Na konferenciji za medije održanoj početkom ožujka Vojko Obersnel, gradonačelnik Grada Rijeke, Ivan Šarar, pročelnik gradskog Odjela za kulturu, i Andrija Vitezić, pročelnik Odjela za poduzetništvo, predstavili su međunarodni događaj, festival Republiku, “svjetski susret kreativaca iz područja progresivne kulture”. Najavljen je trodnevni program Republike koji se “sastoji od šest paralelnih dijelova. Neke od njih organiziraju prestižni svjetski festivali kao što su Share, A Maze, Pause, East Doc Platform, putujući festival inovacija SeedCamp, a neki će se premijerno dogoditi upravo na Republici kao, primjerice, Art Expo Forum – godišnja smotra likovnog stvaralaštva u Hrvatskoj. Poduzetničko-tehnološki dio događanja činit će RockPaperStartups”, konferencija koju Grad Rijeka organizira u suradnji s timom internetskog portala Netokracija. Republika će se održati u kompleksu bivše tvornice Rikard Benčić i na brodu Galeb, a u suradnji s Gradom Rijekom festival organiziraju “neki od ključnih ljudi koji su stajali iza novosadskog festivala Exit proteklih 13 godina”. Konferenciji za novinare prisustvovao je i Bojan Bošković, suosnivač i dugogodišnji generalni menadžer Exita.

Kakav je interes Grada Rijeke u osnivanju ovakvoga festivala objasnio je Vojko Obersnel: “Vodeći se činjenicom da su kreativne industrije od velike važnosti i prioriteti europskih fondova – Creative Europe, kreativne industrije definitivno su budućnost u kulturnoj politici Grada Rijeke. Ovim projektom Rijeka će se pozicionirati kao regionalni centar kreativnih industrija i europski festivalski centar te mjesto umrežavanja profesionalaca iz područja kreativnih industrija na međunarodnoj razini”. Strategija kulturnog razvitka grada Rijeke predstavljena je desetog, a objavljena 17. travnja, te je kao jedan od osam prioritetnih kulturnih projekata Grada Rijeke do 2020. navedena upravo Republika, “festival kreativnosti”.

U Novom je listu 4. lipnja izašao članak Davora Mandića o festivalu na kojem će se okupiti “elita internet aktivizma, SF-a i digitalne industrije” za koji je brojkama pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar potvrdio da je od strateškog značaja za Rijeku, pa je tako obznanio i iznos od 500 000 kuna koji Grad dodijeljuje festivalu kao “zalog za uspješno prvo izdanje, ali i nastavak u godinama koje slijede”. Nekoliko dana poslije u komentarima članka korisnik Pinco Pallino zapisuje ono čime će se baviti i ovaj članak: “…pola miljona direktno za tri dana, u sklopu novoizmišljenog festivala kojeg nema u Programu javnih potreba u kulturi za 2013. i kojeg organiziraju ljudi koji su u Novom Sadu u jednom trenutku pojeli 90% budzeta za kulturu, a dobro su i ovdje krenuli – u tri dana uzet će više novaca nego što ga ima svaka pojedinačna djelatnost i ustanova u Programu javnih potreba u kulturi Grada Rijeke za 2013. godinu (s iznimkom zaštite kulturnih dobara i HNK Ivana pl. Zajca koji imaju nešto malo više). Znači, ova tri dana vrijede više nego cjelogodišnji program Gradske knjižnice, više nego 20. Festival malih scena, više nego svi izložbeni, izvedbeni, filmski, nakladnički, novomedijski programi koji se odvijaju cijele godine”.

