Idući na rasporedu je film Ostani uz mene (1986) koji prati kako prijateljska podrška utječe na ispunjavanje naizgled bizarnih snova, a u glavnim su ulogama Wil Wheaton, River Phoenix, Corey Feldman i Jerry O’Connell. Među poznatijim naslovima iz ciklusa nalaze se komedije Kraljevna nevjesta (1987), Kad je Harry sreo Sally (1989), te psihološki triler Misery (1990) i sudska drama Malo dobrih ljudi (1992).

Osim toga, prikazat će se dramska komedija Američki predsjednik (1995) i drama Imaš petlju? (2007) koja donosi priču o dvojici muškaraca u terminalnoj fazi karcinoma. Ciklus će 28. travnja zaključiti Spinal Tap II: Kraj se nastavlja (2025) koji, 40-ak godina nakon kultnog dokumentarnog filma This Is Spinal Tap, prati ponovno okupljanje i posljednji koncert fiktivnog heavy metal sastava.

Ulaznice je moguće kupiti na blagajni kina sat vremena prije početka projekcije, kao i online putem platforme ulaznice.hr.

Više detalja o rasporedu i satnici pronađite ovdje.

Između 2016. i 2020. izašao je niz singlova kojima se žanr odupirao retorici i licemjerju novog predsjednika. YG i Nipsey Hu$$le izbacili su direktni udarac nazvan FDT (Fuck Donald Trump), dok je Eminem u Campaign Speechu opisao Trumpa kao “jebenu tempiranu bombu s prstom na crvenom gumbu (…) koji nikome ne mora polagati račune”. Bilo je i javnih istupa poput Mac Millerove izjave kojom je Trumpu poručio da je “rasistički kurvin sin” koji želi ”Ameriku ponovno učiniti bjelačkom”. Dissovi prema “velikom vođi” stizali su sa svih strana, i iz gotovo svake razine rap miljea, jednako glasno kao što se scena nekoć opirala i Georgeu W. Bushu (prisjetimo se Kanyeove emotivne izjave da “Georgea Busha boli briga za crnce” iz 2005., tijekom prikupljanja sredstava za žrtve uragana Katrine) i kontinuirano isticala povijesne zločine političkih vođa Amerike.

No očekivani kontraudar hip hopa trenutnoj vladi gotovo da i ne postoji u današnjem mainstreamu. Uz časne iznimke poput nastupa Kendricka Lamara na Super Bowlu i protutrumpovskog govora Doechii na nedavnim nagradama BET-a, mnogi rap velikani i starosjedioci danas su utihnuli ili se čak i priklonili predsjedniku. Snoop Dogg, Nelly, Rick Ross i Soulja Boy nastupali su na predsjedničkim balovima tijekom inauguracije, dok su Kodak Black i Fivio Foreign izdali potpuno protrumpovski singl ONBOA47RD.

Ovo je tek nekolicina primjera, jer se podržavateljski sentimenti mogu čuti i od imena poput Lil Waynea, 50 Centa i Ice Cubea. Vremena se mijenjaju, i nekadašnji protivnici establišmenta danas su fascinirani Trumpom kao tobože kontrakulturnom ličnosti, naginju njegovom bogatstvu ili cijene njegova pomilovanja. Riječ je o snažnim glasovima s velikim platformama i milijunima pratitelja te mnogi kritičari danas analiziraju što se dogodilo eliti hip hopa.

No ako odzumiramo dalje od tih slojeva, slika se rasvjetljava kroz mrežu manjih i većih izvođača te pjesama koje su jednako bijesne kao što je nekoć bio i Public Enemyjev Fuck the Police ili Rage Against the Machineov (RATM) Killing in the Name of.

