Njihove publikacije, nastale na rubu između fanzina i teorijske edicije, otvaraju prostor dijaloga između umjetničkog i akademskog polja, mašte i metodologije, onog što je privatno iskustvo i onog što postaje zajedničko znanje. Povod razgovoru s Markom Tadićem i Anom Hušman bila je izložba Biblioteke 0 općenito u Galeriji Prozori, a u razgovoru smo se dotaknuli i šireg promišljanja čitanja kao načina mišljenja i djelovanja.

Što je Biblioteka 0 općenito i kako je nastala? Kako je počeo vaš zajednički rad na tom projektu?

Ana: Biblioteka je nastala na poziv Irene Bekić, koja je tad radila u Galeriji Prozori u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića gdje se odvijao program javnih čitanja, da odaberem neki tekst za čitanje u knjižnici. Bilo mi je to nekako teška i neobična uloga, nisam znala kako odabrati, pa smo došli na to da bi bilo super da priredimo neki tekst koji nije preveden i da njega čitamo. I tu smo odabrali Bergera, Zašto gledati životinje?. Krenulo je s tim tekstom koji se bavi životinjama, pitanjem njihovog tretmana, na koji način ih gledamo u zoološkim vrtovima, njihovim gledanjem uopće. Nekako se to povezalo s projektom Pustijerna, s mačkama koje žive u Dubrovniku i koriste grad kao svoj prostor, u trenutku kada je sam grad postao više kulisa nego stanište za ljude. 

Ja više ne znam kako si se ti u to upleo, Marko. Kako je do toga došlo?

Marko: Ti si započela Pustijernu, a onda smo sve to s vremenom spojili u zajednički projekt. Nakon Bergera na red je došao Brandon LaBelle i drugi tekstovi koji su nam bili važni, uključujući one koje smo koristili u radu sa studentima. Tako smo krenuli i napravili prvu ediciju.

Ana: Prvu ediciju činilo je devet tekstova koji su iz različitih kutova bili vezani za pitanja prostora grada. Bio je tu esej Prava žena na okoliš: manifest Leslie Kanes Weisman koji se bavi pitanjima za koga je grad, na koji način ga koriste žene, iz koje pozicije je smišljen organizam kao prostor grada. Kako smo se u tom projektu bavili materijalima koji se koriste u obnovi i raznim novogradnjama, nadogradnjama, uvrstili smo i tekst Brandona LaBellea, Slušanje: relacijsko tijelo, koji se bavi pitanjem zvuka i načinima na koje ga prepoznajemo u prostoru. 

Ti mali eseji–fanzini postali su prostor razgovora, dijeljenja i artikuliranja mišljenja, ali i samog procesa čitanja. Riječ je o uredničkom radu u kojem se neprestano vraćamo tekstovima i iznova ih čitamo. Bitan nam je i taj prostor o kojem je Marko govorio, u kojem to dalje dijelimo sa studentim_cama, budući da su to tekstovi koje koristimo na nastavi, a dostupni su samo na engleskom.

Kako biste opisali načelno poetiku i način djelovanja same biblioteke? Koji su vam glavni principi kojima se vodite u vašem radu? 

Marko: Nikad o tome nismo razgovarali na neki formalni način. To su jednostavno tekstovi koji su nam bliski, za koje mislimo su vrijedni da se objave i da se proširi glas o njima. Mi na svoj način distribuiramo i produciramo knjižice – najčešće kroz izložbe, čitanja i razne hibridne forme, što nam jako odgovara. Neke su stvari i nama bile nove, primjerice zajednička čitanja, koja su nam u međuvremenu postala gotovo standard i u kojima stvarno uživamo, a izbor teksta uvijek komentiramo zajedno. Čitali smo Kiborški manifest Donne Haraway koji je već dosta dugo bitan tekst, spominjali smo ga milijun puta i sad je objavljen. Svi smo fanovi Ursule K. Le Guin već duže vrijeme, a sad ćemo objaviti pet njezinih eseja, odnosno prijevoda.

Kako to da ste odabrali Ursulu K. Le Guin i u kakvom je dijalogu vaš rad s njezinim radom?