Pregledom javno dostupnog programa javnih potreba u kulturi grada Rijeke ispostavlja se da je komentar legitiman. Republika, trodnevni festival ustanovljen netransparentnom procedurom, košta skoro desetinu gradskoga proračuna za kulturu. Osim strateškoga značenja festivala za kulturni razvoj Grada, na službenim stranicama Grada ne nalazi se nikakav dokument o tijelu koje je donijelo odluku o financiranju festivala i tijelu koje će provoditi kontrolu trošenja javnoga novca. Za daljnji komentar upitali smo Ivana Šarara, pročelnika riječke kulture. Na pitanje zašto financiranje festivala Republika nije provedeno putem natječaja za javne potrebe te tko je donio takvu odluku Šarar objašnjava da je “Republika inicijalno projekt u vlasništvu Grada Rijeke, stoga se razlikuje od “vanjskih” festivala” te da “Grad ne sudjeluje u samoj organizaciji, Grad je inicijator i vlasnik projekta i branda, što ovaj projekt razlikuje od svih ostalih manifestacija u Rijeci”. Za točnije informacije o putovima javnog novca javnost će pričekati redovni izvještaj o izvršenju proračuna ili detalje troškovnika koji će biti poznati naknadno jer program je još u razradi. 

Na upit o upadljivo neproporcionalnom financiranju jednog trodnevnog festivala i cjelokupne kulturne scene grada Rijeke, pročelnik za kulturu objašnjava da se radi o “suštinski različitim projektima i teško ih je uspoređivati na takav način”. Jer, u odnosu na ukupan budžet koji je do sada uložen u formiranje brendova Share, Pause ili A Maze, ovdje se radi o “relativno malom iznosu”. U relativnosti iznosa možda se najbolje razumiju oni koji takozvane “vanjske” projekte Gradu prijavljuju svake godine na natječaj za javne potrebe, a koji se izabiru na temelju procedure koja podrazumijeva određenu formu u kojoj se treba izložiti prijedlog programa čiji izbor vrše kulturna vijeća i na koncu Gradsko vijeće. Marin Lukanović, predsjednik Vijeća za nove medije pri Ministarstvu kulture RH i član riječke udruge Filmaktiv, o iznosima ovako zaključuje: “Petsto tisuća kuna dodijeljeno je samo ovoj manifestaciji, za razliku od milijun i sedamstopedeset tisuća kuna dodijeljenih svim programima svih ustanova u kulturi grada Rijeke ili pet milijuna kuna dodijeljenih svim programima koji nisu u organizaciji grada. Usporedbe radi, u kontekstu budžeta za kulturu grada Zagreba, to je kao kad bi Gradski ured za kulturu dodijelio pet milijuna kuna jednoj manifestaciji koja traje tri dana”. 

Davor Mišković, predsjednik Saveza udruga Klubtura i riječke udruge Drugo more, smatra da “financiranje festivala Republika nije nevolja, već izlaz iz uobičajenog poretka i u tom smislu Republika je zaista javna stvar. Promjena poretka je, barem u demokratskim društvima, stvar javnosti”. Poredak je promijenjen poništenjem procedure kojom se financiraju programi u kulturi, Republika se nije prijavila na natječaj, njen program nije evaluiran od strane kulturnih vijeća i nikakva odluka o tome da se on događa nije donesena. Ivan Šarar to objašnjava kao “inicijalni zamašnjak”, podsjećajući da su tako nastali i Međunarodni festival malih scena, Riječke ljetne noći ili projekt Art kina. Ipak, tri spomenuta zamašnjaka gradske uprave nisu toliko nejasna u pogledu lokalne scene koja ih osmišlja, organizira, provodi, njima se koristi i od njih ima koristi. Jedan je od ciljeva Republike poticanje i predstavljanje lokalne kreativne industrije, no na pitanje koji su to točno lokalni nositelji kreativnih industrija, posredno pitajući što su to kreativne industrije u lokalnom kontekstu i koji je to lokalni tim na koji se poziva službeno priopćenje Grada, od stane nadležnih nema odgovora. Pokušali smo kontaktirati organizatore Republike putem elektroničke pošte čija se adresa nalazi na stranicama festivala, no na upite nitko nije odgovorio.