Upravo je Tom Morello iz RATM-a jedan od starosjedilačkih glasova trenutnog glazbenog pokreta otpora. Glavni fokus njegovog revolta je federalna imigracijska i carinska služba (ICE) koja je, prema CNN-u, odgovorna za gotovo 200.000 deportacija od početka godine. U povećavanju tog broja im pomažu i druge federalne agencije te se uhićenja osumnjičenih često provode u zločinačkoj maniri – agenti nose maske koje prikrivaju njihov identitet, ne pokazuju značke, voze neobilježena vozila i sve su nasilniji.

U svibnju ove godine, Morello se jasno suprotstavio njihovim taktikama i beskrupuloznosti trenutne administracije na Boston Calling Music Festivalu. Vizuali na njegovom video zidu su ispisivali slogan “fuck Trump”, a publici je uputio inspirativne riječi: “Autoritarni vođe i milijarderi misle da ova zemlja pripada njima. (…) [No] ova zemlja je vaša.”

Tijekom godine, Morello je sudjelovao u nizu prosvjeda protiv ICE-a. U lipnju je i organizirao dobrotvorni koncert “Defend L.A.” kojim su se prikupljala sredstva za Coalition for Humane Immigrant Rights, organizaciju koja se bavi zaštitom prava imigranata u Kaliforniji. U izjavi povodom koncerta, naglasio je: “U ovoj zemlji nikad nije bilo uspješnog društvenog pokreta koji nije imao odličan soundtrack.” 

Na pozornici mu se tijekom “Defend L.A.” pridružio i rap veteran B-Real iz Cypress Hilla, punk reperica K.Flay te poznate ruske buntovnice Pussy Riot. No pozvani su i noviji revolucionarni glasovi: hip-hop fusion bend The Neighborhood Kids (TNK) koji predvode reperi Ruben Moreno i Vernice Lopez aka Amon the MC i Verde. Svoj čitav opus TNK nazivaju “svjesnim hip hopom” i posvećuju ga radničkoj i migrantskoj klasi Amerike, a njihovi stihovi režu kroz iluzije “zemlje slobodnih”. U pjesmi Kids in Cages tako prozivaju imigracijsku politiku nasilnog odvajanja djece od obitelji, dok u Fed Up prokazuju suučesništvo SAD-a u izraelskom genocidu nad Palestincima, ali i iskorištavanje dječjeg rada u svrhu zapadnog kapitalizma: “This is for the kids that you don’t know / Slaving for your Tesla and your smartphone.”

Svoje su cjelokupne stavove nedavno sumirali u borbenoj budnici Start a Fire, na kojoj im se pridružila i reperica Ares Mascaro, poznatija kao DAMAG3. Uvodnim riječima američkog Ustava, “we the people”, u pjesmi pozivaju na jedinstvo protiv bogataškog iskorištavanja, cionizma i laži američke politike: “See the signs, they feed us lies, and redefine where freedom lies / We need to rise, we can’t comply with genocide / These greedy minds with suit and ties will meet demise”. DAMAG3 je bila sjajan dodatak takvom singlu jer u vlastitom opusu također istupa protiv milijardera i američkog političkog sustava. Tako se predstavlja i u ovom singlu: “First things first, free Gaza / I need Elon’s body droppin’ / I need TNT in congress / I need Luigi in my roster.” Posljednji stih, naravno, odnosi se na Luigija Mangionea, proslavljenog ubojicu direktora korporacije UnitedHealthcare.

U jeku ubojstva Charlieja Kirka, desničarskim krugovima društvene mreže X počeo se širiti upravo gorenavedeni isječak pjesme kao primjer pozivanja na nasilje, te u vrijeme pisanja teksta ima više od devet milijuna pogleda. DAMAG3 u svom stvaralaštvu zaista i koristi nasilne slike dok zagovara otpor prema moćnicima. U debitantskom singlu Big Smoke (ft. Noir Benny & UAS) opisuje “građanski rat” s “licemjerima”, Ku Klux Klanom i političarima, dok na kasnijem EP-u 3AT TH3 RiCH, u energičnoj pjesmi BiLLY iN B3LLY, riječima “proždire” milijardere poput Jeffreyja Bezosa i Elona Muska te poziva na dekolonizaciju. No takav verbalni bravado tradicionalan je za hip hop, i u klasnim kritikama i u beefovima između samih repera. Ono što izdvaja DAMAG3 iz te tradicije je činjenica da je trans žena.

