Lala Raščić bavi se umjetničko-istraživačkom projektom Arheobotanika & Apokalipsa od 2023. godine. Faza “uspostavljanja intervala”, koja će biti predstavljena u Apoteci, odvija se “između spekulacije i produkcije”, stoji u najavi. U aktualnoj fazi umjetničkog procesa uključena je teoretičarka suvremene vizualne kulture Ana Peraica, koja, kako stoji u najavi “razlaže metodički i diskurzivni kompleks Arheobotanike & Apokalipse kao svojevrsnu mapu, vizualizaciju strukture istraživanja i rada Lale Raščić”. Vizualni aspekt rada predstavljen je projekcijama koje kreiraju video-mapirani ambijent i serijom slika “biljnih vrsta izvedenih u tehnici verre églomisé, slikanja zlatnim listom na staklu”, piše u popratnom tekstu.

Lala Raščić u svom radu koristi različite obrasce materijalne i nematerijalne kulture u građenju narativa koji se manifestiraju kroz instalacije, skulpturalne objekte, crteže, video performanse i žive izvedbe. Njezini interesi istovremeno su usmjereni ka suvremenim i povijesnim pripovjedačkim praksama, složenim sustavima proizvodnje znanja, kao i folklornim formama i mitologiji. Njezin rad nastanjuje prostor između koncepta i teatralnosti, često konfrontirajući oblike visoke kulture s popularno-medijskim i tradicionalnim kulturnim izričajima kroz kritičku, poglavito feminističku poziciju. 

Više detalja o izložbi pročitajte ovdje.

U okviru ovog programa, od 1. do 4. rujna 2023. održava se serija predavanja otvorenih za javnost. Prvo od četiri predavanja održava se u sjeverozapadnoj kuli Dioklecijanove palače (vrh Bosanske ulice) gdje će Ana Peraica predstaviti utjecaj zračne fotografije na urbano planiranje Splita od izuma do danas.

U nastavku programa Daša Gazde govorit će o povijesti i ulozi Društva arhitekata Split, te kapitalnim projektima toga perioda: izgradnji HNK i pošumljavanju Marjana, dok će Jere Kuzmanić uz vođenu turu upoznati zainteresirane posjetitelje s nastankom i životom neformalnih sportsko-političkih društava, lokacijama na kojima su se okupljali pripadnici društava i njihovim aktivnostima.

Posljednjeg dana programa Sandi Vidulić upoznat će sudionike_ce sa specifičnim lokalnim fenomenima kasnog historicizma i secesije u kontekstu povijesti umjetnosti, ali i društveno-političkih zbivanja, nudeći i suvremenu perspektivu.

Detaljan opis i raspored programa potražite ovdje.

Sandi Vidulić upoznat će sudionike_ce sa specifičnim lokalnim fenomenima kasnog historicizma i secesije u kontekstu povijesti umjetnosti, ali i društveno-političkih zbivanja, nudeći i suvremenu perspektivu. Daša Gazde govorit će o povijesti i ulozi Društva arhitekata Split, te kapitalnim projektima toga perioda: izgradnji HNK i pošumljavanju Marjana, dok će Jere Kuzmanić uz vođenu turu upoznati zainteresirane posjetitelje s nastankom i životom neformalnih sportsko-političkih društava, lokacijama na kojima su se okupljali pripadnici društava i njihovim aktivnostima. Ana Peraica predstavit će utjecaj zračne fotografije na urbano planiranje Splita od izuma do danas. Cilj je upoznati građane i polaznike programa o tome što je urbanizam, koliko je klasno i politički određen te tko nam gradi grad, tko planira, a tko naseljava. Prvi dio programa počinje s predavanjima koja će se održavati od 1. do 4. rujna i biti otvorena za javnost. 

Osim na teorijskom, šest odabranih polaznika_ca dobit će priliku sudjelovati i u praktičnom dijelu programa, istraživačkom i radioničkom. Nakon upoznavanja s temom, polaznici će odabrati područje koje žele istraživati te dobiti potrebne alate i podršku za predprodukciju vlastitih radova. Predprodukciju i kasnije faze programa vodit će Igor Bezinović i Sunčica Fradelić. Nakon istraživačke faze, intenzivniji rad na pripremi projekata za produkciju realizirat će se u sklopu radioničkog programa u periodu od 29. rujna do 1. listopada. 

Prijave na program otvorene su putem online obrasca do 20. kolovoza, a rezultati selekcije će biti objavljeni 24. kolovoza. Ukoliko odabrani sudionici nisu iz Splita bit će im osiguran smještaj u periodu 1. do 5. rujna i 29. rujna do 2. listopada.

