Kustoska koncepcija proizišla je iz zajedničke potrebe za sakupljanjem i istraživanjem knjiga umjetnica. Pojam knjige umjetnika “samostalno je umjetničko djelo, zamišljeno da bude realizirano u formi knjige koju su često sami umjetnici objavljivali u vlastitoj nakladi. Nakon što je zamišljena i realizirana, svoj ključni trenutak doživljava u rukama promatrača”.

U tom povodu galerijski prostor transformira se u privremenu knjižnicu. “Rezultat je opsesivne potrebe za traženjem, učenjem, sakupljanjem i pokazivanjem radova umjetnika i umjetnica s kojima kustosi izložbe dijele pogled na svijet i ideje slobode u najopćenitijem smislu. Nije nevažno što se ovom izložbom ukazuje na važne doprinose umjetnica iz naše sredine, no još više se njihov rad nastoji učiniti vidljivijim. Ukazuje se na neke rijetke izdavače i na još rjeđe distributere, ali i na činjenicu da je suradnja svih uključenih u proces realizacije i distribucije knjiga nužna. Izložbom se uz ostalo želi naglasiti da su vrlo rijetke javne zbirke koje u svom fundusu imaju knjige umjetnika i/ili knjige umjetnica”, stoji u najavi.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Ovoga puta program se realizira u intimnijem formatu. Kako piše u najavi, “umjesto razgovora s jednim autorom, publika će imati priliku prisustvovati susretu i dijalogu dviju umjetnica: fotografkinje i glazbenice Ane Opalić te prevoditeljice i urednice Nataše Medved, dok će razgovor moderirati članica udruge Proces Andrea Vidović.

Središnja točka večeri bit će sjećanje na Ivanu Kovačić, prerano preminulu spisateljicu čiji je rad ostavio snažan trag na književnoj i queer sceni. Kroz osobne i profesionalne perspektive, Opalić i Medved otvorit će prostor za razgovor o Ivaninom stvaralaštvu, njezinoj važnosti za zajednicu, kao i o širem kontekstu u kojem je djelovala”.

Ana Opalić hrvatska je fotografkinja i umjetnica čiji rad i aktivizam kontinuirano istražuju i javno artikuliraju queer identitet i vidljivost kroz umjetnost i glazbu. Nataša Medved, osim što je hrvatska književna prevoditeljica s francuskog i njemačkog te urednica u izdavaštvu, aktivna je i u promicanju suvremene književnosti i prevodilačke struke.

Ivana Kovačić ostaje važna figura upravo zbog svoje autentičnosti, hrabrosti i sposobnosti da kroz književnost artikulira iskustva koja su često ostajala na rubu vidljivosti. Njezin rad je bio književni i političan u smislu otvaranja prostora za drugačije glasove i perspektive.

Nakon razgovora, večer će se nastaviti projekcijom dokumentarnog filma Još jednom Ane Opalić i Noe Kraljevića u kojem jednu od uloga ostvaruje i Ivana Kovačić.

Više detalja pronađite ovdje.

Pet bijelih stepenica, aktualni projekt kolektiva WHW i kustosice Ane Kovačić, odvija se na šest lokacija koje su na neki način vezane uz kulturu no nisu tradicionalni izlagački prostori, među kojima je i budući prostor u Draškovićevoj ulici. Uvodni tekst najavljuje ovaj program kao pokušaj ispitivanja “različitih načina gostoljubivosti” koje ovi prostori nude. Treba napomenuti da je WHW sličan princip izlaganja primjenjivao u ciklusu događanja Janje moje malo (Sve što vidimo moglo bi biti drugačije) i u Retrospektivi po dogovoru Davida Maljkovića – čini se da se uvijek iznova pojavljuju razlozi za preispitivanje uhodanih izlagačkih prostora.

Ciklus je otvoren u Kleti zvučnim performansom Himne za slušanje koji izvodi Anton Kats pod pseudonimom ILYICH. Umjetnik je u bijelom odijelu s maskom s koje vise trake, smješten iza kontrolera poput klasičnog DJ-a, puštao preko atmosferične zvučne kulise glasove umjetnica_ka među kojima su bell hooks, Pauline Oliveros, Ruth Wilson Gilmore, Chick Corea i Ursula K. Le Guin. Izjave preuzete iz radijskih emisija, predavanja i sličnih izvora mahom su bile vezane uz glazbu te kulturu i diskriminaciju Afroamerikanaca. Ovi segmenti razgovora nude bliski pogled na ove autorice_e, no izvedba je popraćena samo kraćim tekstom u letku koji prati čitav projekt i time joj nedostaje čvršće kontekstualizacije, a prezentiranje spomenutih autorica_a se svodi na estetsku gestu bez mogućnosti da ona vodi ozbiljnijem razumijevanju i dijalogu s njihovim radom. 

Instalacija Zvučna rešetka Antona Katsa u knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića služi kao nadopuna i nastavak spomenutog performansa. Kod samog ulaza u prostor na stalku je smješten kasetofon iz kojega bi trebala biti emitirana snimka performansa, a pored njega je polica s knjigama autorica_a čiji su govori uključeni u zvučnu kompoziciju. Knjige ostaju knjižnici nakon zatvaranja izložbe, a funkcioniraju kao zgodan izbor djela autorica_a koji nisu osobito zastupljeni u hrvatskim knjižnicama i izdavaštvu. Iako se ova polica vrlo lijepo uklapa i pridonosi ambijentu i funkciji knjižnice, zvučni dio instalacije u izravnom je sukobu s tišinom koju prostor koncentracije i rada zahtijeva – vjerojatno zato za vrijeme mojeg posjeta kasetofon nije bio upaljen. 

U neposrednoj blizini knjižnice, na zgradi na uglu Tesline i Preradovićeve, iznad prostora Francuskog instituta nalazi se bijeli upitnik na crvenom platnu, rad slovačkog umjetnika Júliusa Kollera pod nazivom Upitnik kulturna situacija (U.F.O.). Riječ je o jednoj inačici simbola koji je umjetnik u brojnim tehnikama reproducirao od kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pojavljujući se u Čehoslovačkoj nakon Praškog proljeća ovaj simbol dobiva značenje kritike i otpora, no za Kollera on je označavao “situaciju”, način života koji općenito propituje odnos pojedinca i društva i tako stvara nove načine življenja. 

Kada sam vidio Kollerov upitnik odmah sam se sjetio fotografije na kojoj Tomislav Gotovac izlazi kroz prozor galerije Forum na gređe te iste zgrade samo na stranu koja gleda prema Teslinoj. Ova dvojica autora vrlo su slična po izrazu i vremenskom razdoblju u kojem djeluju što je bio povod za njihovu zajedničku izložbu u Zbirci Richter 2019. godine. Kollerov poziv na kritički odnos prema društvu vrlo je relevantan u današnjem vremenu i svakako bi mu trebalo posvetiti pažnje. Moja asocijacija na njegovog zagrebačkog kolegu je slučajna i za izložbu nije bitna, no ukazuje na to koliko prostor svojim brojnim asocijacijama na neočekivan način može doprinijeti radu. 

U programu kina Kinoteka, prije redovnih projekcija prikazan je video marokanskog kolektiva Tizintizwa pod nazivom Pjesma veslu. Film prikazuje skandiranje nogometnih navijača koji imitiraju veslanje gusara na galiji. Sjevernoafrički gusari slave se jer su se opirali imperijalističkoj španjolskoj sili. Nogometni navijači – ultraši, bitna su revolucionarna snaga regije, a njihovo je zajedništvo, pri čemu se zaboravljalo na klupska rivalstva, bilo jedno od važnih pokretačkih sila Arapskog proljeća. Ubačen u uobičajen filmski program, ovaj kratak i intenzivan video nudi pogled u logiku otpora neke druge sredine.  

Osnovana 1990., grupa Škart studentske prosvjede u Srbiji počela je pratiti Budnicama, svakodnevnim parolama objavljivanim na društvenim mrežama. Kratke poruke podrške napisane karakterističnim rukopisom kombinacijom crvene, crne i bijele postupno su prenošene na naljepnice, bedževe i plakate. U Centru mladih Ribnjak koji održava iznimno bogat i šarolik program, a zidovi su također ispunjeni raznim obavijestima, fotografijama i informacijama, upečatljive Budnice ipak su se uspjele istaknuti. Postavljajući eksplicitno politički rad u mladenački kulturni centar (a isto se odnosi i na kino i javni prostor) prešutno se daje komentar o tome da je za bilo kakav politički govor važno da se odmakne od poznatih oblika i kanala komunikacije kako bi doista bio učinkovit.

