Središte izložbe čini trokanalna instalacija Pljesak, “u kojoj uvećani portreti djece snimljene u sinajskoj pustinji lebde na trima visećim platnima. Njihova naizgled bezazlena igra ispaljivanja plastičnih letjelica postaje metafora ratnih igara koje se i danas odvijaju nad istim geografijama. Intenzivan pogled zabrinutog dječaka i zvuk njegova usporenog pljeska otvaraju pitanje: tko ovdje komu plješće — i zašto?”, stoji u popratnom tekstu.

Odjek tišine predstavlja materijale iz filma Dohvatiti sunce: El Shatt u novim formatima poput arhivskih fotografija smještenih u LED svjetlosne kutije i seriju fotokolaža pod nazivom Imaginarna tijela, imaginarni krajolici u kojoj autorica, kako piše u najavi, “propituje granice između stvarnosti, sjećanja i nade”.

Ana Bilankov zagrebačka je vizualna umjetnica i filmska autorica sa sjedištem u Berlinu, čija konceptualna i istraživački usmjerena praksa uključuje eksperimentalni film, fotografiju, videoinstalaciju i tekst, istražujući teme dislokacije, migracije, sjećanja i identiteta. Njezini radovi izlagani su i prikazivani u međunarodnim institucijama.

Kustosku koncepciju izložbe potpisuje Martina Munivrana, a može se posjetiti do 7. lipnja.

Program počinje u 18 sati s Botaničkim pričama – vodstvom koje će posjetitelje_ice provesti kroz spoj umjetnosti i botanike na primjeru izložbe naziva Posljednji cvijet. Istraživanje biljnog svijeta u umjetničkim djelima vodit će ravnateljica Prirodoslovnog muzeja Željka Modrić Surina i muzejska pedagoginja Ivana Golob Mihić.

Program se nastavlja u 19 sati na prvom katu Muzeja, gdje će se održati razgovor s umjetnicama Kristinom Borg i Elenom Mazzi, koje su travanj provele na rezidenciji u Rijeci. Umjetnice će razgovarati o iskustvima s rezidencijalnih programa, temi Mediterana i njegove uloge kao prostora migracija i ekologije, te o radu s različitim vrstama zajednica.

Program završava u 20 sati u prizemlju MMSU-a, kada slijedi otvorenje izložbe U ratu i revoluciji: odjeci, kojom će se obilježiti datum oslobođenja Rijeke i kraja Drugog svjetskog rata. Izložba se sastoji od djela iz muzejskih zbirki i radova Vojina Bakića, Ivana Gorana Kovačića, Ede Murtića, Zlatka Price, Ratka Petrića te suvremenih umjetnica Ane Bilankov i Tanje Dabo.

Više informacija o programu možete pronaći na ovom linku.

Dotičući se povijesnih činjenica o najvećem izbjegličkom logoru El Shatt u sinajskoj pustinji u Egiptu tijekom Drugog svjetskog rata, film je snimljen ispreplitanjem materijala iz hrvatskih i međunarodnih arhiva s aktualnim vizualima ove pustinjske lokacije. Dohvatiti sunce: El Shatt je “pokušaj rekonstrukcije fragmentiranog sjećanja na nepoznatu povijest o migraciji na Mediteranu kao trans-temporalno filmsko putovanje”, piše u najavi.

Ana Bilankov je vizualna umjetnica i redateljica koja radi u medijima eksperimentalnog filma, fotografije i video instalacije. Studirala je povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Sveučilištima u Zagrebu i Mainzu te završila poslijediplomski studij na Umjetničkom sveučilištu u Berlinu. Izlagala je na mnogim izložbama, dobitnica je brojnih međunarodnih stipendija i sudjelovala je na filmskim i video festivalima na kojima je osvojila nekoliko nagrada.

Više informacija pronađite ovdje.