Odrasla u konzervativnoj Louisiani, DAMAG3 danas otvoreno i bez srama govori o svom identitetu i njegovom političkom statusu. U pjesmi GOD iMAG3, primjerice, verbalno se odupire Projektu 2025. Ovaj opsežni fundamentalističko-kršćanski program cilja, između ostalog, otežati pristup zdravstvenoj skrbi za transrodne osobe i temelj je mnogih odluka Trumpove trenutne administracije. U raznim vladinim tijelima već je ove godine predstavljeno čak 987 prijedloga zakona koji potiskuju trans prava, od čega ih je 122 izglasano.

Takvi zakoni zabranjuju implementaciju programa inkluzije, zabranjuju zdravstvenim i vladinim institucijama da koriste sredstva iz državnog proračuna za hormonsku skrb i omogućuju priziv savjesti u zdravstvenoj skrbi trans osoba. Poentirajući svoj položaj u politički ugroženoj populaciji, DAMAG3 pjesmu završava govorom Freda Hamptona, jednog od vođa pokreta za građanska prava crnaca, koji je brutalno ubijen 1969. godine.

Antitrumpovski rap nerijetko je intersekcionalan te proživljena iskustva autora neupitno informiraju njihove tekstove. Jedan od takvih glasova je i Cain Culto, multimedijski umjetnik koji svoju glazbu opisuje kao “Kentucky latin art-pop (…) spoj sjećanja, mita i otpora”. Ovaj sin imigranata iz Kolumbije i Nikaragve odrastao je u evangelističkom fundamentalizmu te je nekoć bio frontmen kršćanske rock grupe Ecclesia. Živio je skrivajući svoju seksualnost, u “kognitivnoj disonanci”, kako to sam opisuje, dok nije proživio “duhovnu psihozu” koja ga je nagnala da se auta i dekonstruira svoju indoktrinaciju. Svoj oblik izražavanja danas pronalazi u subverziji religijskih motiva spajajući ih sa seksualiziranim prikazima tijela i/li paganskim vizualima. 

Ovaj osobni otpor povezuje s kolektivnim u remixu pjesme KFC Santeria, na kojem mu se pridružila i kantautorica Sudan Archives. Povodom izdavanja singla, izjavio je da je do potrebe za kolektivnom borbom došao kroz postupno samoobrazovanje: “Unio sam se u literaturu i krenuo na vlastito putovanje dekolonizacije, što me dovelo do zaključka da su u srži mnogih naših sustavnih problema kapitalizam, naše vlade i njihova industrija. Uvijek se trudim prikloniti marginaliziranima i potlačenima i stvarati umjetnost koja daje nadu.”

KFC Santeria je neapologetičan iskaz koji simbole američkog konzumerizma spaja s afro-kubanskom religijom koja se često izjednačava s vještičarenjem. Reafirmirajući razne aspekte svog identiteta – migrantski, latino, queer – Culto također kritizira američki kozumerizam, kulturne ratove i suučesništvo u genocidu: Fuck Trump, fuck ICE, free Palestine / I’ma say that shit again, free Palestine / It’s American dollars funding genocide / But the people waking up, we got open eyes.”

Culto, TNK, DAMAG3 i ostali spomenuti autori_ce nisu dio mainstreama, ali imaju značajnu prisutnost online. Njihovi profili broje stotine tisuća pratitelja i na TikToku i na Instagramu, a uz međusobne suradnje i suradnje s velikanima poput Morella, profil im raste. Pritom nisu jedini rap glazbenici_e na novogeneracijskim društvenim mrežama koji izražavaju svoju revolucionarnu ljutnju kroz rap. Tu su i kantautori_ce poput Earth to Eve čiji singl Threat Level Orange u formi rapa-brojalice proziva “fašističku lutkarsku predstavu” Donalda Trumpa. Tu su i starosjedioci poput battle repera Locksmitha koji na novom albumu Wine & Circus također kritizira američko licemjerje.