“Prije svega, potrebno je odgovoriti na pitanje čijoj ekonomiji Republika doprinosi. Kreativne industrije poput Googlea, Mozille i sličnih, koje čine ključni sadržaj Republike, globalno su organizirane i predstavljaju profitnu djelatnost. Umjetnost je uglavnom lokalno organizirana iako pripada nekoj široj regionalnoj, kontintentalnoj ili čak i globalnoj paradigmi, i u Hrvatskoj svakako ne spada u profitne djelatnosti, iako možemo pronaći iznimke. U slučaju Republike nije problem ideja koju posreduje nego činjenica da se ovo posredovanje ne oslanja niti na jednu lokalnu strukturu. Zbog toga se postavlja pitanje kako to uopće može pridonijeti razvoju ekonomije? Pri tome je ova ideja bez odgovarajuće organizacijske strukture devastirajuća za lokalnu umjetničku zajednicu i produkciju”, smatra Mišković. U slučaju festivala Republika također je nejasno tko je organizator, dok je Grad Rijeka u samim promotivnim materijalima festivala naveden kao partner, a ne kao organizator, inicijator ili nositelj projekta na što bi upućivali ponuđeni odgovori. 

Republiku organiziraju neki od ključnih ljudi koji su stajali iza novosadskog festivala Exit, a sada iza projekata CinemaCity i Share konferencije. S trima udruženjima građana, kao nositeljima projekata, povezuju se društva s ograničenom odgovornosti poput Exit Media, Exit Tim, Gigx Tix, Exit Services, Creative Creatures Collective i tako dalje. Sve to ne bi bilo važno da se ne radi o organizatoru koji je neuhvatljiv, koji nema identitet osim “neki od ključnih ljudi”, koji nema kontakt i koji, time, nema ni uhvatljivu osobnost temeljem koje bi snosio odgovornost za učinjeno, u financijskom i programskom smislu. Možda je u propitivanju toga na kome je kakva odgovornost u cijeloj konstelaciji Republike potrebno propitati kulturnu scenu koja je izravno supostojala s festivalima tipa Exit. Zoran Pantelić iz novosadskog Centra za nove medije_kuda.org govori o exitovskim efektima kao o izbjeljivaču, “jer se uporno netransparentno posluje već godinama. Preko inicijative Za kulturne politike insistirali smo na tome da se Exit pojavi sa finansijskim izveštajem kao i svi drugi koji troše budžetska sredstva, ali su uprkos medijskoj galami, izbegli da prikažu finansijsko poslovanje svih ovih godina. Epilog sa naše strane je to da je scena u Novom sadu gotovo ubijena. Niti jedna nezavisna organizacija iz umetničke produkcije nije dobila podršku na javnom konkursu ove godine, a to je samo epilog višegodišnje devastacije scene i politike koja se krije iza uspešnosti Exit-a. Potučena je scena, ljudi su umorni, nesolidarni i delimo neveselu sudbinu razbijene i opustošene scene u polju umetničke prakse”. 

Pantelić je komentirao i riječki slučaj: “Verujem da će jedan od oblika manipulacije biti ponuda malim riječkim inicijativama da se uklope u njihov događaj tako što će im Share ponuditi dofinansiranje od 20 do 30 posto. Paradoksalno, sada oni imaju kasu u svojim rukama i uslovljavaju! Na riječkoj se sceni sada javljaju dileme među protagonistima da li ući u saradnju ili ne? Drugim rečima, Share nema program, već traži podizvođače. Sada sledi pitanje: a na osnovu čega su dobili novac?”. Ivan Šarar ističe da “projekt Republika na svojevrstan način kapitalizira njihovo iskustvo, ali i kontakte s vrsnim stručnjacima iz brojnih država što će omogućiti dolazak oko stotinu predavača iz cijelog svijeta u Rijeku i to bez naknade za održana predavanja” te da “nije cilj da tim koji pokreće Republiku nastavi godinama raditi taj projekt jer to bi, ustvari, bio i svojevrstan neuspjeh. Naime, ideja je prenijeti znanja i iskustva na lokalne aktere odnosno zajedničkim snagama postaviti temelje Republike kako bi festival u budućnosti mogao počivati na lokalnim snagama”, i, dodaje, “u godinama koje dolaze festival treba postati samoodrživ, sa znatno disperziranijim izvorima financiranja”.

