Haiven se u svom izlaganju nije doticao spomenute knjige – u kojoj analizira logiku imperijalizma kroz leću palminog ulja kao jedne ključne robe – već je predstavio projekt Radnik kao futurist, u sklopu kojeg je angažirao dvanaest bivših i sadašnjih Amazonovih radnika i radnica da pišu spekulativnu fikciju o “svijetu nakon Amazona”. Kao jednu od karakteristika vezanih uz suvremenu genijalni poduzetnik-vizionar-tech bro propagandu vlasnika i šefova tehnoloških korporacija, Haiven je istaknuo njihovu aproprijaciju znanstvene fantastike. Primjerice, osnivač Amazona Jeff Bezos veliki je obožavatelj Zvjezdanih staza, u dovoljnoj mjeri da vlastiti izgled djelomice prilagodi onom fikcionalnog kapetana Jean-Luca Picarda, ali i da financira vlastiti program letova u svemir. Haiven je stoga napomenuo da čak i kada je riječ o optimističnoj viziji budućnosti, kao što je slučaj sa Zvjezdanim stazama, milijarderi jedini način njenog ostvarenja vide u vlastitim privatnim inicijativama.

Međutim, teško je zamisliti da bi Jeff Bezos ikad mogao ostvariti svoj san leta u svemir bez eksploatacije vlastitih radnika, kao i razvijanja “inovativnih modela” izrabljivanja. Haiven je podsjetio na Amazonovu platformu za “mikrorad” Mechanical Turk. Dok se trenutna fama o umjetnoj inteligenciji predstavlja kao tehnološka revolucija, samo postojanje sličnih platformi demistificira narative o automatizaciji i pokazuje kako nije riječ o nečemu što se isključivo odvija u tehnološkoj sferi. Naime, platforme poput MTurk svjedoče tome da ideološka slika inovacija i povezana akumulacija kapitala počiva tek na izrabljivanju milijuna ljudi u siromašnim dijelovima svijeta, koji za cente ili dijelove centi označuju podatke da bi postali podobni za treniranje automatiziranih sustava – bez radnih ugovora i prava. Slični modeli automatizacije temeljene na eksploataciji radnica_ka paralelno se razvijaju u skladištima i logističkim sustavima Amazona.

U takvom kontekstu zamišljanje drugačijih budućnosti i alternativnih modela korištenja tehnologije postaje izuzetno važno, kao i stvaranje prostora da tu drugačiju budućnost zamišljaju oni čiji je eksploatirani rad gradi. Haiven vjeruje da eksperimentalni projekti i prakse poput Radnika kao futurista omogućuju da se mašta “pojavi kao kolektivna sila, i to sila koja izranja iz zajedničke borbe ljudi koji pokušavaju shvatiti oblike moći opresivnih struktura, sve s ciljem izgradnje otpora. To je radikalna mašta”. Dakle, umjesto da bude dječačka fantazija milijardera, spekulativna fikcija ima potencijal postati dijelom emancipacijskih praksi.

“Mislim da to stvarno predstavlja ponovno prisvajanje žanra. Ideja je da ne trebate isključivo biti profesionalni pisci da biste pisali, kao i da postoji vrijednost za društvene pokrete u pozivanju neprofesionalnih pisaca da pišu spekulativnu fikciju. Čak i ako će vrlo malo ljudi zapravo čitati te priče, vrijednost nije samo u stvaranju priča koja će nadahnuti milijune ljudi, vrijednost je u procesu. Jer u procesu pisanja o budućnosti i pisanja sebe u budućnost dolazite do valorizacije i potvrđivanja svog iskustva kao radnika ili kao nekoga tko je isključen iz budućnosti”, podcrtao je Haiven.

U svojem je pak izlaganju Cassie Thornton predstavila Hologram, laički sustav uzajamne skrbi i podrške. Rizomatski sustav se može prakticirati diljem svijeta, čak i s vlastitog kauča, a temelji se na ideji Trokuta. Naime, tri osobe – spomenuti Trokut – redovito se sastaju, digitalno ili uživo, kako bi pružile podršku fizičkom, mentalnom i društvenom zdravlju četvrte osobe, nazvane Hologram. Osim pomaganja četvrtoj osobi, troje slušatelja istovremeno uči kako pružati i primiti skrb kroz ovu praksu. Jednom kada su spremni, Hologram će im pomoći da uspostave vlastite Trokute, kako bi sustav uzajamne skrbi mogao eksponencijalno širiti.