Takvih je poruka i glasova mnogo, a njihova meta često nije samo Trumpova administracija već i čitava američka politička struktura. TNK se u Start a Fire, primjerice, odriče obje stranke (“It’s decided we don’t side with any parties / Republican, Democrat / This be the death of that”), a Locksmith u AMERICA PART 2 proziva iste strategije na obje strane: “But regardless of what they hide, they both support genocide.”

Usred prividnog jaza između republikanaca i demokrata, američki je narod na nogama. Od siječnja do danas, održana je lavina propalestinskih, antiICEovskih i antitrumpovskih prosvjeda u kojima su sudjelovali milijuni građana u tisućama gradova i svim sjedinjenim državama. Kada tu živuću ekspresiju antivladinog sentimenta spojimo s glasovima novog rapa počinjemo shvaćati da su ovi buntovni izvođači i izvođačice novi soundtrack nečeg puno šireg od pukog broja pogleda na videima. Oni su glasovi Amerike koja je sve, samo ne Trumpova.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Autor polazi od nekoliko povijesnih događaja, iračkog napada Kuvajta 1990. i bombardiranja koje je uslijedilo godinu dana kasnije u organizaciji Velike Britanije, SAD-a i 33 drugih članica vojnog saveza. Potaknut ekranizacijom navedenih napada kao i onih koji su uslijedili trinaest godina kasnije te zaljevskim ratom, autor koristi arhivske snimke propitujući odnose moći predstavljenje njima.

“Koalicijske snage započele su kampanju rušenja kipova širom Iraka, no nijedna od tih akcija nije uspjela privući pažnju svjetskih medija kao ona koja se odvila 9. travnja 2003. Prema istraživanju britanske povjesničarke Alex von Tunzelmann, spletom okolnosti na Trgu Firdos, ispred Hotela Palestine u kojem je tada boravilo oko 200 stranih novinara, grupa Iračkih građana uz pomoć američkih vojnika
srušila je kip Saddama Husseina.

Sama snimka ima skoro filmski narativ, vidimo skupinu Iračana okupljenu oko kipa, vidimo kako bacaju omču oko Saddamovog vrata i kako maljem udaraju u postolje kipa, ne postižući puno – zatim vidimo kako u kadar ulaze američki vojnici, sa svojim borbenim oklopnim vozilom, kako oko vrata Saddama stavljaju čelični lanac, kako kip pada i ushićenu, i još važnije, zahvalnu skupinu Iračana okupljenu oko srušenog kipa s veseljem i osmjesima”, stoji u najavi.

Ova snimka je emitirana diljem svijeta, a postala je simbolom američke pobjede unatoč tomu što je rat u Iraku trajao još osam godina. Kako navodi autorica popratnog teksta, Lana Lehpamer: “Disekcija arhivskog materijala ovog događaja uzeta je kao osnova instalacije, te se vodi idejom da novinska, dokumentarna slika – nije zapravo dokumentarna ili objektivna, nego uvijek dio nekog šireg konteksta.”

Ivor Tamarut (1998.) novomedijski je umjetnik koji se kroz svoju umjetničku praksu bavi medijskom slikom, eksperimentalnim videom, instalacijom te istraživanjem arhiva, konteksta i narativa u javnim medijima. Godine 2017. upisuje preddiplomski studij Animiranog filma i novih medija te 2023. završava sveučilišni diplomski studij Odsjeka za animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2021. kao član ROSE kolektiva, s kolegicama Lanom Lehpamer i Brunom Jakupović počinje izlagati na zagrebačkim i regionalnim izložbama.

