Kroz kombinaciju praktičnog rada i zajedničke refleksije, sudionici se bave načinima na koje grafički izrazi – od plakata i transparenata do gerilskih intervencija u prostoru i digitalnim okruženjima – oblikuju političke poruke i povezuju zajednice. Polazeći od historijskih primjera i suvremenih praksi, radionica propituje kako vizualni jezik može postati alat za zamišljanje pravednijeg društva, stvaranje zajedničkog glasa i aktiviranje okoline zamišljanje pravednijeg društvenog prostora. Cilja na osnaživanje sudionika u razvijanju vlastitog izraza i estetskom oblikovanju koje je i društveno angažirano.

Grafika bunta – Intenziv aktivističkog otiska namijenjena je prvenstveno mladima koji žele isprobati oblikovanje plakata i tematizirati aktivizam kroz dizajn. Za sudjelovanje se možete javiti na hi@risoandfriends.net do 30. travnja s kratkim pojašnjenjem motivacije. Broj sudionika je ograničen i nužno je sudjelovati sva tri dana.

Nakon tiskanja, radovi će se predstaviti pop-up izložbom na mobilnom kiosku u dvorištu kvarta Benčić, u subotu 9. svibnja u 12 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Publikacija Against the Neutral Image zbornik je tekstova objavljen povodom izložbe Koreografije nasilja. Polazeći od izloženih filmskih radova Jelene Jureše, ova publikacija otvara “prostor susreta između umjetničkih, kustoskih i teorijskih praksi te razvija pitanja o tome kako se nasilje čini vidljivim ili nevidljivim, kako se kadrira, estetizira, normalizira ili potiskuje. 

Kroz objavljene tekstove knjiga inzistira na tezi da neutralnost slike nikada nije tek stil predstavljanja, već često tehnika moći: raspored distance, pažnje i odgovornosti. Rasprava će se dotaknuti odnosa između slike i institucije, estetike i etike, kao i uloge izložbenih i diskurzivnih okvira u oblikovanju načina na koji gledamo, razumijemo i (ne) reagiramo na nasilje”, stoji u najavi.

U razgovoru sudjeluju autorice i autori eseja u zborniku Against the Neutral Image – Francesca Raimondi, Marija Hlavajova, Shahram Khosravi, Sanja Bojanić i Branka Benčić, ujedno i kustosica izložbe u MMSU, umjetnica Jelena Jureša te dizajnerica publikacije Ana Labudović. Razgovor će moderirati Ervin Pavleković.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Njihove publikacije, nastale na rubu između fanzina i teorijske edicije, otvaraju prostor dijaloga između umjetničkog i akademskog polja, mašte i metodologije, onog što je privatno iskustvo i onog što postaje zajedničko znanje. Povod razgovoru s Markom Tadićem i Anom Hušman bila je izložba Biblioteke 0 općenito u Galeriji Prozori, a u razgovoru smo se dotaknuli i šireg promišljanja čitanja kao načina mišljenja i djelovanja.

Što je Biblioteka 0 općenito i kako je nastala? Kako je počeo vaš zajednički rad na tom projektu?

Ana: Biblioteka je nastala na poziv Irene Bekić, koja je tad radila u Galeriji Prozori u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića gdje se odvijao program javnih čitanja, da odaberem neki tekst za čitanje u knjižnici. Bilo mi je to nekako teška i neobična uloga, nisam znala kako odabrati, pa smo došli na to da bi bilo super da priredimo neki tekst koji nije preveden i da njega čitamo. I tu smo odabrali Bergera, Zašto gledati životinje?. Krenulo je s tim tekstom koji se bavi životinjama, pitanjem njihovog tretmana, na koji način ih gledamo u zoološkim vrtovima, njihovim gledanjem uopće. Nekako se to povezalo s projektom Pustijerna, s mačkama koje žive u Dubrovniku i koriste grad kao svoj prostor, u trenutku kada je sam grad postao više kulisa nego stanište za ljude. 

Ja više ne znam kako si se ti u to upleo, Marko. Kako je do toga došlo?

Marko: Ti si započela Pustijernu, a onda smo sve to s vremenom spojili u zajednički projekt. Nakon Bergera na red je došao Brandon LaBelle i drugi tekstovi koji su nam bili važni, uključujući one koje smo koristili u radu sa studentima. Tako smo krenuli i napravili prvu ediciju.

Ana: Prvu ediciju činilo je devet tekstova koji su iz različitih kutova bili vezani za pitanja prostora grada. Bio je tu esej Prava žena na okoliš: manifest Leslie Kanes Weisman koji se bavi pitanjima za koga je grad, na koji način ga koriste žene, iz koje pozicije je smišljen organizam kao prostor grada. Kako smo se u tom projektu bavili materijalima koji se koriste u obnovi i raznim novogradnjama, nadogradnjama, uvrstili smo i tekst Brandona LaBellea, Slušanje: relacijsko tijelo, koji se bavi pitanjem zvuka i načinima na koje ga prepoznajemo u prostoru. 

Ti mali eseji–fanzini postali su prostor razgovora, dijeljenja i artikuliranja mišljenja, ali i samog procesa čitanja. Riječ je o uredničkom radu u kojem se neprestano vraćamo tekstovima i iznova ih čitamo. Bitan nam je i taj prostor o kojem je Marko govorio, u kojem to dalje dijelimo sa studentim_cama, budući da su to tekstovi koje koristimo na nastavi, a dostupni su samo na engleskom.

Kako biste opisali načelno poetiku i način djelovanja same biblioteke? Koji su vam glavni principi kojima se vodite u vašem radu? 