Godina odmora, oproštaja i materijalnog filma

“Svake godine svjedočimo porastu broja filmova koji na sve kompleksnije načine istražuju posljedice epidemije, lockdowna i nagle digitalizacije društva na ljudsku intimu, strukturu rada i slobodnog vremena. Mnogo se filmova dotiče i oproštaja, bilo od bliskih osoba, ustaljenih izričaja ili kulturnog nasljeđa, kao i potragom za prostorom za osobnu i umjetničku transformaciju. Godina je specifična i po tome što smo među prijavljenim i odabranim naslovima imali veliki broj hibridnih ostvarenja različitih tehnika i postupaka, a svjedočili smo i porastu tradicionalnih materijalnih i strukturalnih filmova, prava raskoš eksperimentalnog filma”, izjavili su selektori festivala Marina Kožul, Mario Kozina i Tena Trstenjak.

Prvi konkurentski program ovogodišnjeg izdanja otvorit će novi film “pseudomarksističke medijske gerile»”i dobitnika Grand prixa na 16. festivalskom izdanju Total Refusal, Iz pozadine, koji daje etnografsku perspektivu na proširenu stvarnost neigrivih likova. U selekciju je ušao i Lawrence Abu Hamdan (dobitnik Nagrade publike na izdanju 2017.) sa svojim filmom o propusnim granicama i neprobojnim zakonima, 45. paralela te dobitnica Nagrade Green DCP 2019., Sara Jurinčić s istančanom Valerijom, filmom o ženskim ritualima i grobovima, te otoku bez muškaraca.

Konkurencija donosi film američke umjetnice Deborah Stratman, koja je 2016. sudjelovala u žiriju FPS-a, Ono što preostaje. Riječ je o impozantnom radu o geobiosferi, kamenu kao arhivskom materijalu i filmu kao sjecištu izražajnih mogućnosti.

Tu je i niz opojnih vizija kojima će se nova imena predstaviti publici, a među njima se posebno ističu Anđeo forme Rushnana Jaleela koji stapanjem prizora iz raznih izvora gledatelja navodi kroz nepregledne krajolike, fantazmagorična Ekstaza Mattija Harjua o životu malog otoka u najmračnije doba godine, te svjetlosno mu suprotstavljen film Yannicka Mosimanna, Sunčeve pjege, analognu poemu o naličjima zubatog sunca. Za Grand Prix se natječu još dvije hrvatske produkcije, modularna minijatura Evanescence multimedijske umjetnice Mare Šuljak i inventivni film Mire Manojlovića koji od nekoliko sekundi vrpce izvodi pravi akcijski film, Pravilo br. 5: Pomno pratite svog čovjeka.

Razglednice svijeta s domaće scene

Ovogodišnji presjek hrvatskog eksperimentalnog filma Refleksi vodi nas u tri različita smjera: s Anom Bilankov odlazimo u sinajsku pustinju u Egiptu (Dohvatiti Sunce: El Shatt), s Darkom Fritzom u model neostvarenog utopijskog naselja na Kubi (Zamišljene budućnosti: Turizam), te s Anom Buljan u paške, dugootočke i ine pustinje (Sve što nije pustinja ne postoji). 

Nagrade Festivala 25 FPS

Žiri 19. izdanja Festivala 25 FPS čine umjetnik Marko Tadić, umjetnica i redateljica Mary Helena Clark i nezavisni filmaš, arhivist i esejističar Ross Lipman. Osim za Grand prix filmovi iz konkurencije natječu se i za Nagradu publike, dok će jedan hrvatski film u programu osvojiti Nagradu Green DCP, koju dodjeljuje Udruga za audiovizualna istraživanja 25 FPS.

Ulaz na sve projekcije i programe festivala je slobodan uz obavezno preuzimanje besplatnih ulaznica na blagajni kina Kinoteka.

Izložba je zamišljena kao pregled recentnih multimedijalnih radova koje umjetnica većim dijelom stvara tijekom rezidencijalnih boravaka u New Yorku. U njima Bilankov propituje fenomene identiteta, mjesta i vremena (specifičnog i apstraktnog) kao i individualno, kolektivno i psihogeografsko sjećanje.

Kako se navodi u najavi izložbe, rad Smiling Sun nastao je kao rezultat istraživanju povijesti broda kruzera “rođenog” kao Galileo Galilei u Genovi 1961. godine. Promijenivši za svog života više imena, vlasnika i kontinenata, kao i rodnu pripadnost (s obzirom na gramatičku različitost jezika), godine 1999. potonuo je u morima Indonezije. Treći u nizu njegovih identiteta – brod Meridian, bio je prvi “celebrity cruiser” koji je plovio na ruti New York-Miami-Karipski otoci, a na njemu je nekoć davno, u zadnjem razdoblju svog života, radio i umjetničin brat. Time se u povijest broda uključuje i dimenzija osobne povijesti i gubitka.

