Kao inspiraciju za zvučnu instalaciju Lebdeći kodovi, Ralf Baecker navodi McCulloch-Pitts perceptrone, prve matematičke modele umjetnih neurona. “Umjetni neuroni oponašaju funkciju bioloških neurona primajući informacije i donoseći binarne odluke o aktivaciji na temelju prelaska zadanih vrijednosti. McCulloch-Pitts perceptroni jednostavni su modeli danas vrlo složenih umjetnih neuronskih mreža koje se koriste između ostalog i u umjetnoj inteligenciji”, piše u najavnom tekstu Olge Majcen Linn.

Koristeči svjetlosne i zvučne signale, instalacija reagira na svoju okolinu i publiku. Kustosica dodaje: “Reaktivnost instalacije sastavljene od neurona nalik McCulloch-Pittsovim perceptronima omogućuje dinamičnu izmjenu informacija unutar mreže, stvarajući osjećaj da je taj umjetni sustav zapravo živi organizam. U svom jednostavnom, ali sofisticiranom dizajnu, instalacija podsjeća na procese u prirodi, stvarajući vizualni i auditivni doživljaj koji poziva na kontemplaciju i interakciju i otvarajući tako prostor za razmišljanje o suptilnim poveznicama između života i tehnologije”.

Ralf Baecker umjetnik je i istraživač, čiji radovi nastaju na raskrižju umjetnosti, znanosti i tehnologije. Njegove instalacije i autonomni strojevi potiču razmišljanje o kompleksnim tehnologijama i njihovom društvenom utjecaju. Ovo je treći put da svoj rad predstavlja u KONTEJNER-u.

Ulaznice za odrasle iznose 3 eura, za učenike i studente 2 eura, obiteljska ulaznica je 4 eura, a za grupe (10 do 30 osoba) 1 euro po osobi.

Izložbu možete posjetiti do 24. studenog.

Više informacija o izložbi možete pročitati na web stranici i društvenim mrežama KONTEJNER-a.

Prema predgovoru Ane Bedenko, Borovac kroz ksenofeminističku prizmu zagovara stratešku upotrebu tehnologije kako bi preispitala norme koje oblikuju naš svakodnevni život. Njezina umjetnička praksa usmjerena je na pitanja djevojaštva, ženskog tijela, seksualnosti i autonomije. Kao Hrvatica sa sjedištem u Amsterdamu, Borovac dekonstruira motive narodnih folklornih formi i istražuje dinamiku patrijarhalnog utjecaja na rodne odnose, pri čemu se njezini radovi aktiviraju izvedbama i interakcijom s posjetiteljima. 

Ines Borovac (1996.) je multidisciplinarna umjetnica i dizajnerica. Njezini su radovi izlagani na međunarodnim platformama kao što su Ars Electronica, MU Hybrid Art House i HDD Galerija. Od 2022. zajedno s Ginevrom Petrozzi, Borovac djeluje kao suosnivačica umjetničko-dizajnerskog dvojca Xsenofemme.

Izložba je otvorena do 16. studenog.

Ulaz je besplatan.

Više informacija o izložbi možete pročitati ovdje.

Uskoro, u srijedu 17. travnja u 20 sati, u Pogonu priređuju pizza party Happy Hour of Renouncing Ambition, participativnu situaciju u kojoj će s publikom razmišljati, razgovarati, sastavljati popise i jesti pizzu te podijeliti svoje metode istraživanja ‘običnog’ u svijetu koji zahtijeva ‘izvanredno’. Tim povodom, donosimo intervju u kojemu članice_ovi tima govore, pretražuju se i dopisuju o kolektivnom procesu i interesima, anomalijama, uspjesima, promašajima, žongliranju i drugim metodama nošenja s pritiscima i posvemašnjom nestašicom vremena koja vlada u kulturnom sektoru.

Što se pojavi kada upišete vlastito ime u tražilicu, i vjerujete li da vas rezultati dobro predstavljaju? Za što biste iz vašeg rada voljeli da se pojavi prvo, na vrhu, i zašto?

Nismo se osjećali_e najugodnije s guglanjem samih sebe, pa smo odlučili pretražiti jedni druge i za ovu priliku prepustili_e Secret Santa Online Toolu da iz grupe izabere tko čije ime pretražuje. 

Ana: Ovo je vjerojatno prvi put da guglam nekoga “na naredbu”, kao zadatak. Ne znajući što mogu očekivati, ulazim u pretragu otvorenog uma, naoružana samo osobnim (doduše, Zoomom posredovanim) iskustvom Maxa. Osjećaj je pomalo čudan, kao da zabadam nos – voajerka; osjećam potrebu da mu obznanim sve što “otkrijem”, kako bi postalo dijeljeno, manje skriveno…

Maximilian Lehner. Prvo, naravno, Instagram. Ne otvaram ga, već ga imam u svom mobitelu, u timu si stalno šaljemo memeove. Nailazim na par lažnih LinkedIn profila, krivi Maxovi, puno ljudi koji se bave financijama; i onda prepoznam njegovo lice, ozbiljno, ali nježno, s nagovještajem osmijeha. Max nema razloga za brigu, njegova online persona se čini vrlo “ispeglana”, biografija konzistentna i posložena, baš onako kako bi bilo tko poželio da ga/ju se na internetu pronađe.

Malo iznenađenje – postoji SoundCloud profil – kustos / filozof / glazbenik? Inače mi se jako sviđa kako razmišlja, tako da mu dobro pristaje uloga “filozofa”. Nažalost, sve je s profila uklonjeno pa mi Maxove muzičke vještine ostaju nepoznate, barem za sada…

Primjećujem lijepu ravnotežu akademskih referenci i kustoskog rada, radionica i članaka, gubim pojam o vremenu istražujući njegove tekstove na Artforumu i nenamjerno mu šaljem obavijest Academia.edu (sada zna da sam njuškala). S obzirom na to da se bavimo pojmovima anomalije i neuspjeha, čini se da Max ima zaista uspješnu profesionalnu putanju – možda je tako uvijek, ono što mi doživljavamo kao neispravno i nelogično, vanjskim se promatračima_cama čini kao uspjeh.

Žao mi je Barbare koja mora isplesti kvazisuvisli narativ o tome kako me pretražuje na Googleu… Impresionirana sam i pomalo zastrašena Maxovom profesionalnošću i profinjenom ozbiljnošću. Osjećam da sam mu bliža kad otkrijem Instagram profil badcurating.inc – nagovještaj zaigranosti, čini se osobnijim. Konačno imam dojam da ga prepoznajem među svim zastrašujuće profesionalnim rezultatima pretrage, pritišćem “follow”.

Adrijana: Zanimljiva je pozicija u koju smo dovedene_i ovim pitanjem. Da se gledamo na internetu. Tragovi naših prošlih aktivnosti i biografija koje uglavnom počinju u godinama produktivnog / profesionalnog života žele uspostaviti neku vrstu slike, projekcije uspjeha ili stila života. Izvor tjeskobe, koje smo se otresli u našim video pozivima, zajednički guglajući jedni druge i dijeleći anegdote i pozadinske priče vezane uz ta pretraživanja. Zatim smo promijenili pitanje i umjesto da gledamo u vlastitu sliku, odlučili smo gledati jedni druge. Mene je zadesilo pretraživanje Barbare. To je bilo jako lijepo iskustvo. Čitanje o Barbarinom radu i pregledavanje njezinih tekstova koje sam pronašla online vjerojatno će biti korisno za naš budući zajednički rad. Tako da je ovo možda bilo zanimljivo pitanje kao poticaj za timski rad, ali pomalo je nezahvalna pozicija za pisanje :). No, probat ću nešto:

Ona (koja sam ja u ulozi stalkerice ili možda predane pratiteljice) biva potpuno zaokupljena Barbarinim tekstovima, od onih koje je pisala u ranim dvadesetima do današnjih. Dopustila je da je vode osjećaji divljenja i poistovjećivanja, znajući da to stvara iluziju bliskosti, a možda i neka pogrešna tumačenja. Primjećuje da postoji rupa u njenom poznavanju referenci iz popularne kulture, ali bez obzira na to, njih dvije imaju toliko toga zajedničkog! Zanimaju ih afektivne perspektive, novi formati zajedništva, emocije – posebno one neizvjesnosti i nesigurnosti – i još jedna stvar koju ne treba otpisati kao nevažnu: obje vole mijenjati frizure.

