Iako zvuči pomalo nevjerojatno, moguće je jednoznačno utvrditi kako je prije sedam godina ravnu liniju slavonske kulturne dokolice uzbibala skupina svježih diplomanata Umjetničke akademije pokrenuvši zanimljiv umjetnički koncept bez čvrste programske strukture kao i roka trajanja (a koji je ne samo zaživio, već i živio punih šest godina). Koncept je izrastao u umjetničku organizaciju, dobio naziv POPUP, izmijenio što organizacijsku što gostujuću ekipu te u produktivnoj šestoljetki ponudio raznovrstan presjek “gerilskog umjetničkog djelovanja”.

Naime, projekt POPUP inicijalno su pokrenuli Vladimir Frelih, Ana Petrović, Mario Matoković, Andrea Zrno i Josip Kaniža kako bi “materijalizirali” ideju o alternativnoj izlagačkoj praksi amorfne strategije koja bi ujedinila socijalnu i umjetničku dimenziju i na taj način ponudila kvalitetne kulturne programe u Osijeku, gradu u kojemu je kultura odavno pognula ramena. Dakle, 2012. godinu možemo odrediti kao početak jednog projekta čije ishodišne koordinate namjerno nikada nisu definirane do samoga kraja; POPUP je “porinut” iz izvaninstitucionalne točke i u njoj je ostao do samoga kraja. Primarni cilj ovog projekta bio je “skvotati” napuštene gradske prostore i učiniti ih pozornicom umjetničke produkcije – performansa, izložbi, predstava, glazbenih događanja – ukratko, ispuniti prostornu prazninu kvalitetnim kulturnim sadržajima te na određeni način redefinirati njegovu namjenu, njegovu urbanost i njegov potencijal.

Njegovi će pokretači danas reći kako POPUP i nije bio zamišljen kao dugotrajan projekt, već kao ideja ili uzorak koji je moguće varirati, nadograđivati i razvijati. Ipak, tijekom šest godina trajanja on je izrastao u dinamički entitet mnogostrukih vrijednosti koje su se dogodile više kao rezultat djelovanja, a manje kao posljedice promišljene strategije. Naime, sudionici POPUP programa bili su mahom mladi ljudi koji su se, upravo zahvaljujući njemu, oblikovali u likovnom smislu, a u isto vrijeme njihovi su sadržaji odgajali i publiku nudeći im alternativne umjetničke sadržaje koje nisu mogli vidjeti unutar institucionalnog tlocrta. Nadalje, svoje naravoučenije stekli su i likovni kritičari poput Igora Loinjaka koji su, prateći umjetnike i tumačeći njihove radove, proizveli vlastiti kritičarski rekvizitarij propitkujući istovremeno poglede na umjetnost i njezinu poziciju u svakodnevici.

Od 2012. do 2017. u sklopu POPUP-a predstavili su se i nepoznati i respektabilni umjetnici (četvrtinu programa činile su diplomske izložbe), a organizatori i danas ponosno ističu kako je kriterij programskih odabira bio isključivo “kriterij dobre umjetnosti”, odnosno umjetničke relevantnosti, a ne osobnog ukusa. Niz od 34 programa “revitalizirao” je, barem nakratko, napuštene osječke trgovine, propale ambiciozne “dnevne boravke” (najveći je dio programa održan u prostorima Esseker centra), nadzemne i podzemne prostore koji su nekadašnju napučenost zamijenili sablasnom aluzijom na kulise novovjeke tragikomedije. I bitno je ovdje naglasiti kako su svi “izložbeni” prostori ustupljeni bez naknade, kako je projekt primio simboličnu financijsku naknadu Grada Osijeka te kako su se organizatori suočavali s nizom poteškoća u realizaciji spomenutih umjetničkih programa. Jednako je tako neupitno kako je POPUP, bez obzira na izostanak agresivnije medijske propulzivnosti, tijekom tih šest godina ponudio model kulturnog djelovanja koji progresivno pomiče granice umjetničkog mišljenja, zahvaća široko u problematizaciju socijalnog aspekta umjetnosti te u konačnici proizvodi kulturu u impresivnom tempu s kojim je teško održavala korak i institucionalna produkcija s daleko raskošnijim proračunskim sredstvima.

Ipak, razlog ovoj sjetnoj uvodnoj rekapitulaciji POPUP-ova djelovanja zapravo je činjenica kako je projektu konačno i opipljivo došao kraj. Još u lipnju 2016. njegovi su članovi u razgovoru za portal Oskultura izjavili kako su “iskočili” na umjetničku scenu u prvome redu zbog osjećaja vakuuma koji je uvijek bio prisutan oko njih te kako se vesele trenutku kada će konačno i mirna srca ugasiti spomenuti projekt. Posljednji program POPUP-a izveden je u srpnju 2017., a dvije godine kasnije ovaj je umjetnički panoptikum uredno posložen i dokumentiran između korica publikacije POPUP CV 2012 – 2017. Urednici ove impresivne tiskovine su Ana Petrović i Vladimir Frelih, pokretači POPUP-a koji su ostali organizatori i izbornici programa do samoga kraja te koji su, uz suradnike, publikaciju (koja je najvećim dijelom financirana osobnim sredstvima Umjetničke organizacije POPUP, a znatno manjim dijelom sredstvima Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije) i predstavili prošlog mjeseca u Zagrebu i Osijeku.

