Na tribini su sudjelovale Saša Martinović Kunović, umjetnica i voditeljica Galerije Modulor, Marta Kiš, voditeljica likovnog i novomedijskog programa Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu te članica gradskog Odbora za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti i jedna od pokretačica udruge Otvoreni likovni pogon / Novi naručitelji HR te Božica Dea Matasić, vizualna umjetnica i profesorica kiparstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Razgovor je moderirala kustosica Odjela za programsko-izložbenu djelatnost Tehničkog muzeja, Kosjenka Laszlo Klemar.

Rasprava je bila usmjerena na postojeće i potencijalne modele financiranja i naručivanja umjetničkih djela za javni prostor, specifično u četvrti Trešnjevka i Zagrebu općenito. No Martinović Kunović je odmah na početku pojasnila da tribina “želi ukazati na nepostojanje modela i hodograma načina otkupa umjetnosti [za javni prostor] i sistemskog rada na tome”. Iako kulturni centri poput CeKaTe-a doprinose svojoj lokalnoj zajednici, i to često uz zaista aktivno sudjelovanje lokalnih umjetnika_ca, manjak šire sustavne podrške rezultira manjim i sporadičnim projektima.

Pilot projekt Medijacija umjetničkog djela, podijelila je Martinović Kunović, počeo je prije desetak godina kada je CeKaTe u suradnji s građanima i kiparicom Anom Elizabet postavio svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica u svoj prostor. Glavni cilj projekta bio je oformiti stručnu komisiju koja bi svake godine birala umjetnika_cu čiji bi rad bio izložen u javnom prostoru Trešnjevke, tj. kreirati opći model koji bi postavio kulturne centre u Zagrebu u položaj medijatora između građana_ki i umjetnika_ca. Zbog spomenutog manjka podrške, projekt nije zaživio.

Rezultat je to tržišno-kulturno-političke logike koja već dugo nije stabilna. Kako je podijelila Matasić, struktura financiranja i natječaja u posljednjih se 30 godina stalno mijenjala te se danas javni natječaji za skulpture i instalacije rijetko raspisuju. Ni prihvaćeni prijedlozi nekad ne zažive ili se na njihovu realizaciju čeka godinama, kao u slučaju njezinog koautorskog rada Posljednji kadar – spomen-obilježja u čast snimatelju Žarku Kaiću koji je poginuo u Domovinskom ratu, postavljeno u Osijeku. Prema Matasić, za njegovu realizaciju zaslužni su koautori Bernarda i Davor Silov, koji su kroz godine kontinuirano podsjećali nadležne urede na taj projekt.

Takva prisilna samostalnost također je simptom šireg manjka podrške: “Umjetnička djelatnost je izuzetno samotna i vrlo psihički i financijski zahtjevna. Po samoj prirodi posla, umjetnici su prepušteni sami sebi te ni veća udruženja ne uspijevaju biti mjesto okupljanja, povezivanja i informiranja.” Ipak, istaknula je, postoje i pozitivni primjeri poput trenutne revitalizacije Dravske park šume u Varaždinu, koja se izvodi uz podršku New European Bauhausa.

Klemar je istaknula da je Varaždin jedini grad u RH koji je donio smjernice za postavljanje spomen-obilježja u javnom prostoru. Kiš, koja djeluje i kao članica zagrebačkog Povjerenstva za ploče za označavanje imena ulica i trgova, spomenike, skulpture, spomen-ploče, sakralna obilježja i umjetničke instalacije, navela je da su takve smjernice u izradi i u Zagrebu te bi trebale adresirati gdje i kako se mogu postavljati umjetnička djela, ali i odrediti standarde održavanja postojeće javne baštine poput Aleje skulptura, koja je prošle godine oštećena u izgradnji biciklističke staze Greenway.

Prema Kiš, javna umjetnost u Zagrebu dugo se postavljala “stihijski” te iako današnja uprava prostoru pristupa sustavnije i teži participaciji, problem su spori birokratski procesi i ponekad nejasni kriteriji. Kako je poentirala, potreban je “proaktivni moment koji bi trebao doći i odozdo i odozgora, okupiti razne sudionike koji bi mogli to osmisliti participativno”. U spektru institucija, ti sudionici trebali bi uključivati gradske ustanove, centre za kulturu i strukovna udruženja.