Ana: Prvi tekst Ursule K. Le Guin koji objavljujemo, Vreća kao model za teoriju fikcije, redovito prolazimo sa studentima na prvoj godini studija. Mislim da je ona bitna za promjenu, pogotovo za mlade studente prve godine. Pruža im vrlo artikuliran susret s promjenom gledišta – s time što je priča, tko je taj koji govori, jesu li sve te priče manje-više maskuline, herojske, gdje je pozicija junaka i kako možemo stvarati umjetnost koja ne govori iz te pozicije. U tome pronalazimo zajednički interes: kako kroz vlastite prakse otvoriti prostor za neke druge glasove, koje su to još povijesti o kojima možemo govoriti, koje nisu dominantne, zapadne, centralne, nego su neke paralelne, druge. 

Le Guin se zapravo nadovezala na Donnu Haraway s kojom smo bili zapeli. Bio je to iznimno težak tekst za prijevod, tek kad smo krenuli u to nam je postalo jasno zašto ga nitko nije preveo sve ove godine (smijeh). Jako smo se namučili s tim tekstom, nakon što smo ga htjeli tiskati, još smo godinu i pol dana po njemu črčkali. Čitamo i drugi njen manifest koji smo preveli, Manifest družbeničkih vrsta, i Le Guin je bila logičan nastavak toga. Iako postoje prijevodi njezinih romana, eseja na hrvatskom gotovo da i nema, pa nam se činilo da je važno objaviti i neki od tih tekstova u prijevodu.

Vaša nedavna suradnička izložba postavljena je u Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića. Zašto je prostor knjižnice posebno važan za ovu izložbu i na koji način povezuje umjetničku i akademsku praksu?

Marko: Cijelu priču smo tamo započeli, a i čitanje je prirodni dio prostora knjižnice. Ono što nam je važno kod svih ovih publikacija jest da ih zapravo tiskamo u određenom broju primjeraka – 300, 500, ovisno o izdanju. Često streamamo čitanja kako bi ih ljudi mogli slušati, a PDF-ove objavljujemo online. Ponekad imamo jednogodišnje razdoblje, ponekad dobijemo dopuštenje od autora da ga zadržimo koliko god želimo. Ali to i je ideja prijevoda, dijeljenje znanja i zajednički način čitanja, što je moguće bliže uobičajenom načinu gledanja, čitanja i slušanja. Važno je podijeliti to s publikom. Format s kojim radimo nije akademska knjiga, nije zbirka, puno je efemerniji, ali možda samo izgleda krhko. To je pokušaj da se materijali učine pristupačnijim, manje zastrašujućim od nečeg što bi bio akademski medij u ozbiljnoj knjizi. Pokušavamo pronaći načine, puteve i pristupe tom stilu. 

Ana: Baš kao i format naše kolaborativne galerije unutar knjižnice, to su prostori između dimenzija koje se savršeno uklapaju, i to nam jako dobro odgovara. To su prostori bez pritiska, ne u klasičnom muzejsko-galerijskom sustavu. Lijepo smo se našli u tom prostoru.

Na web stranici ove izložbe spominje se umjetnička strategija koja poziva na zamišljanje novih mogućnosti i alternativnih pogleda na svijet. Što to znači za vas i kako se to postigli ovom izložbom?

Marko: Godinama sam se bavio utopijskom arhitekturom koja se prirodno isprepliće sa znanstvenom fantastikom i njezinim narativima, pa se Ursula K. Le Guin vrlo lijepo uklapa u to područje. Ovo je samo nastavak mog interesa o mogućim budućnostima – neka vrsta revizije budućnosti, dobre stare budućnosti. Riječ je o humanističkom pristupu vizijama onoga što dolazi: nisu sve priče crna ogledala i negativne, distopijske slike, nego uvijek postoji prostor i za optimističniji pogled, a Le Guin s tim savršeno rezonira. U tom je smislu njezin rad i svojevrsna kontrapozicija pesimističnim, distopijskim vizijama koje su dominirale posljednjih petnaestak godina – zapravo još od kraja prošlog stoljeća, od 80-ih i 90-ih godina.