Prostor Bookse koji je također vizualno veoma ispunjen natpisima, knjigama i plakatima udomio je fotografije Rene Matić koje tematiziraju marginalno iskustvo queer osobe u dijaspori. Tri fotografije smještene su na staklu i vidljive izvana, a jedna je kod ulaza na ormariću za plakate. S obzirom na to da prostor nije namijenjen izlaganju i ima snažan vizualni karakter, fotografije nisu u središtu pažnje promatrača, no one prikazuju intenzivne trenutke, tijela u plesu i intimnom kontaktu i ne zahtijevaju blagi okoliš da ih se primijeti. 

Galerija Nova do sada je nekoliko puta mijenjala mjesto, od otvaranja 1975. do 1979. bila je smještena u Teslinoj 1, zatim se selila u Mihanovićevu 28, a od 1992. do njenog nedavnog zatvaranja bila je u Teslinoj 7. WHW je izrazio namjeru da naziv Galerija Nova koji sa sobom nosi bogato nasljeđe održi, stoga se može pretpostaviti da će novi izložbeni prostor kolektiva u Draškovićevoj ulici 31 nositi to ime.

No, za vrijeme ovog projekta prostor se označava samo svojom adresom, čime se naglašava da je on i dalje u prijelaznom stanju, nedovršen. Pet bijelih stepenica ispituje prijemčivost različitih prostora za likovnu umjetnost, a njime Što, kako & za koga istovremeno ispituje vlastiti još uvijek nepoznati prostor. Umjesto da publici novu etapu svojeg programa predstave koristeći prostor, ovaj kolektiv koristi program da ispita novi prostor. 

Trenutno se iznad ulaza nalazi natpis “Caffe bar all in”, a na ostalim površinama na žutoj pozadini napisano je niz riječi koje započinju slovom “a” – radi se o prvih 15 riječi partiture Anti-ambijent ceremonijalnih cigareta. Nakon izložbe Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah) Nike Mihaljevića u Galeriji SC, autor je uglazbio tekst kritike koju je za izložbu napisala Jozefina Ćurković te ga izveo uz vokalisticu Ivanu Bojanić. Tekst se ne pjeva onako kako je napisan nego su riječi kritike raspoređene abecednim redom, a tako su napisane i na prozorima. 

Ovaj začudan postav usmjeren prema ulici ujedno je i najava performansa koji je Niko Mihaljević izveo u galerijskom prostoru u Draškovićevoj. Spomenuta izvedba skladbe nastale prema tekstu kritike Jozefine Ćurković bila je povod kritici Borisa Greinera koja je prevedena na engleski, a riječi od kojih se sastoji raspoređene su abecednim redom te su postale libreto opere Singing snake (Sometimes Staged). Operu izvode Niko Mihaljević na oganetu, vokalistica Ivana Bojanić, Miodrag Gladović kao trombonist i Leonardo Losciale svirajući triangl. S obzirom na to da rad ima vrlo zanimljivu genezu, drago mi je da se autori njome nisu kreativno potrošili nego su proizveli vrlo zanimljivu muzičku izvedbu.

Posljednji prostor koji sam obišao je ured WHW-a na osmom katu nebodera Napredak na križanju Bogovićeve i Gajeve. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju. Spomenuo sam kako je Kollerov rad zbog prostora na kojem je smješten za mene nadopunjen jednom slučajnom asocijacijom, tako je za mene, a vjerujem i druge nemoguće doživjeti rad Ane Opalić bez snažnog doživljaja mjesta, tj. Planićevog nebodera.

Po ulasku u zgradu ušao sam u mali starinski lift s vratima koja se ručno zatvaraju, stigao na osmi kat i tamo na balkonu s kojeg se vide meni dobro poznate ulice, koje su iz ove vizure potpuno drugačije, na slušalice slušao zvučni rad. Zvučni dio rada Carbon based love priča je o oproštajima s bliskim osobama – članovi obitelji odlaze, a stabla ih zamjenjuju i ostaju malo duže. Vizualni dio rada sastoji se od snimaka borova kroz različita godišnja doba i fotografija istog krajolika. Ovaj materijal je nenametljiv, ali čini se da je proizveden s puno otvorenosti i truda zbog kojeg mu vrijedi posvetiti pažnju.

“Mogućnost da je volio borove, spajala nas je”, govori Ana Opalić, a ja gledam kako listovi žednjaka hvataju male kapi kiše – nisam očekivao da ću usred grada pronaći prostor koji je dovoljno svečan da dopusti ovako krhke veze. 

Stihovi pjesme Vlade Kristla po kojoj je izložba dobila naziv opisuju ulazak u prostor bez straha i očekivanja: 

“U pekaru se uspinjalo pet bijelih stepenica i
ja sam duboko uvlačio mirise
bez potrebe da budem dobrohotan.
Miran da me tu neće poniziti.”

Čini mi se da spretno zrcale odnos kakav radovi imaju prema nekonvencionalnim prostorima u koje su smješteni. Uspjeh kojim su se radovi u njih uklopili varira, no i oni najuspjeliji slučajevi u velikoj mjeri ovise o nepredvidivim faktorima. Birajući ovakav princip izlaganja kustosice se odlučuju za nesigurnost, a ona je negativna samo kada je prati strah. S povjerenjem prepušteni nepoznatim prostorima i situacijama, radovi se nadopunjavaju novim vizurama i značenjima, pokazujući da kontaminiranje može biti obogaćivanje. Pet bijelih stepenica je širok i raznolik projekt koji uspijeva istovremeno ukazati na važne probleme, ali i pokazati kako bez malodušnosti nastaviti dalje. 

Radovi su smješteni u prostorima i institucijama posvećenim kulturi, ali većinom izvan područja vizualne umjetnosti. Tim se dijalogom i povezanošću radova s mjestima na kojima su izloženi otvara drugačiji pogled na poznata okruženja te se ukazuje na “emocionalne tonalitete pojedinih mjesta i njihove različite načine gostoljubivosti”, stoji u najavi.

Umjetnica iz Londona, Rene Matić, u Booksi izlaže recentnu seriju fotografija svog iskustva Londona iz perspektive dijaspore i queer zajednice, a u zvučnom radu kombinira zvukove protesta s crkvenim zvonima, pop glazbom i razgovorima prijatelja. U Centru mladih Ribnjak grupa Škart predstavlja budnice, nastale kao kombinacija poezije, parola i crteža koji svakodnevno prate višemjesečne proteste studenata u Srbiji. Film A Song to the Oar (2024) kolektiva Tizintizwa prikazuje se kao intervencija u program Kina Kinoteka (prije projekcija regularnog programa) kao hommage praksi marokanske militantne kinematografije. Kroz performans u KLETI i instalaciju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića ukrajinski umjetnik Anton Kats otvara prostor za glasove umjetnika_ca, muzičara_ki, aktivista_ica, pjesnika_inja i teoretičara_ki.

Tapiserija Laure Prouvost bit će smještena uz staklene stijene foajea KD-a Vatroslava Lisinskog, stavljajući ženske likove u doticaj s nebom. Fotografije, film i zvučni rad Ane Opalić bit će izloženi u uredskom prostoru WHW-a, a istražuju mogućnost nježnosti u odnosima između različitih živih bića. Niko Mihaljević svoj rad realizira na prozorima buduće gradske galerije u Draškovićevoj 31, kao i kroz izvedbe, a projekt se nastavlja na dugotrajno istraživanje jezika umjetnosti, kroz transformiranje likovne kritike u partituru, a zatim u uvećanu prostornu grafiku koja daje naslutiti buduću namjenu prostora koji čeka preuređenje. Upitnik kulturna situacija (U.F.O.) Júliusa Kollera na fasadi KIC-a već je prije bio prikazan na izložbi, a tadašnje mračne i nasilne političke okolnosti u međuvremenu su se intenzivirale i postale normalizirane.

Radovi se mogu posjetiti do 26. travnja u radno vrijeme prostora i institucija, a više informacija možete potražiti ovdje.

Nova sezona u Galeriji Događanja obilježena je nizom promjena, od programskog usmjerenja do komunikacije. Možeš li nam za početak reći koja je bila polazišna točka novog programa i kako je usklađen s prethodnim?

Programski noviteti odnose se na novo oblikovanje svih materijala kojima se prezentira rad Galerije (tiskani i audiovizualni), uvodi se nova suradnja u obliku komentatorice izložbenog programa (uz autore tekstova za izložbe), planiraju se programi koji snaže rad Galerije (Program vizualne kulture, Studio održivog znanja), u tijeku je rad na uređenju novog prostora za zajednički rad te ćemo surađivati s internet radijem, koji će uskoro useliti u prostore Centra. Urednički, sadržaj prezentacije Galerije podsjeća na njezino sjedište, odnosno kvart Peščenica-Žitnjak i njegov karakter, koji obilježava raznolikost kultura i potreba, kao i sve veći investicijski projekti stanogradnje, upadljivo neplanirani i nametljivi. Na sve navedeno ravnopravno odgovara novo oblikovanje, motivirano mozaicima Otona Glihe, koji se nalaze u Centru KNAP, a koji imaju širok dijapazon mogućnosti izgradnje, prekrivanja ili pak razotkrivanja sadržaja.   