Thorton je inspiraciju za projekt pronašla u različitim primjerima društvenog i solidarnog pružanja skrbi, poput solidarne klinike iz grčkog grada Thessaloniki. Naglasila je i važnost učenja primanja skrbi – naime, prema anketama provedenim na osobama koje su se priključivale Hologramu, ljudi su znatno skloniji pružiti pomoć ili skrb, nego što su je spremni primiti ili pitati za nju, čak i od bliskih prijatelja. U tom pogledu Hologram pokušava riješiti problem osjećaja dugovanja. “Mislim da zapravo eksperimentiramo s time što znači stvoriti darovnu ekonomiju u kojoj nema duga. Dakle, veliki izazov, a to je, kakav je osjećaj primiti nešto bez osjećaja da nešto dugujete? I kako je dati nešto bez čekanja da vam se vrati?”, zaključila je Thorton. 

Sve u svemu, čini se da drugačiji kraj svijeta možemo zamisliti na isti način na koji ga možemo i ostvariti – kolektivno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Umjetnica i aktivistica Cassie Thornoton predstavit će HOLOGRAM, viralni sustav uzajamne laičke zdravstvene skrbi koji se može distribuirano prakticirati diljem svijeta a s vlastitog kauča. Pretpostavka je jednostavna: tri osobe – takozvani Trokut – sastaju se redovito, digitalno ili fizički, kako bi svoju brigu i podršku usmjerili na fizičko, mentalno i društveno zdravlje četvrte osobe – takozvanog Holograma. Zauzvrat, troje slušača kroz ovu praksu uče kako pružiti i primiti skrb. Jednom kada su spremni Hologram će im pomoći da one uspostave vlastite Trokute, čime se sustav uzajamne skrbi eksponencijalno širi.

Pisac i edukator Max Haiven predstavit će RADNIK KAO FUTURIST, projekt u kojem je 12 Amazonovih radnika angažirano da pišu spekulativnu fikciju o “svijetu nakon Amazona”. U doba platformskog kapitalizma s novim oblicima digitalnog i robotiziranog izrabljivanja radnici u poduzećima poput Amazona prisiljeni su graditi budućnost kakvu nisu birali i iz koje će biti isključeni. Radnik kao futurist polazi od pitanja kako radnici mogu povratiti moć nad stvaranjem budućnosti i kako time mogu doprinijeti radničkom pokretu.

Cassie Thornton je umjetnica i aktivistica čiji je rad usmjeren na kreiranje “sigurnog prostora” u kojem se može pojaviti nepoznato, neposluh i neočekivano zajedništvo. Thornton aproprira društvene prakse poput institucionalne kritike, urbanističkog aktivizma i “iscjeliteljskih praksa” kao što su hipnoza i joga ne bi li otkrila meka mjesta na tvrdoj površini kapitalističkog života. U dosadašnjem radu kreirala je alternativni, kolektivni sustav potvrde kreditne sposobnosti za žrtve gentrifikacije, hipnotizirala je upravitelje hedge-fondova, slikala je rukama koristeći prljavštinu koju je sakupila čisteći prostore banaka, donirala je uklete slike uspješnim bankarima i učila jogije feminističkoj ekonomiji (i obratno). Njenu knjigu The Hologram: Feminist, Peer-to-Peer Health for a Post-Pandemic Future objavio je Pluto Press (2020).

Max Haiven je pisac i edukator, trenutno nositelj Kanadske istraživačke katedre za radikalnu imaginaciju na Sveučilištu Lakehead. Njegove recentne knjige su Palm Oil: The Grease of Empire (2022), Revenge Capitalism: The Ghosts of Empire, the Demons of Capital, and the Settling of Unpayable Debts (2020), te Art after Money, Money after Art: Creative Strategies Against Financialization (2018). Haiven je urednik VAGABONDS, edicije kratkih, radikalnih knjiga u nakladi Pluto Pressa. Predaje na Sveučilištu Lakehead, gdje je također jedan od voditelja Akcijskog laboratorija za reimaginiranje vrijednosti (ReImagining Value Action Lab – RiVAL).