Ana, tvoje se umjetničko djelovanje bavi istraživanjem svakodnevice. U jednom intervjuu si rekla da tebi osobno umjetnost predstavlja govor, koji je uvijek politički. Kako za tebe onda ta svakodnevica postaje politička?

Ana: Nema svakodnevice van političke svakodnevice. Na primjer, kad pričamo o prostoru grada, na koji način se žena s kolicima kreće Dubrovnikom? To je političko pitanje. Ide li u šetnju ili sjedi doma po cijelo vrijeme? Kako po Veneciji guraš kolica? Kako smo ustrojeni da sjedimo, da se oblačimo, jedemo? Sve su to politička pitanja. Naprosto, van toga nema ničega. Sve su to zadatosti, regule koje mi poštujemo, svjesno ili nesvjesno, misleći o tome ili ne misleći. 

Nekad ranije, kad sam to tek osvijestila, bilo mi je potpuno nevjerojatno da je to dogovor: sve ono čemu smo naučeni smo naučeni iz nekog razloga. Raskopavajući to, razmišljajući o tome, mislim da nema pomaka našeg tijela koji nije politički. U tom smislu, na umjetnost gledam kao na alat kojim na dnevni red stavljam one teme za koje mislim da su bitne, o kojima treba govoriti. To je moj način djelovanja u društvenom spektru.

Posebno je zanimljiva u vašem radu i u radu Biblioteke 0 općenito težnja ka uspostavi dijaloga između gustih teorijskih tekstova i šire publike koja možda nije imala šansu susresti se s njima, ili nije imala pristup nekom ključu kroz koji bi se ti tekstovi mogli čitati. Koje reakcije ili rezultate ste možda mogli uočiti prilikom otvaranja izložbe?

Marko: Mislim da jedan detalj jako lijepo opisuje kako je prihvaćeno to izdanje i čitanje teksta. Na prijedlog naše Ivane Meštrov, drugi smo tekst čitali zborno – cijela se publika uključila i čitala s nama. To je bio vrlo jasan trenutak u kojem vidimo koliko se publika involvirala u taj tekst. Nakon čitanja su nam zahvalili i rekli da im je to bilo super. Tako da je taj participativni model profunkcionirao doslovno – uživo.

Ana: Zanimljivo je možda bilo i kad smo čitali Kiborški manifest. Dotad smo čitale sve tekstove koji su otprilike 20 minuta do pola sata čitanja, a čitanje Kiborškog manifesta je trajalo dva sata. U Kontejneru je bilo nekih 30-40 ljudi, koji su cijelo vrijeme čitanja ostali tamo. Mi to uopće nismo očekivali, da će itko ostati sjediti uz taj tekst, nismo genijalni čitači, nitko od nas se ne bavi time u profesionalnom životu, da je spiker ili glumica, ali mi je to bilo baš lijepo da se takva stvar dogodila, da su ljudi ostali tamo s nama – taj neki tip zajedništva u pokušaju. Još uvijek nismo sigurni jesmo li našli taj ključ kako pročitati Donnu Haraway! (smijeh)

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Prvi dan festivala započinje edukativnom radionicom za srednjoškolce, koju će voditi Gabriela Prpić, a nastavlja se projekcijom novog filma Strana riba u akvariju iranske autorice Hanie Yekte, prošlogodišnje dobitnice Nagrade publike, koji je snimljen tijekom njezina boravka u Karlovcu.

Glavni dio programa otvorenja bit će projekcija filma Radije bih bila kamen i razgovor s redateljicom Anom Hušman. Film kroz protagonistkinju Malu Jelu prepričava događaje koji su obilježili generaciju i odredili budućnost krajolika Like, zanemarenog i slabo naseljenog dijela Hrvatske.

U subotu u večernjem terminu posjetitelje očekuje eksperimentalna audiovizualna izvedba AGANiS, autora Dominica Sambucca u kojoj zvukove u stvarnom vremenu stvaraju akvariji punjeni vodom, sintesajzer i bubnjarski strojevi.

