Organizatori ističu kako se Ekofeminizam odnosi na “performativnost, često s korištenjem dijela tijela kao pejzaža; upotrebu organskih materijala poput zemlje, vode ili tekstila; arhiviranje ženskog znanja kroz povezivanje tradicionalno ženskih praksi (npr. rukotvorstvo) s otporom prema modernom tehnokratskom pogledu na prirodu; ritualnost, spiritualnost i procesualnost kroz istraživanje mitova, arhetipova, cikličkog vremena u kontrastu s linearnim narativima konstantnog rasta, napretka i kontinuirane eksploatacije”.

Na ovogodišnjem DAB-u sudjeluju: Ivana Biočina, Stela Brkanić, Lučka Centa, Tanja Dabo i Irena Bekić, Gail Hocking, Iva Korbar, Mirna Kutleša, Pei-Han Lin, Ivica Malčić, Ivan Midžić, Lea Mioković, Keiko Miyazaki, Ivana Papić, Kristina Pongrac, Ana Ratković Sobota, Ivana Tkalčić, Ana Vivoda, Leo Vukelić.

Izložba ostaje otvorena do 24. siječnja, a više informacija potražite ovdje.

Umjetnička knjiga Jezera, u samostalnom izdanju autorice, s jedne je strane zamišljena kao predstavljanje njenog recentnog ciklusa Batik, uz poveznice s nešto starijim Jezerima i drugim ciklusima, ali i kao dubinski pogled u slikarstvo Ane Ratković Sobote, u sliku kao iskustvo i mišljenje o tom mediju.

“S druge strane, knjiga je izravna posveta mnogo starijoj knjizi Plitvička jezera, kojoj je ove 2024. stogodišnjica od objavljivanja. Koliko znamo, u toj su knjizi objavljene prve poznate fotografije Plitvica, koje su autorici poslužile kao predlošci za cikluse njenih slika. Neke od njih nalaze se i u Aninim Jezerima“, stoji u najavi.

Knjigu je grafički uredio i popratio tekstom Bojan Krištofić, a za prijevod na engleski zaslužna je Tena Bakšaj.

Više informacija o programu možete pronaći ovdje.

“Uslijed neobično okrutnih prirodnih strahota nerijetko govorimo o starozavjetnim pošastima kako bismo što vjernije oslikali silovita ranjavanja koja Zemlja trpi kao posljedicu ljudske neodgovornosti. Narativ o posljednjim vremenima dodatno se naglašava kada osvijestimo prisutnost rata na kontinentu na kojem živimo. Traume na površinama i u dubinama naše planete kao i one koje se zakopavaju u našu kolektivnu svijest u prirodi i društvu prisutni su odvajkada. Reakcije umjetnika na te (ne)prirodne pojave posebno se ističu među umjetnicima koji su stasali uz sveprisutan diskurs o klimatskim promjenama.

Izložba Manuele Pauk, Mije Matijević Akrap i Ane Ratković Sobota ujedinjuje radove generacijski bliskih umjetnica koje posežu za vrlo raznolikim kiparskim i slikarskim materijalima, tehnikama i izričajima u kojima osuvremenjuju teme iz širokog spektra prirode i društva. Svojim radovima na različite načine uobličuju vlastitu brigu kao i moguća rješenja za izazove sredine i vremena u kojima živimo. Ratković Sobota i Pauk pri tome biraju teme koje se odnose na ugrožene vodene ekosustave, a Matijević Akrap ponire u sustav ljudskih sjećanja kako bi iz njih izronila vlastite reinterpretacije univerzalnih strahova.

Temu šuma i jezera Ratković Sobota iz ciklusa u ciklus nadopunjuje novim preokupacijama. U najnovijim radovima umjetnica se usredotočila na Plitvička jezera koja prikazuje slikajući ih voskom na platnu (tehnika batika). Dojam slobodno lebdećih platana na prvi pogled priziva u svijest srednjovjekovne tapiserije. Ipak, minuciozni detalji tapiserija posve su oprečni Aninom pojednostavnjenom likovnom govorom. Promatrajući fotografije Plitvičkih jezera s početka prošlog stoljeća umjetnica rastočenim, nježnim formama naglašava autentičnu magiju ovog prirodnog fenomena oslikavajući netaknuti rajski pejzaž. Harmoničnost atmosfere postiže uporabom dviju boja i njihovih nijansi kojima ističe mekane ali jasne konture u maniri podatnosti linoreza. Ovakvim pristupom Ratković Sobota odstranjuje iz odabranog krajolika posljedice masovnog turizma poput odumiranja ekosustava i ubrzanog propadanja sadrenih barijera. Suptilna prozračnost tehnike batik čine ove objekte gotovo bestežinskima u prostoru u kojem smo pozvani promatrati ih s obje strane.