Marko: Nikad o tome nismo razgovarali na neki formalni način. To su jednostavno tekstovi koji su nam bliski, za koje mislimo su vrijedni da se objave i da se proširi glas o njima. Mi na svoj način distribuiramo i produciramo knjižice – najčešće kroz izložbe, čitanja i razne hibridne forme, što nam jako odgovara. Neke su stvari i nama bile nove, primjerice zajednička čitanja, koja su nam u međuvremenu postala gotovo standard i u kojima stvarno uživamo, a izbor teksta uvijek komentiramo zajedno. Čitali smo Kiborški manifest Donne Haraway koji je već dosta dugo bitan tekst, spominjali smo ga milijun puta i sad je objavljen. Svi smo fanovi Ursule K. Le Guin već duže vrijeme, a sad ćemo objaviti pet njezinih eseja, odnosno prijevoda.

Kako to da ste odabrali Ursulu K. Le Guin i u kakvom je dijalogu vaš rad s njezinim radom?

Ana: Prvi tekst Ursule K. Le Guin koji objavljujemo, Vreća kao model za teoriju fikcije, redovito prolazimo sa studentima na prvoj godini studija. Mislim da je ona bitna za promjenu, pogotovo za mlade studente prve godine. Pruža im vrlo artikuliran susret s promjenom gledišta – s time što je priča, tko je taj koji govori, jesu li sve te priče manje-više maskuline, herojske, gdje je pozicija junaka i kako možemo stvarati umjetnost koja ne govori iz te pozicije. U tome pronalazimo zajednički interes: kako kroz vlastite prakse otvoriti prostor za neke druge glasove, koje su to još povijesti o kojima možemo govoriti, koje nisu dominantne, zapadne, centralne, nego su neke paralelne, druge. 

Le Guin se zapravo nadovezala na Donnu Haraway s kojom smo bili zapeli. Bio je to iznimno težak tekst za prijevod, tek kad smo krenuli u to nam je postalo jasno zašto ga nitko nije preveo sve ove godine (smijeh). Jako smo se namučili s tim tekstom, nakon što smo ga htjeli tiskati, još smo godinu i pol dana po njemu črčkali. Čitamo i drugi njen manifest koji smo preveli, Manifest družbeničkih vrsta, i Le Guin je bila logičan nastavak toga. Iako postoje prijevodi njezinih romana, eseja na hrvatskom gotovo da i nema, pa nam se činilo da je važno objaviti i neki od tih tekstova u prijevodu.

Vaša nedavna suradnička izložba postavljena je u Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića. Zašto je prostor knjižnice posebno važan za ovu izložbu i na koji način povezuje umjetničku i akademsku praksu?

Marko: Cijelu priču smo tamo započeli, a i čitanje je prirodni dio prostora knjižnice. Ono što nam je važno kod svih ovih publikacija jest da ih zapravo tiskamo u određenom broju primjeraka – 300, 500, ovisno o izdanju. Često streamamo čitanja kako bi ih ljudi mogli slušati, a PDF-ove objavljujemo online. Ponekad imamo jednogodišnje razdoblje, ponekad dobijemo dopuštenje od autora da ga zadržimo koliko god želimo. Ali to i je ideja prijevoda, dijeljenje znanja i zajednički način čitanja, što je moguće bliže uobičajenom načinu gledanja, čitanja i slušanja. Važno je podijeliti to s publikom. Format s kojim radimo nije akademska knjiga, nije zbirka, puno je efemerniji, ali možda samo izgleda krhko. To je pokušaj da se materijali učine pristupačnijim, manje zastrašujućim od nečeg što bi bio akademski medij u ozbiljnoj knjizi. Pokušavamo pronaći načine, puteve i pristupe tom stilu. 

Ana: Baš kao i format naše kolaborativne galerije unutar knjižnice, to su prostori između dimenzija koje se savršeno uklapaju, i to nam jako dobro odgovara. To su prostori bez pritiska, ne u klasičnom muzejsko-galerijskom sustavu. Lijepo smo se našli u tom prostoru.

Na web stranici ove izložbe spominje se umjetnička strategija koja poziva na zamišljanje novih mogućnosti i alternativnih pogleda na svijet. Što to znači za vas i kako se to postigli ovom izložbom?

Marko: Godinama sam se bavio utopijskom arhitekturom koja se prirodno isprepliće sa znanstvenom fantastikom i njezinim narativima, pa se Ursula K. Le Guin vrlo lijepo uklapa u to područje. Ovo je samo nastavak mog interesa o mogućim budućnostima – neka vrsta revizije budućnosti, dobre stare budućnosti. Riječ je o humanističkom pristupu vizijama onoga što dolazi: nisu sve priče crna ogledala i negativne, distopijske slike, nego uvijek postoji prostor i za optimističniji pogled, a Le Guin s tim savršeno rezonira. U tom je smislu njezin rad i svojevrsna kontrapozicija pesimističnim, distopijskim vizijama koje su dominirale posljednjih petnaestak godina – zapravo još od kraja prošlog stoljeća, od 80-ih i 90-ih godina.

Ana, tvoje se umjetničko djelovanje bavi istraživanjem svakodnevice. U jednom intervjuu si rekla da tebi osobno umjetnost predstavlja govor, koji je uvijek politički. Kako za tebe onda ta svakodnevica postaje politička?

