Otkako je protjerao gnjavatore iz Nezavisnih za imena ulica i trgova, stvari se toliko besprijekorno razvijaju prema zamislima Milana Bandića da čovjek ne zna treba li se u pauzama između hiperventiliranja ponekad i nadiviti tom savršenstvu. U još jednoj demonstraciji vlastite nepogrešivosti Bandić je ovih dana konačno posložio i svoju križaljku oko Gradskog ureda za kulturu, s čijeg je čela početkom ove godine smijenio odjednom politički beskorisnu Anu Lederer, oslonivši se u svojoj najboljoj maniri na “nepravilnosti” u provedbi natječaja. Prošli je tjedan, naime, objavljena očekivana vijest da je na čelo Ureda postavljena Bandićeva velika uzdanica Milana Vuković Runjić, osoba koju uz njezin književno-izdavački rad preporuča i posebno zanimljiv angažman na čelu Odbora za izbor i imenovanja zagrebačke Gradske skupštine.

Na primjeru političke putanje Milane Vuković Runjić može se s lakoćom demonstrirati prekrasna jednostavnost mehanike Bandićeve mreže. Kako je izvijestio niz medija poput tjednika Novosti, regrutacija Vuković Runjić u Bandićeve redove sretno koincidira s gradonačelnikovim oprostom povećeg duga – navodno oko dvije stotina tisuća kuna – za najam gradskog prostora za njezinu knjižaru. Njihovo novootkriveno prijateljstvo posvetila je i lijepa okolnost da je svega dva mjeseca nakon tog političkog transfera Vuković Runjić počašćena Nagradom Grada Zagreba začinjenom s 50 000 kuna, da ne bi ostalo samo na opraštanju ozbiljnih novaca.

Premda su već i ovi podaci dovoljni da se o Vuković Runjić formira relativno pouzdano mišljenje, ne treba zaboraviti ni njezine manje spektakularne, ali indikativne trenutke koji sugeriraju o kakvom se senzibilitetu za kulturno polje u njezinom slučaju radi. Primjerice, plesnoj će sceni sigurno nezaboravnim ostati njezino sudjelovanje na okruglom stolu o Zagrebačkom plesnom centru i stanju u suvremenom plesu, koji se održao u svibnju 2017. godine u anticipaciji lokalnih izbora. Na okruglom stolu Vuković Runjić je sudjelovala kao Bandićeva predstavnica za područje kulture, a iskazala se teško shvatljivom neinformiranošću, koja se očitovala u nepoznavanju makar približnog broja plesnih izvedbi i festivala na koje se raspoređuju gradska sredstva, neargumentiranoj tezi o netransparentnom djelovanju Pogona Jedinstvo ili tvrdnji da se u raspravi o upravljanju ZPC-om unutar struke još nije kristalizirao relevantan subjekt – i to u trenutku kada dvije strukovne udruge preko godinu dana vrlo artikulirano djeluju prema Gradu s namjerom da se taj presudni problem razriješi, nudeći pritom i suvisla upravljačka rješenja. Ta je beznadnost kulminirala u izuzetno ciničnoj izjavi Vuković Runjić da plesačima zavidi. Prisjetimo li se da je to rekla osoba kojoj je gradonačelnik oprostio 200 000 kuna duga i koja je u opisanim uvjetima dobila nagradu gotovo trostruko veću od iznosa koje etablirane plesne umjetnice ponekad dobivaju od Grada za čitave produkcije, taj trenutak možemo samo opisati kao jedan od najneugodnijih kojima je zadnjih godina bilo moguće svjedočiti na tribinama o kulturi u Zagrebu.

Kao što smo već naveli, poseban spomen zaslužuje angažman Vuković Runjić u Odboru za izbor i imenovanja, u kojemu je zapaženu ulogu odigrala kao egzekutorica beskrupulozne blokade izbora Danijela Ljuboje na čelo ZKM-a u korist još jedne Bandićeve uzdanice Snježane Abramović Milković. U tom je smislu vrlo rječito objašnjenje odbijanja prijedloga za Ljubojino imenovanje, koje je Vuković Runjić kao predsjednica Odbora izgovorila u Gradskoj skupštini: “Sigurno da […] u tom programu gospodina Ljuboje piše ili ne piše nešto zbog čega smo donijeli ovakvu odluku.”

Ovakav odnos prema proceduri očitovao se i u načinu na koji su potom smijenjeni nepodobni članovi Kazališnog vijeća ZKM-a, u čemu je ključnu ulogu još jednom odigrala Vuković Runjić. Odbor se pod njenim vodstvom u toj namjeri inicijalno osramotio jer u prvoj rundi u njegovom Obrazloženju prijedloga razrješenja Borisa Babića i Gorana Sergeja Pristaša predanom zastupnicima u Gradskoj skupštini nije stajalo nikakvo – obrazloženje! Pritisnut od strane oporbe, Odbor je ipak naknadno priložio dopunu u kojoj nastoji pojasniti svoj prijedlog, a način na koji je to učinio je najbolji dokument razine na kojoj se Bandićeva politička volja provodila s Vuković Runjić na njegovom čelu.