Suvremenim razvojem tehnologije dominira nekolicina kompanija: Apple, Amazon, Alphabet, Microsoft i Facebook zajedno čine “veliku petorku”, kako ih naziva Vincent Mosco. Kada govorimo o vrijednosti dionica tih kompanija, Apple i Amazon su pojedinačno premašili rekordnu vrijednost od jednog bilijuna (tisuću milijardi!) dolara. Apple je kompanija koja se, između ostalog, bavi proizvodnjom računalnog softvera, osobnih računala i mobilnih uređaja. Amazon dominira online kupovinom, globalnom distribucijom potrošnih roba, te računarstvom u oblaku (eng. cloud computing). Microsoft se primarno bavi proizvodnjom računalnog softvera. Microsoft i Apple nastali su sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća te su pratili i oblikovali brojne trendove u razvoju osobnih računala, operativnih sustava i mobilne tehnologije. Amazon nastaje sredinom devedesetih i uspješno je prebrodio burzovni krah s kraja desetljeća da bi postao jedna od dominantnih kompanija u razvoju oblaka i analize velikih podataka. Google (osnovan 1998., a 2015. restrukturiran u Alphabet Inc.) i Facebook (osnovan 2004.) nastaju u drugačijem okruženju od Applea, Microsofta i Amazona. Alphabet Inc. je razvio primarnu djelatnost u proizvodnji usluga pretrage interneta pa je tako u 2018. ostvario tržišni udio mrežnog pretraživanja od više od 80 posto među globalnim korisnicima mobilnih uređaja. Facebook dominira društvenim umrežavanjem, a kompanije poput Myspacea, koje su svojedobno konkurirale Facebooku, danas su gotovo pale u zaborav. Istovremeno, Google i Facebook zajedno su preuzeli 64 posto ukupnog globalnog rasta digitalnog oglašavanja između 2012. i 2016. Nakon burzovnog kraha iz 2001. investicije stagniraju, pa Google i Facebook svojim poslovnim modelima nastoje prvo privući internetske korisnike da bi oglašavanjem osigurali isplativost vlastitih usluga, privukli financijski kapital i, konačno, učvrstili monopol nad tržištima u kojima pružaju digitalne usluge.

Njihovu dominaciju ovdje promatramo kroz koncept ekonomskog viška kako ga nazivaju Baran i Sweezy u svojoj teoriji monopolnog kapitala. Ekonomski višak autori jednostavno definiraju kao razliku između onoga što društvo proizvodi i troškova te proizvodnje. Promatrajući Google i Facebook kao internetske platforme čiji se poslovni model temelji na globalnoj akumulaciji kapitala, vidljivo je da uz relativno malu radnu snagu, ali i značajna interna ulaganja u istraživanje i razvoj, uspijevaju ostvariti znatan višak vrijednosti u usporedbi s tradicionalnim industrijskim kompanijama. U tom nas smislu zanimaju uzroci tog fenomena koji se mogu objasniti kombinacijom teorije digitalnog rada i monopolnog kapitala. Dakle, pomoću koncepta ekonomskog viška analizirat ćemo digitalni duopol Googlea i Facebooka u skladu s teorijom stvaranja viška vrijednosti na temelju eksploatacije plaćenog i neplaćenog digitalnog rada. Analiza ekonomskog viška omogućava nam razumijevanje političkih i socijalnih posljedica monopola u suvremenoj globalnoj, digitalnoj ekonomiji te razmatranje smjernica za stvaranje političkih programa na temelju redistribucije ekonomskog viška.

Digitalni rad i eksploatacija internetskih korisnika 

Tezu o medijskoj publici kao potrošnoj robi prvi je iznio Dallas Smythe koji je tvrdio da komunikacija nije samo sustav nadgradnje i ideologije, već dio odnosa proizvodnje i društvene reprodukcije. Drugim riječima, Smythe tvrdi da je najveći dio neradnog vremena zapravo vrijeme koje publika provodi gledajući, slušajući i čitajući medije. Vrijeme koje publika potroši koristeći različite medije prodaje se oglašivačima. Slobodno vrijeme, stoga, predstavlja neplaćeni rad medijskih publika koji eksploatiraju mediji i oglašivačka industrija. Smytheova “nadopunjena” verzija Marxove radne teorije vrijednosti uspješno je primijenjena na digitalne medije. Tako, na primjer, Christian Fuchs ističe da korporativni digitalni mediji oglašivačima prodaju podatke po cijenama koje su veće od uloženog stalnog i promjenjivog kapitala. Višak vrijednosti sadržan u tim potrošnim robama dijelom je rezultat eksploatacije stalno zaposlenih radnika digitalnih kompanija, a dijelom digitalnog rada korisnika interneta. Višak vrijednosti povećan je činjenicom da internetski korisnici nisu plaćeni pa su, naglašava Fuchs, beskonačno eksploatirani.