Izložba se može posjetiti do 29. ožujka. Više detalja pronađite ovdje.

Na konferenciji će govoriti Marijan Bobinac, Tomislav Brlek, Sven Cvek, Martina Domines Veliki, Boris Dundović, Catherine Eagan, Kimberly Engber, Grant Farred, Stipe Grgas, Tvrtko Jakovina, Renata Jambrešić Kirin, Tatjana Jukić, Tihana Klepač, Borislav Knežević, Danijela Lugarić, Christine Magerski, Ljubica Matek, Wolfgang Müller-Funk, Tanja Petrović, Iva Polak, Vanja Polić, Russell Reising, Mark Metzler Sawin, Ronald Schleifer, Jelena Šesnić, Jelena Spreicer, Slavica Troskot.

Više informacija i raspored predavanja potražite ovdje. 

Kakve su “Amerike” između sebe, ali i u odnosu na ostatak svijeta? Postoji li Staro bez Novoga i što su nama danas Amerike? To su samo neka od pitanja koja su tema 14. izdanja Festivala europske kratke priče. Na pitanja će odgovarati svjetski poznati autori: kultni književnik David Albahari, Venko Andonovski, jedan od najčitanijih i najnagrađivanijih makedonskih pisaca, nova nada irske književne scene s antologijskom prozom Sara Baume te austrijski pisac Xaver Bayer, doktor filozofije i dobitnik književnih stipendija, nagrada i priznanja.

Festival će otvorit dobitnica nagrade Orange Lionel Shriver, nova zvijezda meksičke književnosti Valeria Luiselli i nagrađivani hrvatsko-kanadski književnik Josip Novakovich, 31. svibnja u 20 sati na terasi Muzeja suvremene umjetnosti (MSU). 

Po prvi put hrvatskoj će se publici predstaviti Leopoldo Brizuela, književnik koji je svijet oduševio romanom Tejiendo agua, zbirkom poezije Fado te višestruko nagrađivanim romanom Inglaterra i Alberto Manguel (Argentina/Kanada), književnik koji je portretirao zagonetnog genija Jorgea Luisa Borgesa u knjizi With Borges (u hrvatskom prijevodu naslovljena S Borgesom, VBZ, 2004. ), za koju je primio nagradu Prix du livre en Poitou-Charentes. Ljubitelji književnosti upoznat će se i s nagrađivanim španjolskim piscem Harakaitzom Canom čija su djela prevedena na devet jezika i književnikom koji često sudjeluje u performansima koji kombiniraju književnost s glazbom i drugim umjetnostima. 

U Zagreb dolazi i Álvaro Enrigue, meksički književnik koji je proglašen jednim od najutjecajnijih suvremenih pisaca koji pišu na španjolskom jeziku. Autor je četiri romana i dviju zbirki kratkih priča. Ovim se velikim imenima pridružuju i Fernardo Iwasaki (Peru/Španjolska), pisac, esejist i povjesničar iza kojeg se nalazi dvadesetak naslova. 

14. Festivalu europske kratke priče pridružit će se čak devetnaest ponajboljih hrvatskih kratkopričaša: Daša Drndić, Zoran Ferić, Marko Gregur, Senko Karuza, Maša Kolanović, Ksenija Kušec, Enver Krivac, Davor Mandić, Miroslav Mićanović, Robert Mlinarec, Gordan Nuhanović, Zrinka Pavlić, Nikola Petković, Sven Popović, Ivana Rogar, Korana Serdarević, Andrija Škare, Tea Tulić te Jelena Zlatar. 

FEKP u suradnji s Centrom za kreativno pisanje (CeKaPe) raspisao je i natječaj za kratku priču na temu Amerike. Na natječaj su pristigla 174 rada, a najbolje tri priče proglasit će Stjepan Balent, predsjednik žirija, i članovi Vladimir Arsenić, Saša Drach, Damir Karakaš i Diana Matulić. Dobitničke će priče biti proglašene na večernjem čitanju u sklopu FEKP-a u utorak, 2. lipnja, a čitanje pobjedničke priče uveličat će završnu večer festivala 5. lipnja.