Pri uređivanju publikacije nastojali su izbjeći interpretaciju projekta stavljajući u prvi plan objektivizaciju njegova sadržaja te su odlučili ponuditi svojevrsnu dokumentaciju koja bi mogla poslužiti kao baza tekuće produkcije za nove generacije kustosa, teoretičara umjetnosti i, naravno, publiku. Spomenuto je odmicanje od subjektivnog tumačenja projekta vidljivo već na prvi pogled; uz odličnu opremu knjige (za koju je zaslužan dizajner Igor Kuduz) urednici su paginirali faktografiju realiziranih sadržaja u obliku fotografija i razgovora s gostujućim umjetnicima koje su vodili kritičari, kustosi, povjesničari umjetnosti (Branko Franceschi, Igor Loinjak, Ana Marija Koljanin, Dora Tomić, Petra Tomljanović, Ivica Župan kao i članovi POPUP-a) predstavljajući na taj način i poetiku određenog umjetnika, ali i rad kojim se predstavio osječkim posjetiteljima.

Djelo u potpunosti opravdava svoj naziv jer nudi pregled programskih aktivnosti, bez predgovora ili pogovora puštajući na taj način da u ime značaja ili relevantnosti projekta govore izložbe, performansi, instalacije, predstave – 34 programa zabilježena riječju i fotografskim kadrom. Spomenuti su programi predstavljeni obrnutom kronologijom, od posljednjega prema prvome i u maniri pravoga životopisa pružaju presjek jedne priče, obrasca ili realizacije kojoj je primarni cilj bio “ukazati na mogućnost konzumiranja kulture na nov način, ukazati na drugačiji oblik umjetničkog djelovanja”. Ana Petrović je na osječkoj promociji publikacije istaknula kako je cijeli POPUP trajao i duže no što su oni prvotno zamislili te kako se njezino traganje za napuštenim prostorima u Osijeku iscrpilo pa je iz tog razloga konačno došlo vrijeme da zaključe projekt i “na njega pritisnu CLOSED“.

Nakon prelistavanja publikacije teško im je osporiti bilo koju izjavu jer POPUP CV zaista izgleda kao dojmljiva i zaokružena dokumentaristička cjelina čija intrigantnost i smislenost proizlaze iz bogate otisnute faktografije. S druge strane, teško se oteti dojmu kako se inicijalna pozicija iz koje je projekt krenuo nije nimalo promijenila. Naime, napušteni se prostori u središtu Osijeka umnožavaju, odljev stanovništva dobiva zastrašujuće razmjere, a praznina koje vape za sadržajima i ljudima sve je više. Možda je POPUP i iscrpio svoj kreativni intenzitet, možda se ondašnja energija i prelila u neke druge umjetničke inicijative (Matokovićev MMML studio ili Blažekov Međunarodni studentski bijenale), ali ovom hrvatskom egzistencijalnom i kulturnom rubniku nikada nije bila potrebnija melioracija bilo koje vrste.

POPUP je pokazao kako je dobar “proizvod” održiv i bez čvrste strategije, složenog koncepta ili izdašnog budžeta (što nikako ne bi trebalo biti opravdanjem za formalnu i minornu financijsku stavku u proračunu za kulturu jednoga grada). I pored toga što su se entuzijazam i idejnost pokazali najhranjivijim sastojcima nekog hrvatskog umjetničkog koncepta, možemo tek sanjati što bi se dogodilo kada bi ih nutritivno pratila i odgovarajuća sredstva i uvjeti u kojima bi se mogli realizirati i razvijati. 

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Slijedom nes(p)retnih okolnosti dvije su najpoznatije manifestacije nezavisne scene u Osijeku, Performance Art Festival i Barutana 018, obje pokrenute zahvaljujući udruzi M-art, organizirane i realizirane doslovce jedna za drugom, tijekom dva tjedna mjeseca studenoga. Ta činjenica i ne bi bila toliko začuđujuća da nije riječ o usamljenim kulturnim događanjima unutar osječke urbane kružnice, toliko usamljenim da su posjetitelji nakon spomenute dvotjedne dinamike “namireni” za cijelu predstojeću godinu.

Dugovječniji PAF pozabavio se optimizmom kao krovnom temom u izboru ovogodišnjeg kustosa Zvonimira Dobrovića, dok je Barutana u svom 13. izdanju ponudila kompaktniju slitinu filmskih, izvedbenih, plesnih i novomedijskih radova i umjetničkih koncepata.

