Subjektivnom interpretacijom nastojim povezati našu slojevitost, ali i naglasiti naše različitosti, svjesna prepreka uživljavanja u njegov unutarnji svijet. Balansiranjem između Princeova dva svijeta – onog stvarnog, koji živi sada, i onog koji postoji kao njegova memorija, a koji mi prenosi isključivo kroz naučene riječi stranog jezika – stvaram novu, vizualnu interpretaciju njegovog života i uspomena. Promišljam vlastite reinterpretacije Princeovih uspomena, misli i stečenog znanja kao čežnju prepoznavanja u Drugome, propitujući istinitost i vrijednost prikazanog”, o svom radu napisala je Ana Mihalić.

Uz izložbu fotografija bit će predstavljena i knjiga umjetnika Tu i tamo koja je nastala u zajedničkoj suradnji dviju vizualnih umjetnica, fotografkinje Ane Mihalić i umjetnice knjige Irene Frantal. Knjiga predstavlja umjetnički pogled na život Princea, koji je Ana Mihalić predstavila u fotografskom projektu Tu i tamo iz 2014. Knjiga se iz malog, skromnog kvadratnog formata otvara u povezane mnogostruke trokute ili fasete koje čine dijelovi fotografija života i sjećanja života u “Tamo” (Nigeriji). Oni čine, ugrađeni su u Princeov život “Tu” (u Hrvatskoj).

Izložba će biti održana u srijedu, 8. travnja, u Galeriji Modulor, s početkom u 19 sati.

Međutim, izgledno je da se od povijesnog naslijeđa održala samo percepcija azilanata kao kriminalaca. Premda većina podupire ideje o potrebi zaštite, kada se azilanti pojave u javnom prostoru velik broj ljudi se osjeti “ugroženim”, “preplavljenima”, a manjina postane i fizički nasilna.

Ovaj projekt će zato kroz ciklus tribina i dijaloških susreta raspraviti mogućnosti prihvata i integracije azilanata. Stručnjaci, znanstvenici, praktičari, građani, predstavnici lokalne zajednice i azilanti raspravljat će, izlagati svoja iskustva i davati prijedloge za uređenje suživota. 

Projekt završava izložbom Ane Mihalić iz ciklusa Tu i Tamo. Ana je bilježeći svakodnevicu nigerijskog azilanta u Hrvatskoj, Princea Walea Soniyikija, kao i njegova sjećanja na djetinjstvo, negdašnji život i izbjegličko iskustvo “s ruba” stvorila novu, vizualnu, interpretaciju Princeova života i uspomena. Autor projekta je Saša Božić.

Detaljan popis tema susreta i termina tribina možete pronaći ovdje.

Projekt će biti održan u Centru za kulturu Trešnjevka od 24. veljače do 8. travnja.

Naime, u modernom političkom sistemu izbjeglice su tako grupe ljudi koje su smještene između teritorija suverenih nacionalnih država predstavljajući “višak” u međunarodnom poretku nacionalnih država. Izmješteni, dis-locirani, počesto bez države, odnosno, političke zajednice u koju bi se mogli vratiti, izbjeglice plutaju u ispražnjenom političkom prostoru, prostoru “ničega”, “limbu” ostavljeni na milost i nemilost različitih aktera.

Na predavanju Od Josa do Zagreba u srijedu, 14. svibnja u 20 sati će se lokalno-globalna problematika izbjegličkih kretanja i njihova aktualnost u suvremenom svijetu tematizirati kroz život Walea Shonyikia Princa, azilanta iz Nigerije koji živi u Zagrebu, i ciklus fotografija Ane Mihalić Tu i tamo.

Ana Mihalić je u svom umjetničkom radu tematizirala njegova sjećanja na odlazak iz Nigerije, negdašnji život te konstrukciju novog hibridnog identiteta u Zagrebu. Upravo ti aspekti izbjegličkog iskustva te njihova umjetnička reprezentacija činit će početne točke “s kojih” će se progovoriti o izbjegličkom iskustvu “s ruba”.  Sudjeluju autorica i voditeljica projekta prof.dr.sc. Senka Božić-Vrbančić i gosti dr.sc. Duško Petrović i fotografkinja Ana Mihalić.