Kotizacija za sudjelovanje u programu iznosi 25 eura. Sve ostale informacije o programu i voditeljima doznajte na službenim stranicama organizatora.

Piše: Lovro Japundžić

Eksperimentalni film Marcela Duchampa i Man Raya Anemic Cinema iz 1926. pokušaj je stvaranja dubine i optičke iluzije preko Duchampovih rotoreljefa, kartonskih diskova postavljenih da se na gramofonu vrte točno određenom brzinom. Stvaranje iluzija i izmještanje percepcije posredovano tehnologijom danas prepoznajemo kao glavne alate širokog područja koje nazivamo medijskom umjetnošću. Iako su vizualne umjetnosti koje koriste VR (virtual reality) ili pak AR (augmented reality) već daleko stigle od ovih jednostavnih eksperimenata avangardnih umjetnika, praćenje tragova ranih eksperimenata možda pomogne meta-disciplini povijesti medijskih umjetnosti u reviziji statusa i stvaranju vlastitih kanona. Upravo su Duchampovi rotoreljefi bili glavni motiv s plakata sedme međunarodne bijenalne konferencije medijske umjetnosti, znanosti i tehnologije RE:TRACE. Prefiks “RE” konstanta je naziva svake od održanih konferencija (RE:CREATE 2015, RE:NEW 2013, RE:WIRE 2011, RE:LIVE 2009, RE:PLACE 2007, RE:FRESH 2005) upućujući pritom na vraćanje unazad, ponovno praćenje ili evaluaciju.

Ovogodišnje trodnevno izdanje održalo se na trima različitim lokacijama s dvjestotinjak govornika i sudionika poster sesija. Glavna lokacija i domaćin konferencije bio je jedan od rijetkih poslijediplomskih obrazovnih programa ove vrste – Odsjek za povijest medijskih umjetnosti pri Donau-Universitätu u Kremsu. Druge lokacije bile su freskama bogati barokni benediktinski samostan Göttweig, ujedno i dom privatne grafičke zbirke Odjela znanosti o slici, te Akademija znanosti u Beču. Oliver Grau, njemački istraživač digitalne humanistike i voditelj Odjela znanosti o slici, uz pomoć velikog tima ljudi uspio je organizirati ovu produkcijski zahtjevnu, pomalo i megalomansku konferenciju koja je unutar svog cjelodnevnog programa sadržavala čak tri paralelne sesije. Zastupljene teme obuhvaćale su trans- i interdisciplinarna područja koja objedinjuju povijest umjetnosti, znanost, sociologiju i politiku. 

Spomenuto vraćanje unazad u velikom se broju predavanja odnosilo na net.art i devedesete kada je to novo i neistraženo područje još uvijek bilo “nevino”, kako tvrdi umjetnik i istraživač Raivo Kelomees, pružajući umjetnicima van umjetničkog tržišta i onima iz istočne Europe novu platformu za izričaj. Teoretičar animacije i novih medija Jon Cates kroz studije slučaja triju umjetničkih ličnosti pokazao je važnost propitivanja identiteta, samoreprezentacije i simboličke upotrebe jezika kod enigmatičnih protagonista net.arta. Ženski alter ego i dadaističke igre Marcela Duchampa pod imenom Rrose Sélavy doveo je u vezu s net.art umjetnicima Netochkom Nezvanovom (1995-2006) i LaTurbo Avedon (2012.-).

LaTurbo Avedon umjetnički je avatar koji preispituje materijalnost interneta i pitanje autorstva u virtualnom svijetu, dok je Netochka Nezvanova, prema Catesu ujedno najvažniji umjetnički kolektiv na prijelazu stoljeća, pseudonim za grupu umjetnika preuzet iz istoimenog romana Fjodora Dostojevskog – u prijevodu “Bezimena Nitko”. Netochka Nezvanova tehno-društveni su provokatori, autori softvera za manipulaciju videa i članovi brojnih mailing lista na kojima su, koristeći ASCII znakove, različite jezike i kriptične poruke, komunicirali s online publikom. Darko Fritz, također izlagač na konferenciji, večer prije ovog predavanja uzbuđeno mi je pričao o Nezvanovoj i vlastitim iskustvima u specifičnoj sadomazohističkoj komunikaciji na takvim mailing listama i njihovim zavodljivim replikama. Online performativnost Nezvanove ponekad se za potrebe promocije njihovog softvera nastavljala u stvarnom svijetu kada bi kolektiv redovito predstavljala druga žena.