Poželimo li izdvojiti poveznicu ovih dvaju festivala nezavisne scene to bi bez sumnje bio zamor, točnije zastoj umjetničkog dvokoraka koji proizlazi iz dugogodišnje borbe udruge da aktivno sudjeluje u kulturi grada (pa i države) koji ju ne doživljava punopravnim kulturnim subjektom ili čak partnerom. Oba festivala financirana su isključivo sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, oba festivala nomadskog su karaktera i bez pravog domicila. Udruga M-art, baš poput nekolicine preostalih izvaninstitucionalnih aktera u Osijeku, nema potporu grada i lokalne samouprave, nema podršku u prostornom, marketinškom, organizacijskom ili bilo kojem drugom obliku. Zanimljivo je kako je Performance Art Festival svoj staž započeo kao punopravni dio manifestacije Osječko ljeto kulture (koje Grad izdašno financira i smatra jednim od svojih prioritetnih kulturnih projekata), a do raskida je došlo zbog “neprimjerenog” performansa Vladimira Dodiga Trokuta i Tomislava Gotovca. Odlukom tadašnjeg gradonačelnika Ante Đapića, do kojega je došlo nakon konsterniranih izjava što posjetitelja što dijela kritike, PAF prestaje biti dijelom OLJK-a te od 2006. realizira svoje programe isključivo uz financijsku podršku Ministarstva kulture. 

O nužnosti dijaloga, kao i suradnje lokalne i područne samouprave i organizacija nezavisne kulture, raspravljalo se na samome početku ovogodišnjeg Performance Art Festivala. Rasprava se održala u svrhu nastavka istraživačkog projekta Mreže izvedbenih umjetnosti kojim se nastoje ustanoviti moguće točke njihove suradnje, načini kojima bi se poboljšali radni uvjeti, mogućnosti i uopće položaj kulture u društvu. Razgovor je moderirao Zvonimir Dobrović, referirajući se na iskustva udruge Domino, a u njemu su sudjelovali Ana-Marija Koljanin (udruga M-art), Mario Matoković (MMML studio), Ana Petrović i Miran Blažek kao predstavnici Akademije za umjetnost i kulturu te Danijela Klobučar, voditeljica Odsjeka za kulturu pri gradskom Upravnom odjelu za društvene djelatnosti. 

Slična dijaloška inicijativa realizirana je 2015. u prostorijama Eurodoma, a na poticaj Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, no ona je uključila veći broj sudionika, voditelja udruga, ali i novinara koji su tada, bilo posredno bilo izravno, participirali u kulturi Grada. No na tadašnjoj javnoj tribini izostali su predstavnici lokalne i područne uprave tako da je dijalog u određenoj mjeri bio jednostran, dok je u galeriji Kazamat dijalog uspostavljen, ali u znatno skromnijim razmjerima i s još uvijek jednakim problemskim sadržajem. Ono što u prvome redu treba zabrinuti jest činjenica da je u razdoblju od tek tri godine broj udruga koje se bave kulturom u Osijeku sveden na jednoznamenkastu brojku, a njihova je produkcija rapidno opala, tako da nezavisnu scenu ovoga grada doslovno na životu održava šačica entuzijasta. 

Drugi je problem prisutan u činjenici kako ovakve rasprave ponovo inicira netko tko ne sudjeluje u kulturnom životu grada, netko tko uočava nužnost razgovora, a dolazi iz umjetničke središnjice koja, iskreno i pošteno govoreći, ne dijeli ni duhovni ni financijski pejzaž s participantima istočnohrvatskog kulturnog prostora. Doduše, možda to i jest referentna pozicija od koje željeni dijalog i treba krenuti, ali ona ponovo svjedoči o nemoći samokritike kao i samoevaluacije nakon koje bi se, možda, i dogodila određena poboljšanja i vidljivije promjene. Drugim riječima, ovdje je na djelu pokušaj decentralizacije kulture koja je ipak utopijska sintagma i, u izvedbenom smislu, nemoguća misija čiji razlozi imaju uistinu duboko korijenje. Naime, suradnja osječkih kulturnjaka s onima iz ostalih dijelova Hrvatske svedena je na gostujuće izložbe, novouspostavljenu suradnju Mreže izvedbenih umjetnosti i udruge M-art ili projekte unutar institucija poput Akademije za umjetnost i kulturu. Sve navedeno ipak nije dostatno za održivost sintagme “decentralizacija kulture” iz jednostavnog razloga što u Osijeku nema vidljive i učinkovite kulturne jezgre (preciznije rečeno, nema ni tri aktera koji djeluju u kontinuitetu i “proizvode” kulturne događaje), dinamike, skupine ili inicijative koja bi samostalno i neovisno o Ministarstvu kulture osmišljavala i realizirala vlastite programe. 

