Tekst za predstavu Majke proizišao je iz razgovora i intervjua sa ženama koje su se odazvale na javni poziv Igralki i podijelile vlastita iskustva vezano uz odluku o majčinstvu. Kako stoji u najavi predstave, autorice su krenule od osobnih iskustava: “Autorice iz Kolektiva Igralke nalaze se u (srednjim) tridesetim godinama i osjećaju da im ističe vrijeme za odluku o majčinstvu. Osjećaju se kao prva generacija žena u svojim obiteljima koje zaista imaju slobodu odabira o ovom pitanju; financijski su neovisne, za razliku od svojih baka, a bivanje majkom više se ne podrazumijeva kao što je to bilo kod njihovih majki.”

Istražujući temu odluke o majčinstvu kroz prizmu umjtenosti, teorije, povijesti i osobna iskustva, autorice predstave zaključuju da se radi o neiscrpnoj temi koja “zaslužuje ne samo predstavu, već muzej”. Zato će, kako stoji u najavi Majki, “dok takvog trajnog muzeja nema, ova predstava kroz ispovijesti, pokret, glazbu i likovnost oživjeti imaginarni muzej (ne)majčinstva, satkan od često nevidljivih iskustava i priča koje su istovremeno intimne, društvene i mitske.”

Predstava Majke nadovezuje se i zaključuje trilogiju koju je Kolektiv Igralke započeo predstavama Bakice i Cure (u režiji Tjaše Črnigoj). Kolektiv Igralke čine četiri prijateljice i diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić.

Više detalja o predstavi i kartama možete pronaći ovdje.

Predstava je nastala iz druge po redu suradnje riječkog Kolektiva Igralke i redateljice Tjaše Črnigoj, a otvara intimne perspektive žena iz triju različitih generacija — kćeri od 30 godina, majki od 60 i baka od 80 — i njihov odnos prema problematikama vezanim uz reproduktivna i seksualna prava.

Ovu dokumentarnu predstavu izvodi snažna glumačka postava Kolektiva Igralke u sastavu: Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić koje su u pripremi predstave provele niz radionica sa ženama različitih životnih dobi. O navedenoj predstavi je za Kulturpunkt pisala Nika Krajinović.

“Cure je značajna predstava samim time što otvara pitanje seksualnog odgoja, ali i što u fokus stavlja žensko iskustvo. Pričom o odrastanju žena, koja osvjetljava njihova očekivanja i fantazija, znatiželje i ideala, seksualne (ne)osviještenosti i (ne)snalaženja, raskrinkava se ono o čemu govorimo kada šutimo. Ženske se pripovijesti isprepliću poput pletenice, granja u krošnji, matrilinearnom niti koja otvara prostor za razumijevanje, razgovor i međusobnu solidarnost, za žensko zajedništvo”, istaknula je Krajinović.

Na predstave koje su dio inkluzivnog programa pretplatnicima je ulaz slobodan dok njihova pratnja ostvaruje popust od 50 posto prilikom kupovine ulaznica na blagajni HNK Ivana pl. Zajca. Ovo je četvrta predstava otkako je započeo program inkluzivne pretplate i sveukupno peta inkluzivirana, nakon Glorije, Gospođe ministarke, Božićne priče i Sunset Boulevarda.

Više detalja o događaju možete doznati ovdje.

Prgram Kino kustos omogućuje osobi iz javnog života da odabere film za koji smatra da bi ga svi, bar jednom u životu, trebali pogledati na velikom platnu. Ovoga puta to će učiniti Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol i Vanda Velagić, četiri prijateljice i umjetnice koje čine Kolektiv Igralke i koje će prije same projekcije najaviti film.

Punk pjevačica je dokumentarni film u režiji Sini Anderson koji pripovijeda o Kathleen Hanna, glavnoj pjevačici pankerske grupe Bikini Kill i dance-punk trija Le Tigre, koja je postala glas pokreta riot grrrl. Publika će u filmu imati prilike vidjeti “kako je Hanna svojom glazbom i tekstovima pokrenula pravu žensku revoluciju i postala jedan od najotvorenijih feminističkih ikona u kulturnom svijetu”, stoji u najavi.

Ulaznice za program su u prodaji, dostupne na blagajni Art-kina koja se otvara sat vremena prije prve dnevne projekcije i na stranici ulaznice.hr. Više detalja o događaju dostupno je ovdje.

“Budi sretna djevojčica. Vidi kako je lijep dan.” Slušam te fraze iz prvih redova u kazališnoj dvorani Centra za kulturu Peščenica – KNAP, u kojoj su se okupili pedagozi_ginje iz cijele Hrvatske povodom stručnog simpozija i usavršavanja te otvaranja dijaloga o radu i komunikaciji s djecom kad na dnevni red stigne ono o čemu ne volimo razgovarati (a trebali bismo). Između ostalog, to je pitanje seksualne orijentacije i identiteta kojima se bavi ova predstava, ali i sva druga iskustva o kojima nam nije lako progovarati – bilo da je to mentalno zdravlje djece i mladih, traumatične situacije, ovisnosti, nasilje, socijalni problemi i sve drugo što ne volimo spominjati kao društvo. Svojevrsni je to spoj “ugodnog s korisnim” gdje uz podršku strukovnog udruženja osnovnoškolskih pedagoga, Poco Loco nastavlja svoju inicijativu koja je u istim prostorima nedavno organizirala diskurzivni program koji je upravo stavio naglasak na teme o kojima “bolje da (ne) razgovaramo”. Bilo da su u pitanju roditelji, učitelji, kulturni i drugi odgojno-obrazovni radnici_e ili mi koji smo malim dijelom prisutni kao njihova okolina, susjedi ili osobe koje u životu susreću, važno je da prostor za dijalog ostane otvoren. 