“Svjesni smo da postoji manjak publike za ovakve filmske forme, ali se nadamo da upravo našim angažmanom možemo potaknuti autore da se nastave baviti umjetničkim istraživanjima“, istaknula je Lucija Ćeškić, koordinatorica festivala, i dodala kako je misija festivala “otvoriti raspravu o važnosti i vrijednosti filma kao umjetničkog djela“.

Ulaz na cijeli festivalski program je besplatan, na više informacija potražite ovdje.

Kustosica izložbe je Ivana Meštrov, članica šireg autorskog tima kojeg uz umjetnicu Anu Hušman čine Ana Labudović, Dubravka Sekulić, Nikola Bojić i Marko Tadić. Projekt je nastao u partnerskoj organizaciji s Irenom Bekić i Galerijom Prozori te ARL Dubrovnik sa Srdjanom Cvijetić.

U najavi stoji kako je projekt “rezultat istraživanja dubrovačkog lokaliteta Pustijerna koji je specifičan po tome što je ostao po strani razvoja gradske infrastrukture i turističke namjene, premda se nalazi unutar gradskih zidina. Pristupajući mu kao svojevrsnom urbanom fenomenu, lokalitet je preuzet kao pilot za promišljanje mogućnosti nježnog urbanog preobražaja kojeg danas gotovo da i nema”.

“Izložbeno-prezentacijski dio se sastoji od materijala proizašlog iz istraživanja predstavljenog u obliku ambijentalne instalacije gdje i sama struktura kolažnog postava na drvenim paravanima sugerira otvorenost i krhkost. Uz mnoštvo fotografskog i dokumentarnog gradiva, sastavni dio projekta čine i umjetnička knjiga i devet izdanja fanzina koji služe kao uporište za prikupljanje svakodnevnog iskustva i teorijskog znanja o kulturi življenja i podizanju svijesti o potrebi za zajednicom”, stoji u opisu događanja.

U subotu, 10. svibnja, Studio Pangolin će za posjetitelje_ice biti otvoren od 13 do 17 sati, a u nedjelju, 11. svibnja, od 11 do 13 sati.

Više informacija potražite ovdje.

Izložba u kustoskoj koncepciji Zdenke Badovinac, Jasne Jakšić i Ane Škegro bavi se raznolikim čitanjem šume kao prostora ljudske prisutnosti u krajolicima, šumama, otocima, visoravnima i dolinama Balkana i mediteranske regije.

Radovi predstavljeni na izložbi bave se šumom kao arhivom, a kako navodi popratni tekst riječ je o arhivima, “čiji su ‘dokumenti’ stabla obilježena za sječu, umjetna jezera, predmeti ostali od izbjeglica ili pak sjećanja ljudi koji tu žive, njihova tradicija, znanja i iskustva.”

Umjetnici_e čiji su radovi prezentirani na izložbi uglavnom žive u prirodi ili su u kontaktu s članovima_cama zajednica ruralnih sredina. U tekstu najave stoji da “njihova umjetnost nastaje u interakciji s okolišem, s precima i njihovom tradicijom te s lokalnim zajednicama koje se ne žele zadovoljiti samo uspomenama, već se sa svim spoznajama koje su utjelovljene u njihovim krajolicima bore za zajedničku budućnost.”

Na izložbi su predstavljeni radovi Dušice Dražić, Nermina Duraković, Ane Hušman, Marie Lai, Polonce Lovšin, Marka Pogačnika, Antuna Vidokle te kolektiva No Name Kitchen, Plateauresidue i Zemlja za nas.

Izložba ostaje otvorena do 23. veljače, a više detalja pronađite ovdje.

Međunarodna selekcija ovogodišnjeg izdanja obuhvaća 30 video radova iz 20 zemalja, koji će se moći besplatno pogledati na lokacijama i online. Program uključuje izbor video radova međunarodnih i domaćih umjetnika: Mire Manojlovića, Ane Hušman, Ivana Faktora i Zdravka Mustaća, razgovor s Vladislavom Kneževićem i predstavljanje hrvatskog grupnog eksperimentalnog video projekta Topografije mogućeg.

Program festivala Interface temelji se na istraživanju novih medija, video umjetnosti i eksperimenta u filmskom mediju te nudi uvid u stvaralaštvo šireg kruga umjetnika bez unaprijed zadanih kustoskih okvira.