Tijekom razgovora dijagnosticirani su problemi čiji je vijek jednak vijeku trajanja gore spomenutih festivala: nedostatak financijskih sredstava za programe nezavisne scene, birokratska ograničenja u ustupanju prostora udrugama, izostanak uvida u umjetničku validnost programa nezavisne scene, nekompetentnost, odnosno nestručnost osoba koje raspolažu ovlastima vezanim uz raspodjelu sredstava za kulturnu produkciju, nedostatak sluha za sadržaje izvan tradicionalističkog kulturnog obzora, ali i poslovično pasivni i nezainteresirani auditorij, kao i institucije koje ne uspijevaju obrazovati novu umjetničku publiku. Izvori tih problema pobrojani su u nizu tekstova poput ovoga, a proizlaze iz mehanizama po kojima proračun za kulturu gutaju mastodonti poput HNK-a i ostalih ustanova čiji je osnivač upravo grad Osijek. Razlozi nerazmjera u raspodjeli proračunskih sredstava još uvijek su nepoznanica i još uvijek nitko ne želi objasniti zašto, primjerice, organizacije koje se bave “tradicijskom kulturom i kulturno-umjetničkim amaterizmom” dobivaju trostruko više sredstava od onih koji promiču “urbanu ili novomedijsku kulturu”. Nadalje, zapošljavanje u kulturi i dalje znači da se na ravnateljske pozicije delegiraju osobe iz sustava gradske uprave kako bi se osigurala kontrola nad radom i produkcijom određene ustanove. Osim toga, naglašen je nedostatak u osiguravanju infrastrukture (poput grijanja unajmljenih prostora i sličnog) te nepostojanje bilo kakvog konkretnog plana ili strategije kojima bi se definirali barem kratkoročni kulturni ciljevi.

Boljoj komunikaciji javne uprave i nezavisne scene, uvjereni su kulturnjaci, pomoglo bi osnivanje svojevrsne platforme koja bi objedinila kulturne programe, njima koordinirala te omogućila otvorenu komunikaciju svih sudionika kulturne dinamike. Uz to, Danijela Klobučar najavila je i osnivanje nove ustanove – Kulturnog centra. Riječ je o ustanovi koja se nalazi u sklopu zgrade Eurodoma, poslovno-trgovačko-kulturnog centra u vlasništvu koncerna Agram, točnije o ustanovi čiji je imovinsko-pravni status konačno riješen u veljači 2017. potpisivanjem sporazuma kojim je Grad nakon 15 godina postao vlasnikom 4 500 neuređenih kvadratnih metara. Kulturni centar bi osigurao prostor za različite umjetničke sadržaje, a dugoročno je zamišljeno da ga se postupno oprema upravo u tu svrhu (galerijski prostor, koncertna dvorana i multimedijalni centar) te ustupi onim kulturnim subjektima kojima je potreban za njihove planirane programe. Pitanje je, s druge strane, koji će stručnjaci participirati u donošenju programskih dokumenata i kreiranju aktivnosti u toj novoj ustanovi jer još uvijek nije raspisan natječaj za ravnatelja spomenute ustanove, a trebao je biti realiziran tijekom prosinca, kao ni za ostala četiri radna mjesta s kojima bi Grad trebao krenuti u ovaj projekt. 

Osim toga, u osječkoj je Tvrđi u tijeku rekonstrukcija Trga Vatroslava Lisinskog i zgrade poznate pod nazivom Stara pekara, a kojom koordinira Upravni odjel za programe Europske unije pri gradskome poglavarstvu. Kornelija Mlinarević, voditeljica spomenutog odjela, pojasnila je kako je riječ o projektu koji bi trebao biti dovršen do kraja 2019. te koji nije zamišljen kao pasivno ustupanje prostora zainteresiranim subjektima, već kao oblik coworkinga i suradničkih platformi koji bi svojim aktivnostima mogli doprinijeti podizanju razine kulturno-turističke ponude. Jednostavnije rečeno, fizičko korištenje prostora ovisit će o isplativosti i financijskoj održivosti onih programa koji će se prijaviti na Poziv na iskaz interesa zainteresiranih pojedinaca, organizacija i institucija, a koji bi trebao biti objavljen u proljeće 2019. Na službenim stranicama Grada Osijeka kao i njihovih partnera (Nansen dijalog centra, produkcijske kuće Fade In i udruge Crocultour) moguće je pronaći i najavu partnerskog projekta Štruca kulture koji bi, zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije, točnije Europskog socijalnog fonda, konkretnije i snažnije povezao organizacije civilnog društva, Grad i zainteresirane pojedince u procesu kreiranja kulturno-umjetničkih sadržaja u obnovljenom prostoru Stare pekare. Unatoč tomu što sintagme kojima žonglira ovaj projekt u većoj mjeri inkliniraju turizmu, a ne kulturi (moguće je pretpostaviti kako će turističke organizacije u svemu tome i voditi glavnu riječ), važno je istaknuti kako bi i preostale udruge koje se bave kulturom mogle “zajahati na tom valu” te nekom promišljenijom strategijom ponuditi inicijativu koja bi pronašla svoje mjesto u budućoj, optimističnijoj razglednici Osijeka.