Tako su u dodatnom obrazloženju kao razlozi za smjenu bile navedene neobjašnjive besmislice poput činjenice da se mandat jednoga od vijećnika bližio kraju u trenutku kada je biran novi ravnatelj te teze da je ugled ZKM-a narušen time što u programu kojim se Danijel Ljuboja kandidirao za ravnatelja “nije uvažen rad Snježane Abramović Milković”, za što su, prema sumanutoj logici Odbora, očito bili odgovorni Babić i Pristaš.

Premda je riječ tek o nekolicini primjera dokumentiranih na Kulturpunktu tijekom zadnje dvije godine, iz potpunog cinizma prema proceduri koji iz njih izbija jasno je da je jedina politička funkcija Vuković Runjić da provodi volju gradonačelnika koji ju je u opisanim okolnostima i instalirao u institucije. Bezobzirnost kojom se ta volja provodi pokazuje koji su razmjeri konsolidacije Bandićeve moći – ni vrlo otvoreno pretvaranje procedure u travestiju više ne zamara one koji tvore njegovu pomno građenu političku mrežu. Očito nije zamaralo ni Milanu Vuković Runjić, a sada kada je konačno došla i na željeno mjesto pročelnice Ureda za kulturu, možemo samo sa zebnjom iščekivati oblik koji će Bandićeva kulturna politika dobiti pod njezinim vodstvom.

Kada je sredinom prosinca objavljeno da je neuništivi Milan Bandić “iz bolesničke postelje” u borbi za proračun smijenio sve članove upravnih vijeća gradskih institucija imenovanih iz redova ili na prijedlog Neovisnih za Hrvatsku, postalo je jasno da je samo pitanje vremena kada će Veliki meštar političkog preživljavanja smisliti način da se riješi i Ane Lederer koju je zbog trgovine s osovinom Esih–Hasanbegović morao postaviti na čelo Gradskog ureda za kulturu. Predvidiv kao filmski negativac iz horora koji se još jednom (koliko još puta, Milane?) podiže iako ste ga prethodno rasjekli motornom pilom, polili benzinom, zapalili i potom stavili u blender, Bandić je to podrazumijevano obećanje ubrzo i ispunio – u utorak, 8. siječnja mediji su objavili vijest da je Lederer razriješena sa svoje funkcije nakon što je “zbog nepravilnosti” poništen natječaj temeljem kojeg je izabrana. Formalni su detalji, dakako, nebitni – nepravilnost je bila koja god je trebala biti – a Bandićevo objašnjenje, koje prenosi N1, kristalno je jasno na svoj osobit način: “To je princip gradonačelnika Bandića, koji je neposredno izabran od građana, a ne na natječaju, i provodi politiku grada. On je taj koji promišlja i vodi, odgovara i zastupa, predstavlja grad, a pročelnici provode. Svatko onaj tko misli provoditi svoju politiku, i politiku stranke koja ga je predložila, neće biti pročelnik”, izjavio je, govoreći o sebi u trećem licu kao svi normalni ljudi.

Ledererin odlazak nezahvalna je tema utoliko što je, kao i djelovanje njezine stranke, pretežito nebitan. Premda u nekom načelnom smislu nije loše da drugo najvažnije mjesto u kulturi više neće okupirati osoba uz čije se upravljanje zagrebačkim HNK-om vežu financijski repovi i koja je otvoreno izjavljivala da Gradski ured za kulturu pod njom neće financirati “politički aktivizam”, ni najoptimističnijim pripadnicima kulturnog polja ne bi palo na pamet pozdraviti ovaj obrat. Jer pozdraviti se naprosto nema što – tko god zamijenio Lederer na toj funkciji nastavit će s istom politikom eutanaziranja nezavisne kulture, neprofitnih medija i kritičkih umjetničkih praksi. Hoće li se pritom ta osoba držati uzusa javne komunikacije iz te perspektive djeluje kao vrlo apstraktan problem.

