uspijeva parirati monumentalnosti interijera. Instalacija aktualizira priču o prošlosti okolice Geozavoda, koja je svojevremeno bila prozvana Bara Venecija, u datoj fizičkoj građi i prostoru te na taj način uspješno komunicira koncept ove izložbe. Zadatak koji većina ostalih radova nije ispunila, čime je tradicionalno glavna okosnica Oktobarskog salona, vizualna umjetnost, nažalost pala u drugi plan. Možemo li zato okriviti preveliku ambiciju kustoskog dvojca, ili pak nedovoljnu snagu umjetnika i njihovih radova da pariraju monumentalnosti građevine, teško je reći. Odgovor vjerojatno leži u kombinaciji obaju faktora, te našim prevelikim očekivanjima da jedna izložba funkcionira u punini vlastitog koncepta od zamisli do izvedbe.