Taktike net.arta te preispitivanje same infrastrukture internetske komunikacije bile su polazište predavanja Natalije Fedorove koja je prikazala internetsku poeziju JODI Joana Heemskerka i Dirka Paesmansa, nastalu “low tech poigravanjem” ASCII i Unicode znakovima u maniri konkretne poezije pedesetih. Diskurzivni su pak potencijal i važnost mailing lista u historiografiji digitalne kulture predstavili nizozemski istraživači David Gauther i Michael Dieter kroz empirijsko istraživanje lista poput nettime, -empyre-, Spectre i CRUMB.

Subverzivnost, cyber aktivizam i participativna demokracija kao produkt internetske komunikacije bile su  teme istraživanja profesorice Cathrine Bernard koja se fokusirala na devedesete u New Yorku. Hacktivistički kolektivi Electronic Disturbance Theatre (E.D.T.), Floating Point Unit (F.P.U.) i Fakeshop predstavljaju praksu virtualnog građanskog neposluha usmjerenog protiv kontrole informacijskog društva i eugeničkih metoda genetičkog inženjeringa u usponu. Centralizacija, nadzor i konzumerizam nisu bili samo umjetnički motivi, već su brojne kolektive poput F.A.T. Lab arta doveli do odustajanja od nekad liberalnog medija interneta.

Novi okviri gledanja slika, često podređeni pravilima novih tehnologija, tematizirani su u predavanjima Ane Peraice i Marca Nunesa. Oboje pritom prepoznaju posrednički potencijal društvenih mreža u prikazivanju realnosti. Peraica je predstavila svoju novu knjigu Culture of the Selfie, u kojoj obrađuje pitanje “samoreprezentacije i kontekstualizacije pojedinca kroz svijet iza njegovih leđa”. Izmještanje perspektive Peraica je prikazala kontrastirajući Perzeja, koji koristi reflektirajući odraz štita da bi izbjegao opasan pogled Meduze, Narcisu čija realnost nije stratificirana. Sekundarnost realnosti prikazane iza autora selfieja Peraica je uspješno prezentirala primjerima selfieja ispred spomenika holokausta u Berlinu i kritičke umjetnosti koja se referira na taj fenomen.

“To photograph is to frame, and to frame is to exclude” citat je Susan Sontag koji je Marc Nunes upotrijebio u svom istraživanju arbitrarnosti slike na primjeru kompleksne regije Apalačije. Naime, pri pretraživanju fotografija regije i njenog stanovništva na Googleu primijetio je tip reprezentacije koji produbljuje vizualne stereotipe. Iako je online hijerarhija baze slika nerijetko samo segment realnosti, ponekad društvene mreže mogu biti koristan izvor digitalne humanistike, kao u pozitivnom primjeru crowdsourceanog arhiva slika Rogera Maya Looking at Appalachia. 

Kao i Nunes, doktorand Leonardo Impetit prepoznaje stereotipnu “vizualnu estetsku hegemoniju stroja” unutar rastućeg područja automatske estetske procjene kvalitete (Automatic Aesthetic Quality Estimation). Najviše rangirane fotografije u online pretraživanjima obično spadaju u rang middlebrow umjetničke fotografije koju, prema Impetitu, industrija replicira stvarajući “društvo u kojem su individualci algoritamski akteri”.

Ovakvo tehnopesimistično viđenje umreženog društva i zloupotreba skladišta podataka tzv. big data predmet su interesa superstar teoretičarke Wendy Hui Chun. Predavanje karizmatične majstorice retorike bilo je nalik motivacijskom govoru koji je kod publike brzo probudio interes radi korištenja svakodnevnih primjera online diskriminacije i društvene segregacije. Chun zaključuje kako je danas u algoritme pretvorena autentičnost (poput brojnih testova osobnosti na Facebooku) za korporacije postala najvrjednija baza podataka primjenjiva na različitim online platformama. 

Otkrivanje zapostavljenih medijskih umjetničkih praksi te kustoski tretman memorije bila je sesija čiji su predavači bili naročito strastveni oko vlastitih predmeta istraživanja. Među njima je bio i Darko Fritz, kustos i umjetnik, voditelj korčulanske galerije Siva zona koji je prvi put govorio o rezultatima istraživanja međunarodnih ljetnih umjetničkih susreta u Veloj Luci (1968., 1970. i 1972.). Iako su prvi susreti bili zamišljeni kao ljetna kolonija za vizualne umjetnike koji će se okušati u mediju mozaika, ostala dva susreta obilježena su sintezom različitih umjetničkih disciplina u kojima do izražaja dolazi kreativni timski rad u savezu s lokalnom zajednicom i upravom. Eksperimentalan pristup, korištenje multimedije i propitivanje participativnosti zajednice Fritz ističe kao rane temelje suvremene umjetničke prakse.