Sve je, uostalom, u proračunu, i to baš onom zbog kojeg su Lederer i ostali politički amateri iz Neovisnih letjeli. U odnosu na rebalans iz 2018. godine, ukupna sredstva za kulturu za 2019. godinu smanjila su se za 29 159 000 kuna (sa 615 992 000 na 586 763 000). Oduzmemo li od ukupnih iznosa stavku financiranja djelatnosti proračunskih korisnika iz vlastitih i namjenskih prihoda, ta je razlika još veća i iznosi oko 40 milijuna kuna. Dakako, razlika je to koja se očituje u sredstvima predviđenima za financiranje djelatnosti kulture – program javnih potreba u kulturi ostao je bez 32 milijuna kuna, dok je program nezavisnih produkcija dobio oko 8 milijuna kuna manje, što je udarac od gotovo 15 posto. Uzevši u obzir da Grad pod nezavisnom produkcijom ne podrazumijeva ono što bi se očekivalo – izvaninstitucionalnu produkciju – nego da u njezinu sklopu financira i glavne kulturne institucije kojima, dakako, odlazi daleko najveći dio tog neuglednog kolača, ovakvo smanjenje najteže može pogoditi samo one kojima je najgore: nezavisnu kulturu. Pa iako su inovativne umjetničke i kulturne prakse kao najočitiji teren nezavisne kulture pretrpjele gubitak od “samo” 67 000 kuna pa su sada darovane gozbom od 2 270 000 kuna, situacija u kojoj su i dalje financirane trostruko slabije od kulturno-umjetničkog amaterizma najbolje govori kako je igra postavljena.

U tom smislu, odlazak Ane Lederer suštinski je nebitan za gradsku kulturnu politiku, kao što je ispadanje Neovisnih za Hrvatsku iz Bandićeve križaljke suštinski nebitno za gradsku politiku općenito. Potvrđuje to, uostalom, i stabilni smjer kojim se kreće Ministarstvo kulture, a koji je nepotrebno u svrhu političke diskreditacije nazivati hasanbegovićevskim utoliko što je sistemski zadan – reagirajući na nedavne rezultate Poziva za predlaganje programa javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za 2019. godinu, članice kustoskog kolektiva BLOK s pravom su upozorile na iste tendencije gušenja izvaninstitucionalne kulture okrutnim i nerezonskim smanjivanjem sredstava. Uz takvu dvostruku smrtnu presudu iz smjera oba svoja glavna “skrbnika”, ukratko, polje nezavisne kulture može mirne duše prespavati obavijest o novom pročelniku ili pročelnici zagrebačkog Ureda za kulturu – ako prije toga ne umre od gladi. 

“Kada je ovog proljeća Ana Lederer, novoimenovana pročelnica za kulturu Grada Zagreba, izjavila kako za redatelja Olivera Frljića zbog njegovog političkog aktivizma nema mjesta u gradskim kazalištima, mnogi su ovu izjavu okarakterizirali kao nedvosmislen pokušaj cenzure nad umjetničkim slobodama. Nekoliko dana kasnije uslijedilo je skidanje predstave Hotel Zagorje redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić s repertoara kazališta Gavella u sezoni 2018./2019. Ovi događaji ponovno su aktualizirali pitanje umjetničkih sloboda u Hrvatskoj, ali i položaj umjetnika i umjetnika slobodnjaka na kulturnoj sceni”, stoji u pozivu organizatora.

Tko i za koga kreira kulturne politike? Može li politička vlast određivati pravila umjetničke proizvodnje? U kojoj su mjeri ugrožene umjetničke slobode u Hrvatskoj? Kako su gradski pročelnici za kulturu posljednjih godina kreirali kulturnu strategiju i kako se gradskim kazalištima i kulturnim centrima oduzimala autonomija u umjetničkom djelovanju? Za koga nema mjesta u zagrebačkoj kulturi?

Na ova i mnoga druga pitanja, koja problematiziraju kulturnu strategiju grada Zagreba i položaj umjetnika na kulturnoj sceni, pokušat će odgovoriti sudionici tribine: redateljica Anica Tomić, spisateljica Ivana Bodrožić, plesna umjetnica i koreografkinja Selma Banich i glazbeni producent, pjevač i skladatelj Luka Tralić. Tribinu moderira novinarka i književnica Antonela Marušić. 

Kao da je naumila nadigrati i potpuno nesuvislog Zlatka Hasanbegovića kada je riječ o teatrološko-kulturnopolitičkim “uvidima”, Ana Lederer se pobrinula da njezin dolazak na mjesto pročelnice zagrebačkog Ureda za kulturu bude popraćen maksimalno zapaljivim komentarima na temu javnoga financiranja kulture i umjetnosti. Lederer je tako, između ostalog, ponovila svoje oportuno otkriveno mišljenje o Oliveru Frljiću, čiji je rad proglasila “političkim aktivizmom” koji se ne bi trebao financirati javnim sredstvima, a u njenoj vizuri u sklopu kulture se ne bi trebale financijski podupirati ni manifestacije poput Zagreb Pridea.

