Ove filmske manifestacije održat će se od 9. do 13. rujna u Karlovcu, a natjecateljski program obuhvaća četiri kategorije – igrani film, animirani film, dokumentarni film i film slobodnog stila. Selekcijsku komisiju čine Ana Đordić, profesorica hrvatskog jezika i filozofije, filmski kritičar Boško Picula i direktorica fotografije Dinka Radonić.

Poticanjem filmskog stvaralaštva kod mladih osoba u karlovačkoj županiji bavi se Kinoklub Karlovac koji je tijekom godina razvio mnoge programe i edukacije usmjerene mladim filmašicama i filmašima. “Prošlogodišnje izdanje festivala privuklo je rekordnih 398 190 gledatelja diljem svijeta, a pristiglo je impresivnih 1 569 filmova srednjoškolskih autora iz 103 zemlje. Na festivalu smo uživali u 62 sjajna filmska naslova iz 17 zemalja, a kino Edison ponovo je postalo epicentrom filmske euforije”, poručuju organizatori_ce u tekstu poziva.

Osim natjecateljskih filmova, ovogodišnji program obuhvaća praktične radionice, masterclassove, okrugle stolove, debate, izlete, glazbene nastupe i projekcije dugometražnih filmova koji će obogatiti iskustvo svih sudionika_ca.

Više detalja o pozivu možete pronaći ovdje, a prijave se vrše putem poveznice.

Rok za prijavu je 15. lipnja.

Kazališne predstave koje se bave temom radništva rijetke su na ovim prostorima. U množini naslova tek ih je nekoliko zaista posvećeno toj temi. U Hrvatskoj smo u posljednjih nekoliko godina imali prilike gledati tek dva takva projekta: predstavu redatelja Boruta Šeparovića i Olivera Frljića, u ovom slučaju u ulozi dramaturga, Srce moje kuca za nju te onaj redateljice Lenke Udovički i dramaturginje Nataše Govedić Neraskidive niti: kulturne radnice za radnice u tekstilnoj industriji u kojoj sudjeluju radnice tekstilne industrije Kamensko. U Srbiji je objavljena i uprizorena tek jedna drama, dok se kazališta u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, bar u nedavnoj povijesti, nisu bavila radničkom klasom.

Već iz ove porazne statistike da se zaključiti da gotovo jedini odnos koji vlada između današnjih pripadnika radničke klase i kazališta jest zapravo međusobno ignoriranje. Raduje stoga da je Narodno pozorište Republike Srpske iz Banja Luke zajedno sa Sterjinim pozorjem produciralo Radničku hroniku, predstavu koja je u cijelosti posvećena radničkoj problematici. Nakon što je u listopadu gostovala na sarajevskom MESS-u, predstava je pozvana i na 16. Festival jugoslavenskog pozorišta u Užicama. Dodatno raduje činjenica da se radi o mladoj autorskoj i glumačkoj ekipi. Autor teksta je Petar Mihajlović, koji je za isti osvojio Sterijinu nagradu za najbolji originalni suvremeni dramski tekst u 2009. godini, dok adaptaciju i režiju potpisuje također mlada Ana Đorđević.

Na okruglom stolu nakon užičke predstave svi članovi glumačke ekipe istaknuli su kako im je bila namjera napraviti društveno angažiranu predstavu. I doista, Radnička hronika jest predstava dobrih namjera koja svoju angažiranost traži usmjeravanjem pogleda publike ka onima koji se nalaze na društvenoj i ekonomskoj margini. Međutim, ona ne nudi nikakav pomak perspektive niti ozbiljnu društveno-političku analizu, već se zadovoljava time da gledateljima ponudi portret današnje obespravljene radničke klase. 

U predstavi se isprepliću priča o štrajku u tvornici i pričao o disfunkcionalnoj obitelji, citati iz autobiografija izvođača, komika koji ponekad padne na razinu banalnog vica te portreti likova koji često kliznu u stereotip. Iako fragmentiran, tekst tvori zatvorenu narativnu cjelinu, gdje se scene obiteljskog života i scene radničkog štrajka međusobno nadopunjuju te jedna drugu podržavaju i tumače. 