Medijskom umjetnošću u Hrvatskoj bavi se i Dijana Protić, doktorandica Sveučilišta u Rijeci, koja je predstavila svoj projekt istraživanja multimedijalne i digitalne umjetnosti u Hrvatskoj i Sloveniji od 1988. do 2008. Mogli bismo reći da je riječ o pionirskom pothvatu, budući da ne postoji istraživanje o suvremenoj hrvatskoj umjetnosti koje se bavilo upotrebom multimedije kao izražajnim sredstvom.

Iako nije bilo moje područje interesa, velik dio konferencije bio je posvećen digitalnom arhiviranju i infrastrukturi muzeja budućnosti, o čemu govori i činjenica kako je iz tog polja dolazilo četiri od pet glavnih govornika, a valja istaknuti i da je Oliver Grau promovirao aktualnu knjigu Museum and archive on the move: Changing cultural institutions in digital era na kojoj je surađivalo više sudionika konferencije. Sarah Kenderdine, primjerice, proširenu stvarnost arheoloških materijala, transnarativno iskustvo i socijalizaciju vidi kao ključne elemente digitalne muzejske prakse. Rekreacija, a ne slijepo slijeđenje postojećih arhiva u fokusu je istraživanja profesora i kustosa Mortena Sondergaarda, ali i uglednog povjesničara umjetnosti Martina Kempa koji je predstavio vlastita postignuća u digitaliziranju rada Leonarda Da Vincija. Oživljavanje crteža, otkrivanje dubine dvodimenzionalnih prostora i njihovih anomalija kroz animaciju i 3D modeliranje omogućuje dekonstruiranje likovnog rada, ali i ideja velikog majstora. 

Pisanje osvrta o ovom sveobuhvatnom sadržaju nužno za sobom ostavlja brojna zanemarena područja poput bio arta, sound arta i specifičnih, geografski dislociranijih medijskih praksi. Iako sam u tekstu naglasak stavio na vlastite preference, ne mogu zanemariti činjenicu kako je velik broj izlaganja bio klasično posezanje za prošlošću koristeći formalne povijesno umjetničke analize, mistifikacije i nepotrebne neologizme. Seciranje određenih povijesnih, ali i suvremenih fenomena ponekad je ostalo na pokušaju koji nije ostvario prijelaz prema kritičkom redefiniranju sadržaja, ali je barem mapirao neka nova, još neistražena područja. Jednako kao što su i medijski umjetnici suočeni s konstantnim revizijama vlastitog znanja, tako i povijest medijske umjetnosti mora biti spremna na povremenu, makar bijenalnu reevaluaciju svog statusa.

Možemo razlikovati dva tipa autoportreta, u donosu na publiku: tautološki, koji se uopće ne odnosi na publiku, te relacijski, koji traži odnos sa gledateljem. U suvremenom fenomenu “selfija” na društvenim mrežama preferira se monološki, dnevnički tip autoportreta, koji radije izvodi egzibiciju nego što uistinu otkriva. Uvođenjem mobilne tehnologije krajem prošlog stoljeća, digitalna fotografija se ubrazno mijenja kao medij, i to posebice u pogledu distribucije slika. Pojavom Web 2.0 sučelja na društvenim mrežama, poput Facebooka, Twittera, Instagrama i dr., te su se promjene produbile, pogotovo u pogledu nepredvidivosti distribucije. 

Ovaj projekt poziva na doprinos u vidu relacijskih autoporteta, linkove na autoportrete i njihove zbirke, s posebnim interesom za autoportrete koji nas tjeraju da analiziramo vlastito sebstvo, kao hommage i reference na tuđe identitete, auto-portrete “kao netko drugi” (u smislu transvestije i preodijevanja) te autoportrete koji tehnološki/medijski ogledavaju promatrača.

 Doprinesite projektu, počevši s 1. veljače na različitim mrežnim platformama: Facebook, Twitter, Instagram, Google+, Youtube dodajući hashtag #whataboutyourselfie ili izravnim slanjem na e-mail.  

Više o projektu potražite ovdje.

Prezentacija projekta #whataboutyourselfie i predavanje Ane Peraice, kustosice projekta, bit će održano u Galeriji Škola, 28. siječnja u 19 sati.