Slušam te riječi s pozornice i kao kakva jeka počinju odzvanjati iz mog djetinjstva, čujem te fraze o tome kako samo trebam biti sretna i kako ja nikako ne mogu imati nekakvih problema (jer sam samo dijete). Slušam i nadam se duboko u sebi da vrijeme mijenja stvari i da smo danas pametniji od jučer, i da su samo one generacije koje doista nužno nisu mogle bolje i nisu bile izložene dijapazonu informacija koji je danas dostupan o kognitivnom, emocionalnom i socijalnom razvoju djece te kako osvještenije pristupiti odgoju s obzirom na sve izazove “razvoja”, bile te koje su mogle izgovarati rečenice u imperativima. Samo budi sretno dijete i budi dobra, igraj se s drugom djecom, budi kao svi ostali – slušam i vraćam se u svoje iskustvo “neprilagođene” djevojčice, koje, dakako, nije isto kao što je iskustvo Cyrano, ali me – kao i svaka dobra priča i predstava istovremeno odvodi negdje unutra i drži prisutnu u tu i sada i velikodušno mi otvara prostor da pronađem naše dodirne točke preko kojih ćemo se tih sat vremena dubinski povezati. 

Pažljivo slušam i razmišljam kako je bolno smiješan taj koncept da nešto djeca trebaju biti, da kao budući i sadašnji “ljudi” trebamo zadovoljavati projekcije zbog kojih će se naša okolina osjećati dobro zbog nas – kao da se trebamo u svojoj živosti i kompleksnosti svesti na uloge u lako prijemčljivim, toplim, obiteljskim komedijama gdje je najveći “problem” što je pas zapackao dnevni boravak blatom, a sve drugo je “preteško” za gledati za ionako umorne i iscrpljene “odrasle”. Kao da od svoje djece ne želimo “dramu” nego samo onaj sadržaj koji će biti lako probavljiv, ugodna razonoda pored svega drugog što nam je stresno i opterećujuće u “odraslom” životu. I pritom, u najboljoj namjeri (jer naravno da svaki roditelj želi da baš njegovo ili njezino dijete “bude sretno”) zapravo zatvaramo oči ili još gore, onemogućujemo da postoji cijeli jedan spektar iskustava koji svakako pripada djeci i odrastanju, možda i više nego sreća. A on se sastoji od mnoštva traganja i gubljenja, bolnog shvaćanja da je život splet okolnosti na koji katkad nemamo utjecaja i da moramo pronaći mehanizme kako se s njima nositi (u predstavi to je selidba jedinog i najboljeg prijatelja protagonistice, Matea). Od svih ugodnih i neugodnih te novih situacija s kojima tek trebamo uspostaviti odnos i još niz drugih nepoznanica od kojih se jednostavno sastoji život, ne moramo nužno i bilo bi zastrašujuće da reagiramo samo smiješkom. 

S obzirom na zidove na koje nailazi predstava I Cyrano i djevojčica, a koji ni u kojem pogledu nisu proizašli iz manjka umjetničke kvalitete, o čemu svjedoči i niz nagrada koji je predstava dobila, čini se očitim da još uvijek ne znamo bolje nego postavljati očekivanja pred našu djecu i mlade u vezi toga kakvi bi trebali biti i kako bi se trebali ponašati. Još uvijek očekujemo da su oni program s jednim kanalom na kojem se ništa strašno i neprimjereno ne događa jer to “nije za djecu”. Uvijek se isponova zaljubim u kazalište (i tu sam vjerojatno i malčice pristrana) kad pred sobom vidim cijeli svijet, a koji je stvoren od samo nekoliko “budžet” elemenata kao što su kartonske kutije, lampice, jedan bijeli kišobran i dva žičana instrumenta. Taj ekonomičan i beskrajno maštovit minimalizam uvijek me uspijeva nanovo oduševiti time koliko je malo sredstava potrebno (ali konceptualno puno!) da bi se dobio dojam kazališne čarolije i kako se od “siromašnih” stvarčica, kao što je običan karton, može napraviti cijelo jedno bogatstvo koje svojom dojmljivošću parira kakvim scenografijama i kulisama od nekoliko desetaka tisuća eura. 