Ana Bilankov je multimedijalna umjetnica, rođena u Zagrebu, a živi i radi u Berlinu. Njezina konceptualna i kontekstualna umjetnička praksa uključuje medij fotografije, video/eksperimentalni film, instalaciju i tekst. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i grupnim izložbama, a njezini eksperimentalni video radovi prikazivani su na više filmskih i video festivala, na kojima je i nagrađivana. 

Izložba je otvorena do 14. travnja 2018.

Za razliku od tiskanih medija, koji su svoje online inačice počeli masovnije dobivati u zadnjem desetljeću, digitalne knjige se javljaju još ranih devedesetih. Znakovito je da je Adobe PDF format predstavio 1993. godine, dok se otvoreni format digitalne knjige afirmira koncem devedesetih. Nadalje, američke knjižnice od kraja devedesetih čine dostupnim digitalne knjige svojim korisnicima. Danas je relativno jednostavno doći do digitalnih knjiga, no i dalje veliku ulogu u omogućavanju tog pristupa igraju nezavisni projekti otvorenih online knjižnica poput Memory of The World čija je svrha sakupljanje, organizacija i dijeljenje postojećeg znanja. Takve knjižnice ne zaziru od umnožavanja, tehnološke otvorenosti i besplatno dostupnog sadržaja kao osnovnih strategija djelovanja.

No što je s knjigama umjetnika? Gube li one digitalizacijom svoju auru? Predstavlja li njihova digitalna verzija prvenstveno dokumentacijsku bilješku?

Knjige umjetnika su istovremeno umjetničko djelo i knjiga, čime umjetničko djelo biva umnoženo i široko dostupno, primjercima i cijenom. Fenomen knjige umjetnika obilježio je dvadeseto stoljeće, a jedan od istaknutijih autora je Ed Ruscha čija knjiga Dvadeset šest benzinskih postaja je 1962. godine postavila temelje žanra. Knjiga sadrži 26 benzinskih postaja na američkoj Route 66 od Los Angelesa do Oklahome, a ideja je bila ispričati priču ceste nizom fotografija koje je potrebno listati.

Za razliku od Rusche koji je u svojim knjigama redovito koristio fotografije, Dietera Rotha je, primjerice, znatno više zanimala materijalnost knjige kao objekta, pa je u nju često intervenirao rukom. Upravo zato žanr knjige umjetnika postaje sve rašireniji tijekom sedamdesetih jer kroz tu se formu izražavala dematerijalizacija umjetničkog objekta. Ipak, iako su knjige umjetnika formatom umjetničko djelo učinile dostupnijim, svejedno je nastali objekt ostao glavni nositelj značenja. Neizostavan su primjer knjige umjetnika Mladena Stilinovića, izrađene rukom, najčešće korištenjem siromašnih, lako dostupnih materijala. U razgovoru s Brankom Stipančić, objavljenom u Poletu 1975., izjavio je: “Knjige sam radio rukom, jer mislim da moje knjige ne bi štampao nitko, a kad i bi, potrošio bih više vremena tražeći i uvjeravajući nekog izdavača, nego što mi je potrebno da napravim dovoljno takvih knjiga.”

Upravo se problem adekvatnog izdavača pokazao ključnim i za knjigu Prostori, priče, geografije Ane Bilankov, multimedijske umjetnice s berlinskom adresom. Knjiga obuhvaća umjetničin opus u posljednja dva desetljeća, zbog čega ima karakter monografije, no raspored tematskih cjelina nije kronološki, a pridružene su im i četiri fikcijske priče koje potpisuje umjetnica. Knjiga je trebala izaći u jesen 2017. godine, no u završnoj fazi projekta izdavač se odlučio povući, zbog čega je najveći dio namjenskog novca za publikaciju propao. Knjiga je tako zaglavila u PDF formatu, a umjesto opsežne knjige na 228 stranica, materijalizirana je izložba Prostori, priče, geografije ili (Ne)mogućnost jedne knjige u Institutu za suvremenu umjetnost.