Istina, pozicije moći u Osijeku često imaju vrlo konzervativne kriterije pri određivanju “zanimljivosti” i “atraktivnosti” kulturnih sadržaja, a što je vidljivo u odobrenju sredstava za programe javnih potreba u kulturi, kao i onih programa koji stižu na Poziv za jednokratne aktivnosti. No, evidentno je i kako udruge prestaju aplicirati na određene natječaje nakon nekoliko odbijenica, kako gube energiju u iznalaženju alternativnih načina financiranja (putem međunarodnih projekata ili putem sponzorstava) te kako postaju inertne te se naposljetku, ako imaju sreće, pojedinci iz tih udruga okreću onim poslovima koji im pomažu staviti kruh na stol. A to je, bez sumnje, egzistencijalni diktat kojemu danas ne možemo pretpostaviti ništa drugo.

Dakle, optimizam iz naslova ovogodišnjeg PAF-a presahnuo je na ovim prostorima prije dosta godina, a radovi koje smo u sklopu festivala imali prilike vidjeti spomenutom nazivu izbornika Zvonimira Dobrovića daju autoironijski pečat. Naime, gostujući umjetnici 18. PAF-a problematizirali su socijalnu i privatnu gorčinu unutar aktualnog nacionalnog trenutka dok otiske njihove ljudske i umjetničke nemoći ne povezuje optimizam, već njegova izobličena refleksija. Unatoč svojoj dugovječnoj kvaliteti Performance Art Festival svoje malobrojne posjetitelje nije uvjerio ni u čestičnu prisutnost tog dobrog osjećaja, a presjek viđenih izvedbi ozbiljno je ugrozio i dosadašnju umjetničku respektabilnost ovog osječkog donkihotovskog festivala. Ipak, čini mi se kako odsutnost optimizma još uvijek nije razlog za polaganje oružja na poligonu nezavisne kulturne scene. Ona je uvijek i bila marginalizirana, siromašna i neisplativa pa se na tom rubu kretala prkosno i uporno. Osječka je suvremena nezavisna scena pothranjena, njezini dionici upisuju različite adrese u svoje kulturne iskaznice i migriraju u krajeve koji nude bolje radne uvjete. Ipak, činjenica da je netko spreman sjesti za isti stol, razgovarati o problemima i ponuditi određene ideje dovoljno govori o činjenici kako je točkica u osječkom dijaloškom okviru još uvijek zelene boje te kako ju još uvijek ne bi trebalo dokinuti rezigniranim klikom. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Dok mediji kreću u potragu za novim umjetno stvorenim skandalom, prašinu koja se podigla oko Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku polako je prekrio novi sloj snijega. Podsjetimo, dosadašnja ravnateljica Jasminka Mesarić na ovu je dužnost stupila u studenom 2016. godine nakon impresivnog staža na čelu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, a s diplomom iz organizacije kazališnih i scenskih aktivnosti. Tijekom jednoipolgodišnjeg mandata u MLU Jasminka je Mesarić napravila dobar posao; organizirala je likovne radionice za djecu, pokrenula je kontinuitet stručnog vodstva kroz izložbe, nastavila je suradnju s nezavisnom udrugom M-art, započela je obnovu podrumskih prostorija s ciljem stvaranja umjetničkog kluba, a okončala je i projektnu fazu obnove i dogradnje galerijskog prostora koja bi se velikim dijelom trebala financirati iz sredstava europskih fondova.

No ravnateljsko mjesto obično se ne dobiva na temelju kvalitetnog programa ili određene vizije, već putem stranačke “preporuke” koja ima prioritet nad prethodno spomenutim uvjetom raspisanog natječaja. Sukladno tome, otkaz slijedi jednakom akvizicijom. Mesarićkin su “otpust” odlučili prikazati kao kaznu za financijske propuste (koji nisu jasno utvrđeni, ali članovi Muzejskog vijeća uvjereni su kako će ih revizija poslovanja zasigurno otkriti!) kao i odgovornost za neukusne i provokativne izloške koji su pronašli svoje mjesto na zidovima MLU-a tijekom prosinačke izložbe, a koji prikazuju vaginu ili umjetnicu koja jede fekalije. I tu se cirkus zakotrljao…

Siva eminencija koja je plasirala priču o “skandaloznoj fotografiji” Pičkin dim vrlo je mudro (i iskusno) zaigrala na kartu umjetničkih sloboda i cenzure kako bi zamaglila priču o klasičnoj političkoj smjeni te kako bi preusmjerila okular medijske znatiželje i javne rasprave u sasvim suprotnom pravcu. Znalački smišljen spin savršeno je upalio jer su se umjetničke udruge, slobodni umjetnici, kulturnjaci i ini slobodoumnici uhvatili u vrzino kolo i zaigrali igru kakvu su im političari namijenili.

