Javni program ove četverodnevne konferencije otvoren je 30. siječnja vođenom šetnjom EcoSomatic Protocols of Kinship – bonding with the (non)human. Voditeljica ture, Sunčica Pasuljević Kandić radi pri Akademiji umetnosti u Novom Sadu, a polje interesa su joj interdisciplinarna umjetnička istraživanja, te kustoske i pedagoške prakse koje se bave društvom, tehnologijom i prirodom. Šetnja je zamišljena kao prostor istraživanja znanja i mreža koje nas međusobno povezuju s fokusom na ispitivanje pokreta, čula i uspostavljanja odnosa spram neljudskog oko nas.

Konferencija je nastala u organizaciji ADU-a te u suradnji s Institutom za etnologiju i folkloristiku, Centrom za dramsku umjetnost i Kurzivom. 

Snimila i uredila: Sara Gurdulić
Snimku Audio Guide Zagreb ustupila je Sunčica Pasuljević Kandić.

Zamišljena kao mjesto susreta znanstvenika_ca i umjetnika_ca, konferencija Do we Even Know What is Going on? fokusira se na istraživanje pozicije visokoškolskih institucija u polju izvedbenih umjetnosti, odnosno njihove uloge u “uspostavi i reprodukciji normativnih kriterija za teorijsko razmišljanje, umjetničke prakse i pedagogiju”, kako piše u najavi. Otvarajući različite perspektive na niz pitanja, od odnosa nastavnika_ca i studenata, radnih uvjeta, različitih pedagoških praksi, emancipatornih strategija u nastavi, odnosa prema osobama s invaliditetom, do promjena koji dolaze s umjetnom inteligencijom, izlagači_ce će predstaviti “primjere dobre prakse i studija organiziranih u suradnji sa zajednicom te alternativne oblike obrazovanja”. Uz to, sudionici_e su potaknuti_e da istraže metode otpora prema “porivu da budu hiperproduktivni kao mjeri (akademske) legitimnosti”.

Postavljajući pitanje znamo li uopće što se događa, organizatori_ce dodaju: “Jasno svjedočimo brzom i ponekad nepovratnom transformiranju visokog obrazovanja, ali možemo li prepoznati, a potom nositi se s njihovim strukturalnim posljedicama? Kakav pedagoški aparat koristimo kako bismo se nosili s novim izazovima koji se stalno pojavljuju (kao što je prevalencija Youtube tutoriala u odnosu na učenje iz knjiga ili radova)?”

Konferencija uključuje teorijske doprinose, umjetničke intervencije i autopoetička istraživanja, studije slučaja vezane uz predložene teme te izvedbe i radionicu.

Za izvedbeni program (predstave, izvedbenu šetnju i radionicu) potrebno je rezervirati mjesto slanjem prijave na e-mail.

Detaljan raspored događanja pronađite ovdje.

Tijekom rezidencijalnog boravka, Muzej omogućuje podršku kreativnog procesa, profesionalni razvoj i izgradnju međunarodne mreže s ostalim sudionicima_cama boravka. SAM potiče sudionike_ce na aktivnu participaciju u lokalnoj zajednici putem javnih akcija, prezentacija, radionica, projekcija ili izleta.

Program je podijeljen na tri prijavne kategorije, a to su: umjetnička rezidencija, edukacijska rezidencija i kustosko-istraživačka rezidencija.

Rezidencijalni program SAM pokriva troškove povratne karte, mjesečnu stipendiju u iznosu od 1 500 SGD (otprilike 1025 eura), financijsku pomoć u troškovima stanovanja, studio prostor uz tehničku i istraživačku podršku Muzeja i programskog tima.

U prijavi je potrebno poslati životopis, portfolio i motivacijsko pismo u PDF formatu, a više detalja možete pronaći ovdje i ovdje.

Prijave se vrše putem online platforme, do 31. svibnja.

U Nizozemskoj postoje 34 javne osnovne i 66 alternativnih škola, u Belgiji je 31 javna i 69 alternativnih škola. U obje zemlje alternativne škole primaju preko 80 posto sredstava za svoj rad iz državnog budžeta. U Hrvatskoj postoji 867 osnovnih škola te 3 alternativne, od čega su dvije u Zagrebu. U 2015. godini državne potpore za alternativne škole činile su 0.05 posto njihova budžeta. To su podaci izneseni na okruglom stolu o pluralizmu u hrvatskom obrazovanju, održanom 20. travnja u organizaciji Udruge roditelja i učitelja Waldorfske škole u Zagrebu i GOOD Inicijative. Rasprava je organizirana povodom novog kurikuluma koji predviđa veće promjene u obrazovnom sustavu. “Većina kurikularnih prijedloga, kao i nekih sasvim tehničkih, žive u našim školama niz godina, služeći kao model i inspiracija za obogaćivanje nastavne prakse i u državnim školama”, rekli su predstavnici škola koje rade prema alternativnim pedagoškim principima, poput Osnovne waldorfske škole Rijeka, Osnovne Montessori škole Barunice DeDee Vranyczany u Zagrebau ili Waldorfske škole iz Ljubljane. 