No svrha izložbe nije bila reprezentirati knjigu – štoviše, nijedan izloženi objekt nije podsjetio na knjigu. Fragment sadržaja knjige predstavljen je u svega nekoliko fotografija izloženih u prvoj prostoriji. Odabrane fotografije iz ciklusa predstavljaju noćne motive Berlina i Miamija. Berlinske fotografije bilježe pokušaj oživljavanja istočnog dijela grada kroz izgradnju zabavnog parka. Tako je fotografija boksača usred borbe postavljena nasuprot fotografiji četiriju brodića u obliku labudova, od kojih su dva obezglavljena ilustrativno progovorila o uspješnosti tog oživljavanja.

Za razliku od figurativnih motiva noćnog Berlina, u Miamiju su zabilježene svjetlosne kompozicije. Na jednoj je neonski datum, dok drugu čini devet apstraktnih fotografija gdje mnoštvo svjetlosnih motiva u mraku podsjeća na krijesnice, kako je zamijetila Leonida Kovač. Fotografije poput uvertire najavljuju grand finale koji posjetitelja očekuje u drugoj prostoriji. Rotirajuća disko kugla baca svoje odbljeske stvarajući začudnu atmosferu disko večeri koja nikad neće početi. Umjesto plesne groznice, u centru stoji visoki bijeli kubus na kojem se nalazi pozlaćeni USB stick s ugraviranim natpisom “the book”, osvijetljen malom lampicom da ga se ne bi zaobišlo te natkriven staklenim kubusom radi dodatne zaštite.

Iako sadržaj knjige Prostori, priče, geografije ostaje nevidljiv posjetiteljima izložbe, ona je izložena u formatu u kakvom trenutno jest. Sve vrijeme, trud i rad pohranjeni su na maleni objekt bez mogućnosti da ih se doista pojmi. Osim USB sticka, sa strane na zidu je izložena obavijest o neodržavanju planirane promocije knjige, kao i zahvale. Također osvijetljena malenom lampicom, obavijest zapravo čini jezgru izložbe jer pojašnjava zašto su namjenska sredstva dobivena od Ministarstva kulture propala iako je knjiga u potpunosti gotova.

Tako je i Maria Eichhorn, njemačka umjetnica koju prvenstveno zanimaju strukture u pozadini radnih odnosa, za svoju prvu samostalnu izložbu u Velikoj Britaniji u galeriji Chisenhale 2016. godine izložila instalaciju 5 weeks, 25 days, 175 hours. Odnosno, nije izložila ništa, već je umjesto izložbe izvjesila obavijest kojom je obznanila da za vrijeme trajanja izložbe osoblje galerije neće raditi. Sva sredstva za produkciju paradoksalno je uložila upravo u njihov nerad. Međutim, to što njena izložba nije materijalizirana ne znači da nije postojala, baš kao što činjenica da knjiga Ane Bilankov nije otisnuta ne znači da je zaista nema.

Do sada je Ana Bilankov objavila jednu knjigu umjetnice – Izmisliti prostor, 2004. godine, kao nadogradnju istoimene izložbe u Galeriji Nova. Naslov te knjige označava štošta karakteristično za njenu umjetničku praksu, od konstantnih migracija uslijed kojih dolazi do gubitka temeljnog prostora do neprestane potrage za onim prostorima između, mjestima koja često ostaju nezamijećena. A upravo međuprostori prožimaju njen rad, zbog čega i izložba u Institutu za suvremenu umjetnost funkcionira kao javni prostor u kojim je moguće ostvariti strukturu dematerijalizirane knjige.

Elektronička knjiga u ovom slučaju ne potiče samo na razmišljanje o (ne)mogućnostima elektroničke knjige umjetnika, već upućuje na znatno veći problem podržavanja umjetničke produkcije koja redovito ovisi o nepredvidivoj samovolji onih koji ih financiraju, čak i kada je sve poznato, a ugovori potpisani. Umjesto sigurnih zaključaka, umjetnici su tako prepušteni držanju figa bez obzira na to koliko projekt bio dobro napisan i tko stoji iza njega.