Zrinka Kušević protagonistica je predstave, ali ujedno i glas svim odraslima koji je okružuju, od majke preko susjede do učiteljice. Vješto ih projicira oblačeći izrezbarene kartonske građevine na glavu i pričajući frontalno prema publici dok se zapravo obraća samoj sebi tj. glavnom liku, uvodeći blagotvornu dozu komike i istovremeno simbolički označavajući “okolinu” kao one koji nam “ulaze u glavu”. Kušević doslovno navlači kartonsko susjedstvo preko svoga lica, kako bi pokazala kako je ono integralno za sve unutarnje sumnje i pitanja koje Cyrano proživljava. Maja Katić njena je suparnica na sceni koja se prvo pojavljuje kao “mala koja svira ukulele” (poslije i gitaru), da bi se poslije njena misteriozna pojava demistificirala, ili čak dodatno mistificirala, u liku Djevojčice. Djevojčica je, nakon gubitka prvog i jedinog pravog prijatelja Matea, protagonistici sljedeća najvažnija osoba u susjedstvu i osim što joj je draga prijateljica, ujedno joj je i nešto više. Jedan slučajni susret gdje Djevojčica zatekne Cyrano u prerušavanju u dječaka, potakne lavinu događaja koja se oslanja na klasične trope šekspirijanskih i baroknih skrivanja i zabuna – mladića prerušenih u djevojke, i djevojki prerušenih u mladića, koji pod maskom i iza tuđih identiteta pokušavaju saznati što se doista krije u srcima njihovih voljenih, pritom se sve više zapličući o svoje laži i fantome koje su stvorili. Uostalom, predložak tu paralelu i ne skriva – upravo je protagonistici priča o Cyranu i njegovoj nesretnoj zaljubljenosti te pismima koje pod krinkom šalje svojoj voljenoj, referentna točka kad se sama pronađe u podijeljenom identitetu sebe i svog bratića koji navodno oboje vole Djevojčicu. 

Kao i u drugim tipskim narativima tog tipa, “sve je dobro što se dobro svrši” pa na koncu ispada da je cijela igra skrivača Djevojčici bila otpočetka jasna i da je jako dobro znala tko je pravi autor ljubavnih pisama koje je tako uzbuđeno čitala. Međutim, I Cyrano i djevojčica ne blijedi u kakav filmski, romantični kraj jer riječ je o predstavi koja se prvenstveno bavi pitanjima otkrivanja svog identiteta pa je cijeli happy end uronjen u činjenicu da se, baš kao i Mateo s početka, Djevojčica seli i odlazi od Cyrana. I dok je to iskustvo neupitno teško, a razdvajanje bolno, put samootkrivanja i prihvaćanja koji je Cyrano prošao u susretu s Djevojčicom je neprocjenjivo životno iskustvo što je, između ostalog, naglašeno okvirom predstave koji upućuje da je cijela priča protagonističina retrospektiva na odrastanje, a ne imanentna stvarnost. Doista, I Cyrano i djevojčica je nevjerojatno precizna i kompleksna predstava koja pokazuje majstorstvo svog autorskog tima i poznavanje duše kazališta i dramskog jezika, predstava od koje bi i pokoje “velike predstave” mogle što god naučiti o klasičnoj dramaturgiji i kako se ona sprovodi u djelo. 

Što je onda pošlo po krivu? U prostoj logici jednom kad imaš umjetnički uspješnu predstavu, stvari bi se dalje trebale, kao i u bajci, premotati samo do sretnog završetka i oduševljenog pljeskanja publike te ganutih suza. Ali zidovi, koji su izgledno čvršći od onih kartonskih na sceni, i dalje postoje te je izgledno da živimo isti film za koji sam se, pomalo naivno, ponadala da će prestati biti popularan. Čini se da i dalje kao društvo ne možemo prihvatiti da djeca nisu naši produžeci ili naši odrazi nego osobe za sebe s čijom se kompleksnošću identiteta i emocionalnih svjetova moramo znati nositi. Otpor prema tipu kazališta koje se bavi tabu temama ili bolje reći, jednostavno životom (jer ništa nije tabu oko toga da nismo uvijek sretni i sigurni u sami sebe i tko smo i što smo) očigledno je sustavan, a loptica se, oko toga tko bi se trebao suočavati s onim što ne želimo znati o djeci, neprestano prebacuje. Odgojno-obrazovni radnici_e u prekarnim uvjetima rada, ako i žele, teško skupljaju snagu ili čak hrabrost da zalaze na škakljive teritorije, a roditelji u velikom broju ne mogu prihvatiti da nemaju samo “sretno i normalno dijete” kojemu je lijepo u životu, štogod te šuplje fraze značile za naše društvo. 

Jedna crtica iz nepreglednih dolina interneta prilično je ilustrativna za navedeno: jedna se majka unutar jedne Facebook grupe požalila na insenaciju Družbe Pere Kvržice i količinu vršnjačkog nasilja koje je unutra prisutno. Za to je optužila umjetničku samovolju redatelja/autorske ekipe i želju da se stvori nekakav negativan svijet koji, evidentno, prema njenom mišljenju, ne postoji u stvarnosti pri čemu je ujedno i pokazala potpuno nepoznavanje tog divnog, hrvatskog klasika iz kojeg je upravo to nasilje i izvučeno na scenu. Reakcije na njenu objavu, kako to biva, bile su podijeljene, ali ona je indikativna jer pokazuje zašto opravdamo mlake i bezlične programske politike u proizvodnji kulturno-umjetničkih sadržaja za djecu i mlade te zašto je I Cyrano i djevojčica još uvijek tabu. Istovremeno, djeca su izložena nekuriranom bespuću dezinformacija na društvenim mrežama i internetu, te sadržajima koji su gotovo brutalni u portretiranju odrastanja. Izgleda da nam je važnije da ne razgovaramo i da ne gledamo u ono što se događa tik do nas ili preko našeg ramena, a to je jedan svijet u kojem ima previše djece koja ne mogu biti sretna.