Ovakva je retorika, trivijalno prezentirana kao rezultat stručnog mišljenja zainteresiranog za kvalitetno kazalište i ispravnost procedure, potaknula niz s pravom zabrinutih reakcija, a među njima i onu spisateljice Ivane Bodrožić, koja je u tjedniku Express objavila članak Ona će nam opet kazališta puniti pijeskom, a ne publikom. U njemu Bodrožić podsjeća na učinke Lederer i njenog nekadašnjeg šefa Hasanbegovića u polju kulture, prizivajući dobro dokumentirane repove iz razdoblja njezina upravljanja zagrebačkim HNK-om, te kritizira njene izjave o Frljiću i Prideu, pitajući se što će sve ubuduće potpadati pod definiciju “političkog aktivizma” u umjetnosti kako politička agenda desnice bude napredovala. 

No iako bi to imao pravo biti, Bodrožićin članak uistinu ni po čemu nije osobito neugodan ni oštar – on tek prigodno podsjeća na podatke i teze koje su drugdje nebrojeno puta iznesene i potkrijepljene. Međutim, nedugo po njegovu objavljivanju u medijima se pojavljuje vijest da je Gavellino Kazališno vijeće na prijedlog ravnatelja Borisa Svrtana odlučilo s ovogodišnjeg programa maknuti predstavu Hotel Zagorje, adaptaciju istoimenog Bodrožićinog romana o iskustvima djevojčice izbjegle iz ratnog Vukovara, pomičući premijeru sve za sezonu 2020./21. i uvrštavajući umjesto nje premijeru predstave Kako je počeo rat na mom otoku u režiji budućeg Gavellinog ravnatelja Dražena Ferenčine.

Uslijedile su reakcije niza medija u kojima je odgoda protumačena kao direktna kazna za Bodrožićin tekst, a takvu su ocjenu potaknule i autoričine izjave, poput one televiziji N1 u kojoj slučaj opisuje kao “neobičnu koincidenciju”. Valjalo bi stoga vjerodostojnosti radi ponajprije utvrditi osnovne kronološke koordinate: prema priopćenju Gavellinih predstavnika, Kazališno je vijeće odluku donijelo na sjednici održanoj u petak, 15. lipnja, isti dan kada je članak i objavljen, dok je redateljica angažirana na projektu Anica Kovač za tportal izjavila da je o odluci informirana telefonski u subotu, 16. lipnja. Uzevši u obzir takvu blizinu ključnih događaja, nije sasvim lako govoriti o direktnoj vezi između sâmog članka i odluke Gavelline uprave. No to značajno ne mijenja suštinu interpretacije, jer nesporno je da je Bodrožić kontinuirano javno angažirana protiv politike Hasanbegovićeve opcije, počevši s inicijativom Kulturnjaci u ime koje je u više navrata nastupala. U tom smislu, uistinu se kao “neobična koincidencija” može smatrati činjenica da je otkazivanje Hotela Zagorje uslijedilo vrlo brzo nakon dolaska Hasanbegovićeve najbliže suradnice (i nekadašnje zamjenice u Ministarstvu) na čelo gradskog Ureda za kulturu.

A da je u njihove namjere svakako inteligentno sumnjati kao da su se potrudili pokazati članovi Gavellinog Kazališnog vijeća, koji su povodom medijskih reakcija objavili zabrinjavajuće priopćenje. U njemu su dva ključna argumenta – prvo, da je predstava odgođena zbog smanjenog proračuna kazališta, te drugo i posebno nesuvislo, da je uklanjanje iz ovogodišnjeg programa zapravo oblik posebne brige za predstavu zbog digniteta njezine teme, odnosno digniteta Vukovara, kojem ne priliči produkcija u trenutnim financijskim gabaritima.

Drugi dio argumentacije sasvim očito predstavlja najobičniji ucjenjivački spin koji simboliku Vukovara iskorištava da bi se zaštitio od kritike, stoga na njega ne treba trošiti previše riječi od jednostavnog prokazivanja. Od njega je možda zanimljiviji onaj o nedostatku financijskih sredstava, na koji se ovaj drugi oslanja, jer iz njega proizlazi da se ravnatelj i Kazališno vijeće Gavelle od optužbi da su podložni političkom utjecaju brane implikacijom da su jednostavno – neodgovorni i neprofesionalni. Jer kako drukčije okarakterizirati upravu koja tek polovicom šestog mjeseca shvaća da joj već dvije godine Grad smanjuje sredstva te odlučuje odgoditi predstavu pred početak rada na njoj, ugrozivši time suradnički tim koji je ostavljen bez planiranog angažmana.

Da bi bilo sasvim jasno o čemu se radi, bitno je podsjetiti da se Hotel Zagorje nije naprosto pojavio niotkud na Gavellinom programu, nego da je, štoviše, riječ o jednoj od četiriju predstava-nositeljica programa temeljem kojeg je Grad Zagreb kazalištu dodijelio 1 200 000 kuna u sklopu Javnih potreba u kulturi za 2018. godinu. Riječ je, dakle, o suradnji planiranoj prošle godine u sklopu Gavellinog nosivog programa i svaka diskrepancija između budžetskih projekcija uprave i dodijeljenih sredstava morala je viti više-manje jasnom čim je Grad objavio rezultate prije četiri mjeseca. Činjenica da je do te spoznaje došlo baš po dolasku Ane Lederer na čelo gradske kulture svakako ne ide na ruku benevolentnom shvaćanju odluke o odgodi predstave Hotel Zagorje.