Festival će se održati od 31. svibnja do 5. lipnja u Zagrebu i Rijeci. Glavni večernji program Festivala odvijat će se u Polukružnoj dvorani Teatra &TD od 19 sati i zadnju večer u Vip Clubu od 18.30 sati, dok će se popratni sadržaj održati u Klubu Booksa, Caféu u dvorištu, Filozofskom fakultetu, Gradskoj knjižnici Samobor, Knjižnici Velika Gorica, Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović. Riječki program bit će održan u Book Caffeu Dnevni boravak, Ex librisu te Palachu. 

Detaljan raspored festivala potražite na službenim stranicama. 

Marija Andrijašević (Split, 1984.) dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike 2007.  za zbirku pjesama davide, svašta su mi radili. Objavljivala je pjesme u mnogim časopisima, poput Poezija, Knjigomat, Re i dr., a mnoge od njih su prevedene na engleski, poljski i slovenski jezik.  Jedno vrijeme je pisala kolumnu na portalu Kulturpunkt.hr. Trenutno studira komparativnu književnost na Filozofoskom fakultetu u Zagrebu.

KP: U intervjuu za časopis Tema kažeš da si u srednjoj školi vrijeme provodila “gutajući” knjige, počela si tada i čitati na engleskom jeziku, a ističeš i kako si odgojena na američkim piscima. Taj se utjecaj ogleda i u tvojoj poeziji, narativnoj poeziji koja se izdvaja po radikalnoj ispovjednosti. Koje si američke autore čitala i što te zapravo fasciniralo u njihovoj poeziji?

M. A.: Privuklo me strano i neznanje. Kad nešto ne poznajem, k’o da me izaziva da ga pokorim. Mozgom i tijelom. Nema ništa bolje nego kad nešto osvojiš. I napraviš sve da to dobiješ. Nije odmogla ni usamljenost. Ni to što baš i ne volim ljude, barem u svakodnevnim oblicima. Knjiga je uvijek bila pogodnija za maštu nego ljudi i događaji. Uvijek sam se više prilagođavala sebi nego drugima. Otud sva ta silna ljubav i fascinacija: ono što sam slutila da jesam mogla sam pročitati kod drugih. S druge strane, dotad sam bila pročitala većinu naših meni zanimljivih pjesnika i pisaca i naravno da sam morala “izaći” iz tog okvira. Detektiv u nama oživi prije ili poslije, ako smo tragači. A Amerikanci su bili dobri jer su pisali filmično i brutalno. Ipak je moja generacija TV generacija na koju su se 90-ih probili nasilje, erotika i krv. Onda sam to nekako tražila i u knjigama.

Sad… koji autori. To me pitaš kao za lektiru za srednjoškolce po Mariji Andrijašević ili pokušavaš doznati zašto pišem tako kako pišem? Uglavnom, više je tu bilo prozaika nego pjesnika, a oni su ukratko i nasumično: Hemingway, Fante, Salinger, Auster, Pynchon, Vonnegut, Plath, DeLillo, Fitzgerald, Capote… Ima tu još dosta toga, ali ne vjerujem da ijedan govori išta o meni i da je ijedan toliko nasilan, erotičan i krvav koliko mogu umisliti da jesu.

KP: Dobitnica si nagrade Goran za mlade pjesnike, a i tvoja je poezija uvrštena u neke preglede. Ipak izostala je kritička recepcija, kao da naši kritici nisu znali što bi s tim radikalnim izlaganjem, s tim neoromantičarskim bilježenjem emocija.