Možeš li nam ukratko predstaviti program za nadolazeću sezonu? Koje su teme u fokusu i jesu li na neki način oblikovale nove formate ili pristupe? 

Program za 2025. godinu raspisan je kao javni poziv kroz temu PROSTOR(I) I ZAJEDNICA i raspisala ga je kolegica Ana-Marija Senfner, koja je u tom trenutku koordinirala program Galerije, sa željom da potakne na “razmišljanja o međudjelovanju grada i njegovih stanovnika. Prijedlozi radova unutar teme PROSTOR(I) i ZAJEDNICA mogli su se odnositi na: transformacije urbanog prostora na velikom gradskom mjerilu ili malom mjerilu gradske četvrti, pitanja doprinosa građana i mogućnosti aktivacije njihovog sudjelovanja u poboljšanju životne okoline, memoriju stanovnika o prostorima i događajima koji su ih obilježili.”

Ipak, prijedlozi se nisu morali nužno odnositi na prostor Peščenice ili Grada Zagreba, pa imamo izložbenih cjelina koje ne komuniciraju usko temu zajednice, ali se na nju kao pojam referiraju. Pokušat ću svakako, uz pomoć svih novosti u Galeriji, ispuniti ono što se ovim pozivom potaknulo, primarno jer Centar kulture na Peščenici jest snažan kvartovski Centar i ima potencijal odgovoriti na ovu ideju. 

Možeš li nam reći nešto o višejezičnim popratnim tekstovima na romskom i engleskom? Na koje sve načine planirate uključiti neposrednu zajednicu u rad galerije? 

Katalog je od ove godine trojezičan, i uz hrvatski i engleski prijevod, tu je i prijevod na romani čhib, koji realiziramo u suradnji s profesorom s Filozofskog fakulteta, Ljatifom Demirom. Također, u planu je i suradnja s Udrugom žena Romkinja koju vodi aktivistkinja Ramiza Mememdi, koja priprema programe koje ćemo plasirati kroz Program vizualne kulture. Tu je i nova suradnja s glasilom romske nacionalne manjine, Phralipenom, i njihovom urednicom Majom Grubišić.

Moj osnovni cilj je promocija romske kulture, uvođenje nove publike u polje suvremene umjetnosti, adresiranje jedne zajednice koja je izgradila karakter Peščenice, a koja je za nas nevidljiva i o kojoj ne znamo ili ništa ili pak jako malo. Utoliko, u planu su i predavanja na temu romske estetike. Prilikom oblikovanja kataloga, imale smo na umu sve navedeno, radi čega je naglasak kataloga na tekstu kao primarnom sadržaju, koji ćemo krajem godine plasirati u Narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj i civilna udruženja i zajednice za koje vjerujemo kako će prepoznati značaj pisanog teksta o suvremenoj umjetnosti na romskom standardu.

Najbolje to objašnjava Ljatif Demir kada govori o činjenici da su Romi jedini narod u Europi koji se ne obrazuje na svome jeziku, i na neki način, iako ne kreirajući te uvjete samostalno i svjesno, i sami ga ovom činjenicom, ugrožavaju. Na ovaj način osipa se i jedan identitet i kolektiv; cijela jedna kultura. Osobno, privlačno mi je kada razmišljam o tome da se ideje jednog izložbenog programa sada misle na još jednom jeziku, po prvi put dosad u ovakvom formatu. Kritičko mišljenje na stranom jeziku dodatno otežava ovaj proces; jezik nije samo alat za komunikaciju – on oblikuje način na koji doživljavamo i tumačimo stvarnost. Dopustiti si misliti taj “metaprostor” nešto je što plasiram s razlogom.    

Osim na razini sadržaja, predstavili ste i novi vizualni identitet Galerije. Tko ga je radio i što komunicira? 

Novi vizualni identitet potpisuju dizajnerice Maja Kolar i Josipa Tadić čija je grafička stilizacija, kako sam u početku teksta napomenula, preuzeta iz poznatog motiva zidnog murala Otona Glihe, kojeg možete vidjeti u Centru KNAP; na ulazu u Kazalište i na stražnoj stijeni, sada zagrađenoj iz nužnih, funkcionalnih razloga. Dizajnerice koriste mogućnost postepene nadogradnje, ili pak oduzimanja jedne gradive mase, koja na određeni način pikselizira dosad poznate točne loga Centra KNAP. Identitet će komunikacijski osuvremeniti rad Galerije te se realizirati kroz seriju tiskanih i digitalnih materijala, prateći moje nove programske smjernice. Uz predstavljanje radova autora, sada imamo i redovne objave naše stalne komentatorice za ovu godinu, mlade likovne kritičarke Ivane Završki, koja će istraživati spone između izložbenih postava u Galeriji i aktualnih događanja, u svijetu umjetnosti, ali i izvan njega. Audiovizualne sadržaje te dokumentiranje programa Galerije Događanja potpisuje Ana Opalić. 

Za kraj, možeš li ukratko predstaviti aktualnu izložbu kojom ste otvorili program? 

Izložba Tijelo kao prostor predstavlja dvoje mladih autora; Katarinu Kovčaliju i Filipa Anića. Oboje iako rade u različitim medijima, referiraju se na pitanje tijela i njegove upotrebe, pa se Katarina više osvrće na temu crtežima velikih dimenzija, dok se Filip više izražava kroz objekt i video rad. Ivana Završki je to jako zanimljivo povezala s novim programom – “Razmišljajući o temi trenutačne izložbe Tijelo kao prostor i raznolikim mogućnostima za njezinu interpretaciju, nekako mi se ovaj novi ciklus u životu Galerije Događanja ipak najprimjerenije čini otvoriti vizualizacijom mekane granice između fizičkog i imaginarnog prostora suživota ideja, identiteta, (ne)kulturnih problematika. Tu se nalaze (ne)stabilnost i (ne)jasne misli baš kao u kontekstu svega što nas okružuje.” Izložba se može pogledati do 7. veljače, svakim radnim danom od 10 do 21 ili subotom od 10 do 14 sati. 

Ideja iza projekta je istaknuti problem nasilja i diskriminacije s kojim se LGBTIQ+ zajednica još uvijek suočava te se planiranim radionicama želi stvoriti aktivna i socijalno osjetljiva zajednica, poticana na promišljanje o problematici koja se u manjim sredinama često “pomete pod tepih”, pojašnjavajuju iz pulske udruge Proces.

Potaknuti kontekstom života u manjoj sredini, članovi_ce Procesa žele stvoriti sigurni prostor za otvoreni dijalog, edukaciju i podršku svim marginaliziranim skupinama kroz različite oblike kulturno-umjetničkih programa te kroz dijeljenje iskustava učiti kako postati saveznik u borbi protiv nasilja i diskriminacije.

U Muzeju Apoksiomena prikazat će se filmovi nastali na radionicama koje provodi Proces i dokumentarni film Ja bi’ da to imam doma Ane Opalić i Noah Kraljević kao uvod u stručnu diskusiju.

U razgovoru će sudjelovati psihologinje Elena Busanić i Marina Milković te scenaristica filma Ja bi’ da to imam doma Emina Hermann. Panelistice će zajednički predstaviti osobna iskustva nasilja i diskriminacije u društvu, s posebnim osvrtom na mlade i LGBTIQ+ zajednicu. Razgovor će moderirati Andrea Vidović.

Program će zaključiti predstavljanje edukativne brošure Znanjem do nenasilja, koja ima za cilj promicanje stvaranja uključivog društva i suzbijanje nasilja i diskriminacije prema LGBTIQ+ zajednici.

Projekt provodi udruga Proces u suradnji s mrežom Clubture u okviru Programa razmjene i suradnje. Više detalja o programu možete pronaći ovdje, a za detaljniji uvid u rad Procesa pročitajte intervju s Janom Franjulom iz udruge!

Nakon projekcije slijedi razgovor u kojem će sudjelovati autorica filma, umjetnica i aktivistica Ana Opalić, povjesničarka umjetnosti i profesorica Leonida Kovač te kustosica i kritičarka Jelena Vesić. Razgovor moderira Martina Munivrana.

Katarina Zdjelar je umjetnica s nizozemskom adresom, koja u svojem umjetničkom radu kombinira različite medije kao što su pokretne slike, zvuk i izvedba.