Prepuštenost takvoj opetovanoj lutriji vraća nas promišljanju Stilinovićevih riječi o samostalnoj izradi knjiga umjesto traženja idealnog izdavača. To nipošto ne bi trebalo značiti da umjetnik (p)ostaje prepušten sam sebi u iznalaženju sredstava ili da se ne prijavljuje na javne natječaje, već da možda najčvršći oslonac treba tražiti unutar umjetničke scene. Iako takva podrška podrazumijeva uglavnom simbolični kapital, možda je jačanje već postojećih veza način putem kojeg je moguće djelovati na mijenjanje postojećih modela financiranja.

Kao što ističe Hito Steyerl u tekstu If You Don’t Have Bread Eat Art: Contemporary Art and Derivative Fascisms, upravo su umjetnici i drugi protagonisti umjetničke scene ostvarili ključnu ulogu u financijskom i simboličnom podržavanju umjetničke produkcije. U tom svjetlu, izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost moguće je iščitati i kao akt stvaranja javnog prostora umjesto knjige – prostora koji je umjetnici, neugodnom obratu usprkos, omogućio adekvatnu podršku njenom radu.

Izložba Ane Bilankov, hrvatske umjetnice koja živi u Berlinu, prva je suradnja između umjetnice i Instituta za suvremenu umjetnost, nastala povodom knjige po kojoj je i izložba naslovljena, Prostori, priče, geografije / Spaces, Stories, Geographies, knjige koja istovremeno i postoji i ne postoji i kojoj je ova izložba posvećena.

“Najnoviji rad na izložbi, ambijentalna instalacija Knjiga (Odsustvo) _ Engleski/Hrvatski_228 str._225 x 290 cm  nastao je iz pitanja kako prevesti bizarnost okolnosti u kojima sam se našla posljednjih nekoliko mjeseci, želeći konačno i materijalizirati svoju umjetničku knjigu u koju je uložen ogroman trud mojih suradnika i mene kao autorice, u neki reducirani i apsurdni vizualni izraz. Paralelno pokušavam pomaknuti taj nemili aktualni i lokalni “realitet” nepostojanja konkretne knjige u viziju neke apstraktnije i globalnije budućnosti, svojevrstan “turbofuturizam” post digitalnog izdavaštva, u kojem će jedini legitimitet postojanja imati “knjiga” u digitalnom obliku – ovdje konkretno na metalnom USB-stiku s ugraviranim natpisom “The Book” -, a promocija knjige postaje nijema zabava pod svjetalcima rotirajuće disko kugle” kaže o projektu Ana Bilankov.

U sklopu izložbe, u srijedu 20. prosinca u 15 sati održava se razgovor s umjetnicom koji će moderirati Leonida Kovač i govoriti o Aninom radu.

Na izložbi se može vidjeti i izbor fotografija iz knjige.

Izložba ostaje otvorena do 30. prosinca 2017. Više potražite ovdje.

Fotografski rad Ane Bilankov, specifično onaj njegov segment fokusiran na “geografiju sjećanja”, nabijen je osobnim pričama i jedinstvenim, “migrantskim” pogledom na svijet. Ovim riječima ljubljanska Galerija Photon najavljuje izložbu Shadowing the Black Square ugledne hrvatske fotografkinje i multimedijalne umjetnice s berlinskom adresom koja se otvara 4. listopada.

“Potraga za novim prostorima i otkrivanje novih prostora – i fizičkih i psihičkih – u samom je središtu njenog rada, a umjetnica specifičan interes pokazuje prema ‘interprostoru’, kojega pokušava ispuniti istraživanjem i prekopavanjem privatnih i kolektivnih sjećanja.  Ono što je zajedničko svim izloženim radovima, nastalima u raznim periodima umjetničina ‘izmještenja’, jest problematika kolektivne amnezije”, ističe se.

Na izložbi Shadowing the Black Square bit će prikazani i njeni fotografski i njeni video radovi: War and Revolution, Revolutionary Reality Show, Shadowing the Black Square: Moscow Fragments, 200 Roubles, Without Title (Berlin Teufelsberg).