M. A.: Ne mogu ti ja pričati o kritici i što ona bilježi a što izbjegava. Ja pišem. U posljednje vrijeme puno više mislim nego što pišem, ali svejedno… To što kritika, kako ti kažeš “ne zna što bi” s mojom poezijom, pa to je njen problem, ne moj. Nema smisla ulaziti dalje u to pitanje. Ja sam već dovoljno ušla u njega kad sam nešto napisala. Još da joj nudim rješenja i da joj objašnjavam… pa to bi bilo blesavo!

KP: Kada već spominjemo emocije, treba istaknuti kako ti na vrlo zanimljiv način pišeš o ljubavi. Ljubavni diskurs shvaćaš kao igru u koju unosiš fraze, patetične izraze, klišeje, dječje brojalice, citate iz filma, virtualnu komunikaciju.

M. A.: Svaka ljubav ima svoj jezik, to je, valjda, jezik moje ljubavi. Sviđa mi se dok je takav. Razigran. Teške i velike misli o ljubavi deprimiraju. Osim toga, kako uvjeriti sve one koji je još nisu doživjeli da joj se približe? Neka je ljubav pas koji i laje i grize. Treba lagati i zavarati da se doživi prava ljubav. Uvjerena sam. Kad čitaš te brojalice, citate iz filma, nije li to najgora vrsta laži o ljubavi u koju povjeruješ tako brzo? Ne postoji li cijeli niz institucija koje te na najbanalnije moguće načine uvjeravaju da je ljubav jednostavna, svemoguća i svakodnevna? Pa ono, kad je takva, eto je nazad svima onima koji su je takvu usadili u nas. Još jedan krug koji dokazuje repetitivnost, makar kroz ironiju. I nije da ne vjerujem u ljubav, vjerujem ja u svašta i svašta ja osjećam. Zato se svemu i rugam; da se ne bih opustila. Ili još gore, da ne bih postala fanatik.

KP: U tekstu o hrvatskim pjesnikinjama Dalmatinski položaj koji je objavljen baš na ovom portalu, duhovito definiraš poeziju: “poezija je Robert, veseli peder, a ako kažeš da si Robertova nevjesta, obično te pitaju što nije u redu s tobom”. Poanta je jasna – nije baš mudro u Dalmaciji reći da si pjesnikinja, jer to ti ga dođe kao da si mentalno bolesna.

M. A.: Jesi gledala Smojino Malo misto? Možda si ga čitala? Uglavnom, Ivica Vidović tamo glumi Tonča zvanog Servantes, povratnika iz Čilea. Živi na tuđi teret, stalno je u “svom svitu” i stvari vidi drugačije od drugih: za ne baš najbolji primjerak dalmatinske amazonke on kaže “kakva lipost”. Sad, ako to gledaš s 5-6 godina i s tobom to gledaju roditelji koji se tome smiju i sutradan, kad te odvedu na Pazar, tamo svi neku pazarušu koja liči Servantesovoj liposti časte baš tim epitetom, vidiš da nešto sa Servantesom nije u redu. To je jednostavno takav tip mentaliteta. Pjesnici svijet ne gledaju drugačije od ostalih, gledaju pomnije, ne boje mu se približiti. I svatko tko ti se toliko približi da ti ružno učini lijepim, da ono što ne vidiš učini vidljivim, čini te da se zapitaš nad samim sobom i nad onim čime si se okružio. A Dalmatinci ne vole baš takav tip filozofije: oni su ljudi od akcije. Kad se zaljube to ih pukne toliko da nema tu veće poezije od “moj i Božji!”. Strast je kod njih nešto što ne stane na papir i u jednu osobu. Pjesnici ih zbunjuju baš zbog toga. Valjda misle da nešto propuštaju pa otud taj sjetni i žalosni pogled na tu ridikuloznost. I ne kažem da nisu u pravu!

KP: Kad već spominjemo Kulturpunkt hr, možeš li reći kako je bilo surađivati na ovom portalu?