No, kao što smo već ustvrdili, nijedna opcija nije posebno povoljna po Gavellinu upravu: ako su točne sumnje Bodrožić i medija, riječ je o najgorem tipu popuštanja političkom pritisku koji potvrđuje bojazni oko Ledererina utjecaja na kulturno i umjetničko polje; ako su pak točni razlozi koje navodi Kazališno vijeće, tada je riječ o vrlo neozbiljnom i neodgovornom postupku koji nezaštićene kolege naprasno ostavlja bez posla, a možda i mogućnosti da pronađu zamjenski angažman. Ukratko, sve i ako nije moguće rekonstruirati njene prave razloge, jedna je stvar vezana za odgodu Hotela Zagorja vrlo jasna – postupanje Gavelline uprave izuzetno je problematično, a manipulativno skrivanje iza “digniteta Vukovara” samo pojačava taj utisak.

“Ni ja se ne bih usudila komentirati na njihovom mjestu”, uvijena je izjava, maskirana u razumijevanje, koju je Lederer dala po stupanju na dužnost pročelnice Ureda za kulturu. Iako nipošto ne potvrđuje njen prijeteći karakter, slučaj Hotela Zagorje nikako neće pomoći smirivanju tenzija u iscrpljenom kulturnom polju. Ono čemu svakako može poslužiti jest da se ne čudimo sve češćim pojavama “neobičnih koincidencija” u financiranju kulture i dogovaranju suradnji u nadolazećem razdoblju. Kako će se tek u tim koincidencijama provesti oni čiji rad sadržajno nije vezan uz dignitet nekog od ratnih simbola, u postojećoj konstelaciji, strašno je i pomisliti.

Gledajući njezinu sveukupnu bilancu nakon prvih šokova koje donio njezin proboj u politički mainstream, postaje sve razvidnijim da je priča o našoj novoj desnici – barem za sada – uglavnom priča o jednom neuspjehu. Jer što je dijelu desnice koji predstavljaju – dosadno ih je više i spominjati – Željka Markić i Zlatko Hasanbegović do sada pošlo za rukom, izuzmemo li referendum o braku? Promijenili su ime jednog trga, ogrebali se za novac bespomoćnog civilnog društva, nasekirali nešto liberala, ugurali se u par programskih vijeća kulturnih institucija, bezuspješno bučili protiv pobačaja i Istanbulske konvencije, organizirali dvije po svemu sudeći neuspjele peticije i to je uglavnom to – sve u svemu, smiješne ambicije i rezultati za nekoga tko se izdaje za trampovsko-orbanovskog zaštitnika temeljnih nacionalnih vrijednosti i borca za narod, a protiv političkih elita.

Nesumnjivo, Markić i Hasanbegović su s određenim uspjehom iskoristili sistemske slijepe točke u čijoj proizvodnji naši serviseri kapitala na vlasti ponizno sudjeluju. No taj je uspjeh ipak izuzetno ograničen – ni po kakvom bitnom političkom pitanju nova desnica za sada nema nikakvih rezultata; štoviše, njezino se djelovanje razotkriva kao potpuno nezainteresirano za bilo što što se ne tiče oportunističkog okupiranja resursa u kulturi i sporadičnog parazitiranja na podređenom položaju žena i manjina. Osim vlastitog zbrinjavanja i nešto konkretnije štete u kulturnom sektoru, ukratko, nova je desnica uglavnom proizvela neugodnu, ali često nebitnu halabuku.

No čak i njihovi ozbiljniji uspjesi u kulturi razotkrivaju banalnost njihovog djelovanja. A o kakvom se točno djelovanju i interesima radi ovih je dana savršeno pokazao način dovođenja Ane Lederer na upražnjeno mjesto pročelnice zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, nastalog cijepanjem Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport na tri dijela početkom godine. Lederer je, naime, pročelnicom postala kao gradska zastupnica Esih-Hasanbegovićeve stranke Neovisni za Hrvatsku, i to nakon neobično dugačkog razdoblja odlučivanja, a čini se razvidnim da je poduže vaganje vladajućih oko izbora bilo uvjetovano najbanalnijim političkim trgovinama oko očuvanja tanke većine u Gradskoj skupštini, za što su gradonačelniku Bandiću potrebni glasovi Neovisnih.