Max: Guglao sam Dunju – nekoliko puta jer bi mi pažnja svaki put pobjegla prije nego što sam počeo pisati. 

Fotografije iz internetskog časopisa svaki put se ističu među ostalim rezultatima pretraživanja. Svaki put bih provjeravao članak za koji sam znao da je Dunjin. Ali ovaj put mi je Ledena bajka odmah privukla pažnju. Dunja nije sama na fotografiji, ali posjet stranici mi govori da je ona snimila ove primamljive Disney-fan fotografije. Između pokušaja da shvatim njezinu teoriju i pametne tekstove i uviđajući da njeni interesi premošćuju pop kulturu i teoriju, lijepo je vidjeti kako se pokazuje još jedan dio njezine osobnosti. Anomalija u akademskoj zajednici i umjetnosti može biti kada netko radi nepovezane stvari, stvari koje možda čak i ne usavršuje. Najvjerojatnije nikada nije bila namjera da se stvori takva slika u javnosti. Ali utješno mi je što drugi ljudi nemaju linearne biografije koje pokazuju na jednu metu.

U razgovorima koje smo vodili kroz naše zajedničko guglanje, primijetio sam da je tražilica otkrila ono što bismo radije sakrili. Možda to naglašava činjenicu da me veseli vidjeti stvari koje ne odgovaraju nekakvoj uglađenoj javnoj slici. Moram se ispričati Dunji što kopam po tom časopisu koji uvijek iskoči. Lijepo je što radi i druge stvari, ali to naglašavam samo zato što sam je upoznao sa svim njezinim znanjem (također sam pronašao njezine publikacije koje zvuče jako dobro. Moram pročitati njezine uvide o arhivi osjećaja, i esej o ljubavnim odnosima… ).

Dunja: Guglala sam Adrijanu za ovaj naš mini projekt i odmah mi je sinulo nekoliko stvari. Prvo, shvatila sam da se njezina umjetnička praksa bavi pojmovima arhiva, (“ljepljivosti”) emocija, utjelovljenjem, itd., što je uvelike rezoniralo sa stvarima na kojima volim raditi i kakve me zanimaju u mom pisanju. 

Drugo, njezina je web stranica prvi rezultat koji mi je iskočio na Googleu i odmah me na njoj hipnotizirala fotografija (njezine?) ruke u tropskoj šumi prekrivenoj nečim što bi moglo biti ili tropska biljka ili voće ili gljive ili neki drugi organizam. To me natjeralo na razmišljanje o vanzemaljcima i alijenaciji, otuđenosti, spajanju tijela i stvaranju anomalijskih novih stvorenja, i to mi se jako dopalo. Mislim da je ova fotografija izvrstan primjer njenog rada i umjetničke prakse. Također me zapanjio još jedan primjer “ljepljivosti” u njezinu radu, a to je fotografija Adrijane s vilenjačkim ušima. Takva me luckastost i razigranost oduševila. Osjećam da se radi o demonstraciji čudesnosti kakvu možemo osjetiti kada same sebe ne shvaćamo previše ozbiljno.✨

Barb: Prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu kada je Secret Santa Online Tool dodijelio Anu bila je: “Pih, ovo ne bi trebalo biti preteško.” Dosad mi se Ana činila kao osoba koja je profesionalno usredotočena, temeljita i radišna – ukratko, lako “ugugljiva”.

Sjećam se da sam je upoznala prije nekog vremena, na internetu, kad smo obje bile dio žirija za jednu umjetničku rezidenciju. Ane se sjećam kao jedine osobe iz grupe s kojom sam se u potpunosti slagala. Artikulirala je sve što sam i sama namjeravala izraziti, ali za razliku od mene, nije se upuštala u strastvene monologe, struju svijesti. Jasno je artikulirala svoje misli (poštujući sintaksu!), pružala inteligentne uvide i pritom je bila vrlo ljubazna.

Shvaćala sam je ozbiljno i željela sam joj se svidjeti.

Google pretraživanje potvrdilo je moje sumnje. Ana održava dosljedan profesionalni profil pun postignuća. Surađivala je s mnogim uglednim domaćim i međunarodnim organizacijama, institucijama i događanjima. Otkrila sam njezin trajni interes za arhitekturu, povijest umjetnosti i izdavaštvo. Sve što je radila činilo se dobro urađeno, i impresioniralo me!

U nadi da ću pronaći kakvo iznenađenje, neobičnost ili simpatičan eksces, upustila sam se u misiju stalkanja njezinih hobija, interesa, osobnog života. Njezin Facebook profil nije se pokazao kao vrijedan resurs. Kao i ostale milenijalke_ci koji rade u kulturi, Ana ga koristi samo kako bi obavijestila svoje prijatelje o događajima koje organizira ili u kojima sudjeluje. Većina objava su tegovi, pa sam pretpostavila da Ana odobrava, ali potajno možda prezire samopromociju. Živio takav stav!

Proučila sam Anin filmski ukus – uglavnom klasici i indie, što mi je potpuno imalo smisla. Bilo mi je zanimljivo u njenom izboru pronaći Easy A, jer je to jedini klasični tinejdžerski film koji bih ja ocijenila tvrdom trojkom. Napravila sam mentalnu bilješku da Anu nekad pitam o tome.

Otkrila sam i da Ana uživa u jahanju, indie glazbi i srednjovjekovnoj umjetnosti. Bilo je to previše nasumičnih informacija koje su se na kraju čudno stopile u mom umu, što je završilo tako da sam je krenula zamišljati kao neku vrstu kaubojke, koja sluša popularne YT srednjovjekovne verzije indie klasika dok jaše u zalazak sunca i sluša ovako nešto. 

Anini profili na društvenim mrežama razotkrili su i da je Ovan. To me iznenadilo jer poznajem nekoliko znatno melodramatičnijih Ovnica. No, kako nemam boljih ideja o tome što raditi s ovom informacijom, i budući da smo sve ovo vrijeme razgovarale o poslu i slobodnom vremenu, odlučila sam provjeriti koji je lik Ana lik iz Bijelog lotusa prema njezinom horoskopskom znaku. Iznenađujuće, Ovan je spojen s Cameronom Sullivanom, drskim investicijskim menadžerom i samoprozvanim vođom odmora parova u drugoj sezoni.

To me navodi da predvidim dva moguća ishoda za našu radnu grupu: a) Ana se razotkriva kao potpuna gadura i preuzima naš kolektivni radni proces, ili b) Anina karta otkriva složeniji skup zvjezdanih konstelacija i karakternih osobina. Navijam za drugu opciju, ali iskreno, prva bi bila puno više u duhu anomalije!

Što za vas znači anomalija? (odgovore primamo u svakom formatu osim teksta – meme, gif, video, črčkarija 🙂 itd.)

Dunja:

Ana:

Can the anxiety stemming from the lack of control over one’s trajectory and the fear of mediocrity and aimlessness be reframed as a unique kind of freedom? Turning the fear of  not being perceived or read clearly/easily into the question – would you want that?

Može li se tjeskoba, koja proizlazi iz nedostatka kontrole nad vlastitom putanjom i straha od prosječnosti i besciljnosti, preoblikovati u jedinstvenu vrstu slobode? Pretvaranje straha da vas netko ne percipira ili ne može jasno/lako pročitati u pitanje – biste li to uopće željeli_e?

Adrijana:

Barb: Zahvaljujući našim razgovorima, trenutno vidim anomaliju kao prosječnost, nešto što pripada “lošem ukusu”, populističko… Prilažem moodboard sa snimkama zaslona mog mobitela za koje se nadam da će imati smisla.

Max: Potaknut našim brojnim razgovorima o ideji prosječnosti, sada sam skloniji razmišljati o pojavi nečega što je svima OK kao o anomaliji. Izbjegavanje potrebe da budemo posebni, sada mi to postaje anomalija…

https://www.instagram.com/p/BS4KktbBbq4/?utm_source=ig_web_copy_link

Postoji li neki vaš profesionalni propust ili pogrešna procjena koja je bitno utjecala na kasnije odluke, i jeste li o tome spremni_e razgovarati?