Nakon velikog uspjeha u Rijeci, s predstavom Bakice u sklopu CT-HR programske razmjene krenule su na turneju po drugim gradovima u Hrvatskoj, a čeka ih i iskorak u međunarodni prostor. Tim povodom smo s članicama Kolektiva razgovarale o procesu rada na predstavi, do it yourself pristupu koji njeguju te širim uvjetima rada na riječkoj nezavisnoj kulturnoj sceni.

Nakon velikog uspjeha predstave u Rijeci, Bakice su nedavno imale mini-turneju u Labinu i Karlovcu. Kakve su reakcije tamošnje publike, je li predstava rezonirala jednako u drugim sredinama?

Sendi: Jako smo sretne što je Clubture mreža odlučila podržati naša prva gostovanja van Rijeke, pa samo tako posjetile Labin u organizaciji Labin Art Expressa i Karlovac gdje nas je ugostila udruga Ka-matrix. Različiti gradovi, različiti konteksti izvedbenog prostora, a osjećamo da se Bakice napeto prate i neskriveno emotivno doživljavaju svugdje. U predstavi komuniciramo s publikom koja svaki put “diše” različito, od otvorenih usklika, šoka, smijeha i aplauza, do potpune tišine. Ne znam možemo li suditi o gradu po jednoj publici (jer svaka se razlikuje), ali u Labinu se publika pokazala znatno više dobrostojećom nego u Karlovcu. U jednom dijelu predstave pitamo gledatelje za predviđanja mirovina te, dok su u Labinu priče naših bakica izazvale šok, u Karlovcu su gledatelji sami predvidjeli dio priče i nisu se uopće čudili. Nakon Labina i Karlovca produžile smo u Delnice gdje nas je ugostila Udruga umirovljenika grada Delnica s punim Radničkim domom, što je bilo posebno veselje! U sklopu Clubture turneje očekuje nas najesen još Čakovec, pa igranje za srednje škole u Rijeci, a prije jeseni gostovanje na Brijunima u Kazalištu Ulysses te na međunarodnom festivalu suvremenih izvedbenih umjetnosti Mladi levi u Ljubljani. Veseli nas ovaj raspon konteksta i publika, od umirovljenika Gorskog kotara, pankerskog karlovačkog dvorišta, preko priznatog međunarodnog festivala pa do riječkih srednjoškolaca. Baš tako smo željele da i žive Bakice.

Ana Marija : Nakon izvedbe u Labinu, jedna žena je došla do nas i rekla da bi jako voljela da njeni učenici vide predstavu. Takve reakcije me raduju jer, osim što mi je drago da profesori smatraju da je predstava Bakice bitna, lijepo mi je vidjeti kako je kazalište još uvijek bitno i kako se pomoću njega mogu dotaknuti bitne društvene tematike o kojima se baš i ne govori javno putem ostalih medija.

Kako je izgledao proces nastanka Bakica, od prve ideje do realizacije? Nemoguće je zanemariti činjenicu da je predstava nastala u jeku pandemije. Koliko je to utjecalo na radni proces? Jesu li uvjeti u kojima ste igrale predstavu na neki način bili i korisni za njen format?

Sendi: Kompletan proces realizacije odvijao se nakon prvog lockdowna i proglašenja pandemije, i bilo je točno kao što si možete i zamisliti. Ja sam dobila koronu taman kad smo trebale početi s probama pa sam bila van funkcije skoro tri tjedna, zatim smo imale više slučajeva samoizolacija i nekih drugih viroza, plaćanja testova i izdavanje potvrda za našu redateljicu i suautoricu Tjašu Črnigoj koja je dolazila iz Ljubljane… Nije još bilo cjepiva, a ja sam nudila svima da ih odmah zarazim pa da smo na miru, ali nisu pristale [smijeh]. Osim niza nesigurnosti i odgađanja premijere (što je vodilo i gubitku prostora za probe, manje termina za izvedbe, reorganizaciji posuđivanja tehnike…), korona nam je donijela i nešto dobro. Naša redateljica trebala je preko ljeta ići na rezidenciju u Pariz, a zbog korone nije pa smo mogle preko ljeta započeti istraživanje za predstavu – organizirale smo javnu kuhinju, upoznavale prve suradnice, skupljačice boca, održale s njima radionicu kazališta potlačenih, družile se i sakupljale priče… I tijekom procesa proba nije bilo puno drugih umjetničkih poslova da nas odvlače od Bakica, bilo je lijepo fokusirano uroniti u temu.

Vanda: Rekla bih da je proces trajao oko dvije godine od prve ideje do premijere. Korona nam je uzrokovala veće komplikacije prilikom planiranja probi, javne kuhinje i radionice kazališta potlačenih. U to vrijeme mi smo prve organizirale događaj javne kuhinje u Rijeci od izbijanja pandemije. Događaj nikom nismo ni prijavile i pokušale smo se držati svih mjera, također bilo nam je teže organizirati radionicu kazališta potlačenih s “bakicama” u zatvorenom prostoru. Snalazile smo se iz dana u dan s novonastalim situacijama. Projekt je bio kompleksno zamišljen i prije pandemije, koja je pridonijela nivou stresa i snalaženja na sve moguće načine. Srećom, svi su imali razumijevanja za situaciju i priskakali nam u pomoć, ta doza solidarnosti davala nam je snage da izvedemo premijeru u prosincu 2020. godine kada su većina kazališta i izvođača u Europi i svijetu mogli samo sanjati o premijeri ili javnoj izvedbi.