Krajem 70-ih godina kad je Smythe iznio svoju tezu, moglo se govoriti o tendenciji stvaranja monopola masovnih komunikacija kao i kulturnom imperijalizmu američke filmske i televizijske industrije. Međutim, usprkos rastu globalne moći američkih medija, radilo se ipak o marginalnoj industriji u ekonomskom smislu. Danas je situacija preokrenuta pa se može govoriti o komunikacijskoj i tehnološkoj industriji kao o glavnom pokretaču suvremenog kapitalizma. Štoviše, u 2017. godini tehnologija je bila sektor s najvećom tržišnom kapitalizacijom (ukupna vrijednost dionica). Među sto vodećih globalnih kompanija tehnologija je bila dominantni sektor s ukupnom vrijednošću od 3,583 bilijuna američkih dolara. Na drugom je mjestu financijski sektor s 3,532 bilijuna američkih dolara. S obzirom na to da tehnološkim sektorom dominira ranije spomenuta “velika petorka”, komodifikacija publike i digitalni rad postaju nezaobilazne kategorije u analizi poslovnih modela najvećih kompanija, ali i u analizi društvenih nejednakosti i odnosa moći na globalnom internetu.

U 2017. godini Alphabet Inc. (Google) je sa 80110 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 110,855 milijardi američkih dolara, od čega 86 posto dolazi od oglašavanja. Istovremeno, Facebook je sa 25105 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 40,653 milijarde američkih dolara, od čega 98 posto od oglašavanja. Na temelju veličine digitalnih tržišta, količine oglašavanja po glavi stanovnika i veličine internetske populacije moguće je procijeniti koliki su prihod Google i Facebook ostvarili u Hrvatskoj. U 2016. godini Google je preuzeo 43,4 posto, a Facebook 12,9 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja. Dakle, dvije globalne kompanije preuzele su ukupno 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj što iznosi nešto iznad 25 milijuna eura. Pritom je ključna činjenica da Google i Facebook nemaju registriranu djelatnost u Hrvatskoj, čime se izbjegava direktno oporezivanje njihovih prihoda.

Prema istraživanju Dicka Bryana i njegovih suradnika iz 2017. godine, registracijom djelatnosti na Bermudima, Google je u 2011. platio ukupnu poreznu stopu od 3,6 posto iako je standardna stopa poreza na korporativne prihode u Europi prosječno 22 posto. Drugim riječima, Google i Facebook uspijevaju osigurati prihode na temelju eksploatacije digitalnog rada internetskih korisnika, neujednačene međudržavne regulacije i neoliberalne politike slobodnog protoka kapitala. Takva eksploatacija poluperifernih tržišta stvara strukturne probleme za održivost digitalnih industrija poput novinarstva. Naime, lokalni komercijalni mediji prepušteni su digitalnom tržištu na kojem je sve manje mogućnosti za održivost temeljem digitalnog oglašavanja. Rješenje situacije leži u snažnijoj potpori javnim i neprofitnim medijima jer je društvena cijena korištenja besplatnih globalnih servisa poput Googlea i Facebooka, u kombinaciji s laissez-faire pristupom digitalnim tržištima, pražnjenje digitalne demokracije od relevantnog informativnog sadržaja.

