Tiskaru i kolektiv RISO i prijatelji_ce pokrenula je 2019. godine dizajnerica Ana Labudović fokusirajući se na umjetničke knjige, fanzine, kataloge, umetke, priloge izložbama i razne hibridne tiskovine. Labudović je zaslužna i za oblikovanje publikacija Biblioteke 0 Općenito u okviru koje je objavljeno devet teorijskih eseja u hrvatskom prijevodu na različite teme u poljima vizualnih umjetnosti, kulture i društva.

Rezidencijalni boravak u trajanju od tri tjedna održat će se na jesen 2025., a organizatori_ce posebno pozivaju feminističke, queer, aktivističke, umjetničke i/ili anarhističke kolektive s interesom za print u rizo tehnici. Za sudjelovanje nije potrebno iskustvo u tiskanju, već volja za razvojem vlastite publikacije koju će kolektiv po završetku rezidencije samostalno tiskati. Navedene vještine članovi_ce kolektiva će razvijati pod mentorstvom, a boravak se strukturira ovisno o željama izabranih kandidata_kinja.

Selekciju kandidata_kinja će provesti žiri koji čine kustosica Ksenija Orelj (MMSU), ilustratorica i umjetnica Ana Dumančić (Smak Press) i ilustrator Lucian Barbu (Balamuc). Organizatori_ce pokrivaju troškove produkcijskog budžeta, mentorsku podršku, konzultacije, pristup studiju, obrok, umjetnički honorar, polovicu tiskane naklade i priliku za javnu prezentaciju projekta. Smještaj omogućuje Centar za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam – DeltaLab u svom prostoru.

Prijave se vrše putem online obrasca. Više detalja o natječaju i uvjetima možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 25. srpnja.

“Htjeli smo okupiti ljude koje smo upoznali u posljednjih pet godina i pokazati domaćoj publici što rade. U DIY [uradi sam] i punk kontekstima tisak je sveprisutan, pogotovo sitotisak, ali mi se čini da mu nedostaje viša razina, vidljivost i udruživanje između različitih aktera na sceni”, govori mi idućeg dana Ana Dumančić, jedna od organizatorica, u sunčanom dvorištu Studio-galerije Klet. Osim što je jedna od programskih voditeljica Kleti, članica je tiskarskog kolektiva Smak Press, koji se prije nepune dvije godine smjestio pokraj tog prostora. 

Premda vlastiti prostor imaju relativno kratko, Smakovci daleko duže neumorno tiskaju za potrebe nezavisne umjetničke scene. Novitet koji festival nosi nalazi se u pristupu tisku. U lokalnom se okruženju čin štampanja često doživljavao kao obrt odvojen od umjetničke produkcije, dok Štampić nastoji taj odnos izvrnuti valorizirajući tisak kao punopravnu i živu scenu. To neće reći da nije postojalo festivala koji su promovirali sitotisak ili risotisak na ovim prostorima, primjer je festival stripa i street arta OHOHO, no prvi put fokus nije stavljen na otisnute umjetnine, nego proces tiskanja kao takav.

“Mi smo prvi umjetnici ovdje koji tiskaju za umjetnike, a onda skužiš da postoje ljudi koji tako briju i vani i koji rade takve festivale. Bilo nam je logično da i domaćoj publici pokažemo kako se to vani radi, da nije samo suha izložba”, nadovezuje se grafičar i Smakovac Filip Pilj, objašnjavajući da maštaju o organizaciji ovakvog festivala otkad su prvi put gostovali kod beogradske Matrijaršije, kolektiva koji je u regionalnom kontekstu postavio zlatni standard za artikulaciju tiskarske scene. Kako će ta artikulacija izgledati kod nas sugovornici_e mi ne znaju reći, Štampić je u suštini eksperiment koji bujajućoj sceni treba poslužiti kao katalizator za jasnije oblikovanje i čvršće povezivanje.