Odabrali ste dokumentarnu formu predstave, što se karakterizira kao odvažan izbor, posebno za mlade autorice poput vas. Je li forma logično proizašla iz teme kojom se bavite ili je ishodište ipak u vašim autorskim afinitetima?

Vanda: Mene je forma i snaga dokumentarnog kazališta oduševila nakon što sam gledala predstavu 6 u režiji Žige Divjaka, to je dokumentarna predstava bazirana na stvarnim okolnostima predloženog useljenja maloljetnih azilanata u Đački i studentski dom Kranj. Nalazimo se u tzv. “post-truth” razdoblju širenja lažnih informacija. Pogledati predstavu o istinitim svjedočanstvima u meni je probudilo nešto katarzično, a to nisam godinama doživjela u kazalištu. Smatram da je kazalište moćan alat za progovaranje istine, a ova forma savršena za to. Budući da sam prije glume studirala antropologiju, spajanje etnografije i glume me otprije zanimalo te sam bila presretna kad je ideja pronašla formu kroz koju se moguće izraziti istinito, moćno i angažirano.

Anja: Mislim da je forma proizašla iz teme. To nam se činilo kao najispravnije i najlogičnije. Dokumentarno kazalište osobno me ne privlači ni više ni manje od ostalih formi – u ovom slučaju to je bilo najzanimljivije jer se do sada nisam imala prilike baviti takvom vrstom kazališta, stoga je bilo uzbudljivo krenuti u nešto totalno drugačije od onoga što sam navikla raditi tijekom studija. Moram priznati da meni nije lako raditi dokumentarno kazalište. Potrebno je dosta istraživanja i kopanja po temi – od teorijskih podloga do praktičnih znanja dobivenih na terenu – ali bilo mi je zanimljivo jer sam se u nekim trenucima osjećala kao detektiv na zadatku [smijeh].

Ana Marija: Za mene je bilo prilično zahtjevno dokumentarno kazalište. Smatram da je za njega važna čistoća i jasnoća “glume”, zapravo bih mogla reći da u njemu nema previše prostora za glumu, nema dodatnih štaka koje nekad kao glumci koristimo kao alate. Zbog toga sam i sretna kao glumica jer sam, osim što sam imala priliku raditi na temi koju smatram izuzetno važnom, s prijateljicama i kolegicama koje volim, također imala i priliku raditi na sebi.

Posebno se važnim čini pristup osjetljivoj temi poput ženskog siromaštva – kako ne skliznuti u banalizaciju ili pak eksploataciju života i iskustava na kojima se rad temelji. Kako ste tome pristupile?

Anja: Puno smo razgovarale o temi s redateljicom, trudile se preispitivati vlastite stavove i predrasude, što smatram vrlo korisnim i važnim u umjetnosti i životu općenito – biti stalno budan i pitati se. Bile smo svjesne da tema vrlo lako može skliznuti u patetiku i banalnost, a najgore bi bilo u eksploataciju života o kojima govorimo, stoga smo posebno pazile da se to ne dogodi i zaista vjerujem da nije. Često smo komunicirale s našim suradnicima (skupljačicama boca), informirale ih o procesu, tome što radimo, na koji način se bavimo temom, kako ćemo predstaviti njih i njihove živote… provjeravale slažu li se s tim, kako se osjećaju vezano za to i na kraju krajeva pozvale smo ih na probu kako bi vidjele i sudjelovale u procesu. Jako smo sretne što smo nam je predstava omogućila da im i financijski pomognemo i na taj način im se zahvalimo na suradnji. Nakon svake izvedbe naše suradnice dobiju novac od prodaje programskih knjižica. Tako da smo uz jedno posebno prijateljstvo, dobile i taj poklon – konkretno im možemo pomoći.

Ana Marija: Bile smo oprezne s našim suradnicama i osluškivale smo u kojoj mjeri one žele pričati svoje priče. Ima stvari koje su nam podijelile i koje smo sačuvale za sebe, bilo nam je jasno da moramo graditi odnos između nas i “bakica” na povjerenju i s poštovanjem. To je bio i pristup rada na predstavi i svaki put kad bi bilo teško ili kad bi se približile patetici prisjetile smo se da nam je najvažnije dati tim ženama dostojanstvo koje su zaslužile. U tome nas je vješto usmjeravala naša redateljica, Tjaša, koju nije zanimalo isključivo zašto je nekome teško, već kako izgleda život osobe koja se cijeli život bori i ne posustaje, zanimalo ju je kakvi su snovi te osobe i kakva su njezina sjećanja.

Vaš je kolektiv u dobroj mjeri samodostatan – same radite sve, od pisanja projekata do postavljanja svjetla i tehnike. Koliko je taj pristup održiv? Kakvi su općenito uvjeti za rad kolektiva poput vašeg u Rijeci?