Intelektualno vlasništvo i bitka za monopol

Eksploatacija korisnika interneta poprima različite oblike. Ne radi se samo o eksploataciji vremena kako je to analizirao Fuchs. Radi se, također, i o eksploataciji koja nastaje na temelju vlasništva nad podacima koje stvaraju internetski korisnici. Digitalne platforme Google i Facebook temelje svoj poslovni model na analizi velike količine podataka. Dio se tih podataka sistematizira i analizira za prodaju zainteresiranim oglašivačima. Drugi se dio tih podataka koristi za unaprjeđenje digitalnih usluga mrežne pretrage i društvenog umrežavanja. Što se više koriste platforme, više se podataka akumulira i evaluira. Duže korištenje omogućuje stvaranje podataka koji se prisvajaju i koriste za razvoj različitih algoritamskih rješenja. Algoritamska su rješenja zaštićena različitim oblicima intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Stoga je ostvarivanje privatnog vlasništva nad digitalnim podacima temelj procesa koji David Harvey naziva akumulacija obezvlašćenjem. U tom je smislu važno istaknuti potrebu za analitičkim razdvajanjem potrošnih roba koje kompanije poput Googlea i Facebooka proizvode: s jedne strane publike, a s druge strane algoritme. Algoritamska rješenja omogućuju uspostavu tržišne dominacije navedenih kompanija.

Kao što tvrdi Matteo Pasquinelli, strojevi i algoritmi ne proizvode višak vrijednosti već akumuliraju i povećavaju višak vrijednosti na temelju eksploatacije generalnog intelekta. Drugim riječima, dok su u 2017. prihodi za Google bili oko 110, a za Facebook oko 40 milijardi američkih dolara, istovremeno je vrijednost njihove imovine bila 197 milijardi za Google i 87 milijardi za Facebook. Ta se imovina odnosi između ostalog i na nematerijalnu imovinu i različita prava intelektualnog vlasništva. Primjera radi, u 2017. Google je držao prava nad preko 15000 patenata. Prava se ostvaruju prikupljanjem i analizom podataka unutar samih kompanija i ulaganjem u istraživanje i razvoj. U 2017. godini Alphabet Inc. je uložio 16,625, a Facebook 7,754 milijardi američkih dolara u istraživanje i razvoj. Glavne su stavke tog troška plaće inženjerima i računalnim stručnjacima za razvoj novih proizvoda. Dakle, analiza velike količine globalno prikupljenih podataka zahtijeva značajnu tehničku infrastrukturu i ulaganja u istraživanje i razvoj. Time se slabi tržišno natjecanje jer su pragovi izlaska na tržište konkurentskih tražilica i servisa za društveno umrežavanje previsoki. Istovremeno su usporene inovacije jer globalni duopol proizvodi i akumulira patente i intelektualno vlasništvo eksploatacijom stalno zaposlenih suradnika i neplaćenih korisnika interneta.

Dominantna se tržišna pozicija jača brojnim akvizicijama kojima se dolazi do novih patenata i visokoobrazovane radne snage. Neke od najvećih i najpoznatijih akvizicija Alphabeta su Motorola koja je 2011. kupljena za 12,5 milijardi američkih dolara te YouTube koji je 2006. kupljen za 1,65 milijardi. Motorola je omogućila Googleovu ekspanziju na tržište mobilnih uređaja. Facebook je 2014. kupio WhatsApp za 19 milijardi američkih dolara te 2011. Instagram za 1 milijardu američkih dolara. Prihodi od oglašavanja osiguravaju svojevrsnu proizvodnu bazu za Google i Facebook, a prava intelektualnog vlasništva dominaciju nad tržištima pružanja specifičnih digitalnih usluga. Poslovni se model, dakle, temelji na uspostavi velikog broja korisnika, privlačenju prihoda od oglašavanja te osiguravanju prava intelektualnog vlasništva.

Financijska nadgradnja

Spektakularna akumulacija bogatstva digitalnih kompanija ne bi bila moguća bez financijskih ulaganja. Ne radi se, naravno, o novom ekonomskom fenomenu, nego o činjenici da financijalizacija dominira nad proizvodnjom kao njezina svojevrsna nadgradnja koja u velikoj mjeri postaje nezavisna i nekontrolirana. Financijalizacija označava i širu neoliberalnu promjenu načina upravljanja kompanijama. William Lazonick i Mary OʼSullivan tako ističu da su velike kompanije do 1970-ih provodile politike zadržavanja i ponovnog ulaganja prihoda (eng. Retain and reinvest). Nakon 1970-ih primjećuje se strukturna promjena i trend ka smanjenju radne snage i distribuciji prihoda i viška vrijednosti među dioničarima (eng. Downsize and distribute). Kada govorimo o financijalizaciji tehnoloških kompanija, ona je neraskidivo vezana uz stvaranje novih poslovnih modela i tržišta digitalnim uslugama. Konačni proizvod su algoritmi, softver i druga tehnička rješenja čiji razvoj zahtijeva ekstenzivna ulaganja investicijskog kapitala.