Natječaj za pročelničko mjesto raspisan je u ožujku, a prvi je favorit bila Bandićeva Milana Vuković Runjić, predsjednica skupštinskog Odbora za izbor i imenovanja, koja je zagrebačku kulturu, između ostalog, nedavno zadužila jednom od vodećih uloga u destrukciji izbora ravnatelja ZKM-a. Kako je, međutim, zaposjedanje položaja u kulturi jedini Hasanbegovićev politički interes uz promjene imena ulica, Neovisni su odlučili iskoristiti svoju poziciju za dovođenje vlastite kandidatkinje, ponašajući se na način neobično sličan onome za što nova desnica optužuje manjinske zastupnike u Saboru.

U tom je smislu fantastično gotovo rugalačko dokidanje smisla Gradske skupštine u režiji gradonačelnika i njegovih spretnih “partnera” iz Neovisnih koji su pokazali sposobnost da sudjeluju u poništavanju odluka Skupštine koje su sami prethodno izglasali, sve i ako time unazađuju borbu za očuvanje okoliša ili gaze radnička prava istih onih ljudi čije bi interese navodno trebali štititi nasuprot elita. Kako su povodom imenovanja Lederer upozorili iz opozicijske platforme Zagreb je naš!, Neovisni za Hrvatsku su u zadnjih petnaestak dana u čak tri navrata čudesno promijenili mišljenje koje je inicijalno bilo suprotstavljeno Bandićevu: “Prvo su promijenili stav i pomogli Bandiću da se izvan snage stavi zaključak iniciran od Kluba lijevog bloka za koji su prethodno glasali, a koji bi pomogao radnicima Diokija i Kamenskog. Nakon toga su iz drugog pokušaja podržali i omogućili izglasavanje gradonačelnikovog Plana gospodarenja otpadom. Naposljetku, prije nekoliko dana su pred glasanje povukli zaključak vezan uz Dinamo koji su sami predložili, a za koji je bilo jasno da će proći u Skupštini unatoč negodovanju gradonačelnika. Zaključkom bi Skupština poslala političku poruku da se protivi trenutnom procesu privatizacije Dinama i traži demokratsko i transparentno upravljanje tom udrugom”, stoji u izjavi zastupnika Tomislava Tomaševića.

Mehanika je potpuno jasna: riječ je evidentno o pritisku na gradonačelnika da im prepusti najvažniju fotelju u kulturi iza one ministarske, a hoće li pritom nastradati okoliš ili radnici, hoće li se zacementirati zastrašujuće stanje u sportu razotkriveno i nedavnom presudom Zdravku Mamiću i njegovom klanu, za ove je najbanalnije političke oportuniste sporedno. Tako smo se našli u situaciji da budžetom za kulturu u iznosu od oko 600 milijuna kuna upravlja intendantica HNK-a za vrijeme čijeg mandata su revizije ukazale na brojne financijske nepravilnosti te da ju je na to mjesto doveo čovjek koji smatra da ga činjenica da se u neobično katastrofalnoj vladi uspio istaknuti kao najsporniji ministar nekom neobičnom logikom legitimira, od svih stvari, kao stručnjaka za kulturu. Podsjetimo i da je tada Hasanbegovićeva zamjenica bila upravo – Ana Lederer.

U Ledererinoj su biografiji svakako najzanimljiviji spomenuti financijski repovi nakon njezina upravljanja HNK-om, koji, prema izvještavanju više medija, uključuju i isplaćivanje 71 490 kuna autorskih honorara samoj sebi tijekom devet mjeseci 2012. godine, i to za poslove koje su u HNK-u mogli obavljati postojeći zaposlenici. Podsjećamo, Ledererina mjesečna plaća u tom je trenu iznosila oko 20 000 kuna.

Kako je o brojnim nepravilnostima otkrivenim u reviziji opsežno pisano, ovom ćemo se prigodom u svrhu skice Ane Lederer zadržati na njenom javnom predstavljanju vlastitog odlaska iz HNK-a. Naime, u travnju 2017., kada je nova desnica naširoko cijedila jednu od dvije teme kojom se do sada bavila – Olivera Frljića – Lederer je dala spektakularan intervju Velimiru Bujancu u kojem, između ostalog, priču o svom odlasku iz HNK-a u velikoj mjeri pretvara u priču o pokušaju da se Nestbeschmutzera Frljića nasilno uvede u tu kazališnu kuću. Zanimljivo, međutim, da Lederer Frljića u svojim istupima za vrijeme same trakavice u tom kontekstu nije spominjala gotovo nigdje – kao da se tek iz perspektive dobre političke prilike sjetila o čemu se tu zapravo radilo.

Izgleda da je ta eksploatacija histerije oko Frljića strategija koje se Lederer definitivno odlučila držati, u skladu s komičnim Hasanbegovićevim komentarima na temu predstave Šest likova traži autora s početka godine. Tako je i u intervjuu koji je u ponedjeljak, 4. lipnja dala RTL-u ponovila refren izrečen u Bujici da je u Frljićevu slučaju riječ o “političkom aktivizmu” koji ne bi trebao biti financiran javnim novcem. Srećom, Lederer je svega rečenicu prije napomenula da nipošto “nije cenzor”, stoga nema razloga za strah – nikome neće biti zabranjen rad, samo nećete dobiti novce ako se ne uklapate u stručno-teatrološko-ideološkokritičke nazore nove zagrebačke pročelnice za kulturu.