Ana: Nema svakodnevice van političke svakodnevice. Na primjer, kad pričamo o prostoru grada, na koji način se žena s kolicima kreće Dubrovnikom? To je političko pitanje. Ide li u šetnju ili sjedi doma po cijelo vrijeme? Kako po Veneciji guraš kolica? Kako smo ustrojeni da sjedimo, da se oblačimo, jedemo? Sve su to politička pitanja. Naprosto, van toga nema ničega. Sve su to zadatosti, regule koje mi poštujemo, svjesno ili nesvjesno, misleći o tome ili ne misleći. 

Nekad ranije, kad sam to tek osvijestila, bilo mi je potpuno nevjerojatno da je to dogovor: sve ono čemu smo naučeni smo naučeni iz nekog razloga. Raskopavajući to, razmišljajući o tome, mislim da nema pomaka našeg tijela koji nije politički. U tom smislu, na umjetnost gledam kao na alat kojim na dnevni red stavljam one teme za koje mislim da su bitne, o kojima treba govoriti. To je moj način djelovanja u društvenom spektru.

Posebno je zanimljiva u vašem radu i u radu Biblioteke 0 općenito težnja ka uspostavi dijaloga između gustih teorijskih tekstova i šire publike koja možda nije imala šansu susresti se s njima, ili nije imala pristup nekom ključu kroz koji bi se ti tekstovi mogli čitati. Koje reakcije ili rezultate ste možda mogli uočiti prilikom otvaranja izložbe?

Marko: Mislim da jedan detalj jako lijepo opisuje kako je prihvaćeno to izdanje i čitanje teksta. Na prijedlog naše Ivane Meštrov, drugi smo tekst čitali zborno – cijela se publika uključila i čitala s nama. To je bio vrlo jasan trenutak u kojem vidimo koliko se publika involvirala u taj tekst. Nakon čitanja su nam zahvalili i rekli da im je to bilo super. Tako da je taj participativni model profunkcionirao doslovno – uživo.

Ana: Zanimljivo je možda bilo i kad smo čitali Kiborški manifest. Dotad smo čitale sve tekstove koji su otprilike 20 minuta do pola sata čitanja, a čitanje Kiborškog manifesta je trajalo dva sata. U Kontejneru je bilo nekih 30-40 ljudi, koji su cijelo vrijeme čitanja ostali tamo. Mi to uopće nismo očekivali, da će itko ostati sjediti uz taj tekst, nismo genijalni čitači, nitko od nas se ne bavi time u profesionalnom životu, da je spiker ili glumica, ali mi je to bilo baš lijepo da se takva stvar dogodila, da su ljudi ostali tamo s nama – taj neki tip zajedništva u pokušaju. Još uvijek nismo sigurni jesmo li našli taj ključ kako pročitati Donnu Haraway! (smijeh)

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Prostorom se širio miris japanskog curryja od škampa i povrća, prženih sjemenki i ukiseljenog bulgura, a ljudi su na svoje podmetače zapisivali asocijacije na pakiranje i hranu, sve s pažnjom koja se rijetko viđa. Za Ioanu i Jiye, koje su u Rijeci provele tri tjedna na rezidenciji Riso i prijateljice, upravo se u tim trenucima najbolje mogao vidjeti smisao njihova rada: hrana kao povod, ono u čemu se zajednički uživa, a sve praćeno razgovorom tijekom kojeg je lako otvoriti se.

Burta kolektiv nastao je gotovo slučajno kada su se Ioana i Jiye prije dvije godine upoznale na aplikaciji Feeld. “Moramo prvo napomenuti: naš odgovor nije sponzoriran, ali upoznale smo se na dejting aplikaciji. Vidjela sam Ioanine fotografije, zbirku kvirfeminističkih knjiga, ogromnu količinu hrane koju je kuhala, i jednu sliku naglavačke. Pomislila sam: ‘Ova osoba radi svašta, jede čudnu hranu, čita knjige’, i to me zaintrigiralo.” priča nam Jiye, dok Ioana dodaje kako su ubrzo postale dobre prijateljice, premda ljudi često misle da su skupa, što im je slatko.

Njihov rad isprepliće politiku, hranu i kvirfeministička iskustva iz dijaspore, a njihova suradnja razvila se u prijateljstvo i zajednički umjetnički jezik koji njeguje pisanje, crtanje i dijeljenje obroka. Nazvale su se Burta, po rumunjskoj riječi za trbuh, a koja opisuje topao osjećaj prejedanja.

“U Rumunjskoj ljudi često jedu previše i onda se hvataju za trbuh i žale. Kad si s nekim blizak, hvataš se za trbuh i kažeš: ‘Joj, moj trbuh (burta), prejela sam se’” objašnjava Ioana. A na korejskom, kaže Jiye, “buruda” znači “biti sit”. Ta slučajnost im je dobro “sjela” pa su objeručke prihvatile naziv. 

Uz njihovu prijavu, na rezidenciju Riso i prijateljice pristiglo je još 35 prijava iz cijelog svijeta. Članovi_ce žirija –  Ksenija Orelj iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Ana Dumančić iz zagrebačkog studija SMAK Press i Lucian Barbua iz studija Balamuc i afterhoursworkclub iz Temišvara –  nezavisno su složili svoje short-liste, a Burta se našla na svakoj. Rezidencijalni program vodi dizajnerica Ana Labudović, koja od 2019. gradi istoimenu mikroizdavačku platformu kao mjesto susreta kulturne i nezavisne scene. Rezidencije su formalno počele 2024., a ove su godine prvi put bile otvorene kolektivima.