Ana: Imam neki tip problema s ovim pitanjem, tj. ne znam kako mu pristupiti, jer ono podrazumijeva ideju da zeznete nešto, napravite strašnu pogrešku, a onda naučite iz toga i grešku više nikada ne ponovite. Uključuje puno konačnosti, kao da se sve vrti oko točnih ili netočnih odgovora i poteza u životu, zatim i ideju žaljenja s kojim se često nosim, a rado bih je napustila. Time što uključuje puno odgovornosti i pritiska, takav način razmišljanja ne dopušta da se ideja o neuspjehu razvije, ne dopušta nam da sami definiramo anomaliju ili neuspjeh bez guranja svake odluke, trenutka ili radnje u binarne kategorije. To ne znači da bismo trebali ignorirati odluke ili razočaranja iz prošlosti a da iz njih ništa ne naučimo, ali mogli bismo ih naučiti tretirati kao iskustva, živjeti s njima bez stalnih trenja i hiper-analize, potencijal za neuspjeh također je potencijal za bilo što drugo, on je samo potencijal i proces. Sviđa mi se ovo razmišljanje Heather Havrilesky: “…ako slijedite svoje strasti, vaši nominalni ciljevi mogli bi završiti kao sporedna stvar u odnosu na stvarno zadovoljstvo procesa: uranjajući u granično apsurdne prakse, navike i ponašanja kojima se ne postiže mnogo, koji drugima izgledaju smiješno ili glupo, koji se pojavljuju kao teret ili nepotrebna gnjavaža na kalendaru, ali vam donose neki tajanstveni mir.”

Barb: I ja sam imala poteškoća s ovim pitanjem. Iako neuspjeh doživljavam ili kao vanjsku prosudbu ili kao unutarnji osjećaj oblikovan vanjskim čimbenicima ili predrasudama, postoje projekti na kojima sam radila s kojima nisam u potpunosti zadovoljna, situacije u kojima bih danas postupila drugačije i odluke koje danas ne bih donijela. Općenito, odbijam prihvatiti takav pogled na svoj rad; kada bih ga prihvatila, to bi značilo da poništavam svoje napore, da si uskraćujem priliku za preispitivanje, nadogradnju ili čak odustajanje na “zdrav” način. Međutim, opiranje takvoj percepciji može biti nevjerojatno iscrpljujuće. Unatoč želji da svoje profesionalne neuspjehe vidim kao (ne)namjerno protivljenje kapitalističkim idealima produktivnosti, ponekad čamljenje u samosažaljenju može biti jednako katarzično.

Dunja: Već neko vrijeme razmišljam o ovom pitanju i odvelo me nekim vrlo mračnim osobnim stazama, što pokazuje da u konačnici ne mogu odvojiti svoj profesionalni i osobni život. Neki bi to smatrali neuspjehom, ali moj me feministički rad uči da se radi o velikom uspjehu. Jednostavno rečeno, neke od mojih profesionalnih putanja mogle bi se smatrati neuspjesima, neke uspjesima, a te su se pozicije s vremenom pomicale i mijenjale, čineći naizgled jasnu granicu između “neuspjeha” i “uspjeha” vrlo mutnom i propusnom. Općenito izbjegavam vezati osjećaje krivnje, žaljenja ili srama uz svoje “neuspjehe” ili “uspjehe” jer bi to značilo odustati od osobne i profesionalne promjene, rasta, ponovnog promišljanja itd. U tom slučaju, ono što bi mi preostalo je hiperproduktivnost (uspjeha), a znam da bih u tome blaženo podbacila. Iskreno, oko toga bih se osjećala skroz OK.

Max: Ovo pitanje i svi mogući načini njegovog zaobilaska zapravo su me naveli na razmišljanje o idućem pitanju: imamo li odgovarajući narativni oblik za neuspjeh? Kada stvarno fulamo, kako govoriti o tome? Svaki put kad se približimo ovoj temi, na neki način to se pretvara u priču o uspjehu. Možda smo iz sveopće pozitivnosti raširene kroz serije i filmove našeg djetinjstva (i odrasle dobi), u kojima smo navikli vidjeti da se iz neuspjeha uvijek može nešto naučiti, naučili da u njemu postoji dobar element ili da čak postajemo bolji, jači ili koji god rast želite ubaciti u formulu.

Ali možda je riječ o nečemu vrlo jednostavnom: nismo navikli javno priznavati i dijeliti neuspjehe i pogreške. Većinu vremena ni ne primjećujemo svoje pogreške. Puno bolje prepoznajemo tuđe. Pa čak i kad postane očito da smo učinili nešto krivo, skloni smo svaliti odgovornost na nekog drugog ili na okolnosti. Dobro je razmišljati o neuspjesima, ali i načinima kako gledamo tuđi ili vlastiti neuspjeh. Često smo tako oštri prema pogreškama drugih, a velikodušni u prosuđivanju naših nedostataka i želimo ih vidjeti kao tuđu pogrešku. Načini da se pozabavimo time, kao i paradigmatski oblici za govor o neuspjehu, ono su što mi nedostaje za prevladavanje pomisli da bih previše razotkrio u javnom odgovoru na ovo pitanje – unatoč tome što ja stvarno volim govoriti o neuspjesima.

Adrijana: Da, gradim svoju praksu iz situacija i u prostorima gdje se takva iskustva mogu podijeliti, gdje se može govoriti o radu ne samo kroz sigurnosti, već i kroz sumnje. Dakle, gdje možemo govoriti o “profesionalnom neuspjehu” kao prilici da zamislimo kako raditi drugačije.

Recimo da u odnosu na uvjete za stvaranje postoje dva načina kako se može biti umjetnik_ca: jedan podrazumijeva da utjelovljujete predodžbu umjetnika kao kreativne osobe, koja jamči da možete razviti odgovarajuću umjetničku produkciju (a ideja “odgovarajućeg” (samo)nametnuta je sistemom evaluacije). Vježbate kako biti dosljedni, s jasnom vizijom i snažnim mišljenjima. Obećanje uspjeha je ono što ovaj put čini tako zavodljivim. Drugi bi put bio raditi s uvjetima, ne zato da bi ih se slavilo ili fetišiziralo, već da bi se razmislilo o tome koliko su oni specifično “vaši”, i vježbati znatiželjnu usmjerenu tome što se još može stvoriti, osim predodžbe koja se pojavila kad ste pomislili na prvog umjetnika. Zvuči lako, ali od trenutka kada to počnete raditi, vaše tjeskobe počinju: izvana možete izgledati kao da niste sposobni isporučiti rezultate, kao da “još niste tu”, kao da to je samo još jedan korak do “pravog” mjesta. I vi internalizirate ta razmišljanja, i sami često nesigurni jesu li vaši motivi stvarni. Kako bi ostala na ovom putu, putu koji pokušava djelovati “drugačije”, ne možeš biti sama; taj put moguće je stvoriti tražeći okruženja u kojima “uspješna isporuka” nije konačni cilj, a to implicira potrebu da se formati javnosti i načini vidljivosti ponovno razmotre i preosmisle.

Koje biste tekstualne ili audiovizualne sadržaje istaknuli kao važan izvor za promišljanje i komunikaciju o temama kojima se bavite?

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci zajedno smo istražile_i brojne teme; razgovarale_i smo o vremenu i nestašici vremena, posebno u odnosu prema hiperproduktivnosti, prekarnosti, freelanceanju, umjetničkom, kustoskom ili radu pisanja, te o tome kako provodimo vrijeme u svakodnevnom životu dok žongliramo sve svoje poslove.

Imamo srodne interese i polazišta, pa su se i teme koje promišljamo počele organski razvijati i granati u različitim smjerovima; otuda smo krenuli_e, i prilično smo se spontano se prepuštale_i određenoj temi/interesu – taj smo temelj razvijale_i kroz istraživanje raznih izvora i sadržaja, cijelo vrijeme ispitujući može li se ovakva vrsta rada uopće smatrati “poslom” (zasad se ne čini tako, ali možda je to poanta), i često se hvatajući u koštac s usklađivanjem naših ideja i navika hiperproduktivnosti s manje strukturiranim, ležernijim i spontanijim načinom suradnje, kroz učenje kako raditi kad nema uobičajenih ograničenja i očekivanja.