Više informacija o festivalu možete pronaći na web stranici festivala.

U utorak, 22. listopada s početkom u 19 sati, u prostorima MMSU-a otvara se izložba pod nazivom Radna bilježnica: Pustijerna multimedijalne umjetnice Ane Hušman.

“Izložba je rezultat istraživanja dubrovačkog lokaliteta Pustijerna koji je specifičan po tome što je ostao po strani razvoja gradske infrastrukture i turističke namjene, premda se nalazi unutar gradskih zidina. Pristupajući mu kao svojevrsnom urbanom fenomenu, lokalitet je preuzet kao pilot za promišljanje mogućnosti nježnog urbanog preobražaja kojeg danas gotovo da i nema. Pustijerna se bavi pitanjima stanovanja, susjedstva, regulacije i kontrole kretanja fokusirajući se na one za koje takav grad nije projektiran – obične stanare”, stoji u najavi.

Kustosica izložbe je Ivana Meštrov, članica šireg autorskog tima kojeg uz umjetnicu Anu Hušman čine Ana Labudović, Dubravka Sekulić, Nikola Bojić i Marko Tadić. Projekt se razvijao u suradnji s Irenom Bekić i Galerijom Prozori te sa Srdjanom Cvijetić i Art radionicom Lazareti.

Ana Hušman u svojoj umjetničkoj praksi dekonstruira strukture i teksture filmskih elemenata kroz različite medije poput filma, instalacije, knjiga, zvuka, slike i teksta. Istražuje granice animacije, dokumentarnih i fikcionalnih metoda, s naglaskom na mogućnosti snimljenog glasa i njegovu artikulaciju. Njezini radovi često preispituju uloge amaterizma i profesionalizma u izvedbi, sam medij i strukture koje oblikuju i proizvode obrasce ponašanja. Hušman predaje na Odsjeku za animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Također je suosnivačica dokumentarne filmske organizacije RESTART, gdje već dugi niz godina vodi filmske obrazovne programe za djecu i mlade.

Izložba je otvorena do 22. studenog.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Među odabranim je filmovima veći broj onih koji su se već istakli festivalskim uspjesima: Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, dobitnik Zlatne Palme u Cannesu, već nagrađivani El Shatt Ivana Ramljaka, Animafestov laureat Žarko razmazit ćeš dite Veljka i Milivoja Popovića, Naša djeca Silvestra Kolbasa (nagrade za režiju i montažu u Puli), Što da se radi? Gorana Devića, Radije bih bila kamen Ane Hušman, Obiteljski portret Lee Vidaković i drugi.

Dvije višenamjenske dvorane i brojni prateći prostori Kina Edison omogućit će paralelno održavanje projekcijskog, diskurzivnog, izložbenog i profesionalnog programa. Stoga će i dio programa ovogodišnjih DHF-a biti zabavnog karaktera (filmski kviz, tri koncerta) s ciljem umrežavanja, kao i tematskih sadržaja poput edukativne filmske, ali i virtualne šetnje.

Profesionalci filmske industrije i publika moći će iskoristiti sve mogućnosti povezivanja, educiranja, uranjanja u službenu selekciju te potpunog doživljaja festivala sa svim njegovim sadržajima. Svrha je da se filmska i zainteresirana javnost povežu i osnaže, a tome će doprinijeti i besplatni prijevoz iz Zagreba te neformalni Q&A segmenti (kava s autorima).

Filmovi u konkurenciji natječu se za festivalske nagrade, a to su nagrade Velikog žirija (Grand Prix te one za režiju, scenarij, fotografiju, montažu, glazbu i oblikovanje zvuka, uz mogućnost dodjele priznanja za specijalni umjetnički doprinos u poljima scenografije, kostimografije, maske, specijalnih i vizualnih efekata te glume), zatim nagrada Jelena Rajković DHFR-a namijenjena redateljima do 30 godina starosti, nagrada Glasa koncila Zlatna uljanica te Nagrada za etiku i ljudska prava.

Ulaz na sve projekcije i događanja 33. Dana hrvatskog filma je besplatan.