“Pokušala sam za prijave na ovu rezidenciju uspostaviti nekakve kriterije, odnosno uputu žiriju, koji su se ticali estetskog, komunikacijskog, community faktora. Žiri je upisivao svoje bodove u tablicu, ali su imali ‘lufta’ i da kažu što im je gut feeling, jer uvijek ima onaj neki kandidat koji se možda ne uklapa u sve parametre, ali se ističe na drugi način. To su ovog puta bile Burta. Mislim da smo totalno pogodili, pogotovo jer je kod njih prisutan taj kvirfeministički pristup radu, ali i solidarnost, razmjena znanja, otvorenost za zajednicu, ljubav ka kuhanju i hrani”, kazala je Labudović.

Za novoosnovani Burta kolektiv ovo je prva rezidencija, a kako nam Ioana objašnjava, do sada su bile navikle na odbijanja. “Kao samostalna umjetnica prijavljivala sam se na hrpu natječaja, odgovor se dobije možda jedan od pet ili čak jedan od deset puta. Rekla sam Jiye da se pravi da nas neće izabrati i da jednostavno uživa u procesu. A onda smo dobile mail: ‘Veselimo se vašem dolasku u Rijeku’.” kaže Ioana. 

“Prijatelji su me pitali: ‘Kako ti možeš biti na umjetničkoj rezidenciji? Pa ti nisi umjetnica.’ I to je na neki način istina, ja osam godina radim u organizacijama za ljudska prava dok se crtanjem bavim samo povremeno. Ovo što sada imam je potpuno drugačiji ritam života, i trebala mi je ta pauza”, govori nam Jiye te dodaje kako je, kada je shvatila da će se povremeno baviti umjetnošću, odlučila kako želi da ta umjetnost bude razumljiva i njezinoj devedesetjednogodišnjoj baki koja je do prije deset godina bila nepismena.

Njihov boravak u Rijeci dug gotovo tri tjedna uključivao je puno posla, od prikupljanja priča vezanih uz kofere, planiranja javnih događaja i rasprave o svakom detalju stvaranja knjige od nule. Svakodnevno su posjećivale studio, razgovarale s Anom i istraživale risografski tisak, ali i odlazile na tržnicu po svježe voće i povrće, u trgovine začinima, šetnje marinom i skrivenim riječkim parkovima.

“Kuhanje za 15 ljudi traje gotovo dva dana. Kupovina, guljenje, pa samo kuhanje, slaganje, čišćenje. To je osmosatni radni dan, a ljudi često misle da je ovo što se radi ‘po kući’ nešto usputno. Da, taj rad nije spektakularan, no nije baš ni nevidljiv i važan je upravo jer on nosi sve ostalo”, poručuju. 

Središnja tema zinea koji nastaje na rezidenciji rezultat je večere The Case of the Suitcase, a bavi se time kako koferi, torbe, posude i improvizirane tehnike migracije nose priče. “U početku smo mislile da će fokus zinea biti na raznim metodama i tehnikama pakiranja, tim malim znanjima koja ljudi imaju kad šalju hranu preko pola svijeta. Kod moje majke to je uvijek bilo nešto sofisticirano, vrlo pametno pakiranje, ali nikad nije prepoznato kao rad. Na kraju smo proširile temu”, priča nam Ioana kojoj je majka iz Rumunjske često slala hranu u poznatim kariranim ‘krmačama’.

Petnaestak ljudi na večeri je ispričalo svoje priče; o velikom pladnju zbog kojeg se umjesto dvosatnog leta išlo na dvodnevno putovanje vlakom da bi se pladanj naposlijetku slomio u vožnji, o švercanju dvije kile najboljeg beogradskog kajmaka preko granice usred ljeta pri čemu je kolteralna žrtva bio jedan otopljenim ledom natopljen auto, o konstantnim selidbama i bizarnim uvjetima stanodavaca, o paketima koji nikako da stignu, ali nerijetko i o majkama, češće onima koje neumorno svojoj djeci u emigraciju šalju pakete. Jiyeina majka živjela je u Indiji i skupa su letjele za Južnu Koreju, u vrijeme kada je na indijskim aerodromima bilo neobično vidjeti ženu iz istočne Azije kako putuje bez muškarca. 

“Ona je jako htjela ponijeti sa sobom nekoliko manga nazad za Koreju, međutim to se nije smjelo, pa ih je strpala u svoju ručnu torbu i preko njih prosula cijelo novo pakiranje uložaka i tampona. Kada je kontrolor prtljage otvorio njezinu torbu, posramio se prizora ženskih higijenskih potrepština, brzo torbu vratio mojoj mami i tako je ona prošla kontrolu s nekoliko komada manga”, ispričala je Jiye. 

Neke od priča koje su sudionice sa svima podijelile na večeri bit će uključene i u zine koji će, skupa s izložbom, ove subote biti predstavljen u Deltalabu. Naime, podmetači za posuđe ujedno su služili i kao svojevrsni leksikon, pa su nakon večere sudionice mogle odgovoriti na nekoliko pitanja. 

“Nisam očekivala da će nam se ljudi tako otvoriti. Mi smo samo dvije strankinje koje su ovdje došle par dana, a koje su svi u tom trenutku poznavali možda sat vremena. Ali ispunjavali su papire s takvom pažnjom da je to bilo dirljivo”, kazala je Ioana, dok je Jiye dodala da svi imaju neku svoju priču, bilo da je samo putovanje ili ipak selidba, migracija, ili makar priču o tehnikama pakiranja, naročito hrane.