Njezin recentni videorad Pogled je most (2023.) sniman je tijekom njezinih posjeta Zagrebu gdje je krajem 2022. godine u MSU održala svoju prvu samostalnu izložbu. Videorad je inspiriran likom Naste Rojc i njezinom slikom Autoportret s puškom (1912.), kao i umjetničkim radom i osobnom pričom videoumjetnice Ane Opalić. Njihove biografije određene pravom na izbor slobode i ljubavi, koje se odvijaju u dva različita razdoblja u razmaku od gotovo jednog stoljeća, međusobno se isprepleću. Vremenski procijep između tih dviju umjetnica ukazuje na to koliko se društvo u svojoj svjesnosti i otvorenosti mijenjalo i senzibiliziralo za druge i drugačije.

Više informacija o događaju možete pronaći na ovoj poveznici.

Grafičko oblikovanje feminističkih promotivnih materijala i društveni aktivizam snažno su isprepleteni što pokazuje i izložba punim nazivom Sindikat žena… Dizajn feminističkih promotivnih materijala od 1980-ih do danas, održana od 23. siječnja do 5. veljače 2024. u Galeriji HDD-a. Izložba obuhvaća djelovanje autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) u periodu od druge polovice 1980-ih do danas, a njezinih deset izložbenih cjelina kombinira kronološku i tematsku podjelu promotivnih materijala. Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub, odabrali su promotivne materijale kojima prezentiraju razvoj grafičkog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala u posljednjih četrdesetak godina. 

U nevelikom prostoru galerije izloženi su letci, plakati, publikacije, bilteni, časopisi i drugi materijali koji opredmećuju feminističke strategije vizualnog komuniciranja. Izložba Sindikat žena… posjetitelju nudi materijale s kojima se već susretao, kao i neke slabije znane, a koji otkrivaju manje poznatu povijest feminističkog aktivizma i razvoja vizualne komunikacije feminističkih organizacija u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Primarni fokus izložbe jest na razvoju dizajnerskih pristupa feminističkim materijalima, pa povijesni i društveni kontekst mjestimično bivaju tek natuknuti te izostaje sistematičniji kulturno-povijesni pregled. Primjerice nema eksplicitnog spominjanja raskola na hrvatskoj feminističkoj sceni 1990-ih kada se pojedine feminističke grupacije i inicijative usmjeravaju antiratno i antinacionalistički, dok druge inzistiraju na imenovanju nacionalnosti agresora i žrtve.

Postavljanje izložbe o počecima dizajniranja feminističkih materijala za sobom povlači pitanja: Što je s arhivima feminističkih udruga i kako pronaći materijale ako pojedine udruge više ne postoje? Što ako je njihova dokumentacija izgubljena, poput one Ženske grupe Trešnjevka? Iz razloga što ne postoje javni arhivi koji čuvaju gradivo feminističkih udruga, autori su se u velikoj mjeri oslonili na privatne arhive aktivistica Slavice Jakobović Fribec i Aide Bagić, kao i na sačuvane materijale koje su im ustupili dizajnerice i dizajneri zastupljeni na izložbi. Kako autorski tim izložbe ističe, ona prikazuje heterogenu produkciju s početaka feminističkog organiziranja kada se tiskani materijal oblikovao DIY i anarho tehnikama fotokopiranja te izrade fanzina, prema suvremenoj mainstream produkciji s velikim kampanjama i billboardima dizajnerskih agencija.

Prva izložbena cjelina nosi naziv Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape? Vizualno oglašavanje prvih autonomnih feminističkih inicijativa i organizacija (1986-1991.). Posjetitelja u izložbu uvodi istoimena ilustracija Mirka Ilića nastala 1978. za bilten međunarodne konferencije DRUG-ca žena – novi pristup ženskom pitanju. Najstarija ilustracija izložbe ukazuje na pitanje neplaćenog ženskog rada i na to kako deklarativna ravnopravnost muškaraca i žena u socijalizmu, u privatnoj sferi nije funkcionirala – a ista se problematika nevidljivog ženskog rada i neravnopravnosti rodova provlači do danas. 

Zbog prostornih ograničenja, autori izložbe su plakate i ilustracije uglavnom reproducirali u umanjenoj veličini i postavili kao fotografije koje čine zidne tapete. Prva tapeta, osim Ilićeve ilustracije, obuhvaća plakate Prvog jugoslavenskog feminističkog susreta u Ljubljani (1987.) s porukom “Položimo karte na mizo” i ručno rađenom tipografijom, te Trećeg jugoslavenskog feminističkog skupa u Beogradu (1989.) s porukom “Ja, ti, one… za nas” – koja prikazuje rukom nacrtan ženski simbol i skupinu aktivistkinja smještenu unutar njega.

U drugoj polovici osamdesetih osnivaju se prve feminističke organizacije u Hrvatskoj, Ženska grupa Trešnjevka te SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, što prate izdvojene ilustracije – participativni dizajn bedževa grupe s Trešnjevke, nastao u suradnji sa ženama i djecom volonterima, te ilustracije za SOS telefon. Prvi sabor žena Hrvatske koji se odvio 1990. na inicijativu feminističke grupe Kareta, također je ilustriran jednostavno izvedenim ženskim simbolom. U ovoj su se cjelini našli časopis Kareta, koji su uredile žene iz Zagreba i Ljubljane te reprodukcija plakata Adieu Patriarhat, koji je dizajnirao Likovni studio (Tomislav Mrčić i Danko Jakšić) za žensku organizaciju Lilit, koja radi pri ŠKUC Forumu Ljubljana od 1995. godine. Plakat Strah od letenja, prema romanu Erice Jong, dizajn je Mirka Ilića s istaknutim ženskim srednjim prstom koji ukazuje na društveni obrat u odnosu na poziciju žene u romanu te u tadašnjem društvu.

Druga cjelina, Rani radovi – Oblikovanje znakova i publikacija prvih feminističkih organizacija (1992-2002.) donosi publikacije te logotipe niza ženskih inicijativa koje se osnivaju od početka do sredine 90-ih. Izlaze časopisi poput Kruh i ruže, čiji je nulti broj (bilten) dizajnirala umjetnica Sanja Iveković 1993. godine. Autonomna ženska kuća djeluje od 1990. godine, dok je 1992. osnovan Centar za žene žrtve rata – ROSA. Organizacija B.a.b.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran. osniva se 1994. povodom najave izmjene Zakona o pobačaju u Republici Hrvatskoj. Kako otkriva dizajnerica i autorica izložbe Barbara Blasin, peticija organizacije predana je tadašnjem ministru zdravstva Andriji Hebrangu pa prijedlog za izmjenu zakona biva povučen. Organizacija je osnovana sa svrhom promicanja i zaštite ženskih ljudskih prava radi promicanja rodne ravnopravnosti i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života. Ženska Infoteka nastaje u periodu 1992.-1993. sa svrhom edukativnog i publicističkog rada. Njezin logotip dizajnira Sanja Iveković koja je svoje djelovanje započela u području grafičkog dizajna te se njezino ime pojavljuje u različitim dijelovima izložbe. Centar za ženske studije osnovan je 1995. (dizajn logotipa Iva Babaja), a CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje 1997. godine (logotip je dizajnirao Danko Steiner). Od 2002. djeluje organizacija Ženska soba, čiji je djelokrug rada problematika seksualnog nasilja nad ženama, izravna podrška te edukacija. Njezin logo plave boje, stilizirana širom otvorena vrata otvorena prema unutra, dizajnirala je Koraljka Vlajo.

Ova cjelina obuhvatila je i oglas Autonomne ženske kuće iz 1994. koji je jedan od prvih plakata s motivom fizički ozlijeđene žene. Isti će motiv kasnije postati široko korišten na mnogim promotivnim materijalima koji ukazuju na fizičko i psihičko zlostavljanje žena. Potom, izložena je naslovnica časopisa Treća Centra za ženske studije, čiji je prvi broj dizajnirala Iva Babaja 1998. godine. Svoje su mjesto pronašli i newsletter organizacije B.a.B.e. nepoznatog autora iz 1998. te fanzin anarhofeministkinja Anfema (Anarhofeministička akcija) WOMB! iz 1999., koji je dizajnirao cijeli tim aktivista_ica/dizajnera_ica – Ana Mala Čići, Marko S., Nikolina, Sanja, Željka-Akljež.