Raspored i detalje programa potražite na službenim stranicama Dana hrvatskog filma.

Riječ je o jednoj od najznačajnijih manifestacija koje predstavljaju aktualnu domaću produkciju svih rodova, s posebnim naglaskom na kratki i srednji metar. Ovogodišnje izdanje koje obuhvaća igrana, eksperimentalna, dokumentarna, animirana i namjenska djela predstavili su umjetnički ravnatelj festivala Silvestar Mileta, članica selekcijske komisije Jelena Pašić i producentica Lana Dojčinović Matovina.

Od ukupno 175 prijavljenih filmova, u Natjecateljski program odabrano ih je 39, od čega je osam animiranih, 12 dokumentarnih, sedam kratkometražnih i srednjometražnih igranih, sedam eksperimentalnih i pet namjenskih filmova. Među odabranim je filmovima veći broj onih koji su se već istakli festivalskim uspjesima: Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, dobitnik Zlatne Palme u Cannesu, već dobrano opjevani i nagrađivani El Shatt Ivana Ramljaka, Animafestov laureat Žarko razmazit ćeš dite Veljka i Milivoja Popovića, Naša djeca Silvestra Kolbasa (nagrade za režiju i montažu u Puli), Što da se radi? Gorana Devića, Radije bih bila kamen Ane Hušman, Obiteljski portret Lee Vidaković i drugi.

“Dani hrvatskog filma zapravo jesu manifestacija koja je svojevrsni godišnji pregled filmske produkcije u Hrvatskoj. Tu su svakako svoje mjesto morali naći laureati, bilo na domaćim festivalima, bilo na internacionalnim, europskim”, istaknula je na predstavljanju programa članica selekcijske komisije Jelena Pašić.

Filmove natjecateljskog programa obilježavaju teme rada, radništva, kolektiva i (izgubljene) utopije, a u taj se okvir uklapaju i filmovi Brod Elvisa Lenića, kao i Zemlja za nas Karle Crnčević i Motel Filipa Mojzeša. Pregled kratke dokumentaristike okuplja filmove Valerija Sare Jurinčić, 1001 noć Ree Rajčić, Espi Ivana Grgura, Oda Mije Maros Živković i U tranzitu Lucije Brkić. U off programu Trendovi prikazuju se filmovi Cijeli dan nisam stala (r. Klara Berdais), Skoro smo se čule (r. Sanja Merćep), Žena kuća (r. Ivana Ognjanovac), Šta je slađe od janjetine (r. Jakov Torić), Ljeto iz nas (r. Mia Bujan, Dorotea Ilečić Sever).

Inovativnost, edukacija, zabava i doživljaj glavne su odrednice popratnog programa čija je svrha omogućiti posjetiteljima dodatna znanja i vještine vezane uz industriju, prenijeti uspješne priče koje inspiriraju na umjetnički i/ili poslovni iskorak te približiti kulturu lokalne zajednice. Neki od formata popratnog programa uključuju projekcije Iz arhivskih riznica, što uključuje projekciju filmova Vatroslava Mimice, Branka Marjanovića i novi život starih majstora koje predstavlja Hrvatski filmski savez, zatim retrospektivu hrvatske VR animacije i kratku retrospektivu Nebojše Slijepčevića, posebnu projekciju kratkih filmova Dalibora Barića, produkcijske analize iz perspektiva filmskog snimanja, zvuka na filmu i filmske montaže, okrugli stol o vidljivosti domaće kratkometražne produkcije, filmske klubove u kojima se publika susreće s filmskim kritičarima te prijepodnevne projekcije i radionice prilagođene mlađoj publici kao i inkluzivni program Film svima.

Poseban naglasak ove godine stavljen je na umrežavanje i obrazovanje, s ciljem povezivanja filmskih profesionalaca i publike. “Svrha je da se filmska i zainteresirana javnost povežu i osnaže, a tome će doprinijeti i besplatni prijevoz iz Zagreba te neformalni Q&A segmenti”, stoji u priopćenju.

Ulaz na sve projekcije i događanja festivala je besplatan, a raspored je dostupan na mrežnoj stranici DHF-a.