Na večeri se puno govorilo i o osjećajima, onom pomalo paradoksalnom osjećaju slobode i usamljenosti uslijed konstantnih putovanja, strahu od zaboravljanja stvari pri pakiranju koji smo zgodno nazvali FOMI (Fear of missing items), o hrabrosti, nesigurnosti i anticipaciji, o tome kako su nam skoro svima u mozak ugravirane dozvoljene dimenzije za prtljagu pri letenju Ryanairom, ujedno i klasna oznaka. 

Iako se u kulturnim i ljudskopravaškim kontekstima, naročito projektima koji su rezidencijalni i interkulturalni, puno govori o “građenju zajednice” (engl. community building), obje su vrlo oprezne s tim pojmom. “Ne bih rekla da smo mi sad došle i stvorile zajednicu u tri tjedna. To je spor proces. Ali mislim da smo bile pozvane u nečiju postojeću mrežu i to je najvažnije”, kaže Ioana, dok Jiye dodaje kako im je svakako bilo važno na ovoj rezidenciji upoznati ljude i neke već postojeće zajednice.

“Često sam putovala na konferencije i živciralo me kada ljudi odu negdje i kažu: ‘Ah da, taj grad je odličan’ dok u realnosti nisu ni izašli iz hotela, a hoteli su svugdje isti. Ovom rezidencijom smo htjele izbjeći to, bilo nam je divno upoznati i Anu i njezine prijatelje, vidjeti tko i što čini ovaj grad”, zaključila je Jiye.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tiskaru i kolektiv RISO i prijatelji_ce pokrenula je 2019. godine dizajnerica Ana Labudović fokusirajući se na umjetničke knjige, fanzine, kataloge, umetke, priloge izložbama i razne hibridne tiskovine. Labudović je zaslužna i za oblikovanje publikacija Biblioteke 0 Općenito u okviru koje je objavljeno devet teorijskih eseja u hrvatskom prijevodu na različite teme u poljima vizualnih umjetnosti, kulture i društva.

Rezidencijalni boravak u trajanju od tri tjedna održat će se na jesen 2025., a organizatori_ce posebno pozivaju feminističke, queer, aktivističke, umjetničke i/ili anarhističke kolektive s interesom za print u rizo tehnici. Za sudjelovanje nije potrebno iskustvo u tiskanju, već volja za razvojem vlastite publikacije koju će kolektiv po završetku rezidencije samostalno tiskati. Navedene vještine članovi_ce kolektiva će razvijati pod mentorstvom, a boravak se strukturira ovisno o željama izabranih kandidata_kinja.

Selekciju kandidata_kinja će provesti žiri koji čine kustosica Ksenija Orelj (MMSU), ilustratorica i umjetnica Ana Dumančić (Smak Press) i ilustrator Lucian Barbu (Balamuc). Organizatori_ce pokrivaju troškove produkcijskog budžeta, mentorsku podršku, konzultacije, pristup studiju, obrok, umjetnički honorar, polovicu tiskane naklade i priliku za javnu prezentaciju projekta. Smještaj omogućuje Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam – DeltaLab u svom prostoru.

Prijave se vrše putem online obrasca. Više detalja o natječaju i uvjetima možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 25. srpnja.

Izložba predstavlja nastavak istraživanja započetih u Radioninim prethodnim projektima gdje se tehnologija promatra ne samo kao alat, već kao proces stvaranja artefakata/entiteta s utjecajem na društvo. Kroz interaktivne instalacije, hibridne objekte i spekulativne strojeve, posjetitelji su pozvani na dijalog s tehnologijom koja nas okružuje, potičući kritičko promišljanje o našoj ulozi u digitalnom ekosustavu.

Izloženi su radovi nastali unutar Radioninog kreativnog i tehnološkog laboratorija koji istražuju točke spoja između dizajna, umjetnosti i hacker/maker kulture te selekciju plakata nastalih tijekom četrnaest godina djelovanja Radionina kolektiva.

Autori izložbe su Deborah Hustić i Damir Prizmić, a uz njih svoje radove izlažu Igor Brkić, Paula Bučar, Ana i Mislav Cvetko (Peron 8), Zvonimir Domazet, Marc Dusseiller, Emard, Ivan Klisurić, Leo Kirinčić, Ana Labudović, Sandra Maglov, Goran Mahovlić, Marvin, Mario Pavlić, Paul Tas, Alwin Weber i Luka Žuženić.

Izložba je otvorena do ponedjeljka, 26. svibnja, a više informacija pronađite ovdje.

Kustosica izložbe je Ivana Meštrov, članica šireg autorskog tima kojeg uz umjetnicu Anu Hušman čine Ana Labudović, Dubravka Sekulić, Nikola Bojić i Marko Tadić. Projekt je nastao u partnerskoj organizaciji s Irenom Bekić i Galerijom Prozori te ARL Dubrovnik sa Srdjanom Cvijetić.

U najavi stoji kako je projekt “rezultat istraživanja dubrovačkog lokaliteta Pustijerna koji je specifičan po tome što je ostao po strani razvoja gradske infrastrukture i turističke namjene, premda se nalazi unutar gradskih zidina. Pristupajući mu kao svojevrsnom urbanom fenomenu, lokalitet je preuzet kao pilot za promišljanje mogućnosti nježnog urbanog preobražaja kojeg danas gotovo da i nema”.

“Izložbeno-prezentacijski dio se sastoji od materijala proizašlog iz istraživanja predstavljenog u obliku ambijentalne instalacije gdje i sama struktura kolažnog postava na drvenim paravanima sugerira otvorenost i krhkost. Uz mnoštvo fotografskog i dokumentarnog gradiva, sastavni dio projekta čine i umjetnička knjiga i devet izdanja fanzina koji služe kao uporište za prikupljanje svakodnevnog iskustva i teorijskog znanja o kulturi življenja i podizanju svijesti o potrebi za zajednicom”, stoji u opisu događanja.