Ana Bilankov u Zagrebu je završila studij povijesti umjetnosti i germanistike, a potom nastavila studirati fotografiju i medijsku umjetnost u Velikoj Britaniji i Njemačkoj gdje je, na berlinskom Universität der Künste, privela kraju poslijediplomski studij. Radi u poljima konceptualnog i eksperimentalnog videa, fotografije i instalacije, a do sada je svoj rada izlagala samostalno i grupno u nizu galerija i muzeja u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, SAD-u i Rusiji. Živi i radi u Berlinu. 

Više o njenom radu potražite ovdje. 

Ana Bilankov multimedijalna je umjetnica rođena u Zagrebu. Živi i radi u Berlinu i Zagrebu. Njezina konceptualna i kontekstualna umjetnička praksa uključuje medije kao sto su fotografiija, video/eksperimentalni film, video instalacija i tekst. Studirala je povijest umjetnosti i germanistiku na Sveučilištima u Zagrebu i Mainzu (diplomirala u Zagrebu), umjetničku fotografiju na Wiesbadener Freie Kunstschule, te postdiplomski studij ”Umjetnost u kontekstu” (M.A.) na Universität der Künste u Berlinu i University of the West of England u Bristolu, UK. Dobitnica je više stipendija za studijske boravke u inozemstvu, kao sto je stipendija Berlinskog Senata za kulturu za New York 2014., kada je bila pozvana i na postproducijsku rezidenciju u The Wexner Center for the Arts, Columbus, Ohio, USA. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i grupnim izložbama, a njezini eksperimentalni video radovi prikazivani su na više filmskih i video festivala, na kojima je i nagrađivana. Neka od mjesta uključuju MSU, Zagreb (2015, 2012, 2010); Collegio Armeno Morato/Palazzo Zenobio, Venice (2015); Dazibao Centre de Photographies Actuelles, Montreal (2014); Kino Siska (Ljubljana, 2014); Collegium Hungaricum Berlin i Media Art Fair Essen (2013); Residency Unlimited (New York, 2013); 29. Kassel Documentary Film and Video Festival (2012); Kino Arsenal, Berlin (2011); 25. FPS International Festival of Experimental Film (Zagreb, 2010); MMSU (Rijeka, 2009); Galerie Artneuland Berlin (2009); Galerie Weisser Elefant (Berlin, 2007); 1st Moscow Biennale, Museum of Contemporary Art Moscow (2005).

Izložba New Town Future Film dio je tematskog ciklusa izložbi pod nazivom Vrijeme. Izložba ostaje otvorena od 14. prosinca u 20 sati do 18. prosinca od 16 do 21 sat.

Film Ane Bilankov, čija će se projekcija održati 14. studenog, govori o osobnoj i kolektivnoj amneziji tijekom političkih promjena i rata početkom 90-ih godina u Hrvatskoj. Struktura paralelne montaže prati intervju s autoričinom 97-godišnjom bakom, koja se pokušava prisjetiti svoje mladosti kao učiteljice u antifašističkom pokretu tijekom Drugog svjetskog rata. Povod njezinoj priči su fotografije u knjizi Škola u ratu i revoluciji, koju je napisao bakin muž i autoričin djed. Bilanko te slike izmjenjuju sa snimkama fragmenata sada nepoželjnih knjiga njihove privatne biblioteke te isprepliće bakinu priču s izjavama nekolicine zagrebačkih intelektualaca na temu ideološkog čišćenja javne literature, koje se od strane nove vlasti programatski obavljala tijekom 90-ih godina. Film U ratu i revoluciji svoju je premijeru imao prije godinu dana u Berlinu, na izložbi postjugoslavenske umjetnosti Spaceship Yugoslavia – The suspension of Time.

Ana Bilankov rođena je 1968. godine u Zagrebu. Završila je postdiplomski studij Umjetnost u kontekstu, Universität der Künste Berlin, 1996-1998, Studij umjetničke fotografije na Wiesbadener Freie Kunstschule, Wiesbaden te Studij povijest umjetnosti i germanistike na Sveučilištima u Zagrebu i Mainzu (diplomirala u Zagrebu). Radi u mediju fotografije, videa i video-instalacije. Živi i radi u Berlinu i Zagrebu.

KP