Osim autorice, na predstavljanju će govoriti prevoditeljica Anke Ludewig i književnik Zoran Pongrašić. Moderatorica je Jadranka Pintarić.

Egipat u Donjem Vakufu roman je o životnim pričama četvero glavnih junaka: Ulrike Bremer, kćeri diplomata DDR-a u Jugoslaviji, Edinu Agiću, “vječnom” studentu medicine i prodavaču jabuka u Sarajevu, Mersihi Osmanović, perspektivnoj mladoj znanstvenici zaposlenoj u Institutu Pasteur u Parizu te slastičarnici Egipat u Donjem Vakufu. Roman govori o padu Berlinskog zida, raspadu Jugoslavije, vjeri i nevjeri i o jednoj razbijenoj piramidi. Uz romane Recepti za sreću i Gordana među vrbama, ovaj je roman završni dio trilogije Balkan blues.

Ovogodišnji Festival otvara Uberi priču!, književno-scenski program za najmlađe autorice Sanje Lovrenčić, koji će se održati u Parku Stara Trešnjevka. Svako dijete koje se toga dana ondje pojavi otići će kući s novom slikovnicom “ubranom” sa stabala.

Tema drugog susreta, koji će se održati u četvrtak, 27. travnja, izrada je knjiga s Irenom Frantal, s kojom će djeca imati priliku na kreativan način ukoričiti vlastite tekstove i zapise.

U utorak, 2. svibnja festival se pridružuje nacionalnoj kampanji ČITAJ MI!, organizacijom javnog čitanja u kojem će s Kristinom Čunović sudjelovati djeca iz vrtića Prečko.

Dva dana kasnije (4. svibnja) u CeKaTe-u gostuje Milana Vuković Runjić, autorica knjige Vladimir i Matilda, a potom (9. svibnja) slijedi kazališni dio programa: iz Matoševa Tovarnika stiže predstava Susret starih prijatelja, dok će kazališna grupa OŠ A. Stepinca iz Zagreba izvesti predstavu Život je lijep.

Tijekom festivala upriličit će se i susreti s književnicama Sanjom Pilić (11. svibnja) i Sanjom Polak (16. svibnja) te Hanom Lukas Midžić koja će predstaviti svoju Zemlju zmajeva (18. svibnja). 

Bit će govora i o dječjoj književnosti u medijima. Osim razgovora s Hanom Jušić, scenaristicom filma Uzbuna na zelenom vrhu, Škola lijepog čitanja upoznat će djecu s vještinama čitanja i snimanja radijskih priloga (25. svibnja).

Na posljednjim dvama susretima gostuju Ana Đokić sa slikovnicama Baobab i Mala Kibibi (30. svibnja) te Ana Kadoić (1. lipnja) koja vodi radionicu ilustracije.

Kao i prijašnjih godina, organizator poziva one koji su u mogućnosti da tijekom travnja i svibnja doniraju knjige za djecu Gunje koja je teško stradala u poplavi, a tijekom trajanja festivala prikupljaju se i knjige za mališane sela Tovarnik u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Knjige prikupljene ovom akcijom bit će donirane u lipnju.

Ulaz na sva događanja je besplatan, a više informacija potražite ovdje.

Piše: Tajana Josimović

Muzil u Puli poluotok je površine 180 hektara koji propada kao posljedica dugogodišnjeg procesa deindustrijalizacije i demilitarizacije, tipičnog za mnoge gradove Hrvatske. Nepregledne površine napuštenih zona, objekata i infrastrukture u gradskom posjedu postaju jedan od temeljnih ekonomskih resursa za razvoj post-industrijskog špekulativnog gospodarstva. Novi start – korištenjem napuštenih prostora do urbane obnove naziv je konferencije koju su 9. lipnja organizirale udruga Zelena Istra i zadruga Praksa u prostorima napuštene upravne zgrade vojnog objekta Muzil. Organizatori su predstavili Muzil starter, projekt kojim privremeno, odnosno do donošenja konačne odluke vlasti o trajnom rješenju, žele aktivirati i spriječiti daljnje uništenje dobro očuvanih objekata na Muzilu koje do sada nije koristilo civilno društvo, a radi pokretanja društvenog i kulturnog poduzetništva. Pojam privremenog korištenja posebnost je ovoga projekta jer u Hrvatskoj ne postoji uređena praksa takvog raspolaganja prostorom. Stoga su pozvali niz stručnjaka iz područja arhitekture, urbanizma, ekonomije, društvenog poduzetništva i civilnog sektora ne bi li predočili modele, mogućnosti i ideje koje su drugi gradovi primijenili u napuštenim i nefunkcionalnim javnim objektima uključivanjem građana kao aktivnih sudionika procesa njihove revitalizacije.