U subotu, 10. svibnja, Studio Pangolin će za posjetitelje_ice biti otvoren od 13 do 17 sati, a u nedjelju, 11. svibnja, od 11 do 13 sati.

Više informacija potražite ovdje.

U razgovoru O uživanju, zajedništvu i otporu bavit ćemo se različitim načinima okupljanja i izgradnje zajednice oko kvir i feminističkih vrijednosti. Polazeći od užitka kao temeljnog pitanja kvir političke borbe i društvenog organiziranja, kao i stvaralaštva i kulturne proizvodnje, razgovor će donijeti perspektive i predstaviti prakse triju nezagrebačkih kolektiva i inicijativa koji djeluju u različitim područjima umjetnosti i kulture – od izdavaštva i dizajna, preko vizualne i filmske umjetnosti do clubbinga. U njemu će sudjelovati Matic Brinc, Jelena Radić i Tatiana Kocmur iz kolektiva Bottoms (Ljubljana), Tonči Kranjčević Batalić iz udruge queerANarchive (Split) te Ana Labudović iz eksperimentalnog izdavačkog studija Riso i prijatelji⁞ce (Rijeka), uz moderiranje Hane Sirovice. 

O kolektivima:

Kolektiv Bottoms izrastao je iz prekrasnog kaosa kvir sestrinstva i potrebe za društvenim otporom. Bottoms proizlazi iz želje za stvaranjem prostora u kojem pojedinci_ke slobodno mogu istraživati svoje identitete, plesne pokrete, glazbene afinitete i seksualnosti. Ono što nas povezuje s publikom jest ljubav prema glazbi, plesu, istraživanju i općenito naklonjenost svemu što noć može ponuditi – ali često ne uspijeva. Čvrsto vjerujemo u harmoniju i solidarnost te da klupska kultura zbližava kvir zajednicu, pruža prostor u kojem se možemo opustiti, izgubiti i osjetiti snagu kolektivne energije te pronaći osjećaj pripadnosti.

Riso and Friends (Riso i prijatelji⁞ce) je projekt specijalizirane tiskare koji je 2019. godine inicirala Ana Labudović. Njime potiče nezavisno izdavaštvo, do-it-your-self/do-it-with-others principe rada i igre, educira znatiželjne i promiče održiviji koncept tiska. Ova inicijativa podržava stvaranje samoiniciranih umjetničkih i teorijskih sadržaja kroz format samoizdavaštva – bilo brzim, efikasnim i ekonomičnim putem, bilo sporijim, improviziranim i teško naplativim. U oba slučaja, naglasak je na međusobnoj podršci koja omogućuje aktivno sudjelovanje autorica i autora u samom procesu rada. Do sada je otisnuto i objavljeno više od šezdeset raznorodnih publikacija, od fanzina do teorijskih tekstova, od umjetničkih knjiga do edukativnih brošura, a samo kroz zajednički izdavački projekt Biblioteke 0 općenito je otisnuto skoro tri tisuće primjeraka publikacija.

Kolektiv queerANarchive osnovan je 2010. godine kao neformalna inicijativa s ciljem praćenja kronike drugog i drugačijeg na području grada Splita. S porastom aktivnosti kolektiv je formalno registriran 2013. godine. Kroz period od formalnog osnivanja do danas queerANarchive kroz programe inovativnih umjetničkih i kulturnih praksi te programe vizualnih umjetnosti i audio-vizualne kulture promiče razvoj queer scene i zajednice u Splitu, a time doprinosi i pluralizmu lokalne umjetničke i kulturne scene i potiče razvoj inkluzivnog i afirmativnog društva. Od 2018. godine queerANarchive u suradnji s partnerskim organizacijama razvija LGBT centar Split kao društveno-kulturni centar za lokalnu LGBTIQ zajednicu.

O ljudima:

Matic Brinc je grafički dizajner i producent u kulturi. Od mladih dana je uključen u oblikovanje lokalnih scena. Između ostaloga, bio je predsjednik kulturno-umjetničke udruge Plac (2016 – 2021), izvršni producent festivala TKNP (2017 – 2019) i voditelj Centra za mlade Matlika (2016 – 2021). Trenutno živi u Ljubljani gdje je aktivan kao producent Međunarodnog festivala animiranog filma Animateka te suosnivač kvir kolektiva Bottoms.

Tatiana Kocmur vizualna je umjetnica i producentica suvremene umjetnosti. Predstavnica je udruge Cirkulacija 2, suautorica je platforme TRANSLACIJA/TRASLACIÓN i članica kvir kolektiva Bottoms. Aktivna je na području žive umjetnosti (engl. live art), istražuje tijelo kao medij za društveno-političke narative, često kroz interdiscipline suradnje. Njezini su radovi predstavljeni u umjetničkim institucijama i alternativnim prostorima diljem Slovenije i inozemstva (Skoplje, Milano, Bologna, Berlin i Temišvar). Dobitnica je radne stipendije Ministarstva kulture Slovenije 2024. i 2021. godine te je magistrirala slikarstvo na ALUO-u 2020. godine.