Google je počeo trgovati dionicama 2004., a Facebook 2012. godine. Sve kompanije koje trguju dionicama obvezne su objavljivati godišnji izvještaj (Form 10-K) u kojem navode glavne financijske indikatore poslovanja firme te objašnjavaju rizike u poslovanju postojećim i potencijalnim dioničarima. Pregledom Googleovih izvještaja između 2004. i 2016. vidljive su promjene u poslovanju tvrtke te različiti kompetitivni, ekonomski, organizacijski, tehnološki i zakonodavni rizici. Osobito se ističu dva rizika: rizik od gubitka prihoda od oglašavanja i rizici povezani s ostvarivanjem i zaštitom prava intelektualnog vlasništva. Smanjenje ovih rizika provodi se inovacijama u pružanju usluga mrežnog pretraživanja čime se pokazuje i simbiotska veza između financijske nadgradnje i proizvodne baze digitalnih kompanija. Početkom 2018. tržišna kapitalizacija za Alphabet Inc. (Google) iznosila je 719 milijardi američkih dolara, a za Facebook 492 milijarde američkih dolara. Glavni su dioničari obiju kompanija njezini osnivači i bliski suradnici. Za Alphabet Inc. glavni su dioničari Larry Page i Sergei Brin. Osobno bogatstvo Larry Pagea u 2018. procijenjeno je na 53,9 milijardi američkih dolara, a Sergei Brina na 52,5 milijardi. Najveći Facebookov dioničar je Mark Zuckerberg. Njegovo je bogatstvo procijenjeno na 60,7 milijardi. Financijalizacija je, dakle, s jedne strane omogućila strelovit uspon digitalnih tržišta i razvoj novih usluga, ali i akumulaciju osobnog bogatstva za najveće dioničare i osnivače digitalnih kompanija.

Redistribucija ekonomskog viška 

Poslovna strategija Googlea i Facebooka temelji se na trima važnim etapama. Prvo, osigurati stabilan izvor prihoda koji se primarno odnosi na prihode od oglašavanja. Drugo, izgraditi portfolio nematerijalne imovine, odnosno intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Treće, osigurati priljev investicijskog, financijskog kapitala koji pomaže u brzom razvoju digitalnih usluga i uspostavi tržišnih monopola te osigurava materijalno bogatstvo najvećim dioničarima. Nevjerojatna tržišna kapitalizacija tehnoloških kompanija koja je među 100 najvećih kompanija u 2017. iznosila 3,583 bilijuna (tisuća milijardi!) američkih dolara ogledni je primjer načina na koji se stvara ekonomski višak u suvremenom monopolno-financijskom algoritamskom kapitalizmu. Jedna od ključnih posljedica globalnog duopola Googlea i Facebooka je destabilizacija različitih modela oglašavanja koji su prethodno bili vezani uz tradicionalne medije. Iz perspektive političke ekonomije medija glavna je kritika medijima bio prevelik utjecaj oglasa na uredničke politike. U digitalnom okruženju, novinska industrija ima sve manje šanse za osiguranjem komercijalnih prihoda od oglašavanja pa je, paradoksalno, gubitak prihoda od oglašavanja jedan od glavnih uzroka suvremene demokratske krize medija na internetu.

Stoga se može govoriti o specifičnim strukturnim uvjetima u kojima globalni duopol Googlea i Facebooka destabilizira tradicionalnu proizvodnju vijesti utemeljenu na prihodima od oglašavanja. Dok se ne uspostave novi modeli demokratske uloge digitalnih medija globalni će duopol nastaviti dominirati internetom. Redistribucija ekonomskog viška stoga postaje temeljno ekonomsko, ali i političko pitanje 21. stoljeća. Inicijative Europske komisije iz 2018. kao što je prijedlog oporezivanja digitalnih kompanija na temelju prihoda koje ostvaruju u zemljama članicama korak je u pozitivnom smjeru. Međutim, taj prijedlog očekivano zapinje zbog lobiranja velikih kompanija u Bruxellesu te otpora država koje imaju najveću korist od registrirane djelatnosti internetskih kompanija u njihovim zemljama, kao što su naprimjer Irska i Luksemburg. Istovremeno, prijedlog porezne direktive ostaje ograničen u temeljnom pitanju redistribucije i ponovnog ulaganja takvih poreznih prihoda. Redistribucija prihoda od oporezivanja digitalnih kompanija javnim i neprofitnim medijima bio bi veliki korak naprijed u uspostavi progresivnog i demokratskog interneta. Međutim, takve se inicijative, u pravilu, ostavljaju nacionalnom zakonodavstvu članica Europske unije. Dok pitanje redistribucije ekonomskog viška u javne i neprofitne medije ne postane političko pitanje teško je očekivati značajne pomake osim daljnje nekontrolirane liberalizacije, hiperkomercijalizacije i monopolizacije digitalne ekonomije pod vodstvom nekolicine američkih kompanija.

