Bespoštedni udar na kulturu u državama Europske unije u kojima vlast drže tzv. desni populisti u velikoj mjeri počiva na sustavnoj kadrovskoj devastaciji i zaposjedanju institucija. Pritom su se u novom političkom kontekstu na nišanu našle one institucije koje su po prirodi svojeg djelovanja vezane za kulturne i umjetničke prakse percipirane kao lijeve, liberalne i suprotstavljene konzervativnim vrijednostima. Upravo se na takva mjesta naime postavljaju svjetonazorski toksični pojedinci, često bliski ekstremnoj desnici i revizionističkim krugovima, čime se ona planski marginaliziraju, dok se opozicijskim radnicama u kulturi oduzima ključna infrastruktura.

Jedan od takvih primjera o kojima smo izvijestili na Kulturpunktu je prošlogodišnje postavljanje Piotra Bernatowicza na čelo varšavskog Centra za suvremenu umjetnost Dvorac Ujazdowski. Riječ je o desničarskom povjesničaru sklonom mizoginim i antisemitskim stavovima, koji je ubrzo po dolasku na svoju funkciju protjerao programe i umjetnice vezane za antifašističke i queer teme. Trenutno je pak možda najteža situacija u neposrednom susjedstvu, odnosno u Sloveniji, u kojoj Janez Janša i njegov ministar kulture Vasko Simoniti provode izuzetno štetnu kulturnu i medijsku politiku. Kako je u intervjuu za Kulturpunkt u ožujku ove godine pojasnila povjesničarka umjetnosti Beti Žerovc, na izborima za ključne nacionalne institucije (Narodni muzej Slovenije, Moderna galerija, Muzej za arhitekturo in oblikovanje, Slovenski etnografski muzej, Muzej novejše zgodovine Slovenije) odbijeni su “veoma uspješni dosadašnji ravnatelji, a istovremeno se mijenjanjem osnivačkih akata nekih institucija – u smislu snižavanja kriterija za vodstvene pozicije – osigurala situacija da priliku za prijavu dobiju nedovoljno osposobljeni kandidati bez odgovarajućih stručnih i radnih referenci”. Slovenski povjesničar Rok Stergar u tom je smislu kao posebno zabrinjavajuće istaknuo imenovanje Pavla Cara, čovjeka između ostalog i poznatog po afinitetu prema Wehrmachtovoj uniformi, na čelo Narodnog muzeja Slovenije kao krovne muzejske institucije, dok je u međunarodnom kontekstu dramatično odjeknula smjena – odnosno odbijanje reizbora – dugogodišnje uspješne ravnateljice Moderne galerije Zdenke Badovinac.

Upravo iz potonje institucije dolaze najnovije vijesti o problematičnom kadroviranju: kako je 17. lipnja objavila STA, slovenska je vlada u Vijeće Moderne galerije kao predstavnice osnivača imenovala Anu Čepin i Margaritu Mariju Dolinar. Riječ je o osobama uglavnom nepoznatima širem kulturnom polju, a osobito je zanimljiv slučaj Dolinar, budući da se radi o slikarici usko povezanoj s revizionističkim strujama u Sloveniji, kao što svjedoči jedna od rijetkih medijskih zabilješki o njenom djelovanju. Na Dolinarinu povezanost s Janšinim SDS-om ukazala je Mladina, koja ju povodom ovog novog vala “kadrovskog stampeda” opisuje kao “gorljivu pristašu vladajuće stranke”, navodeći da je bila SDS-ova kandidatkinja na listi za vijeće jedne gradske četvrti te da na svojem Twitteru dijeli ne samo objave vodećih stranačkih kadrova, nego i s neonacizmom povezanih slovenskih Žutih prsluka.

Beti Žerovc je u svojem kratkom komentaru istaknula kako nažalost ne prepoznaje temeljem kojih referenci i kompetencija su imenovane nove članice Vijeća Moderne galerije, smatrajući kako je trenutna politika kadroviranja u kulturnim institucijama prešla svaku mjeru. Žerovc također napominje da je za raščišćavanje ove sporne situacije nužno da se oglasi struka, kulturna javnost, ali i radnice i radnici u Modernoj galeriji.

Međutim, hoće li do takve reakcije doći, daleko je od izvjesnog. Slovensko kulturno polje nalazi se u izuzetno teškoj situaciji, iscrpljeno dosad nezamislivim napadima i financijskim i represivnim pritiscima, poput ukidanje potpore Radiju Študent ili deložacije organizacija iz Metelkove i Roga. Od najvitalnijeg i najstabilnijeg sustava, postalo je ono mjestom možda i najgore akutne krize u regiji. No Žerovc je nedvojbeno u pravu: ključno je za spas institucija da njihove radnice i radnici počnu javno propitivati destruktivne odluke slovenskih vlasti. U interesu preživljavanja kulturnog polja je da se to dogodi što raširenije, što nedvosmislenije i, ključno, što prije.