Tribina će se održati u sklopu  interdisciplinarnog projekta koji se bavi problematikom vezanom uz propitivanje različitih načina konstruiranja javnog sjećanja te ulogom kulturnih memorija u formiranju kolektivnog identiteta.

Projekt kvARTura: kulturne memorije bavi se kulturnim memorijama koje su formirane izvan formalnih povijesnih diskursa, ali artikuliraju s tim diskursima, te analizom procesa kojim su memorije postale dio popularne kulture. Istraživat će se različita građa (performans, usmene povijesti, film, umjetnost, urbani prostor …) s posebnim fokusom na analizu popularizacije memorije, odnosno kroz analizu načina na koji je sjećanje ispripovijedano kroz popularnu kulturu.

Ana Mihalić rođena je 1987. u Zagrebu. Završila je dodiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Apsolventica je diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je na nekoliko radionica iz snimanja i fotografije pod vodstvom renomiranih umjetnika. Nekoliko serija fotografija uvršteno joj je u stalni fundus Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt. Sudjelovala je u više grupnih izložbi, a imala je i šest samostalnih.

Otvorenje izložbe je u utorak, 18. veljače u 19 sati, a ista ostaje otvorena do 8. ožujka.

Izložba Fotografija industrije rezultat je suradnje Katedre za fotografiju Studija snimanja Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na projektu Muzeja grada Zagreba Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive. Obogaćivanje muzejskog fundusa suvremenim fotografijama dokumentarne i umjetničke vrijednosti te pružanje prilike mladim autorima za izlaganje polazišni su motivi suradnje dviju ustanova. U skladu s ciljevima Projekta, izložbom se nastoji utjecati na percepciju industrijskog naslijeđa kao dijela lokalne, nacionalne i univerzalne baštine, dijela europskog identiteta i važnog segmenta razvoja ljudske civilizacije.

Izložba je otvorena do 21. listopada.

“Quorum je uvijek bio vrlo opsežan časopis, s različitim sadržajima, tako da bih teško mogao reći: Ovaj broj je za mene najbolji. Bilo je mnogo sadržaja koji su mi bili ili su mi još uvijek značajni, ali ne mogu reći da je to neki broj od prve do posljednje stranice zato što su oni mišljeni kao prostor razlika”, kaže u intervjuu za novi dvobroj časopisa Quorum Branko Čegec, gdje na pitanja odgovara Tvrtku Vukoviću i čitateljima, objavljuje novu poeziju iz Istanbula, a o njegovu putu u vlastitu odsutnost i ironičnoj autoreferencijalnosti u opsežnoj studiji piše ugledna poljska kroatistica Krystyna Pieniążek-Marković.

Pjesnici i prevoditelji Damir Šodan i Tomica Bajsić razgovarali su za Quorum s Yannisom Livadasom, grčkim pjesnikom, prevoditeljem, publicistom, čija se poezija sve češće dade vidjeti po američkim, francuskim i svjetskim časopisima, a obično ga se titulira jazz-pjesnikom, iako takva odrednica navodi na pogrešan trag jer je doista riječ o polivalentnoj i osebujnoj pjesničkoj pojavi.

Poezija Vesne Bige, makedonskih pjesnika Jovice Ivanovskog i Nikole Madžirova, u prijevodu Borislava Pavlovskog, čine Quorumove književne prakse uzbudljivom mapom različitog i drukčijeg, što se jednako čita u novoj prozi stišanog i intrigantnog Nevena Ušumovića i Marka Pogačara.

Izbor prevedenih autora u ovom časopisu je u djelokrugu rada Zorana Roška, koji u tematu U početku bijaše Mathias Svalina koji je pokrenuo posao stvaranja Mathiasa Svaline upozorava: “Pisanje tekstova o autorima koje volimo sumoran je posao, bez ikakvih burzovnih ili poljoprivrednih posljedica. Da bismo se razveselili, morali smo tome dodati malo više poduzetništva, metafizičkog cirkusa, malo više kapitalizma. Lirskog kapitalizma. Pokrenuli smo zato u Quorumu posao pisanja tekstova i njihova ubrizgavanja u oblake tako da po ljudima padaju s kišom”. Autor, koji potječe s naših područja, u tom smislu je i za Quorum najbolji mogući izbor, jer “zapanjujuće i predivno i nadrealizam Mathiasa Svaline postaje gotovo (tehno)šamanistički: nježan i arhaičan, jezovit i romantičan”. 