Waldorfske škole među poznatijim su pedagoškim konceptima u europskom društvu, gdje djeluju od 1919. godine. Zagovornici te pedagogije ističu važnost ručnog rada i umjetnosti u školskim programima, te potrebu napuštanja predmetno-satnog sustava što se zamjenjuje nastavom po epohama. U waldorfskim školama raspored dnevnih aktivnosti slijedi uvijek jednu logiku i ritam dnevnih aktivnosti – raspored učenja i poučavanja ne uvažava potrebe učitelja već polazi od potreba djeteta. Uz ovu pedagogiju očekuje se tijesna suradnja roditelja i učitelja, odnosno ista koncepcija odgoja i obrazovanja u školi i kod kuće. U Njemačkoj je u proteklih četvrt stoljeća razvijen pokret tzv. slobodnih škola koje, u pravilu, osnivaju udruge roditelja i učitelja. Te škole najčešće okupljaju između 50 i 150 učenika i obično imaju organiziranu cjelodnevnu nastavu i boravak s dobro osmišljenom izmjenom aktivnosti. Učionice i drugi radni prostori u ovakvim školama podsjećaju više na dnevne boravke u većim stanovima negoli na klasične školske prostorije. Originalnost pedagogije Marije Montessori ogleda se u posebno pripremljenim didaktičkim materijalima i posebno uređenoj poticajnoj obrazovnoj sredini za individualno i zajedničko učenje. I uz ovu pedagogiju se očekuje tijesna suradnja roditelja i učitelja. Predstavnici alternativnih pedagogija polaze od pretpostavke da u školi i odgoju sve može biti različito od onog što se nudi – sva didaktička i pedagoška rješenja podložna su stalnom propitivanju i kritičkoj evaluaciji. Ne inzistira se na onome što je “najbolje” već što određenoj skupini roditelja i djece više odgovara.

U zemljama jugoistočne Europe pedesetak godina je na sceni vladala pedagoška i školska konfekcija, rekao je Milan Matijević s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, no “uz politički pluralizam obvezno idu pedagoški i školski pluralizam”. To podrazumijeva postojanje i zagovaranje alternativnih škola i različitih pedagoških rješenja u državnim školama. Naravno, to podrazumijeva i jednaka prava svih građana jedne države na izbor pedagoških rješenja za odgoj i obrazovanje vlastite djece. Ovisno o standardu i tradiciji, u pojedinim državama je na različite načine riješeno financiranje obveznog školstva u kojem se njeguje školski i pedagoški pluralizam. U nekim slučajevima država plaća cjelokupni iznos troškova djelovanja neke obvezne ili osnovne škole, a u nekima se za alternativne škole traži djelomična participacija roditelja.

Zakon o sufinanciranju alternativnih škola u Hrvatskoj stupio je na snagu u kolovozu 2008, a njime je određeno pokrivanje 80 posto iznosa potrebnih za njihov rad. Za to je trebalo izdvojiti 4,5 milijuna kuna godišnje za sve tri škole. No, nakon godinu dana čekanja na isplatu, u srpnju 2009. zakonski je članak ukinut po hitnom postupku. Nakon toga škole su bile prisiljene potpisati sporazum da se odriču daljnjega potraživanja temeljem toga zakona, a zauzvrat im je jednokratno isplaćen iznos od 1,6 milijuna kuna. Budući da nisu dobivale zakonom propisana sredstva, sve tri škole bile su prisiljene naplaćivati visoke mjesečne školarine – od 950 kuna u walfdorfskoj u Rijeci, preko 1200 u waldorfskoj u Zagrebu, do 2000 kuna u školi Montessori. Jednako je važno i pitanje obrazovanja profesorskog kadra za predavanje u alternativnim školama. Za pripremu alternativnog nastavnika potrebno je najmanje dvije do tri godine dodatnog školovanja, a alternativna se pedagogija na hrvatskim fakultetima sluša samo kao izborni kolegij. Alternativne škole nude svoje edukacije, no one su financijski često nedostižne nastavnicima. Ukoliko se ne promijeni zakonski status alternativnih škola u Hrvatskoj, a time i model sufinanciranja, njihov je razvoj, pa čak i opstanak, doveden u pitanje. 