M. A.: Dobro! Doduše, nakon nekog vremena moralo me se tjerati da nešto napišem, pa sam nakraju odustala. Barem sam naučila da više ne bih pisala kolumnu, ne tog tipa. Ne da mi se ulaziti u društvo na taj način. Stvarno kao kolumnist ne možeš garantirati da nećeš biti licemjer. Dogodi se, samo od sebe. Kako da ti kažem, ponekad jednostavno volim, jer sam mentalni egzibicionist, biti s druge strane kolumne, ono o čemu bih pisala. Kad sam vidjela da se to dvoje sudara, ulijenila sam se. I bolje. Sad barem imam na TO-DO listi jednu stvar manje.

KP: U spomenutom intervjuu ističeš kako preferiraš militantnu beskompromisnost. Možeš li obrazložiti taj stav?

M. A.: Ne volim kompromise. Kompromis je laž. Sve svedem na dobru staru “ili je ili nije”. Kako drugačije? Možda je to samo moj problem, jer sam naučena da sve radim sama i da sve zaslužim. Uvijek i samo pristati na ono što te čini sretnim. To stanje između, to stanje u kojem se dvoje (od ljudi do stvari) susreće na pola i ispunjava samo toliko… to je apsurdno! Moraš željeti sve i moraš se osjećati kao da to imaš. Ako ne dobiješ, doći će nešto drugo, uvijek dođe. Vidim što kompromisi rade ljudima i njihovim životima, vidim što su uradili meni. Nema dobrog života, nema dobrog stanja koje je nastalo na kompromisu. Moraš biti spreman uzeti sve i dati sve i ne pristati na drugačije. Svaki dan.

KP: U međuvremenu postala si studentica, kakvo je tvoje mišljenje o studentskim prosvjedima za besplatno obrazovanje, jesi li možda u njima aktivno sudjelovala?

M. A.: Podržavam, dapače! I nisam aktivno sudjelovala, osim ako dizanje ruku na plenumima nije neki vid aktivizma. Onda jesam, je l’. Al’ ne vjerujem ja puno u generacije koje dolaze. Sjećam se intervjua s našim poznatim dizajnerom Mirkom Ilićem za Plan B otprije nekoliko mjeseci koji kaže: “Ne možeš raditi revoluciju ako ti je frka da će ti ispasti iPod iz jakne dok bježiš ispred policije. Imate lijepe laptope, lijepu odjeću, baš vam je lijepo – prema tome, protiv čega se buniti?” To je stav većine. Jebe se njima, toj divnoj generaciji simboličke ’89-te, sve su moralne probleme tako riješili u startu, roditelji su ih riješili za njih nekom bastardnom verzijom socijalnog darvinizma. Smiješna mi je i državna matura. To će biti odstrel ljudi iz strukovnih škola i gimnazijskih viškova. I zanimljivo mi je kako nitko o tome ne piše, nitko se ne buni. Tko bi se i bunio? Neki stočar iz Ivanića koji će bit sretan ako sinu uspije platit pokaz do škole i prodat mlijeko prije nego ga prisile da opet izađe na ulicu s traktorom? A i te strukovne škole, iz njih izlaziš spremniji za Keruma i Todorića nego za Butlericu i Foucaulta. I ovdje točno znam o čemu pričam. Ne kažem ja da su gimnazije bolje, govorim isključivo o državnoj maturi koja je savršena matrica, novi vid legitimne čistke. Dat će oni nama besplatno obrazovanje, ali prije toga očistit će nas ko mladi fažol. Lijepa nam je i ta sintagma “društvo znanja”, ako ništa drugo, kreativni smo do bola!

KP: Stigneš li čitati neke nove pjesničke knjige hrvatskih autora, bi li neku zbirku pjesama izdvojila?

M. A.: Vraga stignem! Neki dan sam sebi na post-it napisala: počni čitat nešto drugo osim literature za faks.

***

Foto: Marta Klarić