Manuela Pauk svojim radom također poziva na promišljanje o ekološkim krizama koje prijete našim najvećim prirodnim bogatstvima. Usmjerena na vodeni ekosustav kiparica Pauk prostornom instalacijom Život pod velikim pritiskom izrađenom od 50-ak skulptura morskih puževa na vizualno privlačan, razigran način progovara o životinjama koji žive u koraljima, a koji su među najugroženijima u morskom ekosustavu. Pauk skulpture oblikuje u terakoti tvoreći niz skulptura koje potom boja engobama i fluorescentnim bojama te ih kao mobil postavlja da vise u prostoru. Promatrač tako pluta ispod njih istovremeno se diveći njihovoj živahnosti i strepeći od njihove nevidljive moći skrivene u jarkim bojama. Manuelin podzemni svijeta promatra se iz dviju perspektiva: kroz oči čovjeka koji otkriva nikad viđeni krajobraz, ali i kroz oči jednog od puževa koji iz neslućenih dubina vrlo vjerojatno priželjkuje da čovjek nikad nije kročio u njih. Za promjenu perspektive nužan je i ključan element svjetla. Ritam kojim se izmjenjuju plavo i bijelo svjetlo daje instalaciji dinamiku gibanja i prolaznosti.

Mia Matijević Akrap u svom radu Studije sjećanja nastavlja istraživati univerzalnost sjećanja iz prošlosti djetinjstva potpunih stranaca koje umjetnica susreće na svojim putovanjima i umjetničkim rezidencijama. Razgovarajući s nepoznatim ljudima umjetnica saznaje fragmente događaja iz njihove prošlosti koja se često verbaliziraju kroz potpunu distorziju tih sjećanja – traume se s vremenom i pod utjecajem raznih faktora pretvaraju u romantične i sladunjave događaje. Da bi uspjela u namjeri sakupljanja tuđih sjećanja i njihova prikazivanja stvorila je osobnu formu popularnog self-helpa: ciklus keramičkih urni koje služe za pohranu odbačenih sjećanja i prošlih događaja, a danas su samo fragmentirane slike ili zagušujući osjećaj koji se ne može definirati.

Slikarica memoriju preobražava u prepoznatljivi simbol u kojem se sudaraju sjećanja i snovi prošlosti. Koristeći postupke karakteristične za postmodernu u kojoj se slijevaju elementi najrazličitijih umjetničkih razdoblja Mia određene reminiscencije na renesansu i antiku koristi kao filtere kroz koji provlači teške teme poopćujući tako tuđa sjećanja. Pri tom djelomično briše kulturološke različitosti te stvara arhetipske priče u kojima se lako prepoznati.

Izlažući u jednom izložbenom prostoru ova tri rada naglašava se njihova sceničnost kao odraz vibrantnosti likovne scene na kojoj stvaraju tri odabrane umjetnice. Vedrina njihovih izričaja stoji u kontrastu s težinom tema koje artikuliraju kroz nedvosmislene poruke”, piše Anita Ruso Brečić.

Paolo i Vittorio Taviani, redateljska braća koja su kultni status stekla djelima posvećenim socijalnim temama ruralnih talijanskih krajeva, u osmom desetljeću života ušli su u najstrože čuvani rimski zatvor kako bi snimili uprizorenje Shakespeareovog Julija Cezara, u izvedbi samih zatvorenika. Šestomjesečni rad na produkciji te zatvorske izvedbe ovjekovječen je u dokumentarnoj drami Cezar mora umrijeti, koja kroz Shakespeareove prizore, na razmeđi stvarnosti i fikcije, otvara prozor u svijet kojem inače nemamo pristupa. Primjer je to umjetničke intervencije u zatvorski sustav, koja nije samo platforma za kritičko promišljanje društvene represije, već i prilika da se direktno utječe na poboljšanje životnih uvjeta zatvorenika i rehumanizira onaj dio društva koji predstavlja njegovu trajnu slijepu pjegu.

Jedna od organizacija čija je to dugogodišnja misija francuski je kolektiv Lieux Fictifs, koji već dvadeset godina razvija projekte kreativne suradnje između umjetnika i zatvorenika unutar zatvora Baumettes u Marseilleu. Počevši od jednostavnih video radionica, Lieux Fictifs danas provodi i koordinira umjetničke programe unutar i izvan brojnih europskih zatvora, a svoj rad temelje na p(r)opuštanju granica između onih unutra i onih izvana, kroz umjetnost kao prostor slobodnog susreta. Tako nastaje i video rad U samoći pamučnih polja, filmska adaptacija romana Bernard-Marie Koltèsa u kojoj tekstualni predložak postaje svojevrsni komunikacijski most između zatvorenika Baumettesa i građana Marseillea preko kojeg progovaraju o društvenoj stigmatizaciji.