Ponekad, a pogotovo nakon što smo se upoznale_i i kako smo postajale_i sve bliže, učinilo bi nam se da su neki od naših sastanaka eksperimenti u razigranom radu – dopustile_i smo si da ostanemo “potiho” s nekim idejama o kojima smo razgovarale_i, u smislu odvajanja vremena za razmišljanje. Uz neke pomalo “blesave” domaće zadaće i grupne zadatke, razgovarali_e smo o predodžbama prosječnosti, što znači biti “basic” ili poštovati “normu”, i puno smo se igrale s idejama za ovaj mini-projekt.

Kako bismo zadržale_i fokus, zadavali_e smo si male istraživačke zadatke i zadaću, a zatim smo o tome zajedno raspravljali_e na našim sastancima. Bilo je lijepo vidjeti koliko je proces suradnje prirodan i lak.

Do sada smo u našim razgovorima spominjali Jacka Halberstama, Lauren Berlant, Jenny Odell, Ane Hjort Guttu, Shumona Basara, Martine Syms, Alinu Popa, Pamelu M. Lee, Leeja Edelmana, Saru Ahmed…

Happy Hour of Renouncing Ambition započeo je kao projekt Anomaly tima koji čine Barbara Gregov, Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner i Dunja Plazonja, kustosice_i, umjetnici_e i istraživači_ce koji su u istraživačkom procesu koji provodi udruga Kurziv (nakladnik Kulturpunkta) okupljene oko promišljanja neuspjeha, ambicije i prosječnosti. Kao dio programa Kritička dramaturgija: odučavanje, 17. travnja u 20 sati u Pogonu Jedinstvo članice_ovi ovog tima priredit će pizza party.

Događanje je participativnog karaktera, ulaz je slobodan i prethodna najava nije potrebna.

Njihovim riječima:

Od rujna se sastajemo na Zoomu gotovo svake nedjelje kako bismo raspravljali što za nas znači neuspjeh, bilo osobni, politički ili kolektivni. Često iscrpljeni i izmoreni od posla, koristili smo ovaj prostor i da podijelimo svoje trenutne promašaje, smetnje ili frustracije u vezi s poslovima, karijerama, ambicijama i ‘svijetom umjetnosti’.

Približavajući se kraju projekta, svoj proces i razmišljanja želimo s publikom podijeliti kroz format najsličniji našim teškim, ali radosnim nedjeljama – pizza party. 

Zamislite da smo na pizza partyju i igramo se boce istine. Čep boce stalno pokazuje na vas, a vi morate reći istinu!

Runda pitanja br. 1:

Jeste li ikada pokušali nešto što je završilo katastrofom? Što je to bilo? Postoje li neki uspješni neuspjesi kojima se sada možete smijati? Što je s onima koji nisu za smijanje? Tko po vašem mišljenju definira što je neuspjeh i zašto?

Runda pitanja br. 2:

Kad biste glumili u reality TV emisiji o ostvarenju svog najambicioznijeg cilja, koji bi joj bio naslov? Postoje li ambicije od kojih ste morali odustati? Kojih biste se (ne)zdravih ambicija s veseljem odrekli?

Runda pitanja br. 3:

Volite li pizzu? Sviđa li vam se Enya? Što kažete na Kennetha Branagha? Koji je vaš stav o Cowboy Carter albumu? Koja je vaša go-to basic stvar?

Jeste li ponosna_i basic bitch?

Ako niste, pozivamo vas da nam se pridružite i postanete jedna! 

Tijekom ovog happy houra razmišljanja, razgovora, sastavljanja popisa i jedenja pizze, nadamo se da ćemo kolektivno promisliti o svojim ambicijama i neuspjesima i prigrliti našu jednostavnu, prirodnu prosječnost.

———————————————————————————————————————

 P.S.: Radni jezik događaja je engleski.

ENGLISH:

Happy Hour of Renouncing Ambition started out as a project led by Barbara Gregov, Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner, and Dunja Plazonja, rethinking failure, ambition, and mediocrity. As part of the program Critical Dramaturgy: Unlearning, on April 17 at 8 p.m. in Pogon Jedinstvo, the members of this team will host a pizza party.

In their own words:

We have been meeting on Zoom since September, almost every Sunday afternoon, to discuss what failure, whether personal, political, or collective, meant for us. Often overworked and exhausted, we have also used this space to share our current flops, annoyances, or frustrations with jobs, careers, ambitions, and the art world.

As the project is reaching its end, we hope to share our thoughts and process with the audience in what seems to be the format most similar to our heavy, but joyous Sundays – a pizza party.

Imagine we’re at a pizza party, and we’re playing spin the bottle. The bottle cap keeps pointing at you, and you must tell the truth.

Question Round N. 1:

Have you ever attempted something that ended up being a disaster? What was it? Are there any successful failures that you can now laugh about? What about those that are not a laughing matter? In your opinion, who defines what a failure is and why?

Question Round N. 2:

If you were to star in a reality TV show about pursuing your most ambitious goal, what would the title be? Are there ambitions that you had to give up?  Which (un)healthy ambitions would you happily renounce?

Question Round N. 3:

Do you like pizza? Do you enjoy Enya? How about Kenneth Branagh? Where do you stand on Cowboy Carter? What is your go-to basic stuff?

Are you a proud basic bitch?

If not, we invite you to join us and become one!

During this happy hour of thinking, talking, list-making, and pizza-eating, we hope to collectively rethink our ambitions and failures, and embrace our plain, natural mediocrity.

———————————————————————————————————————

 P.S.: The working language of the event is English.

Prezentacija Anomaly tima dijelom je projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije provode Kurziv, Krytyka Polityczna i Maska Ljubljana.    

Kao i u prethodnim izdanjima programa, susrećemo se u formatu radnih grupa te umjetničkom i diskurzivnom programu koji uključuje razne formate: od pizza partyja, preko izvedbi, predavanja i izvedbenih predavanja do stand-upa. 

O konceptu

Polazeći od interesa da se uhvatimo u koštac s krivo naučenim znanjem i obrascima mišljenja i ponašanja koje smo internalizirali_e prolaskom kroz različite opresivne institucije, želimo istražiti parainstitucionalne oblike stjecanja, prijenosa i otkrivanja znanja u kulturi i umjetnosti. Zanimaju nas metodologije i principi rada koji propitkuju (i zadirkuju) čvrste autoritete, institucionalne mehanizme verifikacije umjetničkog i kulturnog rada, kao i pedagoške metodologije kakve prevladavaju u formalnom obrazovanju. 

Temu odučavanja razvijamo istražujući nekoliko smjerova: zaboravljeno i zanemareno znanje, znanje marginaliziranih i deprivilegiranih skupina, utjelovljeno i situirano znanje. Na taj način, pristupamo znanju kao onome što možemo ponovo naučiti, što je ponekad bolje zaboraviti i što je ponekad zaboravljeno, a ne bi trebalo biti, razmišljajući kako učenju i znanju možemo dati nova razumijevanja, njegujući pritom interes i za sve ono što (uvriježenim pristupima) znanju konstantno izmiče.

Radne grupe: duša, uljezi i vrane

Filozofkinja i članica umjetničkog kolektiva Chto Delat Oksana Timofejeva održat će radnu grupu Psihoantropologija za neljude. U ovoj ćemo se radnoj grupi pokušati odučiti od tradicionalnih i konvencionalnih antropocentričnih načina mišljenja o odnosu između duše i tijela te potražiti alternativne psihoantropologije u raznolikosti neljudskih svjetova – od kolektivnih ontologija kojima nas mogu naučiti svjetovi biljaka i životinja do feminističkih epistemologija. 

Denice Bourbon, bečka queer feministička izvođačica, pjevačica, autorica, voditeljica, kustosica i stand-up komičarka koja u svojoj praksi koristi humor kao aktivistički alat, u radnoj grupi Ali doimaš se tako samopouzdano?! pozabavit će se “sindromom uljeza” (eng. impostor syndrome), zastrašujućim i iscrpljujućim stanjem koje je često uzrokovano klasizmom i patrijarhatom. 