Treća cjelina bavi se vizualnim oblikovanjem za prve lezbijske udruge (1989-2009.). Homoseksualnost je u Jugoslaviji tematizirana na feminističkim skupovima održanima 1980-ih, a prva hrvatska lezbijska inicijativa Lila inicijativa djeluje od 1988./89. što je na izložbi ilustrirano reprodukcijom ružičastog letka organizacije. Izdvojen je i letak Lesbians in Croatia, nastao u Zagrebu 1993. s ilustracijom žene kratke kose koja se nagnula nad kartu Hrvatske obuhvaćenu tamnim trokutom, dok je sama pozadina letka tamno ružičasta. Letci nastaju do-it-yourself tehnikama fotokopiranja, izrezivanja, lijepljenja, ispisivanja tekstova na pisaćim mašinama – što je simptomatično za aktivističko oblikovanje. 

Izložena je i naslovnica lezbijskog časopisa Pandora iz Ljubljane (broj 4., 1993.), kao i prvi broj časopisa Just a Girl, koji je dizajnirala Sunčana Špriovan 1993. Ovaj se časopis, nastao u Zagrebu, izdvaja po svom grafičkom oblikovanju nastalom na računalu što ukazuje na profesionalniji pristup samom dizajniranju. U sredini prostorije, među različitim publikacijama izložen je časopis Lesbo (Ljubljana, 1997.). Časopis lezbijske sekcije ŠKUC Ljubljana ističe se neobičnim izgledom, A3 formatom, nepravilnog, krivudavo izrezanog desnog ruba. Na naslovnici je iznesen manifest sa zahtjevima za jednakim ljudskim pravima za lezbijke u slovenskom društvu.

Potrebno je istaknuti kako je 1989. ustanovljen Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu te obrazovanjem generacija dizajnera dolazi do profesionalnijeg pristupa vizualnom oblikovanju feminističkih promotivnih materijala. To dovodi i do pojave velikih oglašivačkih kampanja usmjerenih na širu populaciju, a ne samo na feminističko-aktivističku zajednicu. Već spomenuto osnivanje Centra za ženske studije dovelo je do okupljanja feminističkih umjetnica, aktivistica i znanstvenica koje su imale iskustvo djelovanja u dizajnu ili su ga tada tek formalno stekle. 

Godine 2002. odvija se oglašivačka kampanja za promicanje prava homoseksualnih osoba, nastala za riječku lezbijsku udrugu Lori, koju dizajnerski potpisuje Barbara Blasin. Ona dizajnira jumbo plakate s vrlo jasnim sloganom usmjerenim širokoj publici “Ljubav je ljubav”. Na skupnom vodstvu kroz izložbu, Blasin otkriva kako je na ljubljanskom prideu zamolila parove za snimanje, a od tih je fotografskih materijala kasnije odabrala tri para za samu kampanju. Ženski parovi fotografirani su izbliza, u crno-bijeloj tehnici te u kontrastu spram bijele pozadine, dok su grafički elementi na razglednicama naznačeni bojom. 

Druga značajnija kampanja “Različite ljubavi, jednaka prava”, s ciljem šireg prihvaćanja homoseksualnih zajednica odvila se 2009. godine za lezbijsku grupu Kontra. Fotografkinja Ana Opalić tom je prigodom fotografirala lezbijske parove na zagrebačkim ulicama, a na dnu fotografija je u ljubičastim okvirima istaknula jednostavne poruke o različitim pravima lezbijki, koja bi morala biti ista za sve parove neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji,

Izložba se nastavlja cjelinama o vizualnom oblikovanju zagovaračkih mirovnih agendi (dizajneri Saša Stojanović, Studio Centar, Sanja Iveković) te ženskoj ad hoc koaliciji i oblikovanju kampanja za novo političko osvještavanje žena (Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin). Potom onima o oblikovanju kampanja protiv nasilja nad ženama (Iva Babaja, Goga Golik, Bruketa&Žinić, Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić), oblikovanju promotivnih materijala o seksualnoj edukaciji i protiv seksualnog nasilja (Goga Golik u okviru agencije Bruketa&Žinić, Koraljka Vlajo), kao i feminističkoj edukaciji i društveno-umjetničkim istraživanjima (Sanja Iveković, Studio Electra, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Dora Bilić i Tina Müller, Bestias, Barbara Blasin). Posljednje dvije cjeline predstavljaju vizualno prokazivanje i borbu protiv perpetuiranja mizoginije u svakodnevici (Ana Labudović, Alma Šavar, Rina Barbarić, Maša Barišić, Barbara Blasin, Krešimir Ćuk, Ira Payer, niz dizajnerica/ilustratorica) te oblikovanje za obranu radnih i reproduktivnih prava (Allas Design, Emil Zelenko, Ena Jurov, Zoran Đukić + Agencija Utorak, Ira Payer).

Uvjeti pod kojima su nastajali prvi društveno angažirani materijali odraz su političkih okolnosti socijalističkog društva, kao i nepostojanja ili nedostupnosti računalnih tehnologija. Početke feminističkog aktivizma 80-ih i pojavu prvih feminističkih inicijativa u Hrvatskoj obilježava regionalno udruživanje koje nadilazi nacionalne granice te izrada zagovaračkih feminističkih materijala poput plakata, proglasa, časopisa i fanzina tehnikama kolažiranja, fotokopiranja i ručnog ispisivanja slogana. Kasnije aktivistice/dizajnerice osmišljavaju cjelovita grafička rješenja – dizajniraju prve logotipe te vizualne identitete feminističkih organizacija i inicijativa. Obrazovanjem generacija dizajnerica i dizajnera te razvojem i dostupnošću računala vizualno oblikovanje postaje razrađenije te se javljaju kampanje usmjerene na širu publiku. Početkom 2000-ih nastaju ambiciozniji diskurzivni, istraživački i obrazovni programi feminističkih inicijativa i organizacija. Vizualno oblikovanje specijalizira se ovisno o području djelovanja za koje nastaje stoga u 2000-im dolazi do produkcijskog zaokreta te dizajnerice postaju suradnice na projektima, a pojedine organizacije angažiraju profesionalne dizajnerske agencije. Međutim, manji studiji zadržavaju okretnost i aktivistički moment pri dizajniranju vizualnih materijala ad hoc kampanja. U posljednjih desetak godina pojavljuju se ilustratorice/dizajnerice koje svoje stavove kanaliziraju kroz ilustracije na društvenim mrežama i/ili ih plasiraju putem feminističkih stripova, fanzina i samizdata.

Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub kroz rakurs vizualnog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala posjetiteljima je ponudio informativan pregled početaka i razvoja feminističke dizajnerske scene u Hrvatskoj. Feminističko višeglasje izložbe obuhvatilo je lezbijski i LGBT aktivizam, mirovne inicijative i pokrete, kampanje protiv nasilja nad ženama, seksualnu edukaciju, reproduktivna prava te izdavačke, diskurzivne, istraživačke i edukativne programe. Autorski tim susreo se s nizom izazova, počevši od prikupljanja materijala koji se nalazi samo u privatnim arhivima, preko nemogućnosti da se otkrije autorstvo pojedinih vizualnih sadržaja, do veoma očiglednih ograničenja izlagačkog prostora. Premda nisu mogli izložiti čitav prikupljeni materijal, izložili su reprezentativne segmente dizajnersko/aktivističkog djelovanja feminističke scene, kojoj i sami pripadaju. Društveno-političke okolnosti sredine, (ne)dostupnost i razvoj tehnologije kroz desetljeća utjecali su na sam dizajn kao i na vrstu suradnje među dizajnerima. Razvoj tehnologije i pojava društvenih mreža otvorila je dizajnerske horizonte ka novim publikama koje očekuju interaktivan angažman prvenstveno kroz internetski sadržaj.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Romska zajednica u Hrvatskoj najisključenija je društvena skupina, obilježena segregacijom i trajnim siromaštvom. Višestrukoj marginalizaciji treba pridodati i slabije prilike za obrazovanje, diskriminaciju na tržištu rada, kao i kraći životni vijek koji pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine mogu očekivati u odnosu na većinsko stanovništvo. O dubokoj ukorijenjenosti i društvenoj normalizaciji ovakvih prilika svjedoči i činjenica da se s najviših razina vlasti 2022. godine i dalje mogu čuti izjave koje perpetuiraju stereotipe i doprinose nerazumijevanju, a potencijalno potiču netrpeljivost s kojom se Romi i Romkinje ionako svakodnevno suočavaju. 

Diskriminacija i netrpeljivost ne događaju se u povijesnom vakuumu i van konteksta. Predrasude prema Romima kao manjini ukorijenjene su u europskoj povijesti te su, poput Židova, Romi i Sinti doživljavali progone koji su na kraju eskalirali genocidom u Drugome svjetskom ratu. Genocid je dugo vremena bio negiran, primarno zbog zbog socioekonomske marginalizacije Roma, pa se često naziva i “zaboravljenim holokaustom”. Za vrijeme NDH u Hrvatskoj su im rasnim zakonima oduzeta prava, a istodobno su ih ustaške vlasti sustavno deportirale u koncentracijske logore, posebice u Jasenovac, odnosno Ušticu, gdje je većina njih od 1942. bila mučena i ubijena. 