Vanda: Mislim da je takav način rada moguć samo kratkotrajno, ako je projekt vođen ljubavlju i idealizmom, kao što je to bio slučaj za vrijeme nastanka predstave Bakice. Ja sam u jednom trenutku bila u ulozi producentice, inspicijentice, tehničarke i glumice, intenzivno tri mjeseca, sad sam samo u ulozi producentice, tehničarke i glumice. Tada sam mogla uložiti toliko vrstu energije jer sam još uvijek primala plaću u udruzi gdje sam bila zaposlena, a zatim još tri mjeseca naknadu od burze. Sada, kada moram prihvaćati svakakve ponude za posao da bih preživjela, teško je ostati raditi i u svim ovim ovim ulogama za naše projekte… Najveći problem je sustav financiranja projekata na nezavisnoj sceni. Nikada ne dobijete više od 60 posto budžeta koji ste napisali da je potreban za realizaciju projekta i onda kako bi ostvarile kvalitetu, režemo svoje glumačke i producentske honorare. Zamislite šest mjeseci rada od šest do deset sati dnevno za 1200 kuna ukupno, kolika bi to bila satnica? Jedna kuna za sat vremena rada, mislim da to dugoročno nije održivo. No priču o prekarnoj poziciji kulturnih radnika, a pogotovo onih na nezavisnoj sceni već svi znamo. Srećom, mi smo divan tim i imale smo podršku mnogih s riječke scene pa smo na kraju i uspjele.

Sendi: Ovaj do it yourself pristup održiv je dokle je god volje, strpljenja, odricanja, međusobne podrške i poštovanja, i ljubavi i veselja negdje između. Još uvijek imamo potrebe i strasti za nastavak autorskog rada, ali naravno da je teško raditi niz poslova paralelno, i još volonterski za vlastite projekte… To je, nažalost, sudbina gotovo svih nezavisnih umjetnika, a i šire, prekarnih radnika. Negdje iz te pozicije su također nastale Bakice, nas kao mladih prekarnih radnica u kulturi koje (kako sada stvari stoje), neće imati mirovinu jer radimo honorarno. Ipak, nadamo se da će s našim stažom, kada se “dokažemo” kao mlade autorice, polako postati i lakše dobiti projekte i financiranja.

Što se tiče stvaranja na riječkoj nezavisnoj sceni, čini mi se da je možda lakše nego, recimo, u Zagrebu. U Rijeci je moguće dogovoriti prostor za probe ili izvedbe, postoje prostori koji su otvoreni nezavisnoj sceni (više je potrebe nego prostora, ali svejedno), moguće je dobiti (doduše izuzetno skromno) financiranje Grada ili Županije… S tim da je Bakice u potpunosti omogućila Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, da nije bilo tog projekta, ne bi bilo ni ove predstave, ili bar ne u ovom obliku, s ovim suradnicama i suradnicima. Također, neizmjerno smo zahvalne za podršku koju smo primile s riječke scene, npr. od Saveza udruga Molekula, Drugog mora ili Cyclorame. U jednom trenutku smo osjećale kao da nam je cijeli grad uskočio u pomoć kako bismo uspjele savladati sve te okolne poslove i poteškoće i izaći s Bakicama, zbog čega smo osjećale i jedno lijepo zajedništvo i solidarnost na sceni.

Što dalje čeka Igralke, radite li već na sljedećem projektu?

Ana Marija: Iako je zahtjevno raditi dugoročne planove zbog nepredvidivosti vremena u kojem živimo, dogovorile smo dva nova autorska projekta za Igralke, koja ćemo realizirati i predstaviti publici ovu jesen. Također, zbog suradnje s Udrugom za beskućnike i socijalno ugrožene Oaza (Rijeka) u procesu nastanka Bakica, pozvane smo da kao kolektiv napravimo predstavu s temom beskućništva, a koju ćemo stvarati skupno osmišljeno, s beskućnicima i beskućnicama, među kojima su i neke gospođe s kojima smo radile i na Bakicama, što nas jako veseli.

Vanda: Radimo na dva projekta te su naši suradnici opet međunarodni. Već dvije godine pripremamo autorsku predstavu s redateljicom Samanthom Glover iz Londona i scenaristom iz Bostona Ericom Mosesom, koja je već nekoliko puta mijenjala radi naziv (D’Annunzio – Rijeka experiment, Zolfanelli). Kao što možete naslutiti iz naslova, radnja je smještena u Rijeci te je polazna ideja za predstavu bila okupacija Rijeke Gabriellea D’Annunzija. Nažalost, naše financije za ovaj projekt još su skromnije od onog koji smo imale za Bakice, a putni troškovi naših suradnika su veliki, tako da ove godine planiramo predstaviti work in progress, bez pritiska da realiziramo “pravu” predstavu u nemogućim (financijskim) uvjetima. Također si želimo dozvoliti proces eksperimentiranja i stavljanja u fokus proces rada, umjesto finalnu verziju predstave, što je klasičan pristup radu u kazalištu i akademiji na našim prostorima. Druga predstava će biti naš prvi susret s improvizacijskim kazalištem, a radit ćemo sa suradnicom i redateljicom iz Francuske Pauline Calme. Tema improvizacija i izvedbi bit će overload ili “preopterećenje” (radom).

Sendi: S Bakicama smo zapravo uspjele iz ničega napraviti sve čemu smo se nadale i prekrasno je da predstava otvara ljude i pomjera perspektive, i da zaista počinje igrati. Predstava je inspirirala novinarku Bojanu Guberac da o problematici siromaštva kod umirovljenica napiše članak, a članak je inspirirao tada saborsku zastupnicu Radu Borić iz Nove ljevice da o toj temi održi govor u Saboru! Uskoro idemo gostovati na zaista prestižan festival u Ljubljanu… Za mene su to veliki uspjesi. Imam nade da je ovo samo početak, a da pred nama stoji još puno lijepih projekata, stvorenih zajednica, dijeljenja i bliskosti.