Radna grupa Vranino jezero u vodstvu plesne umjetnice i pedagoginje Silvije Marchig izvrće principe klasičnog plesnog obrazovanja i poziva sudionike_ce na zajedničko istraživanje tjelesnosti kretanja i izvedbenosti tijela, na igru s predumišljajima i predrasudama o tijelu i pokretu te na otkrivanje nestabilnosti i dezorijentacije kao kreativnog stanja.

Radne grupe – vođeni suradnički procesi otvoreni svima zainteresiranima, uz prethodnu prijavu – traju 2 dana i održavaju se u popodnevnim satima. Detaljne opise i termine potražite na kraju najave.

Javni program: od ranjivih pozicija preko mediokriteta i lekcija do čudovišta

Umjetničko-diskurzivni dio programa otvaramo 17. travnja uz večer posvećenu reparativnim praksama, odnosno načinima djelovanja u kulturi i umjetnosti koji ne slijede unaprijed zadane pristupe niti postojeće okvire. Vizualna umjetnica Ana Kuzmanić u izvedbenom predavanju Prostor bez imena – ranjiva pozicija i sustavi provest će nas svojim životnim i obrazovnim putevima pogledom kroz prizmu disleksije prepoznate tek u odrasloj dobi (i osvrnuti se na birokratsko-tekstualni pritisak obrazovnog i umjetničkog sustava). Večer će zaključiti tim Anomaly (koji čine umjetnice_i i kustosi_ce i istraživači_ce Barbara Gregov, Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner, Dunja Plazonja), interdisciplinarna grupa okupljena oko promišljanja neuspjeha, ambicije i prosječnosti, koja će na pizza partyju pod nazivom Happy Hour of Renouncing Ambition s publikom podijeliti svoje metode istraživanja ‘običnog’ u svijetu koji zahtijeva ‘izvanredno’. 

Sljedećeg dana, 18. travnja, Oksana Timofejeva će u Udruženju hrvatskih arhitekata održati predavanje Što je duša, temeljeno na njezinoj nadolazećoj knjizi o zaboravljenom konceptu duše. Izvedbeni umjetnik_ca i komičar_ka Krõõt Juurak 19. travnja u Pogonu Jedinstvo održat će izvedbu Lekcija u kojoj preuzima ulogu učitelja_ice – baš zato što može. U humorističnom tonu nastavljamo i uz nastup Denice Bourbon, “kraljicu queer Beča”, osnivačicu i voditeljicu prvog tamošnjeg queer komičarskog kluba PCCC* koja će 23. travnja u Crnom Mačku izvesti stand-up naziva PRUDE.   

Kao završno događanje programa, 3. svibnja u Kunst Teatru održat će se izvedbeno predavanje DIS_Lecture: Nešto veoma posebno Dalibora Šandora, člana Per.Arta, novosadske skupine koja okuplja umjetnike_ce sa i bez invaliditeta i koja će se ovim gostovanjem po prvi put predstaviti u Hrvatskoj. 

RASPORED:

17.4. | Otvorenje Kritičke dramaturgije | Pogon Jedinstvo 

Ana Kuzmanić: Prostor bez imena – ranjiva pozicija i sustavi (predavanje) | 18h 

Tim Anomaly (Ana Bedenko, Adrijana Gvozdenović, Maximilian Lehner, Dunja Plazonja, Barbara Gregov): Happy Hour of Renouncing Ambition (pizza party) | 20h 

18.4. i 19.4. | Radna grupa Psihoantropologija za neljude  | UHA |

• voditeljica: Oksana Timofejeva

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

18.4.  |  Predavanje | Oksana Timofejeva: Što je duša? |  19h | UHA 

19.4. | Izvedba | Krõõt Juurak: Lekcija | 19.30h | Pogon Jedinstvo

• gostovanje se realizira u programskoj suradnji s Galerijom Močvara

22. i 24.4. | Radna grupa Ali doimaš se tako samopouzdano?! | Studio Ilica 

• voditeljica: Denice Bourbon

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

23.4. | Izvedba | Denice Bourbon: PRUDE | 21h | Crni Mačak

27. i 28. 4. | Radna grupa Vranino jezero | Liberspace

• voditeljica: Silvia Marchig

Više o radnoj grupi i voditeljici potražite ovdje.

3.5. | Zatvaranje Kritičke dramaturgije | Dalibor Šandor: DIS_Lecture: Nešto veoma posebno (izvedbeno predavanje) | 19h  | KunstTeatar

***

Kurziv i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) zahvaljuju Pogonu – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, Udruženju hrvatskih arhitekata (UHA), Srpskom narodnom vijeću, Liberspaceu, Crnom Mačku, KunstTeatru i umjetničkoj organizaciji Genijator na suradnji u realizaciji dijela programa.

Vizual potpisuje Zoran Đukić.

***

Program Kritička dramaturgija provodi se uz financijsku podršku Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo i Zaklade “Kultura nova”.

Segmenti Ane Kuzmanić i tima Anomaly dio su projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji Kurziv provodi uz potporu programa Kreativne Europe Europske unije, Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH te Ureda za Udruge Vlade Republike Hrvatske. 

Gostovanje Per.Arta realizira se uz podršku Srpskog narodnog vijeća. 

Kustoski kolektiv KONTEJNER – Biro suvremene umjetničke prakse organizira međunarodno događanje KONTEJNER 3.0 od 17. do 29. listopada. Uz novootvoreni prostor KONTEJNER-a u Odranskoj 1/1, predstavljanje umjetničko-znanstvenih projekata i suvremenih umjetničkih pristupa kojima se udruga bavi održat će se i u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Pogonu Jedinstvo i Petom Kupeu.

Program događanja, 17. listopada otvara EMAP izložba Živi sustavi – koncepti prirodne i umjetne drugosti u kolektivnim habitatima u MSU Zagreb s početkom u 19 sati. “Međunarodna izložba Živi sustavi – koncepti prirodne i umjetne drugosti u kolektivnim habitatima kustosica Olge Majcen Linn i Tereze Teklić predstavlja selekciju osam radova koji su u zadnje tri godine producirani u sklopu europske mreže EMAP – European Media Art Platform, najveće međunarodne platforme za rezidencije medijskih umjetnika u usponu”, piše u najavi.

U srijedu, 18. listopada počinje šestodnevno eksperimentalno zvučno događanje Gibanja u Pogonu Jedinstvo. “Ovogodišnje, treće izdanje eksperimentalnog zvučnog događanja Gibanja kustosice Davorke Begović donosi dvanaest inovatvnih prostorno-zvučnih i glazbenih nastupa među kojima se posebno ističu novo djelo meksičko-nizozemskog autora Huga Moralesa Murguie za modificirane strojeve umjesto glazbenih instrumenata, jedinstvena audiovizualna suradnja glazbenica Klare Lewis i Nik Colk Void s eksperimentalnim filmskim umjetnikom Pedrom Maiom, svjetlosno-zvučni performans udaraljkaša Sylvaina Darrifourcqa, elektroakustička komprovizacija glazbenika Pavla Jovanovića i Bojana Krhlanka te kultno djelo Corneliusa Cardewa Treatise u izvedbi i interpretaciji Jake Bergera“, najavljuju u Kontejneru.

Treći segment, Realities in Transition XR Camp – Prošireni svjetovi na temu virtualne stvarnosti otvara se 24. listopada u MSU Zagreb. Iz najave događaja: “Hibridni program XR kampa uključuje izložbu, audiovizualne i performanse proširene stvarnosti, brojne radionice i uzbudljiv diskurzivni program u kustoskoj koncepciji Ane Bedenko i Tereze Teklić te propituje teme kao što su umjetna inteligencija, ideja proširene stvarnosti kao nove zadane stvarnosti, korištenje ove tehnologije u polju edukacije i umjetničkog stvaralaštva, zamišljanje drugačijeg javnog prostora, upoznavanje etabliranih XR umjetnika i onih u usponu.”