U tom je smislu bio poučan i komentar koji je Lederer dala HRT-ovoj Zrinki Turaliji Kurtak na temu straha od političko-financijske odmazde koja bi mogla uslijediti po njezinu dolasku u Ured za kulturu: “Ja ih razumijem”, prenosi njene riječi portal Teatar.hr, “Ni ja se ne bih usudila komentirati na njihovom mjestu. Ali ipak, vjerujem da ćemo surađivati.” Lederer, dakle, razumije. I naravno da razumije – pa upravo ona, s vjerom u suradnju, otvoreno najavljuje političko-financijsku odmazdu. Mete su već poznate iz djelovanja i javnih istupa njenog frontmena – ostaje samo čekati sljedeću rundu gradskih natječaja. Stiješnjeno između ambicija desnice u Gradu i tržišnih apologeta u ministarstvu, kulturno i umjetničko polje tako pada žrtvom prepuštanja jednog za vlast sporednog sektora političkim marginalcima čija važnost počiva isključivo na funkciji u održavanju Bandićeve većine. U tom smislu, kao i u nedavnom slučaju Makedonije u kojoj je iz istih razloga mjesto ministra kulture prepušteno frakciji sa svega tri zastupnika u parlamentu, potvrđuje se da kultura aktualnoj politici nije ništa više od pješčanika za namiriti nužne partnere u igri održavanja na vlasti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

Kakofonija oko izbora Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture, barem što se srednjestrujaških medija tiče, ulazi u fazu normalizacije. Što da se radi, ministra smo morali prihvatiti, unatoč blijedoj isprici za tekstualnu mladost protraćenu u nedvosmisleno fašističkim publikacijama i jednaku tavku sklonost, rekla bi nimalo ironično na “SDP-ovom HRT-u” Bosiljka Perić Kempf, fašističkim modnim dodacima; unatoč tome što još uvijek nije objasnio koji je razlog naprasnog ukidanja financiranja neprofitnih medija pri njegovu ministarstvu, unatoč tome što s javnosti komunicira isključivo putem priopćenja i posljednjih pozdrava i unatoč tome što, izuzev za kapitalni projekta dovršetka Povijesnog muzeja, o “njegovoj” kulurnoj politici još uvijek ne znamo ništa. Reklo bi se, sve po starom. Uz, dakako, daljnje perpetuacije stereotipa o “lijevoj hegemoniji” neprofitnih i javnih medija, nezavisne kulturne scene i organizacija civilnog društva, izvrnutih teza o “islamofobiji”. Jutarnji list u subotu objavljuje veliki intervju s Anom Lederer, novoustoličenom zamjenicom ministra kulture, s pitanjima očito već unaprijed provjerenim i odobrenim, bez replika i nastavnih pitanja, a samo dan nakon – ponovno iz pouzdanog pera Jurice Körblera – tu je i intervju sa Željkom Markić, konzervativnom aktivistkinjom koja “ne vidi nikakav racionalan razlog zbog čega ju dio javnosti takvom doživljava”. Da bi norma poslovične novinarske uravnoteženosti bila ispunjena, tu su i razgovori s “druge strane spektra”, s Vjeranom Zuppom i Oliverom Frljićem. I Večernji list u subotnjem izdanju ima intervju s Lederer, iz kojega vrijedi istaknuti tek da je od sigurnog povećanja budžeta za kulturu na jedan posto, u vrlo kratkom roku ostalo tek moguće postupno povećanje na jedan posto. “Ako je kultura identitetsko i strateško ‘pitanje svih pitanja nove Vlade'”, veli Lederer, “za očekivati je da se barem postupno povećava, ako to već ne bude odmah 1%, čemu se nadamo”.  Nažalost, hipertekstualna poveznica na taj razgovor – zbog izuzetnog poslovnog modela te kuće – još uvijek nije dostupna, ako se uopće može očekivati da se to desi.

Secirajući stavove ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kolumnista Slobodne Dalmacije Ivice Šole, pročelnika Odjela za politologiju Matice hrvatske i predsjednika etičkog foruma HNiP-a Jure Vujića i poduzetnika liberalnih nazora Davora Huića, Žarko Puhovski piše interesantan komentar o neartkuliranosti i niskoj razini znanja lokalne intelektualne desnice. Na Trećem programu HR-a prošloga je ponedjeljka održan okrugli stol na temu Kultura i ideologija: prijeti li nam nova kulturna revolucija? u kojemu su sudjelovali autorica i voditelica Katarina Luketić te pisac i urednik Dražen Katunarić, povjesničar i publicist Dragan Markovina i spisateljica Ivana Sajko. 