Zapravo, što su drugo i mogli? Pitanje cenzure i autocenzure staro je koliko i svijet i uvijek je bilo predmetom spora i polemika; njegova aktualnost očigledno u ovom anemičnom društvo i dalje ne zastarijeva. No da su se umjetničke snage i oglušile na spomenute optužbe svjesne opasnosti kojima im taj mamac prijeti, i same bi bile prozvane zbog inertnosti, a u pitanje bi došao njihov integritet i stvaralačka načela. Podignutih prstiju i povišenih tonova bilo bi još više, a “skandal” bi vjerojatno trajao znatno duže od ovoga. U svakom slučaju, to je no-win pozicija – reagirali kulturnjaci ili ne, političarima bilo koji ishod ide na ruku jer se u oba slučaja središte pravoga problema premješta u one vode u kojima je uvijek uzburkano, ali u kojima njihova pozicija nijednom nije dovedena u pitanje. Tako nema ni političke ni društvene odgovornosti jer je to pojam koji je u ovoj državi izumro prije mnogo, mnogo godina.

Pravi problem u priči o smjeni ravnateljice Jasminke Mesarić, dakle, s umjetnošću nema ama baš nikakve veze. On, jednako tako, nije ni tipični osječki ni slavonski problem, već je riječ o hrvatskom obrascu u kojemu politikantstvo svoje pipke pruža u bilo koji prostor u kojemu se okreće barem i minorna para. U kulturnim vijećima sjede stranački egzekutori – nestručni, ali pouzdani u svom svetom političkom poslanju – i određuju tko će i kako voditi umjetničke organizacije, koga će ugošćavati, koje će projekte realizirati i tko će u svemu tome omastiti brk. Jedini je interes bio i uvijek će biti profit koji ne poznaje sentimentalnost, stručnost, a kamoli umjetničku viziju.

U osječkom slučaju para je postala višecifrena zahvaljujući projektu obnove i dogradnje zgrade MLU-a, a kontrolu nad tim nulama vlast jednostavno ne želi prepustiti bilo kome. Da, u tom grmu leži zec, a ne u “skandaloznim” fotografijama ili umjetničkim slobodama; riječ je o sintagmama koje su vladajućim strukturama zanimljive koliko i natjecanje u bridžu ili rasprodaja vrtnih patuljaka. Osim toga, umjetničke su slobode s domicilnim nacionalnim predznakom već više od desetljeća rezignirani entitet koji se poigrava tek s vlastitim očajem i osjećajem nemoći, nužan tek u ovakvim cirkuskim akrobacijama.

Osječki “slučaj” pokrenuo je određene formacije na interes koji je trajao tek tjedan dana; mediji su tražili prigodne sugovornike, umjetnici su reagirali izjavama i organiziranjem izložbe Pičkin dim u Esseker centru, intelektualci i oni koji se vole takvima smatrati raspredali su o slobodi govora i umjetničkog djelovanja. Tijekom tog vremena političari su planirali novu intervenciju kojom će svoje očnjake zarinuti duboko u neko svježe prihodovno tkivo; kratkoročnu akciju s povoljnim izgledima.

Ovakvi i slični scenariji događat će se i dalje, u to nema sumnje. Naime, riječ je o oprobanom receptu koji se odvija godinama i to vrlo uspješno. Lažni građanski moral savršeno je kompatibilan religijskoj hipersenzibilnosti, a kada ih netko ujedini u “glasu vapijućeg”, reakcija ne izostaje. Umjetnici i kulturnjaci jednostavno nisu energetsko polje koje može izboriti vlastitu autonomiju u okvirima bilo koje organizacije jer su pristali na jaram politike koja ju financira. Dok god predstavnici struke popunjavaju praznine u popisu članova odbora, vijeća i sličnih tijela do većih promjena neće doći. Dok god se ti isti sklanjaju u stranu ili oportunistički čuvaju svoja “radna mjesta” igru će voditi političari koji odlično poznaju pravila igre jer su ih sami stvorili.

Tako je i osječki “slučaj”, u kojemu nije ni bilo prave vatre, ugasio svoj dim, potrošio par oštrih tonova i okrenuo se novoj “zabavi” prema kojoj su u ovoj zemlji besparice i jada i dalje najveći problemi oni roda, broja i padeža.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Živimo u vrijeme velikih promjena. Gotovo neprestano slušamo o tome kako se svijet ubrzano kreće i sve više osjećamo da živimo ‘iz dana u dan’. Proces globalizacije proizveo je masovno pokretanje stanovništva i svakodnevno se suočavamo sa pozitivnim i negativnim posljedicama tog trenda. Istina je da, dok s jedne strane globalizacija pruža mogućnost otvorenih, manje restriktivnih granica, time i otvorenost prema različitim kulturama, protoka i razmjene ideja, brzo uspostavljanje veza među ljudima, s druge – u svakodnevnom životu – imamo i njene negativne aspekte – osiromašenje, primoranost ljudi da ostanu u svojim mjestima ili da protiv svoje volje emigriraju, pa tako kao posljedice donosi i svojevrsnu eroziju identiteta i destabilizaciju, izmjenu našeg poimanja kulture sjećanja. Ljudi odvjek migriraju i to čine iz različitih razloga (društvenih, političkih, ekonomskih). Evidentno je da pokretanje ljudi sa njihovih prvobitnih staništa uključuje komunikaciju, razmjenu, izmještanje, ukrštanje tradicija, prožimanje kultura, što, zapravo, pruža mogućnost da pojam identiteta više ne promatramo kao toliko fiksan, čak tabuiziran, kako se često smatra, već prije kao proizvod fluidnih i fluktuirajućih veza različitih aspekata društvenih odnosa. 