Nives Miošić predstavila je modele upravljanja javnim dobrima koje je razradio istraživački centar GONG-a. Određenjem dobra kao nečega što donosi korist pojedincu (privatno dobro) ili društvenoj zajednici (javno dobro), a koje može biti prirodno ili društveno te isključivo (s ograničenim pristupom) ili uključivo, Muzil je definiran kao isključivo, prirodno i društveno, javno dobro. Isključivo je jer je za pristup, primjerice ovoj konferenciji, bilo potrebno “preskočiti” nekoliko barijera, odnosno dobiti dozvolu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) te suglasnost Grada. Uobičajeni modeli upravljanja javnim dobrima su novi javni management koji javna dobra daje u koncesiju ili prodaje privatnom sektoru (s pretpostavkom da vlast i uprava nije efikasna te da vodi uništenju javnog dobra) pri čemu je za pružanje usluge presudan profit, čime se uvodi ekonomska barijera pristupu dobru (koje time više nije javno), a građani su u funkciji pukog kupca usluge. Primjenjeno na Muzil, to je vizija golf igrališta. Model novog birokratskog upravljanja podrazumijeva da javni prostori ostaju u vlasništvu države koja striktno birokratski uređuje njegovo korištenje, a građani su samo pasivni korisnici.

Posljednji je model model participativnog upravljanja koji provode izabrani političari i šira društvena zajednica s pretpostavkom da postoje zainteresirani građani koji žele preuzeti (su)odgovornost za javna dobra. Usluga ovisi o suradnji javne vlasti i civilnog društva čime se gradi međusobno povjerenje te se građani uče odgovornosti spram javnog dobra. Kao pozitivni primjeri navedeni su My Central Park u New Yorku i Berlin am Gleisdreieck. Projekt Muzil starter temelji se upravo na participativnom upravljanju. U kolovozu 2014. od agencije GFK naručeno je istraživanje javnog mnijenja u Puli o korištenju Muzila koje je pokazalo da više od 90% građana želi da se Muzil stavi u funkciju lokalne zajednice. Na temelju tog istraživanja nastao je projekt koji je predstavila Dušica Radojčić iz Zelene Istre.

Prijedlog korištenja stotinjak prostorija jest prenamjena u poslovne prostore za manja poduzeća ili obrte, radionice, ateljee ili studije. Osnovna ideja je da korisnici prostora budu građani odnosno lokalna zajednica te da korištenjem održavaju prostor i čuvaju ga od devastacije. Od 180 hektara ukupne površine Muzila, 20 hektara će ostati vojno odnosno u potpunosti nedostupno građanima. Muzil starter ograničio se na zgrade bivšeg regrutnog centra: za četiri zgrade spavaonica napravljen je arhitektonski snimak, procjena nužnih ulaganja te financijska analiza troškova i koristi projekta koje bi nove i postojeće tvrtke, organizacije civilnog društva te organizacije koje se bave društvenim poduzetništvom i kulturom dobili na privremeno besplatno korištenje čime bi se uz minimalna nužna ulaganja spriječila daljnje uništavanje Muzila. Projekt Muzil starter je prijavljen na natječaj DUUDI-ja Projekt 100 raspisan u rujnu 2014. za korištenje stotinu napuštenih vojnih nekretnina. DUUDI je dao načelnu potporu besplatnom korištenju Muzila na privremeni rok za koji se procjenjuje da bi trajao minimalno 5 godina uz uvjet podrške grada Pule. Ta je podrška, nakon razgovora u svibnju 2015, dobivena, ali je također – načelna.

Ida Križaj i Idis Turato predstavili su prostorno-programsku studiju društveno-kulturnog centra Hartera u napuštenom industrijskom pogonu bivše riječke tvornice papira. Pokretači inicijative su Savez udruga Molekula i grad Rijeka kao partner. Turato je u svom izlaganju napomenuo da je revitalizacija Hartere jedna od okosnica kandidature grada Rijeke za EPK 2020, no ideja je realizirati društveno-kulturni centar neovisno o EPK. S time u vezi postavljeno je pitanje povezanosti arhitekture i kulture koju ona generira pri čemu je Turato zaključio da kultura ne može biti transformator grada jer bez proizvodnje odnosno rada niti kultura nema osnovu za svoj razvoj. Ida Križaj konkretnije se osvrnula na samu studiju te ju usporedila s Muzilom. Hartera veličine 1594 m2 samo je jedan od prostora koji je grad Rijeka dao na korištenje Savezu udruga, uz Filodrammaticu i Palach, s ciljem da one osmisle program i način korištenja prostora. Sam prostor Hartere odnosi se na veliku i malu dvoranu Marganovo, pogon bivše tvornice šibica Parafinka, koji u posjedu grada Rijeke, te bivše stanove Marganovo koji su u privatnom vlasništvu. Osnovni je problem prostora infrastruktura (neriješeni priključci za struju i vodu), a studija uključuje i djelomično obnovljive izvore energije (solarni paneli, zeleni krov koji zadržava vodu, kompostište).