Tonči Kranjčević Batalić je povjesničar umjetnosti s diplomom Sveučiliša u Bologni (DAMS). Djeluje na području inovativnih te interdisciplinarnih umjetničkih i kustoskih praksi. Radno iskustvo obuhvaća kustoske programe kao qIZLOŽBE za queerANarchive i NMG@PRAKTIKA za udrugu Mavena te kustoske poslove za HULU Split. Voditelj je programa qRADIONICE, qFEST te qPRODUKCIJE/REZIDENCIJE za kolektiv queerANarchive. Također djeluje kao koordinator i producent kolektiva queerANarchive, te suradnik na zagovaračkim projektima u području javnih politika u polju kulture za LGBT centar Split i Platformu Doma mladih. Član strukovne udruge HULU Split.

Ana Labudović rođena je u Zagrebu, živi i radi u Rijeci. Djeluje kroz više disciplina, od dizajna digitalnih medija do specijaliziranog RISO tiska, u područjima kulture, nezavisne scene i civilnog društva. Vodi radionice za kvir mlade, studenti⁞ce i razne druge društvene skupine. Pokrenula je kvirfeministički book club u Rijeci. Fascinirana je odnosom prema tehnologiji te mrežama, privatnošću, (pri)rodom i društvom. 

Jelena Radić je radnica u kulturi, LGBTIQ+ aktivistica, ljubiteljica društvene jednakosti i dobre zabave. Magistrirala je na području medijskih znanosti, nakon čega svoju energiju usmjerava na implementaciju rodne ravnopravnosti kroz organizaciju kulturnih događaja i kuriranje filmskih programa. Trenutno je aktivno uključena u rad Legebitre, udruge za zaštitu prava LGBTIQ+ zajednice, suorganizira FeKK – Festival kratkog filma u Ljubljani te čini jednu trećinu kolektiva Bottoms. Glavni motivi njezina rada su stvaranje prostora za kolektivno liječenje trauma nastalih zbog rodnih nejednakosti te destigmatizacija klupske kulture.

Hana Sirovica je urednica, istraživačica i organizatorica programa u kulturi. Zaposlena je kao urednica na Kulturpunktu te kao voditeljica projekata u Kurzivu, udruzi koja stoji iza tog medija. U suradnji s udrugama i ustanovama u kulturi osmislila je i provela niz edukativnih, diskurzivnih i umjetničkih programa, a zajedno s Ninom Gojić organizira Kritičku dramaturgiju. Eseje, kritike i istraživačke tekstove o umjetnosti i kulturi objavila je u različitim publikacijama. Zanima ju stvaranje situacija i prostora u kojima se zamućuju granice između teorije, prakse, kritike, umjetnosti i svakodnevice.

U razgovoru koji je moderirala dizajnerica Ana Labudović, Sinders je govorila o svojoj umjetničkoj i istraživačkoj praksi, koja se nalazi na sjecištu tehnologije, društva i ljudskih prava. Kroz primjere rada s organizacijama poput Amnesty Internationala i EDRI-ja, predstavila je svoj angažman u regulaciji digitalnih prostora, borbi protiv digitalnog nasilja i analiziranju algoritamskih pristranosti.

Drugi dio razgovora bio je posvećen radovima prikazanim na izložbi – Cypress Trees, The Lemon Trees Against the Anthropocene i The Rig, 01 – koji kroz dokumentarnu fotografiju, video i spekulativnu fikciju promišljaju o utjecaju naftne industrije i njezinim ekološkim, društvenim i emocionalnim posljedicama. Radovi ujedno otvaraju prostor za povezivanje autoričina osobnog iskustva odrastanja u naftom obilježenoj Louisiani s lokalnim riječkim kontekstom, propitujući što se događa s infrastrukturom te industrije kada prestane služiti svojoj svrsi.

Razgovor je održan u sklopu programa Refleks, a izložba u Galeriji Filodrammatica ostaje otvorena do 24. travnja.

Snimio: Dubravko Matanić
Uredila: Ivana Pejić

U proljetnom ciklusu, u razdoblju od 17. travnja do 7. svibnja, Kritička dramaturgija bavit će se temom izvan kontrole, koju istražujemo kroz formate radnih grupa te javni umjetnički i diskurzivni program. 

Program će predstaviti kulturne i umjetničke prakse koje se opiru, djeluju mimo ili usprkos društvenoj kontroli tijela, osjećaja, ponašanja i značenja. Temu razvijamo istražujući tri smjera: od rastakanja i podrivanja mehanizama nadzora u filmu, preko izgradnje kvir zajedništva koje nastaje i opstaje unatoč opresiji, do tjelesnih i vokalnih praksi probijanja i pucanja kontrole. Pozivamo sve zainteresirane, bez obzira na prethodna znanja, iskustva ili kompetencije u (samo)kontroli, da nam se pridruže u zajedničkom otpuštanju kočnica i propitivanju povijesti i sadašnjosti kontrole.

Radne grupe: slomljena srca, špijuniranje u filmskoj industriji i kolektivna “uhousta” 

Program otvara Radna grupa za slomljena srca uz vodstvo kustosa i aktivista Tonča Kranjčevića Batalića, u kojoj se, na valu osjećaja da svijet u kojem živimo nije krojen po našoj mjeri, obraćamo kvir znanju. U dijalogu s tekstovima kvir autora_ica, kao i s praksama zajednice, upogonit ćemo ugodu, nadu, snove, divljenje kako bismo se otele kontroli i promislili o užitku, drukčijim načinima postojanja te mogućnostima boljih svjetova.

Uz vodstvo filmašice i veterinarke Sunčice Ane Veldić, sudionice_i radne grupe Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji imat će priliku senzibilizirati se za temu nadzorne kamere u filmu i pritom naučiti kako biti uspavani komarac u najboljem kutu za snimanje – jer sva živa bića teže najboljem mjestu za praćenje situacije. 