Međutim, možemo li zastati na trenutak i zapitamo se na koji način možemo osjetiti, pa i spoznati, koliko su naši životi povezani sa životima drugih ljudi širom sveta? Što možemo učiniti da ta povezanost naš unutrašnji svet učini bogatijim, slojevitijim, složenijim, dubljim? Pitanje koje se nas ovdje tiče jest kakve se promjene događaju u unutrašnjem, intimnom svijetu pojedinca kao posljedica fizičkog aspekta kretanja i sa koje pozicije umjetnost može govoriti o tome.

Upravo to pitanje inspiriralo je dvojicu umjetnika, Selmana Trtovca i Vladimira Freliha, da kroz dijalog i zajedničko promišljanje osmisle koncept Unutarnjih migracija. Važno je istaknuti da dvojicu umjetnika, osim toga što potiču sa nekad geografski, kulturno i duhovno jedinstvenog prostora, vezuje i zajedničko školovanje na Akademiji umjetnosti u Düsseldorfu. Osobnost koju nudi ta Akademija, prihvaćena od oba umjetnika, jasno se vidi u njihovim radovima. Insistiranje na svakovrsnoj razmjeni, građenju inoviranog smisla umjetnosti kao i pitanje pristupa životu i umjetnosti jesu glavne karakteristike njihovog stvaralaštva.

Unutarnje migracije su za autore intrigantan proces. Tu nije riječ o jednoj izložbi sa fiksnim brojem učesnika sporadično postavljanoj. Riječ je o kompleksnom projektu koji funkcionira na više nivoa i koji se kontekstualno i formalno stalno nadograđuje i mijenja. Umjetnike okupljene oko ovog projekta vezuje činjenica da su skoro svi iz određenih razloga napuštali svoje matične zemlje i gradove, mahom uslijed ratnih okolnosti 90-ih godina – ali i kasnije – odlazeći na školovanje ili profesionalno usavršavanje u inostranstvo; svi oni žive i rade na relacijama između više gradova ili često mijenjaju svoje mjesto boravka. S druge strane, njihova umjetnička razmišljanja i ponašanja su vrlo bliska – riječ je o umjetnicima koji zauzimaju angažiran stav prema kulturnim, društvenim i političkim okolnostima u kojima žive i stvaraju s idejom da, sa različitih pozicija i u okviru svojih poetika, ukažu na neuralgične točke aktuelnog trenutka. Možda ne bi bilo pogrešno govoriti o svojevrsnoj socijalnoj plastici (Bojs), ako ne radikalno postavljenoj u smislu mijenjanja cjelokupnog društva kroz umjetnost, onda ipak o onoj liniji koja obuhvaća ideju o preuzimanju inicijative i aktivnom uticanju na događanja u društvu umjetničkim sredstvima. Svi umjetnici uključeni u ovaj projekat na određeni način učestvuju u tome, prvenstveno kroz svoje stvaralaštvo, zatim i kroz edukaciju drugih: predajući na visokim obrazovnim institucijama, udruživanjem u grupe ili radeći projekte koji čine nekad male nekad krupne, ali svakako korake koji dovode do promjena u odnosu na često uzdržan stav okoline i sistemsko neprepoznavanje kulture kao ključne strateške točke jednog društva”, zapisala je u predgovoru kustosica Ana Ivanović.

Izložba je otvorena do 6. listopada.

Festival suvremene umjetnosti Dunavski dijalozi pokrenuli su 2012. godine novosadska galerija Bel art i njena ravnateljica Vesna Latinović te povjesničar umjetnosti Sava Stepanov. Dunavska geografija, od Crne šume do Crnog mora, spaja “razvijenu” centralnu Europu s manje razvijenim zemljama kriznog zapadnog balkanskog područja i zemljama bivšeg Istočnog bloka, ističu organizatori, a u svjetlu integracijskih procesa u okviru Europske unije. Na festivalu je do sada sudjelovalo preko 350 umjetnika, kustosa i teretičara umjetnosti iz podunavske makro regije (Njemačka, Austrija, Slovačka, Mađarska, Hrvatska, Srbija, Rumunjska, Bugarska, Moldavija, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Češka). 