Maša Štrbac predstavila je upravo jedan takav alternativni model višeslojne suradnje. Projekt Novi naručitelji u centar procesa intervencija u javni prostor postavlja građane. U suradnji s kustosom_icom, oni sami predlažu ideju, on_a im pomaže definirati je i predlaže umjetnika_cu, a o finalnom rješenju moraju se složiti sve tri strane: “Ne dižemo te spomenike za nas, kolege iz struke niti za političare; dižemo te spomenike za ljude koji žive uz njih.”

Klemar je istaknula da istovjetnu medijatorsku ulogu mogu preuzeti i centri za kulturu, čiji djelatnici prepoznaju potrebe četvrti. Martinović Kunović je zatim dodala i da su djelatnici tih centara često stručni u relevantnim područjima te mogu biti savjetnici u stvaranju takvih modela. No kako bi se takva sinergija ostvarila, upozorila je, potrebno je konzistentno financiranje: “Morao bi postojati neki fond na razini grada i neka komisija koja bi to vrlo ozbiljno promišljala.” Identificirala je taj nedostatak kao dio šireg problema manjka ulaganja u kulturu, kako kroz državni proračun, tako i kroz nedostatak kulturnog obrazovanja i poticanja djece i učenika_ca na posjete kulturnim ustanovama.

Sve su se sudionice složile u potonjem i urgirale za međusobnu suradnju svih dionika javnog prostora. Mnogi od okupljenih zatim su s njima raspravljali o mogućnostima stručne, sustavne medijacije između građana_ki i umjetnika_ca koja bi osim individualnog_e kustosa_ice kao u Novim naručiteljima, mogla uključivati i širu stručnu komisiju. Sudionice su pozvale okupljene da se sa svojim prijedlozima obrate CeKaTe-u i Tehničkom muzeju te ih potaknule da nastave promišljati i graditi nove modele zajedno sa strukom, gradom i ostalim građanima.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Svaki od autora, a to su Gabrijela Jonjić, Jerolim Runjić, Ranko Martinić i Ivan Žižić, odabrao je svoj naziv izložbe: Izložba Split 1992, Talijanski Galić, Priča o budućnosti i Razne stvari.

“Pristupili smo im kao kolegama. S druge strane, postojao je i određeni socijalni aspekt koji se razvijao kroz razmišljanja o socijalnom poduzetništvu, autorskim pravima osoba s posebnim potrebama i brojnim drugim sitnijim i krupnijim problemima na koje smo nailazili putem. Bio je to spoj prijateljskog rada, prave umjetničke kolaboracije i želje da se pomogne svakom budućem stvaratelju koji, spletom okolnosti, nije dio naše stvarnosti. Mi iz ove stvarnosti naučili smo puno od njih. Svaki sat proveden s njima otvarao nam je oči i povezivao nas na nekoj jednostavnoj, ljudskoj razini. Očekivanja i predrasude su se brzo rušile, njihova toplina je bila brža od naših strahova.

Željeli smo prije svega otvoreno i čisto producirati radove s osobama koje smo doživjeli kao izrazito nadarene i zanimljive. Što ne znači da nema i drugih takvih u Centru. Željeli smo ukazati Centru i na razne mogućnosti korištenja tih radova u promociji, dizajnu ili bilo kojem drugom aspektu koji bi potaknuo produkciju da se neprestano vrti. Time bi se mogla stvarati sredstva za neke nove radne materijale ili edukaciju, što bi bio veliki doprinos emancipaciji korisnika Centra.  Zato pojedine radove možete shvatiti i kao prototipe, iz kojih bi se lako mogao izvući kakav dobro dizajnirani, komercijalni proizvod. To bi svakako dignulo produkciju na jednu novu razinu, jer bi kroz taj proces Centar mogao izgraditi prepoznatljivu radionicu kroz koju bi se kreativno, ali i ekonomski, afirmirali njegovi polaznici”. (ANA Elizabet i Ante Čepić)

Izložba je otvorena do 24. studenog.