Galerija Škola, smještena na drugom katu Škole likovne umjetnosti u Splitu, počela je djelovati krajem 2014. godine. Posebnost ovog novog galerijskog prostora jest stvaranje poveznica i prostora dijaloga između suvremenih umjetničkih praksi i obrazovanja. Svojim programom, ali i samim imenom, Galerija Škola izravno poziva na dekonstrukciju ideje škole danas i na promišljanje inovativnih pristupa u umjetničkom obrazovanju. Tako se u okviru njezinog programa predstavljaju suvremeni umjetnici mlađe i srednje generacije, popratni programi poput radionica i razgovora s umjetnicima, teorijska tematska predavanja, projekcije filmova o umjetnosti, programi video umjetnosti i animacije te izložbe školskih projekata i učeničkih radova s ciljem stvaranja poveznica i prostora dijaloga između obrazovnih polja, suvremenih umjetničkih praksi i kritičke teorije. Stoga je Galerija Škola prostor u kojem se odvijaju paralelne obrazovne aktivnosti te promišljaju problematične tematike u suvremenom trenutku poput kulture selfija ili odnosa tijela i javnog prostora grada.

Kolokvij (Ne)vjerodostojni dokumenti. Intermedijalni prostori W. G. Sebalda iz tog će razloga okupiti povjesničare umjetnosti i književne teoretičare s ciljem raspravljanja o navedenim izazovima i ujedno biti svojevrstan priključak na još donedavno vrlo živa i plodna istraživanja Zagrebačke škole intermedijalnosti i intertekstualnosti koja su na istim poslovima (Pojmovnik ruske avangarde, Intertekstualnost & intermedijalnost) uspješno okupljala hrvatske i europske stručnjake te stjecala prepoznatljivost u međunarodnim razmjerima. Povijesni se kontekst u međuvremenu promijenio, pa otuda i dodatan povod ovome kolokviju.

Kolokvij je posebno zaokupljen slikom (post)moderne povijesti i kulture kod W. G. Sebalda te njegovom inačicom intermedijalnog umjetničkog djela za koju dio kritičke recepcije rabi oznaku photo-fiction ili récit-photo. 

Kolokvij započinje u petak, 13. prosinca, u 10 sati predavanjem gošće kolokvija Muriel Pic, znanstvenice na sveučilištu Neuchâtel, autorice knjige W.G. Sebaldu, L’image papillon (2009), a završava projekcijom filma Granta Geeja Patience/After Sebald.

Autor je koncepcije kolokvija Ivan Molek, a kustosica Radmila Iva Janković. Na kolokviju sudjeluju Aleksandar Mijatović, Tatjana Jukić, Leonida Kovač, Žarko Paić, Tomislav Brlek, Ana Peraica i Renata Jambrešić Kirin, a cjelokupan raspored potražite na službenim stranicama Muzeja suvremene umjetnosti.

Izvor: MSU / Fotografija: W.G. Sebald Audiovisual Archive

Kao prvo, pojam “radikalnosti” u većem se dijelu izlaganja, više ili manje prešutno, izgubio. Jedan događaj s konferencije dobro prikazuje cijelu situaciju: Luka Frelih iz ljubljanske internetske kulturne udruge Ljudmila pričao je o načinima financiranja te je naveo kako su on i kolege, nakon odlaska Sorosa iz regije, registrirali Ljudmilu kao umjetničku organizacija te su povukli novce iz državnih fondova, čemu je pripomogla činjenica što Ljudmila nije politički kritička udruga. “Pa što je tu onda radikalno? – upitao je glas iz publike. “Ako je efikasno, zašto bi bilo radikalno!” – poentirao je digitalni umjetnik i aktivist Vuk Ćosić. Dakle, radikalnost medija u sadržajnom smislu pala je u drugi plan. S jedne strane, možda je stvar u tome što je danas iznošenje nekad radikalnih stavova postalo opća pojava – nekad “nezamislive” ideje o krahu kapitalizma i o lažnosti demokratskih sustava ne samo što su javno artikulirane, nego su na njima utemeljeni brojni masovni prosvjedi diljem svijeta. S druge strane, polje funkcioniranja političkih medija sve je više suženo – troškovi su veći, javne potpore manje, oglašivači su izbirljivi, a prihodi od prodaje skoro zanemarivi. Medijski aktivisti (koji su i sudjelovali na konferenciji) tako danas imaju dva glavna problema, jedan mali i jedan veliki. Mali problem je smisliti načine na koje politički mediji danas uopće mogu egzistirati. Veći problem je pronaći taktike pomoću kojih bi mediji mogli ne samo informirati čitatelje, nego izvršiti ozbiljan politički pritisak na nositelje moći. Stoga se na konferenciji manje pričalo o “radikalnim medijima”, a više o “taktičkim medijima”. 