Po pitanju održivosti zaključeno je da ne postoji kulturni program koji može podnijeti troškove održavanja tako velikog prostora. Time se studija s područja male i velike dvorane Marganovo proširila i na Parafinku te tako krajnja studija uključuje kulturu (veliki i mali pogon Marganovo za izvedbene umjetnosti i sport), poljoprivredu (proizvodnja hrane i piva u Parafinki te uzgoj gljiva u tunelima ispod akvadukta, vinogradarstvo na obroncima), stanovanje (bivši stanovi Marganovo u obliku hostela te prostora za rezidencije), gospodarstvo (obrada drva u radionicama bivših stanova Marganovo), ugostiteljstvo i trgovinu, uredske prostore (mala dvorana Marganovo). To posljedično dovodi do pitanja i istraživanja tipa korisnika te suvislog modela upravljanja takvim prostorom koji nužno mora uključiti OCD-e, privatnike i Grad.

Za razliku od Muzila, naglasila je Križaj, projekt Hartera nije vizionarski već je plod razgovora s budućim dionicima, odnosno već postoje ljudi i ideje spremne na ulazak i korištenje, dok Muzil tek treba pronaći zainteresirane dionike i sadržaje za svoju potencijalnu uporabu. Osvrnula se i na poziciju Hartere u odnosu na centar grada, dodajući da su uređenjem riječkih šetnica u smjeru izvora Rječine na kojoj se nalazi niz starih mlinova dobili priliku za razmatranje načina njihova korištenja. Time se otvorila mogućnost repozicioniranja Hartere s “kraja grada” na “produžetak centra”, što se također može primijeniti i na pitanje Muzila. To je prostor koji zbog zabrane pristupa građani Pule već desetljećima ne percipiraju kao dio grada.

Ana Đokić arhitektica je koja se u sklopu beogradske platforme Ko gradi grad bavi pitanjem stanovanja odnosno pronalaženja načina kako udruženi građani mogu djelovati na području neprofitnog stanovanja u gradovima. Zbog previsokih i mnogim građanima Beograda nedostupnih cijena stanova, a koje ne proizlaze iz odnosa ponude i potražnje, platforma se bavi proučavanjem novih modela stambenog zbrinjavanja koncentrirajući se na kolektivnu samogradnju ili uporabu postojećih napuštenih zgrada sa značajno nižom cijenom od tržišne. Svojevrstan test te ideje bio je natječaj Mild home za koji je razvijen model stanogradnje s cijenom kvadrata do 320 eura, a zasniva se na solidarnoj ekonomiji te uspostavi stambene zadruge kao vlasnika s optimalnim početnim brojem od 40 zadrugara. 

Za Muzil, s obzirom na vremensku ograničenost korištenja prostora, možda je prihvatljiviji drugi model koji je Ana Džokić razvila u Rotterdamu u sklopu inicijative Stad in de Maak (Grad u nastajanju). Tamo su u dogovoru s vlasnicima napuštenih zgrada i potpisivanjem ugovora na 10 godina, zgrade obnovili te ih pretvorili u poslovni i stambeni prostor s minimalnom najamninom i time spriječili devastaciju, a zaintesiranima ponudili financijski prihvatljive uvijete korištenja prostora. Iako se njeno djelovanje ne odnosi na društveni javni prostor, platforma se bavi idejom stanovanja koja može biti u društvenom prostoru. Budući da je Muzil Starter samo prijedlog nekih od mogućih korištenja toga prostora u poslovne, kulturne, turističke ili rekreativne svrhe, ovim se izlaganjem nudi mogućnost promišljanja prostora Muzila i kao stambenog, koji je jedan od sigurnijih načina integracije Muzila u životni i živući gradski prostor.

Budući da za neka osnovna pitanja još uvijek nema dovoljno informacija o stvarnom stanju, poput infrastrukture, a istraživanje potencijalnih korisnika još nije obavljeno, konferencija je polučila barem pregled različitih ideja s konkretnim iskustvom u pokretanju sličnih modela koje su uspješne na matičnim lokalitetima. Osim toga, pri predstavljanju Muzil startera naglašeno je da je on tek jedan od mogućih načina dolaska do osnovnog cilja – očuvanog aktivnog i gradskog Muzila u rukama građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.