Radno vrijeme Salona Galić:  

pon.-sub. 10:00 – 12:00 i 17:00- 21:00h

Izložba je ostvarena uz financijsku potporu  Grada Splita, Ministarstva kulture  i Zaklade Kultura Nova.  

Autorica opsežnog uvodnog teksta je Ružica Šimunović koja u svom tekstu daje pregled cjelokupnog opusa Ane Elizabet. Središnji dio publikacije čini razgovor urednika Saše Šimprage s autoricom u kojem se dotiču njenih pojedinačnih radova, ali i njihovih zajedničkih projekata kao što su npr. projekt 1POSTOZAUMJETNOST, platforma 1POSTOZAGRAD te prijedlog Zagrebačkog fonda za umjetnost u javnom prostoru. Silva Kalčić, Cornelia Offergeld i Aleksandar Hut Kono, autori su tekstova koji se bave pojedinačnim projektima umjetnice.

Ana Elizabet (1969.) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču 1998. godine. Izlaže od 1998. godine na 20 samostalnih izložbi u galerijskim i javnim prostorima, te više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Nagrađena je Nagradom Fondacije Theodor Körner (1998.) i Meisterschulpreis (1988.)  Živi i radi u Zagrebu.

Promocija će biti održana u četvrtak, 17. rujna, u Galeriji VN, s početkom u 19 sati.

Izložba će biti otvorena od 3. do 19. rujna u Galeriji VN. 

Knjiga Realizirani i nerealizirani radovi u javnom prostoru (1997. – 2014.) nastala je u autorstvu Ružice Šimunović, Saše Šimprage, Aleksandra Huta Kona, Silve Kalčić i Cornelije Offergeld. Na promociji će biti i prikazan dokumentarni video Uroša Živanovića Više svjetla iz 2012. godine. Knjigu će predstaviti Ana Elizabet, Ružica Šimunović i Saša Šimpraga.

Ana Elizabet (1969.) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču 1998. godine. Izlaže od 1998. godine na 20 samostalnih izložbi u galerijskim i javnim prostorima, te više skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Nagrađena je Nagradom Fondacije Theodor Körner (1998.) i Meisterschulpreis (1988.)  Živi i radi u Zagrebu.

Izložba Objekti 2003 – 2014. će biti otvorena od 8. prosinca do 4. siječnja u splitskoj Galeriji umjetnina.

Izlažu Ana Elizabet, Sandra Fockenberger, Paul Horn, Hund&Horn, Ursula Hübner, Alfred Lenz i Moritz Muhrhofer.

Izložba pokazuje radove koji se bave problemima s kojima se ljudi svakodnevno konfrontiraju. Pri tome se manje radi o “borbi za preživljavanje” ili o velikim pitanjima, koja sebi postavljamo tijekom života, a više se radi o zbroju svih malih događaja ili poteškoća koje, iz dana u dan, pokušavamo riješiti, kao kako ću se uspjeti dignuti iz kreveta, zašto zapinje kvačilo, kako ću iznijeti smeće bez da se vreća pokida?

Ovi poslovi se mogu odvijati na individualnoj razini, i stvari i ljude vidimo u situacijama koji su sve osim savršenoga. Ili objekti i osobe, koji su u to upleteni, kao da slijede neku nenapisanu zapovijed ili dinamiku bez izvana vidljive obveze ili nužnosti za to. Ti poslovi se na izložbi mogu materijalizirati u pravcu da proizvodi tvrtki ili trgovina koje su snažno potresene gospodarskim lomovima pronalaze korisnika. Pokazuje se da su pokušaji improviziranih međurješenja i neuspjeha ponekad ljudskiji i više obogaćuju od savršene rutine.

Izložba je otvorena do 26. siječnja.

Premijera dokumentarnog videa Više svjetla održat će se u petak, 26. listopada s početkom u 19 sati u prostorima Zelene akcije u Frankopanskoj 1.