Kada govorimo o “taktičkim medijima”, ne govorimo tek o medijima koji su taktični, nego o konkretnom konceptu koji je nastao tokom 1990-ih u tzv. “pokretu taktičkih medija” (o čemu je govorio mladi filozof Clemens Apprich drugog dana konferencije). Pokret taktičkih medija odnosio se na suradnju aktivista koji su se okupljali na amsterdamskoj konferenciji The Next Five Minutes održavanoj od 1995. do 2003. U Nizozemskoj je nastao i manifest (i jednostavan uvod u cijelu priču) ABC of Tactical Media kojeg su 1997. napisali David Garcia i Geert Lovink. 

Garcia i Lovink objašnjavaju kako se, u želji da funkcioniranje bude što jeftinije i slobodnije od utjecaja sa strane, taktički mediji okreću mogućnostima novih tehnologija (prvenstveno interneta). Međutim, taktički mediji nisu samo oni mediji koji pokušavaju ušparati na tisku, nego su to i nužno politički kritički mediji, “mediji krize, kritike i opozicije”. Sam izraz “taktika” preuzeli su od francuskog filozofa De Certeaua. U ovom slučaju, on označava potrebu da medij ne teži tek “reprezentaciji stvarnosti”, nego pronalaženju najboljih načina “upotrebe reprezentacija” za postizanje političkog cilja. Mediji tako zauzimaju jasnu poziciju i sudjeluju u konfliktu o kojem izvještavaju. Pritom De Certeauova “taktika” pretpostavlja i fleksibilnost, spremnost medija da uđe u koalicije s raznim stranama kako bi se postigao cilj. Ukratko, umjesto ideala beskompromisnih i objektivnih novinara koji izvještavaju o političkom stanju, “taktički mediji” teže kompromisnim i subjektivnim novinarima koji će pokušati ostvariti političku promjenu.

I ovdje sad dolazimo do onog o čemu se radilo na ovoj konferenciji, na kojoj su sudjelovali upravo medijski aktivisti iz regije koji djeluju od 1990-ih. Prvo, pitanje je u kolikoj mjeri danas znatno veći značaj i mogućnosti interneta predstavljaju potencijalnu novu prednost (ili prepreku)? Drugo, u duhu suvremenih problema s kojima se suočavaju lokalne zajednice i društvo u cjelini, potrebno je analizirati taktičke mogućnosti borbe protiv tih problema. Nositelji taktičkih medija već se neko vrijeme suočavaju s novim borbama i novim medijskim oruđem. Ciljevi ove konferencije bili su, čini mi se, potaknuti refleksiju o tom novom stanju, razmijeniti iskustva, pa i formirati nove taktičke koalicije. To je organizatorima donekle uspjelo.

Tehnološki resursi kao mjesta revolucije

Katarina Peović Vuković u uvodnom je izlaganju postavila internet i Open Source u kontekst marksističkih problema, postavivši osnovno pitanje mogu li navedeni tehnološki resursi biti mjesta revolucije. Pritom nije mislila na “Facebook-revolucije” u arapskim zemljama koje se u zapadnim liberalnim medijima predstavljaju kao pobjeda cyberdemokracije nad autoritarnim režimima, nego na antikapitalističko djelovanje pomoću dostupnih internetskih sredstava. U tom smislu, pokreti poput Open Sourcea i koncepti poput copylefta, koji su usmjereni protiv ograničavajućeg koncepta autorskih prava i koji onemogućuju bogaćenje posrednika između autora i korisnika programa, predstavljaju pravi prostor ostvarenja i širenja nekapitalističkih, solidarnih ekonomskih principa. Naravno, internet otvara ove mogućnosti zato što su ga takvim napravili entuzijastični hakeri, najzaslužniji za razvoj interneta 1970-ih i 1980-ih te za njegovu današnju strukturu (ili, jezikom Marxa, za opću dostupnost internetskih sredstava za proizvodnju i samih proizvoda). 