Zato su Smakovci pozvali brojne umjetnike i umjetnice koje su tijekom godina gostovanja po stranim festivalima upoznali. U prvom planu su regionalne zvijezde, uz članice Matrijaršije još i skopjanski Partizan Print, s kojima su Smakovci u štampari drugog dana festivala otvorili grupnu izložbu Tiskoteka. Apstraktna geometrija leži bok uz bok s cabaretovskim plakatima, kaotična internetska estetika suprotstavljena je socijalističkom agit-propu, a dječji crteži gotovo da prelaze preko otisaka nostalgičnih fotografija. Kaleidoskop raznorodnih radova na bezbrojnim materijalima pretvara industrijski ambijent u postmodernu knjižnicu. Kaotični postav na rešetkama i istrošenim zidovima tiskare objedinjuje sve izloženo pod jednim nazivnikom – tiskom kao najizravnijim posrednikom ideja.

Ako se prostor Smak Pressa u petak mogao čitati kao afirmacija širine ove djelatnosti, susjedna Klet upriličila je izložbu koja meditira nad dubinom tehnike. Prepreka savršenom očajanju Matrijaršinice Sofije Pašalić prikazuje šest manjih grafika koje se “reproduciraju” u dekonstruiranom obliku. Segmentirani, razlomljeni i ispremiješani na različitim materijalima, izlošci stvaraju klaustrofobični univerzum koji koristi sve mogućnosti tog taktilnog medija za postizanje željene atmosfere. Dojam fragmentirane stvarnosti zbog toga kao da se prelijeva van, a tu igru realnosti zaokružuju razbacani komarci koje je zbog njihove brojnosti, a upravo je brojnost ključna riječ u tisku, nemoguće ignorirati i bez zvuka zujanja. Kao i Cake, Pašalićina serija u vakuumu nosi drugačija čitanja, no unutar Štampića nameće specifičan niz značenja koji kao da produbljuju poruku festivala, uvezujući se s njegovim implicitnim postavkama. Ipak je umrežavanje jedna od glavnih funkcija događanja.

“Ta razmena je bitna za sve nas kao individue i zajednice. Znači da se gradi scena, ti narativi postoje lokalno i u tom pogledu šire geografske prostore”, pojašnjava Pašalić, dodajući da su u Matrijaršiji samo čekali da se ovakav tip festivala odvije u Hrvatskoj.

Milica Ivić, druga prisutna članica Matrijaršije, dijeli Pašalićin entuzijazam. Kao organizacijska veteranka ne vidi zamjerke, sve od opsega do izvedbe funkcionira kako treba, a dobro je pogođen i popratni program: “I mi kao Novo doba imamo taj format. Da, imaš izložbe, ali uvijek su tu performansi, projekcije, koncerti i jako dobre žurke.”

Par sati kasnije nalazimo se na takvoj žurci. Nakon elektroničkog kaosa The Belly publiku aktiviraju samoprozvani stand down komičari Zdenko Franić i Lou Profa. Uz funky matrice smireno stoje ispred stare televizije verglajući asocijativne stihove, no večer doseže zenit kad Franić ostaje sam u ulozi autsajderskog mudraca, Lutajućeg DJ Zdene. Dnevni program Štampića se može činiti kao pitomo uživanje u kulturi, ali noćno iskustvo ovu scenu pozicionira čvrsto u prgavi, nepretenciozni underground. 

Na pitanje zašto su u festival tiska uvrstili glazbeni segment, Smakovci mi odgovaraju da su htjeli privući širu publiku, no evidentno je da tisak i glazba, napose punk, imaju dublju sponu. Neki od izlagača su u tisak ušli s glazbene scene, poput dvojca denevér koji su večer prije u Attacku zatvorili prvi dan festivala. Distorzijom i rezanjem praznog hoda coldwavea, žanru ubrizgavaju novi život što publika dočekuje s oduševljenjem.

“To je stvarna pojava. Ljudi slušaju glazbu jer ima fizički utjecaj na tijelo, a štampanje je isto. Diraš stvari, vidiš teksture i boje. Cijela interakcija s medijem je slična”, navodi gitarist Sebastián Villano. Njegov kolega Árpád Szigeti, lice iza peštanskog Hurrikan Pressa, kima glavom i objašnjava kako su alternativna scena i tisak isprepleteni od začetaka. Ako je underground scena proces, tisak je emulzija koja taj proces već šezdeset godina prekriva i bilježi. Ovo nije neobično s obzirom na to da tisak s kontrakulturama dijeli iste vrijednosti.