ANA Elizabet, rođena u Zagrebu 1969, diplomirala je kiparstvo na Akademie der Bildenden Künste u Beču. Održala je devet samostalnih izložbi, sudjelovala na brojnim grupnim izložbama. Realizirala je brojne radove u javnome prostoru u Austriji i Njemačkoj te u Zagrebu. Više o umjetnici saznajte ovdje i ovdje.

Početak je u 18 sati.

KP: Prošle ste se godine uključile u organizaciju festivala. Ove godine ste preuzele i programsko vodstvo. Zašto ste se uopće odlučile priključiti ovom festivalu? Čime vas je zaintrigirao? Koji su se vaši interesi u njemu preklopili?

UF: Festivalu smo se odlučile priključiti jer nam se on činio kao dobra interdisciplinarna platforma objedinjena suvremenom umjetnošću. Tu se prvenstveno isprepliću nove produkcije, kuriranje u izvangalerijskom kontekstu, aktivistički pristup, teorijsko razlaganje tema kojima se bavimo, eksperimentiranje s festivalskom, izložbenom, diskurzivnom formom i slično. Svima nam je bilo važno da radimo u području nezavisne kulture, na projektu koji iziskuje samoorganizaciju, uspostavljanje vlastite metode i dinamike rada i koji nije striktno vezan za kulturne institucije i njihove programe. UrbanFestival nam se činio kao projekt koji od svojih početaka inzistira na prostoru javnosti kao prostoru umjetničkog djelovanja bez nužnog institucionalnog bekgraunda. Koliko god takvi uvjeti mogu otežati rad u području kulture, toliko ga i čine otvorenim za bilo koju vrstu eksperimenta.

KP: Koja ste iskustva imale prije samog festivala i jesu li ona bila dovoljna za preuzimanje festivala ali i produkciji umjetničkih radova?

UF: Gotovo u pravilu, naše dosadašnje iskustvo bilo je vezano uz razne projekte koje smo ostvarilali u nizu galerija – od g-mk, Galerije SC, Galerije Galženica, Galerije Križić Roban, Galerije VN ili su pak bili vezani za ne-galerijske prostore, no uvijek se radilo o zatvorenom prostoru koji ima četiri zida, krov, struju, vodu… Dio tih projekata ostvarivan je u okviru inicijativa (Wo_ kolektiv, Katapult 6) koje nemaju institucijske pordške, što je pak način rada koji se razlikuje od vođenja galerijskog programa ili participacije u njemu. UrbanFestival je festival suvremene umjetnosti u javnom prostoru i taj je format izuzetno zahtijevan i u osnovi prilično različit od projekata u galerijskim prostorima. Javni prostor – ulice i trgovi – pravo su bojno polje na kojem se neprestano sukobljavaju razni interesi, zahtijeva kompromise i spremnost na pronalazak alternativnih rješenja. Da bi se određeni rad privremeno postavio u javnom prostoru potrebne su razne preporuke, arhitektonski elaborati, dozvole, Isto tako za ostvarenje većine projekata olakotna okolnost bila je suradnja s lokalnim stanovništvom, i na račun njihove dobre volje da nam ustupe na korištenje svoje infrastrukturne resurase bilo nam je mnogo lakše realizirati neke projekte. UrbanFestival već deset godina sustavno ulaže u produkciju suvremene umjetnosti, u međunarodnu suradnju, organizira i ostvaruje istraživačke boravke stranih umjetnika u Zagrebu, a svi producirani radovi i projekti su site specific – osmišljeni su i ostvareni u okviru konkretne festivalske teme i dijela grada kojeg ona obuhvaća. Iskustvo koje smo dobili radeći u spomenutim galerijama je naravno itekako važno za rad na novim produkcijama, bilo bi nam gotovo nemoguće raditi festival bez tog iskustva. UrbanFestival je specifičan jer se istovremeno radi na desetak novih produkcija, a zbog osjetnih smanjenja budžeta festivala preuzele smo na sebe niz poslova koje bi u nekim drugim uvjetima radili stručni suradnici. Tu je i taj “naš” neizbježan element – svi rade sve  – iliti od spremačice preko prevoditeljice, montažerke, producentice, do autorskog rada na koncepciji, rada na odnosu s javnošću, oglašavanja, copy righta…