Posljedica ustaške politike bila je gotovo uništena romska predratna zajednica. Tako je na području Hrvatske 1948. godine živjelo tek 405 Roma, no taj je broj u stalnom porastu pa je 2001. godine prema službenim podacima (koje zbog velikog broja neevidentiranih osoba treba uzeti s rezervom) zabilježeno 9.463 pripadnika romske nacionalne manjine. Procjenjuje se da je taj broj višestruko veći te da u Republici Hrvatskoj danas živi između 30.000 i 40.000 Roma. Međutim, unatoč brojnosti zajednice i strahota koje je proživjela, nakon Drugog svjetskog rata u većini europskih zemalja, uključujući socijalističku Jugoslaviju, došlo je do marginalizacije stradanja romske zajednice. Nisu se komemorirale romske žrtve, niti su u sjećanje na njih postavljeni spomenici, a samo istraživanje romskih stradanja minorizirano je u hrvatskoj historiografiji. Romi donedavno ni sami nisu zapisivali svoju povijest, s obzirom na to da je riječ o kulturi koja se dominantno oslanja na usmeno prenošenje znanja i informacija.

Iskorak prema većoj vidljivosti i prepoznatosti diskriminacije, teškog života i brutalnog genocida koji je počinjen nad Romima u Drugom svjetskom ratu predsatavlja izložba In Memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma koja je otvorena u Romskom edukacijsko kulturnom centru u Zagrebu. Izložba je otvorena 28. srpnja, uoči Međunarodnog dana sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu (Samudaripen), koji se tradicionalno obilježava 2. kolovoza. 

Ideja koja stoji iza izložbenog projekta je poticanje društvene rasprave, kako o životu Roma, tako i o genocidu nad Romima koji su bili deportirani u logor Jasenovac, objašnjavaju autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. Autorice izložbe posegnule su u arhiv te kroz prezentaciju prešućenih osobnih priča i svjedočanstva prenijele su iskustva “nevidljivih ljudi”. Cilj im je bio individualizirati statističke podatke, cjelovita svjedočanstava i izjave svjedoka pretočiti u osobne priče. “Sjećanje na događaje iz osobne perspektive i svjedočanstva preživjelih bitni su da probude zainteresiranost i empatiju kod posjetitelja”, tvrde autorice. 

Izložba govori o sudbinama Roma deportiranih u logor Jasenovac, uz individualne priče o Romima iz Međimurja te Romima deportiranim u koncentracijske logore u Njemačkoj. Govori i o brutalnim metodama kojima su Romi mučeni i ubijani u Jasenovcu. “Da bi uštedjeli na streljivu, najčešće ih se ubijalo nožem, toljagama i maljevima, a po dolasku u logor nije ih se zapisivalo, već se najčešće zapisivao broj vagona u kojem su dovezeni”, kazuju autorice izložbe Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović. “Na romskom groblju u Uštici nalazi se 21 masovna grobnica, u kojima je pronađeno gotovo 17.000 tijela. Među 83.811 imena na poimeničnom popisu žrtava jasenovačkog logora, što ga je izradila Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac, pronađeno je 16.174 Roma, iako točan broj zbog navedenih razloga nije moguće utvrditi”, pojašnjavaju. 

Temeljni izvor za izložbu čine svjedočanstva Roma i ne-Roma o logoru Jasenovac, koja su većinom zabilježena nakon rata, te svjedočenja (iskazi za suđenja) i memoarski zapisi suvremenika, kao i članci iz tadašnje periodike. “Proučavajući dnevne novine, možemo mnogošto pretpostaviti i rekonstruirati o javnoj percepciji romske manjine u hrvatskom društvu u razdoblju prije i početkom Drugog svjetskog rata”, govore autorice. Upravo zato što imena i prezimena konkretnih osoba izostaju iz službenih politika sjećanja, izložba In memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma nastala je kao “pokušaj davanja ljudskih lica depersonaliziranih romskih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac”. 

Ovakav pristup recentih godina je u porastu u domaćem kulturnom polju, u kojem se angažirana umjetnička produkcija sve više bavi temom društvenog položaja romske zajednice. Područje vizualne kulture tako je obogaćeno otvaranjem Muzeja osobnih sjećanja u Osijeku u kojem se stalan dom dobila izložba Priče Roma, posvećena životnim pričama osamnaestero pripadnika ove manjine, čime je napravljen velik korak ka stvaranju trajnog postava koji daje vidljivost marginaliziranim skupinama. Iste je godine u Zagrebu postavljena izložba pod nazivom Moj dan – život djece i mladih Roma, koja se temelji na videouratcima kojima se daje prostor šestero mladih Roma i Romkinja da ispričaju svoju priču i posluže kao inspiracija drugima. 

Dok su ovi projekti usmjereni isticanju pozitivnih primjera koji bi većinskom stanovništvu trebala biti potpicaj za preispitivanje vlastitih predodžbi i stereotipa koje imaju u odnosu prema Romima, audiovizualna izložba Barbare Matejčić i Ane Opalić Jednog dana život će biti lijep, koja se naslanja na projekt Kad odrastem, bit ću bogatašica gledatelja približuju stvarnosti u kojoj živi većina romske djece. Obje izložbe sastoje se od fotografskih prikaza derutnih i skučenih prostora u kojima romska djeca odrastaju i audiozapisa u kojima progovaraju o svojem školovanju, svakodnevici i snovima. “Postav stoga upućuje na važnost propitivanja i osvještavanja širine društvenih implikacija koje onemogućavaju romskoj djeci da ostvare svoj puni potencijal”, piše Milena Žarković u svojoj analizi. Kao što je Mirna Rul primijetila u svojem osvrtu na izložbu Kad odrastem, bit ću bogatašica, ona je “u svojoj ogoljenosti i jednostavnosti lišena prikaza pripadnika romske nacionalne manjine kao egzotičnih Drugih”. 

Barbara Matejčić autorica je i triju audio dokumentaraca o mladim Romkinjama i Romima, njihovim životima, djelima, snovima i vizijama na budućnost i sadašnjost, nastalim u kolovozu 2021. godine, u sklopu kampanje #ProBudiJednakost koju su provodili Centar za mirovne studije, Romska organizacija mladih Hrvatske i umjetnička udruga Arterarij. U radu Prilično svoje članice prvog romskog ženskog benda na svijetu, Pretty Loud, govore o svom odrastanju, o tome kako su počele pjevati, o rodnoj ravnopravnosti, ženskoj snazi, diskriminaciji, o tome što im je važno poručiti i na kakve reakcije nailaze. Drugi audio dokumentarac, Kozari s Muksom, sadrži viziju Muhameda Huseijnija koji u obilasku svog kvarta tematizira kako su se Kozari Bok i Kozari Putevi mijenjali zadnja četiri desetljeća i kako su se mlade Romkinje i mladi Romi našli između “dvaju sistema”. Prostornom problematikom bavi se i dokumentarac Djeca zagrebačkog slama, u čijem je centru Vrtni put, naselje šest kilometara udaljeno od centra Zagreba u kojem u neljudskim uvjetima živi oko 150 Roma, od kojih su većina djeca.

Sva tri dokumentarna rada naslanjaju se na pristup koji su Matejčić i Opalić primijenile u audiovizualnim izložbama, u kojima su svojim sugovornicima “prepustile mikrofon” i otvorile prozor u svijet koji je većinskom stanovništvu možda nepoznat, ali nije stran. I u ovim audio radovima Romi i Romkinje govore iz prvog lica, govore o svojim neposrednim iskustvima, lišenima svakog uljepšavanja i egzotiziranja, govore tako da ih čujemo. Sličnog su efekta i recentne nezavisne kazališne produkcije, u kojima pripadnici i pripadnice romske nacionalne manjine tematiziraju vlastiti društveni položaj i višestruku marginalizaciju, o kojima je ranije za Kulturpunkt pisao Luka Fišić.