Portugalska umjetnica Catarina Real tako u razgovoru za vrijeme subotnjem sajma naglašava ekonomsku egalitarnost tiska u kontekstu umjetničkog polja: “Dostupnost objekta je bitna jer tržište umjetnina nije normalno, monetarna vrijednost umjetnina nije povezana s vrijednosti koju te stvari imaju“.

“Motivacija da radiš sito je da imaš ceo proces štampe pod sopstvenom kontrolom, da ti niko ne može da odredi šta ćeš da štampaš, da li će ti netko nešto iscenzurisati”, Ivić mi skreće pozornost na beskompromisni protok informacija odozdo u nezavisnom tisku.

“Od jednog predloška možeš dobiti puno istih motiva. Dževad Hozo, profesor grafike iz Sarajeva, nazvao je grafiku umijećem multioriginala. Sve su to originali, ali ih je puno”, tvrdi Pilj sa žarom u očima, podcrtavajući inherentni kapacitet tiska da demokratizira umjetnost.

Kad umjetnici postaju vlasnici svojih sredstava za proizvodnju, formulira se i poseban društveni odnos, kako Ivić zaključuje: “U načinu na koji komuniciraš s ljudima, u vrednostima koje deliš, načinima na koje provodiš vreme, kako zajedno s ljudima jedeš ili piješ. Što se Matrijaršije tiče, to je taj politički otpor koji je doslovno čvrsta linija načina života koju mi branimo već deset godina.” Emancipacija tiska kao samostalne discipline vrijedne promišljanja u nekom smislu dopušta takvom načinu života da dođe do punog sjaja, pod reflektor gura produkcijsku matricu koja se oduvijek nalazila u nezavisnoj kulturi.

Na tom tragu Štampić stavlja naglasak upravo na proceduralnost i komunalnost umjetničke scene, bilo koje. Kolaborativnost, demokratičnost, egalitarnost i slične parole najviše su do izražaja došle zadnji dan festivala, na sajmu na kojem je svoje radove pokazalo dvadesetak pozvanih izlagača. Prezentacijom sitotiska i lagodnim razgovorom nazočnih uz garažni rock s razglasa u prisnoj atmosferi, Štampić dolazi do svoje glavne funkcije umrežavanja umjetnika i razmjene znanja. Svaki štand je svijet za sebe, sakriva druge teksture i tehnike o kojima umjetnici rado diskutiraju, a posjetitelji s interesom istražuju. Opušteni buvljak potpuni je kontrast deliriju jučerašnje večeri koja je u smijehu i dimu okupila parsto ljudi, što mi daje priliku da pitam izlagače što ih je privuklo tisku.

“Sitotisak je, koliko god izgledao komplicirano, jednostavna tehnika koja stvara puno sreće. Lijep je trenutak kad ljudi međusobno nose majice i vide se po gradu. Sito je vezivno tkivo za cijelu scenu koja postoji u Zagrebu i konačno se počela definirati”, odgovara mi Mislav Lešić pred svojom unikatnom kombinacijom slavonskog folklora i secesijske psihodelije.

“Imao sam osjećaj da fotke koje su na Instagramu zaslužuju više od toga, da stoje na nečijoj polici i, kad to vidi, da ima bolju konekciju s tom fotkom”, prisjeća se Pavle Kocanjer zrcaleći sentiment mnogih da je rast virtualnog svijeta jedan od uzroka revivala tiska.

“Taj eksperimentalni pristup, nemanje kontrole, slično je životu. Alhemija toga da nešto što staviš na jako tamno, a posle staviš na jako svetlo, rađa nešto drugo, na što ti puno puta i ne možeš kompletno da utičeš jer grafika traži neki laboratorijski uslov koji nemamo puno puta”, zamišljeno će Biljana Dimitrova iz Partizan printa. Kao i svi koje pitam, u Štampiću vidi veliki značaj, posebice za scenu na teritoriju bivše Jugoslavije: “Kad dolaziš na ovakav festival dobivaš potvrdu da to što radiš nije džaba i nisi skrenuo s puta.”