Ipak javni prostor ima i svoje prednosti naspram galerijskog, očekivanja su drugačija, faktor slučajnosti i nepredvidivosti koji je neizbježan daje ipak i određenu slobodu. Ekspriementalnost, otvorenost prema kontekstu, publici, javnosti, jednom kad se prihvati kao jedini moguć pristup radu u javnom prostoru, može dati slobodu kakvu je u bijeloj kocki galerije nemoguće, ili vrlo teško imati.

S novim produkcijama je uvijek neizvjesno i čini se kako i ogromno iskustvo u nekim slučajevima nije dovoljno da se predvide svi mogući problemi. Ipak, produkcija radova uključuje intenzivnu suradnju kustosa/producenata i umjetnika, konstantnu komunikaciju i razmjenu ideja pri čemu je uvijek dobro već u startu definirati uloge, ciljeve i tijek proces, pri čemu iskustvo ne odmaže. Ne treba zanemariti činjenicu da takva suradnja do neke mjere podrazumjeva odnose moći, uplitanje kustosa u ideje umjetnika, determiniranje medija obzirom na budžet i čitav niz okolnosti koje nisu nužno umjetničke provenijencije ali u velikoj mjeri određuju krajnji oblik rada pa tako i njegovo značenje.

Ukratko: na UrbanFestivalu se teše zanat. Festival nije moguće “odraditi”, nije riječ o poslu nego o pozivu koji se radi s guštom. S UrbanFestivalnom nema srednje linije.

KP: UF je jedini festival iz čijeg su se vodstva u organizacijskom, ali puno važnije u programskom smislu, povukli njegovi pokretači i prepustili ga nekom drugom. Kakav je osjećaj preuzeti festival koji ima izgrađen identitet i smjernice djelovanja? Koliki vam teret predstavlja to što ste naslijedile, nazovimo ga tako “gotov proizvod” a u kojoj mjeri je olakšanje?

UF: Da, upravo se na UrbanFestivalu dogodila prva smjena generacija, a nadamo se da neće ostati i jedina smjena na sceni. UrbanFestival nije, za razliku od nekih drugih festivala mišljen kao autorski projekt određene osobe, on njeguje eksperimentalnu formu, riječ je o suradničkoj platformi na kojoj su u proteklih deset godina surađivali brojni akteri, a nastupali su kao kolektiv. Vesna Vuković i Sonja Soldo su bile jedina konstanta UrbanFestivala i činjenica da su svoj veliki i uspješan projekt prepustile mlađoj generaciji je hvale vrijedan presedan. Bavljenje gradom, djelovanje u javnom prostoru, eksperimentalnost, kolektivan rad su privlačne smjernice za djelovanje, a opet ostavljaju puno prostora za pomake. Sama činjenica da smo dobile potpunu slobodu u smišljanju koncepcije, selekciji umjetnika, kreiranju festivalskog programa bez ikakvog “nadgledanja” odnosno kontrole od strane Sonje Soldo i Vesne Vuković zanačajan je olakšavajući element u preuzimanju festivala. Njihov pristup “tu smo ako nas trebate” oslobađa od svakog grča i tereta.

KP: Možete li opisati proces preuzimanja festivala?

UF: Proces je tekao mirno i bezbolno. Već na UF8 Petra je suradjivala s Vesnom i Sonjom, da bi im se 2009. zajedno s Anom i Ivom Poparićem pridružila u organizacijskom timu. To je bila prijelazna godina, nakon koje je Ivo otišao u neke druge vode, a Ani i Petri su se pridružile Ivana i Marijana. Sonja i Vesna su mirno promatrale tijek zbivanja i s odobravanjem dočekale novi četveročlani tim.

KP: Tijekom deset godina postojanja, njegovi su organizatori često eksperimentirali s raznim formama, pristupima i samim festivalskim formatom. Je li vaša namjera nastaviti s tom praksom? Koji su vaši daljnji planovi?