Književna i filmska sredstva alati su i udruge Skribonauti, koja u suradnji sa suvremenim umjetnicima/ama već sedam godina u hrvatskim zatvorima i kaznionicama provodi umjetničke programe i radionice, kroz koje propituju mogućnosti umjetnosti kao alata socijalnog uključivanja i komunikacijskog kanala koji se probija kroz čvrste zatvorske bedeme. Na dosadašnje aktivnosti udruge nastavlja se i netom pokrenuta newsletter kampanja Nastavi priču kroz koju će u naredna tri tjedna na mailove svih onih koji se pretplate u nastavcima stizati dosad neobjavljene priče spisateljica Marije Andrijašević, Marije Rakić Mimice i Jasne Jasne Žmak, nadahnute fragmentima koje su napisale zatvorenice Ženske kaznionice u Požegi. Utoliko je i čitava kampanja kolaborativni rad, nastala kao plod suradnje autorica i anonimnih zatvorenica koje su sudjelovale u književnom klubu i radionicama kreativnog pisanja koje Skribonauti u požeškoj Kaznionici provode od jeseni 2016. godine.

Upravo je obaveza anonimnosti koja proizlazi iz ograničenja zatvorskog sustava povod za kampanje poput ovog newslettera, budući da žene ne mogu slobodno govoriti o vlastitom zatvorskom iskustvu, ali ni o drugim temama koje ih zanimaju. Naime, kao što je to u nizu tekstova precizno analizirala Matea Grgurinović, Zakon o izvršenju kazne zatvora zatvorenicima ne dopušta istupanje u medijima, a zabranjeno je prikazivanje čak i njihovih silueta, s čime se u svom radu Drugi dom suočila i fotografkinja Marina Paulenka. Književno nastavljanje na fragmentirane priče zatvorenica ukazuje tako na potrebu da im se omogući da progovore o sebi autentičnim glasom, artikuliranjem svojih iskustava kao jedinim načinom na koji se može utjecati na društvenu stigmatizaciju i marginaliziranost. 

Ženska kaznionica u Požegi bila je polazišna točka i projekta Uzorna kaznionica autorice i voditeljice Melinde Šefčić, jednog od osam projekata odabranih putem javnog natječaja Ministarstva pravosuđa, čiji je nositelj Hrvatsko društvo likovnih umjetnika. Projekt je primarno usmjeren unaprjeđenju kvalitete života zatvorenica i njihovom aktivnom angažmanu u smislenom provođenju slobodnog vremena, pa su tako umjetnice Ana Ratković Sobota, Monika Meglić, Vida Meić i Melinda Šefčić oslikale prostore kaznionice te na taj način nastojale “doprinijeti stvaranju nove, humanije i podupiruće okoline”. Mia Maraković i Martina Miholić vodile su radionice u kojma je naglasak stavljen na terapijski i resocijalizacijski učinak umjetničkog rada, a čitav projekt pratilo je i istraživanje o odnosu zatvorenica spram njihovog životnog prostora, čiji će rezultati biti značajni i za nadolazećei projekt Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću koji će se provoditi u 2019. godini u zagrebačkom zatvoru.

Za zatvorenice, od kojih neke i dugi niz godina provode unutar zidova kaznionice, ovakve umjetničke intervencije i njihovo aktivno uključivanje znače povratak osjećaja vidljivosti i društvene korisnosti te omogućuju da u svojoj svakodnevici imaginiraju svijet širi od zidova kojima su okružene. Uključivanjem marginaliziranih skupina poput zatvorenika u kreativan rad, naziru se neke pukotine slobode i otvara prostor za transformativni proces, kako pojedinaca tako i društva u cjelini. Nužno je, ipak, kritički preispitivati granice ovakvih akcija, i ne ispustiti iz vida potencijal angažiranog umjetničkog promišljanja samog zatvorskog sustava, kao onog koji je, Foucaultovim riječima, kažnjavanje od umijeća izazivanja nepodnošljivih tjelesnih boli pretvorio u ekonomiju oduzetih prava.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na skupu će se predstaviti rezultati projekta voditeljice dr. art. Melinde Šefčić, u okviru kojeg su u svrhu estetizacije i revitalizacije zatvorskog prostora četiri umjetnice Monika Meglić, Ana Ratković Sobota, Vida Meić i Melinda Šefčić izvele likovne intervencije u Kaznionici u Požegi, dok su Mia Maraković i Martina Miholić izvodile radionice za zatvorenice, a sve s ciljem unaprjeđenja kvalitete života i međuljudskih odnosa zatvorenica, stvaranja nove, humanije, podupiruće i njegujuće okoline.

Detaljan raspored izlaganja na skupu potražite ovdje.