Mlada ekipa ovog kolektiva donosi naslovom i klasifikacijom zbunjujući komad. Dokumentarne predstave nisu svakodnevna pojava i iznimno su teške za napisati i izvesti a da se ne sklizne u parodiju, oblikovanje emocija neprikladnih sadržaju ili fingiranje etnografske nepristranosti. S druge strane, naslov u deminutivu priziva bliskost i empatiju te nas u startu usmjerava prema toplom, bliskom i neizbježno dječjem osjećaju povezanosti s nonama i bakama. To je osnovni okvir koji nas uvodi u predstavu, ali prije toga treba istaknuti širi kontekst u kojem se cijeli projekt razvija.

Projekt Bakice, koji je dio službenog kulturnog i umjetničkog programa Europske prijestolnice kulture – Rijeka 2020, temelji se na opsežnom istraživačkom i umjetničko-istraživačkom radu, o čemu autorice i izvođačice Vanda Velagić, Sendi Bakotić, Anja Sobol i Ana Marija Brđanović govore i u samoj predstavi. Promatrajući vlastite none i bake te slušajući njihove priče uočavaju dva društvena problema – nesrazmjer mirovina muškaraca i žena te diskriminatorno vrednovanje rada. Tema je konkretizirana kroz priče četiriju starijih gospođa, imenovanih pseudonimima Suzana, Ljudmila, Marta i Albina, koje autorice upoznaju tijekom terenskog istraživanja. Dva ključna trenutka bila su javna kuhinja koje su autorice organizirale ispred Omladinskog kulturnog centra Palach u Rijeci te promatranje sakupljačica boca na okupljalištu mladih kod Konta.

Predstava dokumentira kako su se autorice upoznale i zbližile s njima te postupno otkrile njihove životne priče. Štoviše, autorice uz rad na ovoj predstavi provode i projekt kazališta potlačenih, u kojem sudjeluju i ove četiri žene. Iz takvog je pristupa vidljivo kako se u širu sliku projekta uvodi i element etike istraživačica i umjetnica, koje osvještavaju činjenicu da ne mogu samo oteti priče, makar to bile osobne povijesti koje se mogu pronaći na svakom koraku. Angažirano kazalište, a pogotovo dokumentarno, nalazi se pred izazovom kako otvoriti ili dodatno razraditi društveni problem, pri čemu ne bi smjelo zlorabiti marginalizirane niti dodatno povrijediti njihovo dostojanstvo. Sve što saznajemo o radu sa ženama, o njihovoj uključenosti u širi rad Igralki, o njihovoj uključenosti u razvoj predstave, a ponajviše kroz način davanja glasa, pokazuje kako se radi o zrelom, promišljenom i odgovornom umjetničkom radu.

Predstavu možemo razložiti na dvanaest osnovnih glasova – četiri autorice, njihove none i bake te četiri žene, tj. bakice. Izbjegavam govoriti o likovima jer oni kao takvi u ovoj predstavi ne postoje. Autorice izbjegavaju svoju glumu fiksirati u identitet te stalno žongliraju između pripovijedanja različitim glasovima. Pritom mudro ne skližu u poziciju nepristranih pripovjedačica – uvijek su pristrane i angažirane u prvom licu, neovisno o tome kojoj su priči dale glas. Također, bakice su predstavljene pseudonimima, što najbolje pokazuje razinu etnografske odgovornosti i umjetničke etike u ovoj predstavi.

Ta tri seta glasova ipak imaju jasno određene funkcije. Glasovi autorica/istraživačica predstavljaju kontekst i razvoj projekta te iznose podatke i opažanja koji se odnose na ekonomski aspekt rodne neravnopravnosti. One ocrtavaju društveno okruženje u kojem drugi setovi glasova postoje – birokratizirani patrijarhat. Predstava donosi konkretne podatke o omjerima mirovina muškaraca i žena, radnog staža te prosječnih plaća. U svim se slučajevima pokazuje kako su žene u lošijem položaju.

Iskorak od statistike donose setovi glasova njihovih nona i baka te glasovi drugih bakica, koji uvode osobne povijesti i priče u kojima se birokratizirani patrijarhat potvrđuje. Ova dva seta djelomično su kontrastna jer ne pripadaju svi glasovi istim životnim okolnostima, istoj klasnoj pozadini. Prisutnost različitih glasova pokazatelj je iskrenog prikaza društva koje se najčešće nadaje u nijansama sive, rijetko se manifestirajući kao isključiva binarnost. Predstava se pritom ne uspreže pred vedrim i zaigranim životnim trenucima, ali ni pred bolnim i egzistencijalno teškim okolnostima.

Takvi su i glasovi bakica u predstavi. Životi Suzane, Ljudmile, Marte i Albine nisu sretne priče – možda nisu niti tužne ako je vjerovati Igralkama. To su priče o surovoj stvarnosti koja ne mari za to tko je kakva osoba, koliko se trudi i radi, u kakvim okolnostima se razvija, odrasta, gradi ljubavne odnose, odgaja djecu. One pokazuju kako zakoni kojima se trebamo voditi nisu rezultat uspješnog shvaćanja života i čovjeka, već su primarno odgovor na potrebu birokratskog aparata da potvrdi samog sebe. Primjerice, neshvatljivo je da jedna od žena čiju priču slušamo, koja se kao strana državljanka doselila u Jugoslaviju, ovdje se vjenčala, izgradila obitelj, radila, u međuvremenu i rastavila – koja je u svakom, dakle, smislu živjela i postojala na ovom teritoriju – biva birokratski izbrisanom u trenutku osamostaljenja Republike Hrvatske. Naime, u skladu s tadašnjom politikom, uskraćena joj mogućnost da dobije novo državljanstvo jer više nije bila u braku s Hrvatom. U takvim okolnostima, njezin se život sveo na preživljavanje na margini, na isključenost iz društva. Pri čemu je ona, dotad nastavnica filoloških predmeta, nastavila raditi, održavati individualne satove, ali ne u okviru zakona, pred kojim godinama nije niti mogla legalno obavljati svoj posao dok joj birokratski identitet nije bio potvrđen.