Što se tiče izložbe In memoriam… Osobna svjedočanstva Roma i ne-Roma, autorice koncepta Sunčica Nagradić Habus i Dunja Jakopović ističu da njome žele “promicati vrijednosti koje će posjetitelj spoznati i primijeniti u životu, poštivanje ljudskih prava, empatija prema žrtvama i aktivna edukacija kojom se osuđuje svaka vrsta zločina, nasilja i nesnošljivosti među ljudima”. Dodaju kako se nadaju podići i svijest o odavanju počasti i čuvanju uspomena na sve žrtve ustaških koncentracijskih logora, edukacija o stradanjima Roma, senzibilizirati javnost, pokretati dijalog, razbijati predrasude te primorati sugrađane i sugrađanke da uvide grozote Drugoga svjetskog rata, ali i podsjetiti na sadašnje probleme romske zajednice.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

U sklopu programa Galerije Močvara, Čule će u Pogonu Jedinstvo 4. i 5. ožujka predstaviti Elektroničke, video instalaciju koja predstavlja fikcijsku nadogradnju i interpretaciju lokalne cyberfeminističke povijesti devedesetih. Instalacija nastaje na temelju istraživanja nasljeđa Električnih vještica, skupine koja je devedesetih godina u okviru antiratne Zamir mreže organizirala edukacije o korištenju interneta za više od stotinu žena uključenih u aktivističke projekte u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tim povodom s Čule smo razgovarali o njenom radu, načinima umjetničkog pristupa mreži, izazovima istraživanja povijesti interneta te utopijskim potencijalima umrežavanja i povezivanja.

U svom radu istražuješ načine na koje tehnologija proizvodi društvene odnose. Internet se pojavljuje kao stalni protagonist, u brojnim i međusobno vrlo različitim ulogama. Možeš li ukratko skicirati neke od tih uloga, odnosno različitih strana mreže koje si tijekom vremena istraživala – i zašto baš njih?

U dosadašnjem radu bavila sam se propitivanjem materijalnih aspekata internetskih tehnologija, ekonomije digitalne slike, te načina na koji digitalna slika visoke definicije skriva fizički rad u globalnoj industriji proizvodnje. Internet se u svim mojim radovima nekako pojavljuje, odnosno pojavljuju se neki njeni aspekti. U najnovijem radu Elektroničke, bavim se mogućnostima povezivanja na internetu. U fokusu su mi devedesete, odnosno trenutak u kojem je povezivanje putem interneta bila nova tehnologija koja nije bila široko dostupna, a posebno je bila snažna ideja da je tehnologija nešto što je komplicirano i nedostupno. Rad Električnih vještica, grupe koja je htjela demistificirati tehnologiju i učiniti je široko dostupnom, neovisno o rodu korisnika, bio je u tom trenutku vrlo vidljiv.

Potpuno drukčije aspekte interneta istraživala sam u ranijem radu U istom smjeru (Facing the Same Direction) koji je prikazan na izložbi Herojska iscrpljenost u zagrebačkoj Galeriji Nova. U tom radu internet se pojavljuje kao posrednica u prodaji intimnog prostora i vremena. Riječ je o kratkom filmu iz 2014. godine koji kombinira dokumentarne i igrane elemente, a radnja prati protagonistkinju Alex koja u utrci za ostvarenjem svojih ciljeva u ekonomskom sustavu doseže granicu potpune mentalne i fizičke iscrpljenosti. Pored engleskog i hrvatskog, taj video je preveden na korejski i kineski i prikazan je na više od trideset internacionalnih skupnih izložba. Zapravo me prilično iznenadilo da je ovaj kratki film pobudio baš toliki interes. Danas mi je jasnije zašto je priča o internetskom zamoru i kreiranju ekonomske vrijednosti iz privatne sfere tada, u doba kad su internetsko freelancanje i novi oblici prekarnog rada tek uzeli maha, rezonirala s velikim brojem ljudi.

Internet se pojavljivao kao važna tema i u drugim radovima u kojima sam se bavila idejom vrijednosti – poput proizvodnje hardvera i ekoloških posljedica proizvodnje kompjutora i konekcije, koje nisu često dio razgovora o internetu i novim tehnologijama. Istaknula bih u tom smislu sudjelovanje na Unified Fabric, skupnoj izložbi koja je u galeriji Arcadia Missa u Londonu okupila radove umjetnika_ca koji su se bavili nevidljivim aspektima interneta, poput uloge nevidljivog rada u proizvodnji internetske infrastrukture.

Električne vještice, koje si spomenula kao temu svog novog rada, bile su grupa koja je djelovala u okviru Zamira, mreže ključne za antiratno i aktivističko umrežavanje na našim prostorima. Kako si pronašla Vještice, kakvu su one priču razvijale na Balkanu, i na koji si način započela istraživanje o njima? 

U istraživanju su me zanimali načini funkcioniranja i razvoja Zamira. Razvoj takve samoorganizirane mreže, koja je devedesetih okupljala antiratne pokrete zemalja bivše Jugoslavije, iz današnje perspektive čini se kao ogroman uspjeh. U toj se konstelaciji 1994. godine pojavljuju Električne vještice, radna grupa koje su osnovale Kathryn Turnipseed i Cecilia Hansen, dvije žene koje su kratko boravile u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije gdje su organizirale edukacije o korištenju e-maila na radionicama za više od stotinu aktivistkinja. One nisu govorile hrvatski jezik, već su na stranom jeziku sudjelovale u takvom projektu – što mi je iz osobnog iskustva bilo zanimljivo. Ovdje su stigle iz potpuno drugog konteksta, a osim rada u sklopu Vještica, doprinijele su i LGBTQ vidljivosti. Ipak, moram napomenuti kako su inozemne osnivačice bile mali dio šireg kolektiva koji se organizirao oko dostupnosti komunikacijske tehnologije. Radi se, dakle, o kolektivnom radu koji je uključivao puno drugih ljudi.

Cilj njihovog organiziranja bio je demistificirati tehnologiju. Takva mistifikacija danas na sreću nije toliko prisutna, jer je tehnologija postala masovna i ubrzo je postalo jasno koliko je njime jednostavno rukovati, ali u početku je postojala ideja da samo (muški) eksperti imaju potrebna znanja, a onda i mogućnosti pristupa internetu. Vještice su reagirale na takvo uvjerenje o kompliciranosti tehnologije, htjele su promijeniti percepciju da je tehnologija komplicirana i učiniti ju pristupačnom. Na edukacije su dolazile sa svojom opremom na kojoj bi pokazivale kako se moguće povezati na DNS mrežu. Postojao je i priručnik u kojem su objasnile korake povezivanja na server.

U istraživanju rada Električnih vještica razgovarala s ljudima koji su bili uključeni u rad Zamir mreže, poput Srđana Dvornika, Vesne Janković i Tomislava Medaka. Istraživanje sam također radila u arhivu HRT-a gdje sam pregledalava snimke o internetu i e-mailu u Hrvatskoj. Iznenadilo me u kolikoj su mjeri vijesti o tada novim tehnologijama bile u službi propagiranja crkvenih vrijednosti i nacionalnog ponosa i to na vrlo eksplicitan način, način koji se iz današnje perspektive čini nezamisliv, premda je na neki način i danas još uvijek prisutna pristranost urednika vijesti. Naišla sam, primjerice, na velik broj televizijskih isječaka koji prikazuju kako svećenici ili časne sestre otvaraju sajmove novih tehnologija i izjavljuju kako su one u službi borbe protiv droga, ili kako vjera i nove tehnologije pomažu u stvaranju obiteljskih vrijednosti.

A kako sam Vještice pronašla, moram priznati da se ni ne sjećam – najvjerojatnije u kakvom internetskom vrtlogu. Pamtim da je jedna od prvih točki susreta bio tekst Mashe Gessen objavljen u časopisu Wired, u kojemu autorica piše o svom putu kroz Jugoslaviju, na relaciji Beograd-Zagreb-Sarajevo-Skoplje. Pisala je o ljudima koji su imali pristup Zamiru u svim tim gradovima. Kasnije sam iz razgovora s lokalnim Zamirovcima, doduše, saznala da je taj tekst prilično glamurozno napisan.

Radnja filma prati (fiktivni) lik fotografkinje Nedeljke/Nede koja u sadašnjosti istražuje rad Električnih vještica. Na izložbi koja nastaje u suradnji s Galerijom Močvara i kustosima Leom Vene i Lovrom Japundžićem, u Pogonu ću izložiti dio materijala u obliku audiovizualne instalacije koja uključuje rekonstrukciju scena spajanja na DNS mrežu i rada Elektroničkih vještica. Taj je materijal dio duljeg filma koji je u nastanku, a priča prati lik Nede i istražuje rad Elektičnih vještica. Film nastaje je u Zagrebu i New Yorku u produkciji Kreativnog Sindikata. Suradnice s kojima sam radila na duljoj filmskoj verziji projekta, snimateljica Ana Opalić i Nora Rušiti, koja igra protagonistkinju Nedu, iznimno su doprinijele projektu. U Zagrebu smo surađivale s glumcima Milivojem Beaderom i Dadom Ćosićem te grupom suradnika. Nakon izložbe, krećemo montirati film koji ce biti spreman za prikazivanje do kraja godine.