Reference:

Baran, P i Sweezy, P. (1966) Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order. London i New York: Modern Reader Paperbacks.

Bryan, D., Rafferty, M. i Wigan, D. (2017) “Capital Unchained: Finance, Intangible Assets and the Double Life of Capital in the Offshore World”. Review of International Political Economy 24(1): 56-86.

Lazonick, W. i OʼSullivan, M. (2000) “Maximizing Shareholder Value: A New Ideology of Coprorate Governance“. Economy & Society 29(1): 13-35.

Mosco, V. (2017) Becoming Digital: Toward a Post-Internet Society. Emerald Publishing.

Europska komisija (2018) “Proposal for a Council Directive Laying Down Rules Relating to the Corporate Taxation of a Significant Digital Presence”. Dostupno na https://ec.europa.eu/taxation_customs/sites/taxation/files/proposal_significant_digital_presence_21032018_en.pdf 

Fuchs, C. (2014) Digital Labour and Karl Marx. New York: Routledge. 

Pasquinelli, M. (2015) “Italian Operaismo and the Information Machine”. Theory, Culture & Society 32(3): 49-68.

Smythe, D. (1977) “Communications: Blindspot of Western Marxism”. Canadian Journal of Political and Social Theory 1(3): 1-27. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Svaki od GFAeB pokrenuti su kao poslovi vođeni isključivo na Internetu. Danas, oni digitaliziraju svjetsku intelektualnu baštinu, planetu Zemlju, Mjesec, mora i podmorje (Google), osiguravaju globalnu platformu trgovanja gdje bilo tko može prodati bilo što bilo kome (eBay), facilitiraju ponudu na tržištu intelektualnog rada tako što spajaju poslodavca s najamnim radnikom bez direktnog kontakta gdje je posao podijeljen u tisuće malih zadataka koje radnicima distribuira online platforma u realnom vremenu (Amazonov Mechanical Turk). Oni znaju tko je prijatelj s kim (Facebook), kakve su čije potrošačke preferencije (Amazon) ili koliko je tko pouzdan prodavač ili kupac (eBay). Oni su vladajuća klasa digitalnog svijeta.

Dosadašnje rezultate istraživanja Nenad Romić aka Marcell Mars predstavit će na predavanju u riječkoj Molekuli u okviru programa Refleks udruge Drugo more, u utorak, 26. ožujka u 19 sati.

Nenad Romić aka Marcell Mars rođen je 1972. godine, studirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U sklopu stručnog usavršavanja pet je godina pohađao školu psihoterapije, od 2011. do 2012. bio je istraživač na Jan van Eyck Akademie u Maastrichtu s projektom Ruling Class Studies, a trenutno je na Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu. Jedan je od osnivača web dizajn studija ShePOoArts Airways (1997), nevladine organizacije Multimedijalni institut – mi2 (1999), net.kulturnog kluba mama (2000) te izdavačkog projekta i produkcijskog kolektiva EGOBOO.bits (2001). Inicijator je Razmjene vještina (2004) i serije (ne)konferencija Ništa se neće dogoditi (2006) koje su okupile hakersku zajednicu i entuzijaste tehničke kulture u regiji. U polju digitalnih medija organizirao je, producirao, konceptualizirao i kurirao brojne festivale, izložbe i konferencije, a samostalno radi i kao istraživač, programer i umjetnik. Njegov rad priznat je u stručnim pregledima relevantnih praksi medijskog dizajna, umjetnosti i društvenog angažmana u regiji.

KP / drugo more / Fotografija: Paolo Cirio, Face to Facebook