Monika Bregović potpisuje temat o kazalištu, baveći se prostorima svijesti na pozornici u teatru Richarda Foremana. U kritičkim praksama, Marko Pogačar piše o novoj knjizi poezije Aleša Debeljaka Krijumčari, vrednujući tekuću književnu produkciju zajedno s ogledima Katarine Brajdić, Marjana Čakarevića, Anere Ryznar, Vladimira Arsenića i Borisa Postnikova. Nepredvidivu antologiju čitanja hrvatskih pjesnika čine u ovom broju Boris Biletić, Daniel Načinović, Jakša Fiamengo, Zvonimir Balog i Petar Gudelj. 

Naslovnicu i fotografije, što je uvijek posebno i autorski zaštitni znak Quoruma, u ovom broju potpisuje Ana Mihalić, u izboru i dizajnu dvobroja koji potpisuje Vladimir Končar.

Izvor: Quorum / Na fotografiji: Yannis Livadas

“Da je ono što se izlaže manje važno od uvjeta koji su to izlaganje omogućili konstatirao je Goran Trbuljak još 1970-ih godina. Ponoviti tu konstataciju danas, u potpuno izmijenjenom socijalnom i kulturnom kontekstu i nakon što su se desetljećima umjetnici kroz različite prakse bavili kritikom institucije umjetnosti, neće značiti neistinit iskaz, ali ni zauzimanje zaista kritičke i provokativne pozicije.

Umjetnice okupljene na izložbi Važno je zvati se Ana pokušale su svodeći kustoski kriterij tek na ime, taj arbitrarni označitelj koji nam dodjeljuju a da nas ne pitaju, dovesti u pitanje poziciju kustosa danas. Jesu li sve kustoske pozicije zapravo svedive na osobne, arbitrarne izbore prema kojima se umjetnici prilagođavaju svojim radovima, u konačnici uvijek manje važnima od istih tih pozicija? Naravno da nisu, i naravno da je odnos kustoskog koncepta i umjetničkog rada složen i drugačiji od slučaja do slučaja. Isto tako, kao što su primijetili Trbuljak i mnogi drugi, sadržaj umjetničkog djela samo je jedan od elemenata koji čine da se mehanizmi umjetnosti pokreću. Kao što autorice ove izložbe kažu: ‘i kustosi su ljudi’, a mi dodajemo ‘i umjetnici su ljudi’, tako je i umjetnost ljudska tvorevina, neodvojiva od društvenog i političkog konteksta te od uvjeta vlastite proizvodnje. Nitko više ne gaji iluzije o čistom, zaokruženom sadržaju umjetničkog djela koje će svojom unutarnjom kvalitetom ili izostankom iste samo sebe afirmirati kao takvo.

Vratimo se još jednom u 1970-te, kada su artikulirana pitanja kojih se autorice dotiču u konceptu, ni na koji način vidljivom u samoj prezentaciji izložbe. Vrijeme je to prvih samoorganiziranih umjetničkih izlagačkih praksi. Također u želji za samoorganizacijom, autorice imena Ana, očito potaknute suvremenim kustoskim praksama, odlučile su se predstaviti na zajedničkoj izložbi bez kustosa koji bi povezao njihove radove u neki metanarativ. ‘Prljavi posao’ kustosa odradile su same: zadale su si koncept, svjesno banalan, i zaključile da sadržaj izloženog djela i nije toliko važan, ukoliko je koncept zadovoljen. Ali, kad je koncept namjerno banalan i samosvrhovit kao što je ovaj, publika neće imati druge, nego posvetiti se sadržaju izloženih djela i procijeniti jesu li autorice bolje umjetnice nego kustosice. ”