S druge strane Jadrana, stiže vijest o smrti Umberta Eca, čovjeka čiji je literarni, znanstveni pa i novinarski rad reflektirao otvorenost, istraživanje, domišljatost i humor, propitivanje načina na koji znanje funkcionira, kako se i u kojim uvjetima prenosi kroz povijest, kako znakovi suvremenosti korespondiraju sa znakovima prošlosti i na kraju utječju na ono što o svemu tome znamo i što sve to može značiti. Za Eca je bitan bio – da parafraziram riječi Vilima iz Baskervillea – upravo odnos između tih zna(če)nja, a riječ prepuštam samom autoru, u intervjuu koji je s njime za The Paris Review u ljeto 2008 vodila Lila Azam Zanganeh. 

Uz već smanjenje budžeta za čak 550 milijuna funti, BBC planira spajanje radijskog i televizijskog servisa što bi moglo ugroziti preko tisuću radnih mjesta, a prati vladinu najavljenu vladinu mjeru budžetskih redukcija za vodeću svjetsku javnu medijsku kuću, izvještava Poynter. 

Nagrada World Press Photo predstavlja izbor izuzetnih ostvarenja u novinskoj i reportažnoj fotografiji, a kontinuirao se dodjeljuje od 1955. godine. Ove godine selekcija je rađena između 82 951 fotografija koje je snimilo 5775 fotografa iz 128 zemalja svijeta, a glavna je nagrada pripala fotografu Warrenu Richardsonu za fotografiju muškarca koji prenosi dijete kroz nazubljenu žicu na mađarsko-srbijanskoj granici. Izbor nagrađenih fotografijama u različitim kategorijama možete pregledati ovdje. 

Tihana Bertek za VoxFeminae piše kritiku knjige Ane Maskalan Budućnost žene: filozofska rasprava o utopiji i feminizmu: “Kada govorimo o utopijama kroz povijest (čiji su autori u pravilu bili muškarci), ženska pitanja u njima nisu bila osobito zastupljena. Žene su imale ograničen pristup njihovom stvaranju, kao, uostalom, i stvaranju većine znanstvenih, političkih, ekonomskih i umjetničkih djela. (…) Referirajući se na zahtjev za vlastitom sobom Virginije Woolf, Maskalan se pita “je li uopće žena i mogla domisliti bolji svijet ako je njezin bio opasno sužen zidovima njezina doma”, odnosno ako joj je nedostajalo obrazovanje, financijska sredstva i slobodno vrijeme?”.

Nakon godinu dana institucionalne “igre prijestolja” između Ministarstva kulture i Grada Zagreba, na čelo Hrvatskog narodnog kazališta dolazi Dubravka Vrgoč, dosadašnja ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih. 

Izmijenjeni Zakon o kazalištima kaže kako intendanta HNK u Zagrebu imenuje Vlada na zajednički prijedlog ministra kulture i zagrebačkog gradonačelnika, a da se, kojim slučajem, Bandić i Zlatar Violić nisu dogovorili, ministrica bi bez suglasnosti gradonačenikova ureda slala svoj prijedlog Vladi. No, izgleda da su uvrede i podmetanja iza nas, a budućnost “naše najvažnije i financijski najmoćnije kazališne kuće” sigurna. 

U ovome vrhunskome medijskome spektaklu, sve se prelomilo na bivšem vodstvu, odnosno Ani Lederer, kojoj ministrica kulture nije željela povjeriti još jedan, treći uzastopni mandat. Riječima ministrice, Ana Lederer “u dosadašnja dva nije niti počela rješavati niti jedan od ključnih problema HNK: pitanje druge scene, pitanje uposlenosti umjetnika i međunarodno pozicioniranje naše najvažnije i financijski najmoćnije kazališne kuće”, a gradonačelnik Bandić – odlučan zagovaratelj inovativnih kulturnih politika kakav već jest – čvrsto je držao svoju poziciju, koja god da ona u tom trenutku bila.

Moglo bi se dodati da su problemi HNK-a kao javnog kazališta mnogo dublji od farse kojoj smo svjedočili jer, budimo realni, izuzev daška devetnaestostoljetnog glamura – za koji je dovoljna i sama zgrada, bez ljudi, programa i politike – javnost od njega i nema baš previše koristi. No to sad više i nije toliko važno, važno je da imamo novo vodstvo s novim idejama i čeličnom voljom. Sada će sve biti bolje. 

Dubravka Vrgoč – uz koju su kandidati za intendanta bili i trenutna v.d. intendantice HNK Sanja Ivić te Veseljko Barešić iz kazališta Komedija – na dužnost će stupiti “kada zaprimi Odluku Vlade RH o imenovanju, nakon čega će sklopiti ugovor o radu te obaviti primopredaju s v.d. intendanta”.