Upravo s tim izazovom suočavaju se Ana Bedenko i Iva Maria Jurić, urednice novog izdavačkog projekta pod naslovom Arhitektura u…, nedavno predstavljenog javnosti u zagrebačkoj Galeriji Modulor. Naime, autorice su digitalni nered, zajedno s vlastitim procesom istraživanja i kompiliranja materijala pod krovnom temom arhitekture, odlučile materijalizirati u tiskanoj formi fanzina. Za potrebe izložbe pripremljena su dva broja, od kojih svaki obuhvaća jedan kutak širokog interesnog područja autorica. Prvi je posvećen okultnom u arhitekturi, dok ju se u drugom promotra kroz filter ludila, odnosno sudbine. Na 50-ak stranica A5 formata, u crvenom izdanju (Arhitektura u… Zoni okultnog) objedinjene su teme kultova, tajnih društava, misticizma, ezoterije i spiritualizma u arhitekturi. U zelenom je izdanju (Arhitektura u… Vrtlogu ludila/sudbine) pak naglašena veza između mentalnog stanja čovjeka i prostora u kojem obitava, uz nekoliko priča o nesretnim završecima građevina, njihovih arhitekata i stanovnika.

Na otvaranju izložbe jedan je posjetilac galerije samoizdane publikacije usporedio s “kabinetom čuda u formatu knjižice”. One se doista čitaju kao zbirka bezimenih eksponata i kolažiranih slika, misli i ideja koje su slobodno i intuitivno grupirane oko maglovite teme. Sadržaj je predstavljen bez očiglednog uređivanja i kontekstualiziranja, a privlači nas upadljivim naslovima i eklektičnim asamblažom mističnih grafika skrivenog konteksta. Publikacije nisu lišene izvora, no informacije o njima ipak su pospremljene na zadnjim stranicama. Prikupljeni materijal jest proizvod instantnog dojma i spontanih odluka autorica u trenutku ‘rudarenja’ digitalnim prostorom (i ponekom knjigom), no kako i same navode u izložbenom pamfletu: “(…) dosta je vremena i promišljanja ušlo u svaku temu, i puno uredničkog i kustoskog rada.”

U razgovoru s autoricama, samoprozvanim fanovima arhitekture, saznajem da je projekt prvotno zamišljen kao izložba s većim brojem tema i publikacija, ali ih je proces istraživanja i kompiliranja sadržaja, koji u promjenjivom intenzitetu traje još od početka 2021. godine, usmjerio ka užem tematu – i dalje pod arhitektonskim kišobranom – u formatu publikacije fanzinaškog štiha. Dijelom je to i zbog sirove naravi pronađenog materijala, koji je uglavnom preuzet ‘kakav jest’ i često izravno prenesen na papir u obliku ‘snimke zaslona’. Odabirom montažno-kolažnog pristupa i uradi sam karaktera fanzina autorice zaobilaze klasične istraživačke konvencije i namjerno se udaljavaju od sjajnih, ‘popeglanih’ i pretjerano dizajniranih publikacija tipičnih za prezentaciju arhitektonskog sadržaja. Iako je teško definirati što je točno fanzin, njegova je određujuća karakteristika upravo “mnogostrukost koja kao jedinu poveznicu ima tek praznu i otvorenu formu”. Ne postoji fiksirani sadržaj niti oblik. Odnosno, jedino pravilo jest da pravila – nema. Ta je politika nesputanosti upisana u vizualni kod prvih dviju publikacija. Prostor za igru u grafičkom oblikovanju, sa završnim pečatom dizajnera Nike Mihaljevića, pronađen je u kolažiranju fragmentiranih slika, neuređenog teksta i eklektične tipografije koja doprinosi auri začudnog i okultnog. Baš poput digitalne crvotočine koja nas transportira iz jednog kutka interneta u drugi, publikacija se prelijeva iz članka u članak bez jasnih granica između fenomena i ideja koje tematiziraju. 

U nastavku izdavačkog projekta autorice namjeravaju tematski proširiti priču o Arhitekturi u… (umetni fenomen). Projekt će preseliti, i u nekom smislu vratiti, u digitalni prostor, a ovisno o budžetnim okolnostima, autorice se nadaju tiskati i još koji broj. Prva dva izdanja uskoro će biti dostupna online, a oni koji ipak preferiraju listati mogu to učiniti u Galeriji Modulor do 14. travnja.

Suprotno, dakle, onome što bi se dalo zaključiti iz tradicionalnih povijesti umjetnosti i književnosti, koje se redom sastoje od muškaraca-genija, žene su oduvijek, na ovaj ili onaj način, participirale u tim poljima, i pritom ne mislim samo na njihovu ulogu kao muze ili modela. U slavnom tekstu Zašto nema velikih umjetnica (1971.) povjesničarka umjetnosti Linda Nochlin ističe da odgovor ne leži u pukoj “nesposobnosti ljudskih bića s maternicama umjesto penisa da stvore išta vrijedno”, već u okolnostima – institucijama, obrazovanju i pogledu na svijet – koje su ženama onemogućavale ravnopravnu participaciju u umjetnosti. Upravo nam zjapeće odsustvo polovice ljudskog roda iz službenih narativa o povijesti umjetničkog stvaralaštva najbolje govori ne samo o umanjivanju, brisanju ili prešućivanju doprinosa žena, već i o načinu formiranja samog umjetničkog kanona, koji je – ne treba posebno napominjati – suštinski Zapadni, bjelački, muški.

U tom kontekstu, projekti poput otvorenog arhiva/online baze Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija i utjecaji autorica Maše Poljanec i Maje Kolar svakako se doimaju kao inicijative koje treba pozdraviti, ne samo iz feminističke perspektive, već i kao doprinos izučavanju (povijesti) dizajna u Hrvatskoj općenito. Cilj je projekta, kako stoji u uvodnom tekstu, istražiti kontinuitet “ženske dizajnerske scene”, autorske dosege dizajnerica, utjecaj na suvremenike i današnje dizajnere, te okruženje i uvjete u kojima su djelovale. Ovaj nedovršeni arhiv, za kojeg su podaci prikupljeni iz različitih izvora, sastavile su mlade dizajnerice “u želji da se autorice iz prošlosti učine vidljivima, da se neke izvuku iz zaborava te da druge ne potonu u njega”. Dok su neke od predstavljenih autorica poznate barem unutar struke, neke se nalaze tek na popisima zaposlenika i suradnika dizajnerskih odjela tvrtki, ili su pak usputno navedene u različitim pregledima i publikacijama. Poljanec i Kolar, u suradnji s Anom Bedenko, pokušale su navedenim – zaboravljenim, nevidljivim – autoricama dati lice i na što cjelovitiji način prikazati njihove doprinose dizajnu kao profesiji, imajući na umu kontekst u kojem su djelovale. Online baza zasad sadrži gotovo 30 autorica koje je moguće pretraživati po abecedi ili kronološki, a na popisu se nalazi još 40-ak imena koja tek očekuju svoj unos. Baza je strukturirana na jasan i pregledan način, a dizajnerice je moguće pregledavati prema djelima, biografijama ili fotografijama (usput rečeno, pravo je osvježenje vidjeti fotografije žena pri radu, bilo u tvornici ili atelijeru).

Projekt je predstavljen istoimenom izložbom u HDD galeriji koju čine računala s pristupom bazi i 28 plakata posvećenih pojedinačnim dizajnericama, a posjetitelji mogu slobodno ponijeti primjerke plakata kući. Nažalost, ovakav tip predstavljanja (koje jedva da zaslužuje određenje izložba) nije osobito efektivan, čak ni ako uzmemo u obzir da nije riječ o klasičnom izlaganju, već prvenstveno o prezentiranju arhiva. Zapravo je riječ o dematerijaliziranom arhivu koji barata podacima umjesto predmetima (što je pomalo ironično s obzirom da se rečeni podaci odnose upravo na materijalne objekte), no opći dojam ipak bi bio puno upečatljiviji da su posjetitelji/ce imali/e priliku uživo vidjeti barem dio imaginarnog fundusa baze. Međutim, s obzirom na činjenicu da su ti predmeti razmješteni po različitim zbirkama i institucijama, ili da su izgubljeni, razumljivo je da bi taj zadatak iziskivao puno vremena, truda i novca. Uostalom, mnoge od njih već smo imali/e prilike vidjeti na izložbama kao što su Porculanski sjaj socijalizma – Dizajn porculana: Jugokeramika/Inker 1953. – 1991. (MUO), Skriveni dizajn – Odjel dizajna Končar 1971. – 1990. (HDD), Ivana Tomljenović Meller – Zagrepčanka u Bauhausu (MGZ), ili Marijina industrija ljepote – Marija Kalentić i Neva: dizajn ambalaže 1963.-1985. (MUO).