Starosjedioci poput Franića, inače jednog od prvih nezavisnih izdavača u Hrvatskoj, i Nikole Mijatovića, umjetnika u čijem su se studiju Smakovci zaljubili u tisak, ponavljaju pak koliko im je drago da scena doživljava procvat. Mijatović konkretno kaže da je ta scena “nevidljiva široj publici. Ona je živa, mijenja se, dolaze novi ljudi i odlaze stariji, ali je nevidljiva mainstream svijetu. Zato je jako bitno da se organizira ovakav festival, a ne vidim tko bi drugi to mogao napraviti”.

Buduća izdanja će pokazati je li istup na binu bivših radnika iza zastora tek rasvjetljavanje nove zajednice entuzijasta, ili nešto što će inspirirati šire promjene u lokalnom kulturnom polju. U najmanju ruku, trodnevna šuma tekstura i šablona Štampiću daje značaj veći od dodira s bilo kojim individualnim radom. I to je, u srži, samo preslika onog što tisak čini tiskom. Tisak je umijeće ideja, mogućnost njihovog neobuzdanog širenja. U tome Štampić, u svom konceptu, kao i u provedbi, briljira – mali pomak na situ, veliki otisak na duhu jedne scene.

Ideja o pokretanju vlastite nezavisne tiskare nije došla odjednom, kako nam pojašnjava Ana Dumančić, već je ovaj prijateljski trio o štampariji i radioni počeo sanjati prije tri godine: “Prve otiske radili smo 2016. godine u Sito(s)tisku u Medici gdje nas je Nikola Mijatović Bangavi naučio sve osnove i ustupio nam svoju radionicu za tiskanje majica zahvaljujući kojoj smo financirali prve izložbe. Prvi stari Riso printer 2020. smo dovukli doma iz Srbije, radio je nekoliko tjedana i pokvario se usred printanja programske knjižice Cirkobalkane, no uspjeli smo nabaviti novi i tada se rodio Smak Press. Da Smak Press može biti i neka šira priča, shvatili smo prije dvije godine u prvom posjetu Matrijaršiji u Beogradu čiji su nas program i praksa oduševili i poželjeli smo nešto slično pokrenuti u Zagrebu.”

Prostor Smak Pressa otvoren je cjelodnevnom manifestacijom koja se 21. listopada odvila u dvorištu prostora u dnu haustora Ilice 73, koji je prije prenamjene bio napuštena autopraona. “Tiskara je jedna od garaža u nizu koje smo prenamijenili u prostore za rad, izlaganje i druženje”, kaže Dumančić te dodaje da  djeluju samostalno ili u kombinaciji s kolektivom Klet koji u susjednom višenamjenskom prostoru organizira buvljake, izložbe i slične događaje. 

U susjednom prostoru, Kleti, tako su već održane neke od skupnih i prodajnih izložbi, poput Hoćeš plakat?! 2021. godine na kojoj je sudjelovao velik broj umjetnika_ca, među kojima je i Apolonija Lučić (Ponči Huljić), čija je pop-up izložba održana na otvorenju Smak Pressa. Oba prostora njeguju neformalan i neopterećen pristup izlaganju radova uz druženje, prisustvo autora_ica i glazbu, poput koncerta prijateljskog benda Pseća Plaža koji se održao na dan otvorenja tiskare.

Osim aktivacije prostora putem jednodnevnih manifestacija, Smak Press kolektiv sudjeluje na izložbama i festivalima van Zagreba, poput nadolazeće radionice Print zine u Kasarni gdje će Marin Remić održati predavanje i uz sudjelovanje polaznika_ca izraditi zine koji će se printati u riso tehnici. Narednu godinu kolektiv ima u planu održati sito i riso radionice, a u međuvremenu pripremaju jednodnevnu izložbu gostujućih umjetnika_ca iz regije, nova izdanja fanzine, artist bookova i stripova. Nadolazeća izložba u subotu, 9. prosinca predstavit će radove umjetnice i ilustratorice Rine Barbarić, koja je također ranije izlagala u Kleti, uz popratni sajam radova lokalnih umjetnika_ca.