Neovisno o tome jesu li bile nastavnice ili službenice, je li njihov rad bio plaćen i ugovoren ili nevidljiv, neplaćen i prekaran, te u kojoj mjeri su pritom obavljale i reproduktivni rad, sve su žene čije priče slušamo dovedene u siromaštvo, statističko i stvarno. Njihove plaće nisu bile usporedive s plaćama muškaraca na istim radnim mjestima, njihove mirovine proporcionalno su manje, njihov radni staž bio je prekinut ulogama majki, domaćica i njegovateljica. Same, iako ne nužno i osamljene, one danas nemaju život kakav su zamišljale i za koji su radile. Njihovi životi nisu dostojanstveni, a one su postale nevidljivima, dok su njihove priče dokaz kako kolateralne žrtve birokratskog patrijarhata postoje u daleko većem broju nego što bismo pretpostavili.

Glasovi bakica, unatoč takvim životima, donose cijeli spektar emocija, od sreće i entuzijazma do razočaranja i depresije. Glumice stalnim ulascima i izlascima iz glasova plešu po ivici identiteta i sklizanja u likove, koji dobivaju i kostimografske odrednice. Te su promjene vidljive i uvijek se događaju pred publikom, ali njihov prikaz nije prepreka povjerenju publike u iskrenost i istinitost mijenjajućih glasova. Štoviše, bakice kroz glumice progovaraju dozom humora koji se razotkriva kao obrambeni mehanizam, kao maska potištenosti, srama i beznađa. Uz zrelu glumačku izvedbu, redateljski pristup izmjeni glasova i priča naznačuje vrijednost redateljice Tjaše Črnigoj, koja je pokazala kako je moguće održavati stalnu pažnju i razinu emocija i unutar takvog zahtjevnog pristupa.

Još jedna dojmljiva redateljska odluka je uvođenje alternativne karte centra Rijeke u scenografiju. Osim siromaštva, bakicama je zajedničko i prikupljanje plastičnih boca, što one same nazivaju svojim poslom. Taj rad, mnogima nevidljiv, nužno stvara i drugačije kretanje i shvaćanje grada. One prate javna i omladinska okupljanja, znaju rasporede kulturnih programa bolje nego lokalni mediji jer su im to izvori prihoda. Istovremeno, one znaju koja su mjesta opasna, gdje ih netko može napasti i otuđiti njihove boce, ali i gdje se i kako mogu tuširati ili skrivećki oprati rublje. Kroz kartu njihovog kretanja razotkriva se bolna činjenica kako se radi o paralelnom i nevidljivom svijetu, kako se siromaštvo mora sakriti da bi supostojalo, umjesto da se kao društvo otvoreno suočimo s tim problemom.

Plastična boca je metafora tog problema u predstavi. Osim što je izvor prihoda za bakice, ona je i potencijalni izvor problema i nasilja drugih, uglavnom muških, agresivnih sakupljača i otimača boca. Kroz nju se iskazuje i rodna diskriminacija, društvena i ekonomska nepravda te gorka ironija rada – iako su cijeli radni vijek provele radeći, ženama se ne vrednuju svi oblici rada niti uloge koje preuzimaju, te u poodmakloj dobi opet moraju nevidljivo raditi kako bi preživjele. Kako bi se ta poruka naglasila, plastična boca mineralne vode magično se transformira iz rekvizita, koji se prvi pojavljuje na sceni, u lik koji dobiva svoj glas. Predstava završava baletom sjena boca, uz pratnju Chopinova Nokturna, što ulogu boce dovodi do gorkog apsurda jer ona u rukama glumice postaje magični idol, ikona, relikvija vrijedna štovanja koja može promijeniti život bijednica. Navedena je scena mogla ovu izvrsnu predstavu vrlo lako odvesti u pretjerivanje i parodiju, no njezina je kulminacija polako pripremana korištenjem boca i igre svjetla i sjene tijekom predstave. Unatoč tome što je ta scena u raskoraku od dokumentarizma, to ju ne čini neprirodnom i nametnutom u koncept predstave.

Podsjetimo li se Balade o ženi, ona počinje melodijom na usnoj harmonici, koja me podsjetila na Ennija Morriconea i na njegove zvučne kulise prostrane i slobodne prerije. Krik za slobodu te pjesme nikada nije eksplicitno izrečen glasovima bakica, ali ga u izvedbi stalno naslućujemo u pozadini njihovih prisjećanja. Balet sjena boca uz Nokturno uvodi kontrast u glazbenu pozadinu predstave, donosi tjeskobni osjećaj nemoći – bakice su, podređene birokratskom patrijarhatu, ostale samo sjene svoje prošlosti. Taj kraj je i konačna potvrda praznine Ustavom zagarantiranog dostojanstva svih građana bez diskriminacije.