Različita predavanja davala su više i manje općenite, pozitivne ili negativne odgovore na početno pitanje koje je postavila Peović Vuković. Matteo Pasquinelli upozorio je na loše učinke internetskih tražilica na vrijednosne procjene. Dobrim dijelom zahvaljujući Googleu, društvenim mrežama i akademskim bazama, procjena radova postala je mehanička i kvantitativna: tako najposjećenije stranice dobivaju najviše vrijednosne ocjene zbog čega bivaju još posjećenije, i tako u krug. U tom smislu, internet je iskorišten kao sredstvo kvantificirajuće, “financijalizirajuće” suvremene logike. 

S druge strane, Ana Peraica ukazala je na pozitivan primjer taktičkog korištenja društvenih mreža za rješavanje problema u lokalnoj zajednici, točnije u splitskoj Dioklecijanovoj palači (Getu). Ukratko, Facebook je poslužio Peraici i drugim stanovnicima Geta da se upoznaju, razmijene iskustva o problemima života u Getu, solidariziraju i organiziraju kako bi se zaštitili od gradske vlasti koja vrši pritisak na stanare da isele sa skupocjenog zemljišta. Jednom kad su se dogovorili i organizirali, “Getani” su uspjeli dignuti na noge širu javnost te mailovima zasuti UNESCO, organizaciju koja štiti Geto (tj. financira splitsku vlast da to radi). Zatrpani mailovima, UNESCO-u nije preostalo drugo doli obratiti pozornost na slučaj Geta i pritisnuti splitske vlasti da prestanu praviti probleme. Tako su taktičkim zaobilaženjem instance gradske vlasti i direktnim obraćanjem UNESCO-u (u čemu je krucijalnu ulogu odigrao internet) građani Geta uspjeli postići političku promjenu.

Gerald Raunig također je pomoću dihotomije “organska/orgijska reprezentacija” ukazao na pozitivne primjere korištenja novih tehnologija u gerilskom novinarstvu. Dok je organska reprezentacija konvencionalni novinarski žanr koji zapadne novinske agencije redovito koriste za pričanje određene priče (primjer toga bi bila televizijska reportaža), današnja tehnologija omogućuje i nastanak “orgijskih reprezentacija”, tj. dokumenata koje stvaraju sudionici samih događaja (npr. mobitelom snimljeni policajci kako tuku prosvjednicu). Nasuprot tom “neposrednijem” susretu s udaljenim događajem, spomenuti Clemens Apprich govorio je o strahu Felixa Guattarija da dolazimo u epohu “postmedija” u kojoj smo toliko zatrpani medijskim porukama da učinak medija slabi i više ni ne prepoznajemo medij kao takav. Medij stoga danas ne može potaknuti nikakvu značajnu promjenu, a kamoli revoluciju.

Prodati dušu vragu 

Međutim, ako je medij sam po sebi nemoćan, onda taktički mediji moraju pronaći nova sredstva za postizanje cilja. Vuk Ćosić vidi rješenje u političkom lobiranju. “Zašto da se tučem s policijom kada mogu dogovoriti da policija ne dobiva loše zapovijedi?”, pita se Ćosić. Njegovo predavanje poslužilo je kao kritika autsajderskih inicijativa koje se zaustavljaju (i zadovoljavaju) na otvorenom izražavanjem frustracija bez konkretnog političkog učinka. Umjesto jalovih prosvjeda, potrebno je “začepiti nos”, stupiti u direktan kontakt s nositeljima moći i apelirati na njih da riješe problem – što Ćosić već godinama radi u Ljubljani. Njegov prijedlog, naravno, ovisi o nekim pretpostavkama koje je Ćosić prešutio: recimo, o tome da su ciljevi već jasno artikulirani među samim aktivistima i, taktički teže izvedivo, da aktivist ima dovoljno kulturnog (ili drugog?) kapitala koji može ponuditi moćniku u zamjenu za akciju. Pa nisu gradonačelnici potpuni bedaci pa da ne znaju da npr. pretvaranje javnog pješačkog prolaza u privatno parkiralište nije lijepo! Vlast koja je spremna pristati na zahtjeve aktivista pokušava stvoriti i neki vlastiti interes iz te “suradnje”. Drugim riječima, uspješno lobiranje uvijek uključuje i potpisivanje ugovora s vragom, a ni vrag danas ne želi sklapati ugovore u zamjenu za nekakve sitne duše. 