U petak, 27. rujna s početkom u 20 sati, u Gradskoj knjižnici Rijeka, održava se inkluzivna projekcija i riječka premijera filmova Žarko, razmazit ćeš dite, u režiji braće Popović i Tisje Kljaković Braić, nagrađenog na ovogodišnjem Animafestu te Radije bih bila kamen redateljice Ane Hušman, nagrađenog na ovogodišnjem Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu kao i ponovna projekcija filma Srebrne, u režiji Barbare Babačić. Program uključuje i riječku premijeru filma Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, koji će biti dostupan osobama oštećena vida i sluha.

U subotu, 28. rujna s početkom u 11 sati, održava se inkluzivna projekcija i riječka premijera animiranog filma Nema mjesta redateljice Jelene Oroz, uz edukaciju znakovnog jezika u Dječjoj kući u prostoru Kontejner. U 20 sati biti će prikazane inkluzivne premijere filmova 1001 noć Ree Rajčić te Sedmo nebo redateljice i novinarke Jasne Nanut, u prostoru UGIN Filmskom vrtu, prvom pop-up inkluzivnom kinu na otvorenom u Hrvatskoj, na adresi Viktora Cara Emina 9.

Uz projekcije premijernih izdanja inkluzivnih verzija filmova kao i riječke premijere filmova, 27. rujna s početkom u 18 sati u Dvorani susreta Gradske knjižnice Rijeka bit će predstavljene Smjernice za inkluzivne kulturne prakse autorica Marte Baradić, Dunje Matić Benčić, Maje Krištafor, Maje Ogrizović i Inkluzivnog kulturnog vijeća mladih Kultura svima izdane kroz projekt Kultura svima, Impact4Values. Smjernice su namijenjene svima zainteresiranima za inkluziju kao i inkluzivne kulturne prakse te su zamišljene kao dokument u nastajanju, prilagodljiv različitim praksama. Predstavljanje će biti simultano prevedeno na hrvatski znakovni jezik te je prostor dostupan osobama otežanog kretanja.

Ulaz na sve aktivnosti je slobodan, a filmovi dostupni osobama oštećena sluha i vida.

Više informacija pronađite ovdje.

U petak, 28. lipnja u 21 i 30 sati na Munjarskom putu, pored Hokej kluba Trešnjevka, na mjestu kojim je nekada prolazila pruga legendarnog Samoborčeka, u programu Kino na pruzi bit će prikazano sedam kratkih filmova. U selekciji se nalaze filmovi različitih žanrova na temu vlaka i željeznice: dokumentarni filmovi Ljudi na točkovima (1963) Rudolfa Sremeca i Čvor (1969) Krste Papića, igrani film Putovanje (1972) Bogdana Žižića i eksperimentalne Putositnice (1976) Tatjane Ivančić. Od recentnijih ostvarenja tu su tri dokumentarna kratka filma Grad u koji moram putovati (2020) Valentine Lončarić, Knin – Zadar (2022) Melite Vrsaljko i Žurnal 242 – Sunčane pruge (2023) Nike Autor.

Druge filmske večeri, 5. srpnja u 21 sat na platou tržnice Trešnjevka u sklopu programa Kino na placu bit će prikazani filmovi koji se bave temom hrane koja, kako stoji u najavi, “od početka ljudske zajednice ima socijalnu, ekonomsku, etičku i simboličku vrijednost”. Prikazuje se eksperimentalni film Plac (2026) Ane Hušman i igrani Super(market)žena (1996) čiju režiju potpisuje Jûzô Itami.

U sklopu treće filmske večeri koja će se održati 12. srpnja u 21 sat, na zelenoj površini iza vanjskog bazena na SP Mladost, u programu Kino Mladost najavljen je “diptih posvećen mladosti koji nas vodi u to neobično doba na pragu između dječjeg svijeta i svijeta odraslih kada sve otkrivamo prvi put”. Na rasporedu su dva igrana filma: Gladna sam, hladno mi je (1984) Chantal Akerman i Močvara (2001) u režiji Lucrecije Martel.

Ulaz na sve projekcije je slobodan.