Ovogodišnji festival na temu “Umetnost u okruženju globalne nesigurnosti” nudi 14 izložbi umjetnika iz podunavske regije u više izlagačkih prostora u Novom Sadu, u razdoblju od 29. kolovoza do 15. rujna. Izložbe će otvoriti Mladen Lučić, savjetnik Muzeja suvremene umjetnosti Istre, koji je ujedno i “kritičar u fokusu” ovogodišnjih Dijaloga. Uz izložbe Uroša Weinbergera, Milene Jovičević, Premec Daniela i Nele Hasanbegović, diSTRUKTURA-e, Žolta Kovača, Ivane Ivković, grupe Škart i drugih europskih umjetnika, jedina hrvatska predstavnica na manifestaciji bit će Ana Petrović čija će samostalna izložba biti otvorena u novosadskoj Galeriji Rajka Mamuzića 30. kolovoza. Tekst za izložbu Ane Petrović pisala je Branka Benčić.

Ana Petrović multimedijalna je umjetnica koja se u svom radu bavi istraživanjem granica medija. Rođena je 1985. godine u Bjelovaru. Godine 2011. diplomirala je na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a od iste godine u istoj instituciji postaje asistentica iz umjetničkog područja, umjetničkog polja likovne umjetnosti, umjetnička grana animirani film i novi mediji. Članica je HDLU-a Osijek. Suosnivačica je umjetničke organizacije POPUP koja djeluje od 2012. i kojoj je cilj proširiti svijest o postojanju suvremene umjetnosti u alternativnim izlagačkim prostorima. 

Pokušajem oduzimanja osjeta vida zatvaranjem očiju ne dobivamo jedno veliko ništa, već jedan drugačiji model percepcije. Naime, propusnost vijeđa dopušta nam vizualno iskustvo pomoću snažnih kontrasta svjetlosti i tame. 

Kovanica LIFRAM nastala je kraćenjem engleskih riječi light (svjetlo) i frame (pojedina sličica unutar filma). 

Ana Petrović je 2011. završila diplomski studij na Umjetničkoj akademiji Osijek, smjer multimedija. Od 2011. je asistentica na Umjetničkoj akademiji Osijek. Jedna je od osnivača umjetničke organizacije POPUP koji djeluje od 2012. na području grada Osijeka kojemu je cilj proširiti svijest o suvremenoj umjetnosti u alternativnim izlagačkim prostorima. Izlaže radove na samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. U svom radu bavi se istraživanjem granica medija.

Otvorenje multimedijalne izložbe bit će održano u petak, 10. siječnja, u 18 sati u Spomen školi dr. Franje Tuđmana u Velikom Trgovišću. Odmah nakon otvorenja, već u 19 sati, slijedi koncert etno dive Dunje Knebl i prateće grupe Kololira koji će ovom prilikom promovirati novoizašao album Tamo doli.

Izložba je otvorena do 24. siječnja. 

Osječke likovne umjetnice sudjelovale su na trećoj međunarodnoj bijenalnoj izložbi slika, skulptura i grafika u Pečuhu, u ožujku ove godine. Meeting point ostvaren je prvi put 2007. godine s idejom poticanja i promoviranja rada likovnih umjetnika iz svojih gradova u širem, europskom kontekstu. Inicijatori, nositelji i organizatori programa su rumunjski grad Arad i mađarska galerija Pécsi Gallery and Visualis Müveszeti Mühely iz Pečuha, a tu su ideju prihvatila još dva grada prijatelja: Plzen iz Češke i Osijek te su organizirali gostovanje izložbe u svojim galerijskim prostorima. U drugom izdanju Meeting Pointa 2009-2010. pridružio se još i austrijski grad Pöchlarn.

Treće izdanje izložbe, prikazano u Pečuhu, sada dolazi u Osijek. Kustos izložbe je Marko Grgur Ivanković, a radove možete pogledati do 9. prosinca.

Izložba Etikete tumačenja umjetničkog djela dio je šireg projekta čija je namjera ponuditi neke alternativne modele prezentiranja i medijacije umjetnosti na lokalnoj likovnoj sceni.

U pripremnoj fazi izložbe među sudionicima umjetničkoga svijeta (umjetnik – pisac predgovora – posjetitelj) provedeno je anketno istraživanje koje je propitivalo simbiotski odnos između pisca predgovora i umjetnika, ali i reakcije posjetitelja na konačan rezultat te vizualno-tekstualne interakcije. Sam postav izložbe vizualizira neke od rezultata provedene ankete na primjeru umjetničkoga rada i njegova iščitavanja. Neki od rezultata pokazuju kako većina  umjetnika smatra da pisci predgovora kvalitetom svojih tekstova pridonose cijenjenosti određenog umjetničkog djela, neki se pak  povjesničari umjetnosti uopće ne trude bit razumljivi široj javnosti, a četvrtina posjetitelja osjeća se frustrirana zbog nerazumijevanja posjećenih izložbi.