Od predstavljenih autorica izdvojila bih sljedeće. Jasenka Mihelčić i Marija Plavec Jeličić iskaču jer su se bavile dizajnom strojeva i aparata. Plavec Jeličić radila je na Odjelu za industrijski dizajn Elektrotehničkog instituta Rade Končar, gdje je projektirala različite proizvode, od kućanskih aparata do elektromotora, a u magistarskom radu analizirala je uredski radni prostor s aspekta čovjeka. Mihelčić je pak bila članica tima za razvoj proizvoda Instituta za alatne strojeve, a kasnije je radila u tvornici Prvomajska kao dizajnerica u timu Odjela za razvoj proizvoda, te je sudjelovala u pokretanju Društva dizajnera Hrvatske 1985. godine. Nada Falout, slikarica i dizajnerica prepoznatljivih plakata iz 1970-ih i ’80-ih za Gavellu i HNK, radila je i kao likovna terapeutkinja u bolnici Jankomir te je osnivačica prve znanstvene grupe za psiho-socijalni rad i radnu terapiju. Zatim, keramičko posuđe Milane Hržić, kojim je opremila niz javnih objekata, ističe se po minimalističkim, gotovo primitivističkim, formama i glini tople smeđe boje, a Dragica Perhač, stipendistica, a zatim i zaposlenica Jugokeramike, te Jelena Antolčić, prva dizajnerica u Pogonu porculana Jugokeramike, najpoznatije su po posuđu i setovima za domaćinstvo na kojima su koristile specifične uzorke.

Upravo je Perhač od profesora na Školi primijenjene umjetnosti dobila savjet neka se opredijeli za keramiku, jer, s obzirom da je žena, to je ipak primjerenije područje od, recimo, kiparstva. “Dok su umjetnost i industrijski dizajn dugo smatrani neprikosnoveno muškim teritorijem”, zapisala je Koraljka Vlajo, “primijenjena umjetnost – njihov omalovažavani hibrid – bila je društveno prihvatljivije područje ženskog interesa”. Ovdje dolazimo do teme koja, nažalost, nije dovoljno razrađena u projektu Dizajnerice, a tiče se različitog vrednovanja pojedinih – ne samo dizajnerskih, već i umjetničkih – disciplina ovisno o, s jedne strane, njihovim asocijacijama s muškom/javnom sferom (industrijski dizajn, grafika) ili ženskom/privatnom sferom (posuđe, tekstil), a s druge strane o prastarom pitanju podjele na “primijenjenu” i “visoku” umjetnost. Drugim riječima, za razliku od umjetnosti koja je samosvrhovita, može se reći da ona koja ima uporabnu vrijednost, a da ne spominjemo namijenjenost masovnoj proizvodnji, biva feminizirana, odnosno delegirana u prostor manje vrijednosti, a samim time rad brojnih dizajnerica, ali i dizajnera, osuđen je na “skrivenost na očigled” (poput rada u domaćinstvu!), odnosno na nevidljivost utoliko što čini sastavni dio svakodnevice, koju obično ne smatramo poprištem umjetnosti. Tako su dizajnerska rješenja, primjerice, Marije Kalentić (kozmetika Neva) ili Mire Tomičić (Saponia, Tvornica duhana Rovinj), koje su se bavile produkt dizajnom, do nedavno bila neprepoznata unatoč tome što je većina ljudi svakodnevno koristila proizvode koje su one dizajnirale.

Tu je i problem autorstva: činjenica je da rad koji je vezan uz oblikovanje ne možemo shvatiti kao primarno autorski. Rad u tvornicama osobito je nekompatibilan s idejom jednog/e autora/ice, već se smatra kolektivnim proizvodom. Kako navodi Ivana Mance u popratnom tekstu projekta, slabo poznavanje povijesti dizajna dijelom izvire iz neprikladnosti postojećih epistemoloških modela koji produkciju vrednuju isključivo kroz instituciju autorskog opusa. Teoretičar i arhitekt Bernardo Bernardi u tekstu O problematici primijenjene umjetnosti i o značenju inicijativne izložbe Prvi zagrebački trijenale ističe da je oblikovanje (ne još dizajn) suradnička aktivnost u kojoj različiti specijalisti “parcijalno analiziraju dijelove jedne kompleksne problematike”. Stoga, ako dizajn promotrimo kao “multidisciplinarnu aktivnost kojoj je umjetnička kreacija ishodište, a industrijska proizvodnja prostor realizacije”, vidjet ćemo da tradicionalna kategorija autorstva doista nije primjerena. U tom smislu pomalo zbunjuje zašto su se Poljanec i Kolar ipak odlučile za “autorski” pristup, no možda je u ovom trenutku važnije afirmirati individualne autorice, a traženje novih epistemoloških modela za dizajn će uslijediti u nekoj kasnijoj fazi.

Ivana Mance donosi i presjek trenutnog stanja u bazi dizajnerica, ukazujući na “heterogenost područja djelovanja i osobnih pristupa”, no naglašavajući kako ne želi sugerirati kontinuitet ženske dizajnerske prakse, a još manje njenu supstancijalnu rodnu specifičnost. S druge pak strane, ostaje činjenica da projekt nosi krajnje nes(p)retan naziv Dizajnerice, čime se rodno određenje automatski i nepobitno nameće kao zajednički nazivnik okupljenih dizajnerica. Jer što povezuje te brojne žene, koje su djelovale u razdoblju od 50 godina u različitim kontekstima i koje su se bavile različitim granama dizajna, ako ne spol? Što im je zajedničko osim da nisu – dizajneri? Na taj način se nehotimično, kao podmukli nus-proizvod, ipak prikrada određena ideja “rodne specifičnosti”.

Ovdje dolazimo do problema alternativnih kanona općenito, koji, iako dobrodošli u želji da ukažu na propuste i nepravde, u konačnici ne podrivaju značajno onaj postojeći, već uspostavom novog, zasebnog, ne samo da postojeći održavaju relativno netaknutim, nego i ponavljaju njegovu gestu isključivanja. Naposljetku, ženski arhiv podjednako je artificijelan kao i muški arhiv. Međutim, treba priznati da doprinos feminističkih intervencija od 1970-ih nadalje leži baš u odbacivanju iluzije (rodne) neutralnosti patrijarhalnih (pri)povijesti, odnosno u osvješćivanju činjenice da “povijesne pripovijesti nikada ne mogu biti cjelovite” (Mance). Dakle, unatoč tome što ne hini cjelovitost i neutralnost, ženskih arhiv također djeluje po principu is/uključivanja.

O razmjerima ukorijenjenosti orođenog razmišljanja svjedoči i raširenost projekata, izložbi, itd. kojima je cilj afirmirati stvaralaštvo žena, a koji u posljednje vrijeme kao da iskaču iz paštete. Nipošto ne želim implicirati da ima nešto loše u jačanju popularnosti “pro-ženskih” projekata, već je problem u duboko patrijarhalnom diskursu koji se koristi za njihovo opravdavanje, a koji se oslanja na dihotomiju žrtva/spasitelj. Autorice su tako najčešće svedene na bespomoćnice koje čekaju da ih netko “otkrije”, koje treba “spasiti” od zaborava ili pak učiniti “lako dostupnima drugima”(?!). Afirmacija umjetnica danas predstavlja svojevrsni simbolički kapital, a priče o “izgubljenim” umjetnicama postale su vruća roba. Neki od primjera uključuju film U potrazi za Vivian Maier (2013.), kojeg smo imali/e prilike gledati na ovogodišnjem ZagrebDoxu, izložbu Foto Tonka u Galeriji Klovićevi dvori (koja “prati aktualna istraživanja u Europi” koja “revitaliziraju opuse zaboravljenih umjetnica”), izložbu posvećenu Mariji Novaković (Davno obećana retrospektiva jedne izopćenice, MSU) koja bi se trebala održati kasnije ove godine, pa čak i izložbu Porculanski sjaj socijalizma, koja je, riječima kustosice Koraljke Vlajo, trebala razmaknuti “koprenu anonimnosti u koju su tako često zamotane dizajnerice toga razdoblja”. Teško je zamisliti da bi se ista metafora primijenila da su u pitanju muški autori.