UF: Kako je festival od svojih početaka mijenjao formu, trajanje i vodstvo, nema razloga da se takva praksa ne nastavi. Konstanta festivala su nove produkcije i bavljenje umjetnošću u javnom prostoru, i te nam se dvije postavke festivala čine dobrima i vrijednima održavanja u kontekstu scene suvremene umjetnosti na ovom prostoru. Forma i oblik odvijanja ovogodišnjeg festivala stavke su koje su se nametnule samom temom, a vjerujemo da će i iduće godine biti isto tako.

KP: Imate li namjeru preoblikovati mu okvire ili ga želite nastaviti voditi prema već uspostavljenim smjernicama? Imate li već neke ideje?

UF: Činjenica da festival ima povijest eksperimentiranja daje nam veliku slobodu. Sve su nam opcije otvorene i mnogo razmišljamo o radikalnim promjenama i novim okvirima. Međutim, smatramo da bi promjene forme trebale proizići iz sadržaja, a ne biti same sebi svrhom.

KP: Ovogodišnji festival ste smjestile na Gornji grad, prostor koji je de facto jednako sadržajan i živ kao i gradska groblja. Iz kojeg ste razloga odabrale baš ovaj dio grada? Što ste očekivale postići i u kojoj mjeri ste zadovoljne postignutim?

UF: Prvenstveno smo se htjele baviti dijelom grada koji, u trenutku kad smo počele planirati Festival, nije bio toliko u fokusu javnosti, ali nam se istovremeno činio problematičnim u svim onim aspektima koje smo kroz festival istaknule – ispražnjenost, kontrola javnog prostora i prostora javnosti, inertnost institucija – kako kulturnih tako i državnih i gradskih…  Potaknute situacijom u Donjem gradu koju u osnovi možemo svesti na diktat krupnog kapitala u pogledu donošenja zakona i odluka koje se odnose na javni interes, cilj nam je bio ispitati koliko je Gornji grad ugrožen sličnim malverzacijama, istaknuti i javno raspraviti one koje se već dešavaju i pokušati preduhitriti one buduće. Na Gornjem gradu smo detektirale otimanje javnog prostora kroz konstantnu kontrolu koja se tamo provodi (nadzorne kamere, prisutnost policajaca, Zakon o javnom okupljanju koji zabranjuje isto u krugu 100 metara od državnih institucija), a takav odnos institucija moći prema javnom prostoru rezultira kontrolom koja je poprilično disperzirana, suptilna i događa se na dnevnoj bazi.

Istovremeno, kroz program festivala nastojale smo predložiti neke oblike korištenja prostora koji uključuje participaciju javnosti i koji u osnovi sadržajno oživljava prostor Gornjeg grada. Smještanjem festivalskog programa u prazne gornjogradske prostore htjele smo ukazati na potencijal koji oni nose i mogućnost njihova korištenja. Primjerice, nastup Le Zbora u dvorištu Rakovčeve kurije koja već godinama propada ili filmski program u Tunelu Grič koji je uglavnom prazan i zatvoren, a prilično je atraktivna lokacija i pogodan za održavanje raznih kulturnih programa. Međutim, Grad nam je ustupio prostor tunela na samo jedan dan korištenja i ustvari je bio prilično benevolentan prema našem zahtjevu. Kada bi se uputio zahtjev za trajno ili barem dugotrajnije korištenje takvog prostora, pitanje je bi li ishod bio sličan. U kontekstu kratkog trajanja festivala (7 dana) i privremenosti većine intervencija i projekata, mnoge nam je stvari bilo jednostavnije realizirati, o dugotrajnijim projektima teško je razmišljati budući da ovisimo o jednogodišnjim donacijama Grada i Ministarstva. U takvim uvjetima teško je postići neke veće pomake, ali to, obzirom na (ne)mogućnosti, ni nisu bila naša očekivanja.

KP: S kojim ste se problemima susretale pri organizaciji i realizaciji ovogodišnjeg festivala?