Radnu grupu Glas koji dodiruje ima i kožu vodi plesna, izvedbena i glasovna umjetnica Veza Fernández, koja će ponuditi prostor za učenje i prakticiranje u području zvučnog i osjetilnog. Uz pomoć različitih oblika glasanja, pjevanja i proširenog slušanja, sudionici_e će stvoriti kolektivna “uhousta” koja će ih odvesti u istraživanje dubina percepcije, rubova i moći glasa.

Radne grupe – vođeni suradnički procesi otvoreni svima zainteresiranima, uz prethodnu prijavu – traju po 2 dana i održavaju se u popodnevnim satima. Detaljnije opise, termine i upute za prijavu potražite na kraju najave.

Umjetnički i diskurzivni program: od kvir kulture preko filmskog nadzora do glasa otpora

Diskurzivni dio programa otvaramo 19. travnja u 18 sati u GMK uz večer posvećenu različitim načinima okupljanja i izgradnje zajednice oko kvir i feminističkih vrijednosti. U razgovoru O uživanju, zajedništvu i otporu: kvir i feminističke kulturne prakse sudjelovat će članice i član triju nezagrebačkih kolektiva i inicijativa koji djeluju u različitim područjima umjetnosti i kulture – od izdavaštva i dizajna, preko vizualne i filmske umjetnosti do clubbinga: Matic Brinc, Jelena Radić i Tatiana Kocmur iz kolektiva Bottoms (Ljubljana), Tonči Kranjčević Batalić iz udruge queerANarchive (Split) te Ana Labudović iz eksperimentalnog izdavačkog studija Riso i prijatelji⁞ce (Rijeka), uz moderiranje Hane Sirovice.

Filmska večer u selekciji Sunčice Ane Veldić, 24. travnja u 19 sati u MaMi, donosi četiri naslova koji na različite načine koriste nadzornu i skrivenu kameru kao filmsko sredstvo. Autofocus (2013., r. Boris Poljak) je film u kojem kamera svjedoči preobrazbi prostora crkvice u svojevrsnu pozornicu na kojoj se izmjenjuju neobični događaji. Naya (2021., r. Sebastien Mulder) je dirljiva “napetica” napravljena iz snimaka lovačkih kamera, koja prati put jedne vučice. Incident (2023., r. Bill Morrison) rekonstruira policijski napad na nedužnu osobu te od snimaka nadzornih kamera slaže narativ, ali i društveno važnu pouku. Osoba (2020., r. Sunčica Ana Veldić) nastaje iz poigravanja sa zagonetnim prizorom koji je autorica zatekla snimajući pejzaž jedne osamljene uvale. Nakon projekcije, uslijedit će razgovor selektorice s novinarkom i urednicom Izabelom Šegedin. 

Kao završno događanje programa, 7. svibnja u 19 sati u Pogonu Jedinstvo održat će se Alalazo, izvedba u kojoj Veza Fernández ulazi u visceralni dijalog s elektroničkim čarobnim krajolikom skladateljice i producentice Rane Farahani (aka Fauna). Alalazo je glas koji se besramno probija na površinu ne bi li nadjačao sve predrasude i procese koji su ga nastojali utišati tijekom povijesti. Istovremeno je to koncert, katarzična drama, plesna izvedba, ekstatično okupljanje, krajolik koji se neprestano mijenja; izvedba koja kombinira mnoge oblike izražavanja i predlaže alternativne oblike slušanja i povezivanja.

RASPORED:

17.4. i 18.4. | Radna grupa za slomljena srca | GMK | 16-20h  | Više

• voditelj: Tonči Kranjčević Batalić

19.4. | razgovor | O uživanju, zajedništvu i otporu: kvir i feminističke kulturne prakse | 18h | GMK | Više

• sudjeluju: Matic Brinc, Tatiana Kocmur, Tonči Kranjčević Batalić, Ana Labudović, Jelena Radić, Hana Sirovica 

24.4. | filmska večer | Kad nadzorna i skrivena kamera postanu film | 19h | MaMa | Više

• program u selekciji Sunčice Ane Veldić + razgovor selektorice i Izabele Šegedin

29. i 30.4. | radna grupa | Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji | MaMa | 16-20h | Više

• voditeljica: Sunčica Ana Veldić

3. i 4.5. | radna grupa | Glas koji dodiruje ima i kožu | Liberdance | 15-19h | Više

• voditeljica: Veza Fernández

7.5. | izvedba | Veza Fernández: Alalazo | 19h | Pogon Jedinstvo | Više

Gostovanje Veze Fernández realizira se u suorganizaciji s Glasnim pitanjem – tjelesno-vokalnim laboratorijem (umjetnička organizacija Multimedijalna koliba).

***

Kurziv i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) zahvaljuju Multimedijalnom institutu, GMK-u, Liberdanceu, Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade i Hrvatskom filmskom savezu na suradnji u realizaciji programa.

Organizatorice Kritičke dramaturgije: Nina Gojić i Hana Sirovica

Vizual potpisuje Zoran Đukić.

***

Program Kritička dramaturgija provodi se uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, Hrvatskog audiovizualnog centra i Zaklade “Kultura nova”.

Gostovanje Veze Fernández realizira se uz podršku Austrijskog kulturnog foruma, Gradskog odjela za kulturna pitanja Beča, Austrijskog saveznog ministarstva za umjetnost, kulturu, javnu upravu i sport te Ministarstva kulture i medija RH.