U nemogućnosti dobivanja odgovora o kakvim se tu kreativnim industrijama radi, Zoran Pantelić je ponudio svoju viziju nove strategije riječke kulturne politike te programa Europske unije za kulturni, kreativni i audiovizualni sektor: “Ovakvi formati menadžerskih medijskih smotri neupitno guše i urušavaju prostor za umetničko istraživanje, kreativno i kritičko mišljenje, i konačno samu produkciju i umetničku proizvodnju. Koriste neke nivoe medijskog jezika za ulazak u prostor kulture sa neosvešćenim stavom prema pojmu kulture. Oni su epigoni, produkt doba menadžerske kulture i njihov je primaran interes da se preko prikazivačke i zastupničke produkcije statistički ostvare. Kroz taj registar imaju zajednički imenitelj sa političkim propagandnim okularima i zato se vrlo lako i vešto dolazi do dogovora”. 

Svoju je interpretaciju riječke budućnosti u kontekstu koji otvara slučaj Republike, od narušavanja pravila koja je gradska vlast sama postavila do nasilnog vezanja kulture uz ekonomiju, turizam i identitet, ponudio Davor Mišković: “U Australiji je napravljeno zanimljivo istraživanje o penetraciji globalne kulturne industrije u razdoblju od 2001. do 2006. i posljedica po australsku umjetničku scenu. Posljedice su da je broj ljudi koji se bavi umjetnošću pao za oko 10% i da su primanja umjetnika u tom razdoblju pala za 16%. Naravno, ne radi se o spektakularnom otkriću nego o klasičnom scenariju liberalizacije tržišta i neoliberalne politike. U slučaju riječke Republike paradoks je u tome da se put zatiranju lokalne umjetničke scene financira novcima namijenjenim njezinu razvoju”. Jedini je program koji Republika nudi, a vezan je uz programe koje je sam Grad rješavajući natječaje proglasio javnim potrebama u kulturi, Start Art Expo, “festival likovne umjetnosti u čijem će se sklopu održati izložbe, likovne radionice, predavanja eminentnih stručnjaka iz regije i svijeta iz područja kulture, likovne intervencije u prostoru kao i video-projekcije, filmski programi, tribine te radionice za djecu i mlade”. Ovo je ujedno i jedini segment festivala o kojem nema niti jedne konkretne informacije.

Nedavno je počela promocija prodaje karata za festival po cijeni od 30 eura, a “taj simboličan iznos bit će doniran lokalnoj incijativi koju će tijekom događanja izabrati žiri”. Velike su se neprozirnosti nadvile nad strateškim kulturnim projektom Grada Rijeke čiji temeljni dokument ne krije da “na osnovi dosadašnjih iskustava možemo ustvrditi da Rijeka nema niti jednu veliku, nacionalno ili internacionalno relevantnu kulturnu manifestaciju, što bi potkrijepilo izuzetno sufinanciranje iz državnog proračuna, ozbiljna korporativna sponzorstva te jasna nacionalna, regionalna ili internacionalna vidljivost”. U vremenima koja su pred njima, Odjel za kulturu “uvest će više dinamike u sufinanciranje manifestacija. Potrebno je reducirati broj relevantnih manifestacija i pokušati učiniti važnijim manji broj. Manifestacijama koje ne uspijevaju realizirati druge izvore financiranja kroz druge javne budžete, sponzorstva ili prodaju treba smanjiti sufinanciranje odnosno preusmjeriti ga na uspješnije manifestacije”.

Iz svega istraženog razvidno je da je Republika inicirana nepoštivanjem procedure koja je obvezna za sve kulturne dionike Grada te da nema nikakvu diverzificiranu dinamiku financiranja, a koja je upisana u temelj kulturne strategije. Na netransparentnim organizacijskim i financijskim temeljima teško može nastati nešto s čime će se poistovjetiti lokalna umjetnička scena, a još teže će se to dogoditi ako Grad temelji svoju odluku upravo na kršenju pravila koja je sam postavio kao obvezujuća.