Ma koliko bila nedavna, povijest interneta (ili bar njegove uporabe) često je iznenađujuće maglovita i teško dohvatljiva. Pored toga, vrijeme cyber-aktivizma i feminizma devedesetih bilo je obilježeno optimističnim pogledom na tehnologiju, vrlo živim uvjerenjem o utopijskim principima dijeljenja i umrežavanja koje ona donosi. Jesi li se susretala s faktički višeznačnim situacijama u svom istraživanju i kako ti je bilo navigirati kroz njih? Koliko je utopijska perspektiva prisutna u materijalima koje istražuješ, i kako ju doživljavaš?

Pristupila sam materijalu kao usmenoj predaji i nije mi bila ambicija napraviti povijesni pregled ili usustavljenu sliku. Radim kao umjetnica, i priča iako je bazirana na stvarnim likovima je fiktivna, pokušava prenijeti iskustva i ideje koje su tada postojale. Inicijativa edukacije žena o internetu, odnosno o nečemu što ima potencijal postati alat povezivanja i ostvarivanja mirovnih mreža, svakako je među njima. Riječ je o ideji koja je bila prisutna u prošlosti i koja je prisutna i danas. Kao i danas, paralelno s instrumentalizacijama postojale su i ideje o povezivanju, funkcionalnosti i stvaranju konekcija. Danas važne dobre prakse pronalazim u aktivizmu i okupljanju zajednica, poput queer, trans zajednica i aktivističkih pokreta, te načinima na koji je internet pomogao njihovom prijenosu i osvještavanju. Internetsko povezivanje pridonijelo je osvještavanjima i konceptualizaciji ideja izvan obitelji i lokalne zajednice sto je pomoglo mnogim manjiskim skupinama da uvide da su vrijednije i snažnije nego što su im govorili.

Takve vrste povezivanja promatram i u feminističkom pokretu, brojnim mrežama koje pratim u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i BiH, koje se grade uz pomoć Instagramskih profila. Naravno, nasuprot tome, internet služi i za reprodukciju ekonomskih hijerarhija, što je jako prisutno u online radu i gig ekonomiji. Tu ne možemo govoriti o povezivanju, radi se o sistemima s jasnom hijerarhijom.

Polazište za rad s Električnim vješticama je vrlo jednostavno – zanimljivo mi je to što su radile i htjela sam se vlastitim radom povezati s njihovim, kroz istraživanje, snimanje i ostvarivanje kontakta. Imala sam priliku pokazati snimke koje prikazuju radionice povezivanja na DNS server jednoj od izvornih Vještica, Kathryn Turnipseed, i od nje dobiti komentar o onome što je iz filma izostalo. Pokušaji povijesnih prikaza, reinscenacije nužno izostavljaju puno toga i uvijek su na neki način neka vrsta razočaranja za povijesne sudionike. Povjesničarka umjetnosti Beatriz Colomina, čiji mi je rad zanimljiv, u svojim se istraživanjima fokusira upravo na afektivne i emocionalne aspekte povijesti, i piše o njoj s fokusom na odnose i veze – ne izostavljajući prijateljske i romantične. Općenito mi je inspirativan princip pričanja povijesti koji promatra kako je povezivanje utjecalo na nastanak ideja. I moj rad je prije svega zasnovan stvaranju novih poveznica i odnosa. Budući da dolazim iz vizualno-umjetničkog područja, a studirala sam dizajn i film, pokušavam povezati prakse koje postoje iz oba područja.

Voljela bih se nakratko zadržati na dizajnerskoj praksi koju si spomenula. Koliko je dizajn utjecao na tebe i kako se u tvom umjetničkom radu pojavljivao (ili pojavljuje)?

Dizajn u Hrvatskoj, uključujuči i način na koji sam se bavila njime u svojoj praksi, vrlo je široko područje. U Zagrebu se dizajn razvijao u bliskoj interakciji s konceptualnom umjetnošću, fotografijom, upotrebom jezika u umjetnosti. Sva su ta područja postala dio dizajna, koji je vrlo bogata disciplina u Hrvatskoj, i moj se dizajnerski i umjetnički rad naslanjao na tu tradiciju. Čini mi se da u Americi dizajn puno drukčije funkcionira, barem je tako u mom iskustvu – manje je u dijalogu s umjetničkim praksama.

U starijem radu Za nju uredila sam knjigu koristeći se s 4000 komentara koje su  internet korisnici napisali o kemijskoj olovci kompanije Bic “for her”. Na websiteu kompanije bile su nabrojane funkcije koje tu kemijsku čine “ženskom” što je naravno probudilo burne reakcije. Neki od korisnika su paragraf po paragraf postali svoje doktorate iz rodnih studija. Pored toga, tu je i rad nastao 2013. godine u suradnji s grupom prijatelja iza organizacije DIS koji su dijelili kritički odmak prema klišejima koji se pojavljuju u fotografiji. Stock fotografije se često koriste u medijima i često na njih nailazim u dnevnom tisku – recimo, slike bijelih muških ruku koje se rukuju. Tada je bio vrlo aktualan klišej žena koje jedu salatu i smiju se, kao ideja zdravlja i samokontrole. Odlučila sam se pozabaviti time, i napravila seriju fotografija zajedno s nekoliko glumaca, ali nije nužno izgledalo zdravo. (smijeh)

Voljela bih se zadržati na atmosferi koju gradiš u svojim filmovima, u kojima postoji element iščekivanja katastrofe i čiji me postupci podsjećaju na one uobičajene za žanr filma katastrofe. U filmu Horizont prikazala si prizor u kojem žena visi s ruba nebodera. Slično predkataklizmična atmosfera osjetna je u filmu Feature Shared by All, u kojem na nizu scena na aerodromu vlada tenzija, a u zraku je prijetnja zaraze koja se prenosi zrakom. Možeš li nam reći više o tim tenzijama, i možemo li sličnu napetost očekivati i u Elektroničkima?

Velik dio mog umjetničkog rada je stvaranje priča, uvijek se stvaraju veze s nečim što se dogodilo ili će se dogoditi. Element iščekivanja katastrofe je možda i način na koji se anksioznost koju osjećam pojavljuje u mom radu.

Horizont se poigrava s klasičnom filmskom scena gdje lik u stanju krize visi s balkona i opire se padu. U očekivanom filmskom narativu, nakon tog kadra slijedi razrješenje – lik pada ili se uspinje natrag na vrh nebodera. Nasuprot tome, Horizont ostaje u stanju krize, u loopu. Film Feature Shared by All uključuje scene aerodroma koje sam snimala tijekom godina kada bih putovala, u tranzitu, uz glumljene scene koje sam snimila s izvođačima na njujorškom aerodromu La Guardia, a bazirala sam ih na pričama izvođača i novinskim isječcima. Narativna struktura nije linearna, već prati strukturu aerodromskog terminala i čine ga segmenti označeni slovima. Bio je izložen u galeriji Company u NY i dostupan je na platformi D’EST, koju su kurirale Miona Bogović, Suza Husse i Suzana Milevska, a u kojoj sudjeluju i umjetnice Ana Hušman i Selma Selman.

U Vješticama su stvari ponešto uznapredovale – osjećaj katastrofe nije mi u fokusu, više me zanima povezivanje i što možemo saznati o sadašnjosti gledajući u povijest, osjećaj sigurnosti ili napretka koji takvo uvjerenje može stvoriti, a možda i nekog olakšanja – tko zna, vidjet ćemo.

Osim što se pojavljuje kao protagonistkinja Elektroničkih, Neda je također naziv rezidencijalnog programa koji si nedavno pokrenula u suradnji s udrugom LORI. Možeš li, za kraj, reći nešto i o toj Nedi?

Rezidencija se zove Kuća Neda i namijenjena je queer i trans osobama koje se bave umjetničkim ili istraživačkim radom. Neda je i glavni lik filma na kojem radim, lik koji je queer, koji je iselio iz Hrvatske i pokušava se osjećati kao kod kuće na tom novom mjestu. Kuća Neda je minijaturna rezidencija, rezidenti odsjedaju u mom stanu i pokriven im je trošak puta. Ne postoji ništa što u tom roku je potrebno proizvesti, rezidenti se mogu posvetiti upoznavanju grada i povezati s ljudima, a fokus je na razmjeni. Kuća Neda je upravo završila s prvom sezonom i prvom rezidenticom. Svakako planiram nastaviti s organizacijom ovog programa. Bilo mi je jako drago surađivati s organizacijom LORI, budući da sam odrasla u Rijeci i dugo pratim njihov rad. U žiriranju prijava je sudjelovala i riječka umjetnica Nika Rukavina. Već na prvi poziv stigle su zanimljive prijave, mislim da za iduću sezonu nećemo raspisivati novi natječaj nego ćemo se prvo javiti ljudima koji su ušli u uži krug, a zatim ćemo ponovno raspisati natječaj.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.