Ipak, Ćosićevo predavanje poslužilo je kao bitno upozorenje prisutnim aktivistima da se ne smiju ograničiti tek na artikuliranje svoje pozicije (nebitno o mediju), nego da se uvijek trebaju truditi ući u komunikaciju i pregovaranje s akterima izvan uske grupe kako bi mobilizirali ljude i izvršili politički pritisak. U tom smislu valja uputiti i kritiku ovoj konferenciji koja je naposljetku ostala zatvorena unutar kompleksnog filozofskog i akademskog diskursa. U vrijeme kada sve više ljudi koristi suvremenu tehnologiju i promišlja političke probleme, tema taktičkih medija morala bi bez problema okupiti i potaknuti sudjelovanje širih skupina građana, zbog čega su nepremostive jezično-intelektulalne prepreke ove konferencije bile nepotrebne i frustrirajuće. Diskurzivna hermetičnost naštetila je i sudionicima konferencije jer sam uvjeren da bi uključenje povezanih pripadnika drugih skupina (npr. filozofski nepotkovanih, ali za temu zainteresiranih programera ili novinara) urodilo idejama, poticajima i uvidima koje bi fino nadopunile filozofske koncepte Guattarija, Deleuzea i ostalih. Da je konferencija bila otvorenija, od nje su mogli profitirati i malobrojni slušatelji konferencije, i širi krug ljudi koji se nisu pojavili u mami. Stoga valja zaključiti da su otvorena važna pitanja o taktičkim medijama, ali da sama konferencija nije bila taktički posve uspješno izvedena. 

“Krijumčarenje je svuda u svijetu oduvijek bilo jedna od glavnih ekonomskih metoda preživljavanja, nadilazeći postojeće administrativno-političke zadanosti i režime. Oni koji su švercali, činili su to u ime preživljavanja, a ne za blagostanje ili stvaranje dodatnih zaliha. U sivom polju krijumčarenja nailazimo i na aktualnosti skrivene pogledu običnog građanina: krijumčarenje ljudi, preprodaja organa, droge i arheološkog blaga, koji ne ohrabruju prvotnu ideju po kojoj krijumčarenje potječe iz nemogućnosti života po pravilima, dopuštajući ljudima nadoknadu oskudice, pronalaženje prednosti u ograničenjima i preprekama. Iz situacija gdje šverc podrazumijeva kreativnost, projekt zaokreće u smjeru kriminalnih ulica, otvarajući put suvremenoj umjetnosti da u širokoj perspektivi promatra ispreplitanja povijesti i sadašnjosti, kriminala i prava, umjetnost i ekonomije”, navodi se u najavi projekta.

Umjetnici, povjesničari, sociolozi, teoretičari, stručnjaci i građani pozvani su predložiti umjetničko-istraživačke projekte s područja vizualne, medijske umjetnosti i filma, teorije, povijesti, kulturne baštine, etnografije i sociologije koji će odgovoriti na temu šverca, a na razmeđi dokumentarno-fikcijskih i praktično-teorijskih pristupa. Projekt zagovara interdisciplinarni pristup temi. Žiri u sastavu Giuliana Carbi, Ana Peraica, Sabina Salamon, Marija Terpin i Slaven Tolj izabrat će radove za jedan događaj po gradu (Rijeka, Idrija, Trst). Između svakog događaja u različita grada najavljena je  pauza od približno četiri mjeseca, a svaki od gradova imat će drugačije koncipiran program s obzirom na djelatnost institucije i regije.

“Zanimaju nas načini, mjesta i periodi opstanka šverca kao nelegalne ekonomije na stjecištu kultura, društava i životnih situacija. Tema krijumčarenja dijelom je postavljena u kontekst novonastalih administrativno-političkih karata i razlikovanja EU/ne-EU na područje Istre, Slovenskog primorja i Tršćanskog zaljeva, a većim dijelom na činjenicu da su se na tom području donedavno odvijale aktivnosti krijumčarenja na relaciji more-kontinent, Istok-Zapad, Jugoslavija-Italija, socijalizam-kapitalizam”, obrazloženje je projekta o kojem možete više pronaći na stranicama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

Poziv je otvoren do 10. lipnja, obavijest o sudjelovanju bit će objavljena do kraja srpnja, a za dodatne informacije kontaktirajte jedan ili drugi mail.

KP / MMSU

Otvorenje izložbe je u utorak, 15. siječnja, u 19 sati. Izložba će se moći pogledati do 25. siječnja, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, dok je nedjeljom i praznikom galerija zatvorena. Zadnjeg dana izložbe, u petak, 25. siječnja kada se održava Noć muzeja, izložba će se iznimno moći pogledati od 18 sati do 1 sat iza ponoći. Ulaz na izložbu je slobodan.

Kustosica izložbe je dr. sc. Ana Peraica.

Fotografija: Ante Verzotti, Tsunami

Izvor: ULUPUH / Na fotografiji: Munira Serdarević