U skladu s ovom zatvorenom dramaturgijom je i scenografsko rješenje Dragane Purković-Macan u obliku okrugle metalne platforme po kojoj se glumci najčešće kreću u krug, što dodatno potencira osjećaj bezizlaznosti u kojoj se nalazi današnja radnička klasa. Ona je osuđena na ponavljanje povijesti obilježene prevarom, ratovima, iskorištavanjem i neuspjelim pokušajima emancipacije.

Radnička hronika angažirana je predstava utoliko što građanskoj kazališnoj publici približava svijet očajnih radnika te namjesto cinizma budi empatiju. Međutim, ona je istovremeno i reakcionarna jer daje sliku svijeta koji je nepromjenjiv i iz kojeg je nemoguće pobjeći. Pod egidom univerzalnosti (kako se eksplicitno navodi u predstavi, likovi nemaju imena pa mogu biti bilo tko i bilo gdje), autori šire predrasude o bezizlaznosti, a kao utjehu nam nude empatiju i gorki smijeh. 

Iz ovoga se nameće pitanje zašto kazalište, kada konačno odluči progovoriti o današnjem društvenom položaju radništva, zauzima reakcionarnu poziciju i ostavlja prostor samo za suze i samosažaljenje. Ili, parafrazom Hamleta: Što je radnička klasa kazalištu, a što kazalište radničkoj klasi da za njom toliko plače? 

Tranzicijsko razdoblje u kojem se nalazimo obilježeno je istovremenim postojanjem struktura koje još uvijek imaju obilježja socijalizma i struktura koje pripadaju kapitalizmu i to ponekad onom najgorem – bezočnom, divljem i nenemoralnom. Neizbježno je da se u takvoj situaciji pojavljuju politički, ekonomski i kulturni fenomeni koji su potpuno kontradiktorni. Ova je predstava, s obzirom na vlastitu namjeru i učinak, upravo jedan od tih fenomena. 

Danas dio radništva funkcionira unutar kapitalističke paradigme, a u ovoj predstavi imamo radikalan primjer domaćeg turbo kapitalizma gdje se  poslodavci, koji posluju mimo zakona, bogate izrabljujući radnike. Istovremeno postoje institucije, kao što su gradska ili nacionalna kazališta, koja su svojom strukturom i načinom financiranja gotovo u potpunosti izuzeta od te iste paradigme. Koju vrstu međusobnog odnosa oni mogu uspostaviti? 

Na primjeru ove predstave možemo zaključiti da s jedne strane imamo anakrono kazalište koje u  empatiji traži politički angažman. To čini pola stoljeća nakon što je Brecht, sa svim vlastitim političkim kontradikcijama, prepoznao empatiju kao najvećeg neprijatelja kritičkog mišljenja i društveno angažiranog kazališta. Poistovjećivanje, samosažaljenje i gorki smijeh djeluju kao hvalevrijedne građanske kvalitete kojima se raskrinkava laž i kojima se svrstavamo na stranu slabijeg, međutim one samo afirmiraju apatiju i bezidejnost koji su već prisutni u društvu. 

S druge strane, radništvo koje artikulaciju vlastitih problema i identiteta ne pronalazi u institucionalnoj umjetnosti, poseže za najradikalnijim načinom političke borbe i društvene samoreprezentacije. Za primjer možemo uzeti štrajka radnika u Tekstilnom kombinatu Raška u Novom Pazaru koji se također evocira u jednom od prizora predstave. Vođa štrajka, Zoran Bulatović, odsjekao je vlastiti prst i pozvao ostale radnike da, jedan po jedan, svakim danim slijede njegov primjer sve dok ne budu isplaćene zaostale plače. I dok Radnička hronika mimezom ovog događaja na pozornici poziva na introspekciju i razumijevanje, očajni radnici ovim autolezionističkim činom radikalno odbijaju vrijednosti društva u kojem žive pa tako i njegovo kazalište, njegovu mimezu i njegovu empatiju.