UF: Gornji grad je visoko kontroliran prostor i prepreka na putu do ostvarivanja programa UrbanFestivala je bilo dosta. Primjerice, planirale smo na istočno pročelje Državnog hidrometerološkog zavoda postaviti privremenu svjetlosnu instalaciju izrađenu u neonu kiparice ANE Elizabet. Obzirom da je zgrada u kojoj je smješten Zavod spomenik kulture nulte kategorije Zavodu za zaštitu spomenika koji je imao odobriti  tu intervenciju morali smo poslati arhitektonske elaborate arhitekta koji su specijalizirani za intevencije na takvim spomenicima. Angažirali smo jednu arhitekticu i dva arhitekta – Branimira Rajačića, Dafne Berc i Luciana Basaurija za smišljanje načina postavljanja instalacije. Sva tri prijedloga za način pričvršćivanja neonskog znaka na fasadu DHMZ Zavod za zaštitu spomenika je odbio, iako je isti na tom istom pročelju dozvolio agresivno nereverzibilno bušenje fasade za potrebe trajnog instaliranja nekoliko odašiljača raznih mobilnih operatera. Odašiljači mogu, a reverzibilna, privremena umjetnička instalacija ne može. Tu je jasno koju i kakvu ulogu igra krupni kapital, a dvostruka mjerila struke ispod su svake razine prihvatljivosti. Bili smo prisiljeni izmijeniti medij, jer od projekta nismo htjeli odustati.

Zanimljiv problem je nastao i oko okruglog stola što smo ga organizirale u suradnji s Hrvatskim društvom pisaca u kući Arko. Tema javne rasprave je bila kulturna politika gornjogradskih kulturnih institucija. Gornji grad je obamrli dio Zagreba, i bez obzira na to koliko je na tom malom prostoru kulturnih institucija, on i dalje funkcionira kao slijepo crijevo u tkivu grada. Zanimalo nas je zašto njegova uloga na kulturnoj mapi Zagreba nije određena, koju bi ulogu on mogao imati i kakvo je stvarno stanje stvari. Nastala je velika pomutnja zbog te rasprave, nekolicina kustosa i ravnateljica gornjogradskih institucija našli su se uvrijeđenima što nisu pozvani kao govornici na okrugli stol, a neki su tvrdili da nisu dobili poziv iako smo osobne pozive na gotove sve mail adrese institucija poslale 10 dana prije rasprave, a isti smo najavile na press konferenciji, na socijalnim mrežama, na našoj web starnici itd. Ipak, u jednim dnevnim novinama prozvane smo kao “manipulatorice”, a tema ovogodišnjeg UrbanFestivala određena je tek kao “kvartovska” kojom se imaju baviti domovi kulture. Iako domova kulture u Zagrebu nema već dva desetljeća, povezivanje suvremene umjetnosti isključivo s “velikim nacionalnim temama” koje se sugeriralo u članku kao jedini prihvatljiv pristup suvremenoj umjetnosti tipična je malograđanština koja na pokušaj kritike odgovara histerično, povišenim tonom. Čini se ipak da na Gornjm gardu već devet mjeseci imamo veliku nacionalnu temu – “Uspomene jednog bana” – izložbu o banu Jelačiću koja bez ikakvog kritičkog odmaka veliča, kako je to Krleža jednom zapisao “filistarsko, zakutno, zatureno, nazovigospodsko hrvatstvo koje pati od ograničenog osjećaja manje vrijednosti u socijalnom smislu…” Koga bi još danas, osim kustosa koji su izložbu o banu Jelačiću završili video dokumetacijom o ponovnom vraćanju spomenika banu Jelačiću na Jelačić plac zanimala pusta i isprazna dočaravanja plemenitaške, palvokrvne imaginarne hrvatske povijesti?

KP: Imate li već neke ideje i planove za sljedeći festival?

UF: Imamo mnogo ideja i ponešto planova. Iza nas je važno iskustvo, ali smo na neki način opet na početku i to je dobar osjećaj. Ponovno su sve opcije otvorene. Trenutno počinjemo istraživati neke teme koje nam se čine intrigantnima, a konkretni planovi proizaći će iz bavljenja sadržajem.