Uzevši u obzir dosad rečeno, moglo bi se zaključiti da je projekt Dizajnerice zaslužio više kritika nego pohvala. Međutim, problemi koji se kroz njega otvaraju nisu specifični za ovaj arhiv, već se tiču širih promišljanja o umjetnosti, dizajnu te obliku i dosegu feminističkih i drugih intervencija. Bilo bi netočno ustvrditi da istraživanje ovih mladih autorica ne predstavlja značajan prilog izučavanju povijesti hrvatskog dizajna iz vizure koja dosad nije bila dovoljno zastupljena. Njihov napor prikupljanja i sistematiziranja podataka zaslužuje svaku pohvalu, jer, kao što navodi Mance, osnovna spoznajna dobit ovoga projekta počiva upravo u osvještavanju polovičnosti poznavanja povijesti dizajna u Hrvatskoj. Kakva će biti budućnost arhiva? Možemo se nadati da će rasti i postati referentno mjesto, no isto tako se možemo nadati da će se pojaviti i neki drugi, novi arhivi, koji neće poput onog patrijarhalnog težiti uspostavljanju cjelovitog i zatvorenog sustava znanja, već će rasvijetliti slojevitost, interese i odnose moći koji djeluju u polju (konstruiranja) povijesti dizajna.

Izložba Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija i utjecaji u Galeriji HDD otvorena je do 27. ožujka 2015.

Projekt će u formi izložbe biti predstavljen tijekom veljače i ožujka u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva, a obuhvatit će radove 28 dizajnerica i to putem plakata kao posvete izabranim autoricama, ali i “paralelnim formiranjem rastućeg arhiva tekstualne i fotografske dokumentacije o ženama u dizajnu na webu”.

“Projekt je inicijalno nastao za potrebe galerijskih aktivnosti Hrvatskog dizajnerskog društva, gdje je jedan od programa usmjeren ka istraživanju i reaktualizaciji djela domaćeg dizajna iz proteklih razdoblja, što pretpostavlja dokumentiranje, revalorizaciju i prezentaciju radova autora koji su djelovali u domeni dizajna. Ta premisa dovela nas je do odabira teme propitivanja alternativne povijesti dizajna prikazane kroz ženski utjecaj kojeg u dosadašnjoj (ne tako opsežnoj) literaturi nema ili je previđen. Sam proces prikupljanja i detaljne sistematizacije građe tekao je u fazama tijekom čitave prošle godine, s brojnim posjetima arhivima i privatnim zbirkama te u sastancima i upoznavanju s autoricama”, kažu nam autorice i istraživačice Ana Bedenko, Maja Kolar i Maša Poljanec.

Budući da se projekt bavi dizajnom kojem su autorice žene i obuhvaća razmjerno dug vremenski period, pitanje koje su Poljanec i Kolar postavile u najavi izložbe – tko su one bile, kakvo je bilo njihovo djelovanje i što možemo od njih naučiti – čini se ključnim. 

“Područje djelovanja detektiranih autorica prilično je heterogeno, zbog generalnih izmjena i razvoja opće definicije i poimanja dizajna, ali nudi presjek zanimljivih radova, podjednako kao i širi raspon obrazovnih i profesionalnih razvitaka predstavljenih 28 protagonistica. Lista imena je mnogo veća, međutim, zbog obujma filtriranja i priprema punih profila autorica svedena je na oglednih 28”, ističu autorice projekta i dodaju: “Autorska koncepcija, nas kao dviju dizajnerica koje su prvenstveno praktičarke, nudi specifičan tretman dokumenata i građe proizašle iz provedenog istraživanja, te naglasak stavlja na prikaz cjelovitih profila dizajnerica čiji rad u industriji i angažman u edukaciji o dizajnu dosad nije bilo moguće pretraživati niti locirati online”.

Važan rezultat istraživanja utoliko je i otvorena baza podataka koja će biti dostupna za slobodno pretraživanje i nadograđivanje na adresi www.dizajnerice.com od dana otvorenja izložbe, 26. veljače. 

“Izložba ili, točnije, predstavljanje prve faze ovog istraživačkog projekta čini seriju autorskih plakata koji su svojevrsni uvod / ulazak na web stranicu, odnosno prikaz arhiviranih materijala svake od unesenih autorica. Taj je sadržaj tipološki drugačiji od standardne dokumentarne građe te se sastoji i od privatnih fotografija, radnih materijala iz projektne dokumentacije te intervjua iz kojih se dobiva potpuniji dojam porijekla, mogućeg izostanka te razvoja njihovih proizvoda, identiteta, grafičkih rješenja te angažmana u sferi edukacije o dizajnu”, ističu autorice projekta.

Na izložbi koja će biti otvorena do 19. ožujka bit će predstavljeni radovi dizajnerica kao što su Jelena Antolčić, Nada Falout, Branka Frangeš Hegedušić, Neli Geiger, Sanja Iveković, Jagoda Kaloper, Dragica Hercigonja Perhač, Milica Rosenberg, Stella Skopal, Mirjana Šimanović Tavčar, Marta Šribar, Greta Turković i drugih. 

“Nadamo se da će opusi autorica zaintrigirati i studente dizajna te ih ponukati na preispitivanje načina na koji je povijest dizajna dosada definirana i prezentirana, te kako se prema njoj odnositi u svojoj današnjoj praksi”, kažu nam za kraj Bedenko, Kolar i Poljanec.

Više o izložbi potražite ovdje. 

Cilj projekta, koji se nastavlja i izvan okvira ove ogledne izložbe je istražiti kontinuitet “ženske dizajnerske scene”, autorske dosege dizajnerica, utjecaj na suvremenike i današnje dizajnere, te okruženje i uvjete u kojima su djelovale. 

Dizajnerice: kontekst – produkcija – utjecaji nastao je u želji da se na jednom mjestu okupe informacije o dizajnericama i autoricama koje su svojim djelovanjem utjecale na povijest dizajna u periodu od 1930. godine nadalje. Projekt je digitalna online baza podataka u nastajanju, realizirana po principu otvorenog arhiva.Podaci o autoricama prikupljeni su iz raznolikih izvora – na raznim lokacijama, prikupljanjem raznovrsne dokumentacije radnih opusa autorica u arhivima, strukovnim udruženjima, institucijama te korištenjem građe iz privatnih zbirki. Za sada je obuhvaćen period do 1980. godine. Ovaj “arhiv” sastavile su praktičarke dizajna u želji da se autorice iz prošlosti učine vidljivima, da se neke izvuku iz zaborava te da druge ne potonu u njega. Namjera je bila skupiti što više podataka o pojedinim dizajnericama i učiniti ih lako dostupnima drugima, prvenstveno dizajnerima i dizajnericama. Također, ovaj projekt nastao je i iz osobne znatiželje i potrebe da se sazna više o djelovanju kolegica iz prošlosti koje su do sada ostale nezabilježene. Je li ih bilo, tko su bile, kakvo je bilo njihovo djelovanje i što možemo od njih naučiti? Projekt se nastavlja.

Na plakatima povodom izložbe predstavljeno je 28 odabranih dizajnerica:Jelena Antolčić, Slava Antoljak, Otti Berger, Rajna Buzić Ljubičić, Blanka Dužanec, Nada Falout, Branka Frangeš Hegedušić, Neli Geiger, Olga Höcker, Milana Hržić, Sanja Iveković, Marija Plavec Jeličić, Marija Kalentić, Jagoda Kaloper, Blaženka Kučinac, Lidija Laforest, Jasenka Mihelčić, Julija Pavelić Glogoški, Dragica Hercigonja Perhač, Ljubica Ratkajec Kočica, Milica Rosenberg, Stella Skopal, Mirjana Šimanović Tavčar, Marta Šribar, Mira Tomičić, Ivana Tomljenović Meller, Greta Turković, Jasna Vuković

Autorsku koncepciju, istraživanje i produkciju građe potpisuju Maša Poljanec i Maja Kolar, a Ana Bedenko zadužena je za istraživanje i produkciju građe. Producent projekta je Marko Golub, oblikovanje izložbe i baze podataka također su zasluga Maše Poljanec i Maje Kolar, dok autorske tekstove potpisuju Ivana Mance i Marko Golub. Za programiranje i izradu baze podataka zadužen je Vedran Kolac.