Tim je povodom organiziran okrugli stol u Europskom domu, no nikoga iz Ministarstva nadležnog za pitanje statusa alternativnih škola nije bilo na tribini, pa nismo mogli čuti namjerava li se konkretnim sistemskim mjerama u vidu zakona garantirati razvoj i opstanak škola s alternativnim programima. Alternativne škole trebale bi biti poticaj bolje organizacije javnih škola, njihove veće usmjerenosti na učenike i njihov razvoj, većeg prostora za sudjelovanje roditelja, manje hijerarhizacije i više demokratizacije. No, situacija je u Hrvatskoj potpuno obrnuta. Školski prostori se prazne uslijed sve manjeg broja djece, škole se zatvaraju, no umjesto da se ti prostori i infrastruktura ponude nekim alternativnim obrazovnim programima, lokalne se vlasti često odlučuju za komercijalne djelatnosti. Stoga danas u Hrvatskoj postoje samo tri škole i to u dva veća grada. Ipak, postoje primjeri i izvan centara. U Hrvatskoj je udruga Slobodna škola osnovana još 2008. godine u Karlovcu, a pet godina kasnije i u Brestu. No, iako su od Ministarstva dobili suglasnost za izvođenje alternativnog modela obrazovanja, ona je ipak podrazumijevala određene kompromise poput brojčanog ocjenjivanja ili provedbe okvirnog kurikuluma, stoga Slobodna škola zasada provodi edukaciju i radi na popularizaciji ovoga školskoga modela, a protekle je godine otvoren i Centar za mlade u Plaškom.

Upravo je brojčano ocjenjivanje nešto što povezuje kurikularnu reformu i alternativno obrazovanje. Prvi i drugi obrazovni ciklus (do 6. razreda osnovne škole) trebali bi biti temeljeni na prevladavanju jaza između razredne i predmetne nastave, bez ocjenjivanja, uz fleksibilnu nastavu i češće izlaske iz škole. U tom je kontekstu jedna nastavnica iz waldorfske škole spomenula da nastavnicima u javnim školama sigurno nije jednostavno zamisliti kako će izgledati to opisno ocjenjivanje, jedino ocjenjivanje koje postoji u alternativnoj školi. Također, spomenut je primjer finskih nastavnika koji jedino strepe od zadiranja u njihovu autonomiju, dok se u domaćem kontekstu više puta moglo čuti da nastavnicima to ne treba osigurati jer bi mogli svašta predavati ili pak sami nastavnici žele da im se kaže što i kako treba raditi. To svakako ne čudi jer su i sami obrazovani u takvom sustavu. Boris Jokić, voditelj Ekspertne radne grupe za provođenje kurikularne reforme, rekao je da je u javno obrazovanje nemoguće preslikati principe alternativne pedagogije jer se u obrazovnom sustavu preklapa previše različitih interesa – za obrazovanje su, iz jednih ili drugih razloga, svi zainteresirani. 

Alternativne škole su privatne škole jer su ih osnovale privatne osobe, udruge građana, a ne zato jer se za njih mora plaćati ili zato jer funkcioniraju kao posao čiju dobit vlasnik zadržava za sebe. Razlog zbog kojeg se alternativne škole u Hrvatskoj plaćaju jest taj što nemaju nikakvu potporu nadležnog Ministarstva. S druge strane, privatno školstvo cvijeta u smjeru biznisa i profita – nastavnici su u privatnim školama strukturiranim kao tvrtkama često neadekvatno plaćeni, a postavlja se i pitanje njihove profesionalnosti jer je jednostavnije na nastavnicima koji još nemaju diplomu ili nemaju položene metodičke predmete obarati cijenu rada. Alternativne škole vode računa o svojim nastavnicima, učenicima, njihovim roditeljima, a povećanje financiranja alternativnih škola značilo bi, ako ništa drugo, priznanje pluralizma i različitosti hrvatskoga društva. S obzirom da je kurikularna reforma tek korak prema drugačijem društvu u koje ćemo morati nastaviti ulagati, na tribini postavljeno pitanje o edukaciji nastavnika u javnim školama za alternativnu pedagogiju možda je jedan od važnih, a svakako poželjnih smjerova daljnjeg razvoja hrvatskog školstva.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Znano je kako se u hrvatskoj državi, u moru problema u kojima grca ama baš svaka kockica njezina državotvornog entiteta, polemizira oko baš svake teme. Sve glasnije i učestalije tako bivaju i verbalne reperkusije koje zasijecaju gotovo svaki dio odgojno-obrazovnog sustava, a koji se doima poput tromog i nadasve zastarjelog mastodonta zatečenog u tom kovitlacu promjena strukturne restauracije. Pri tome se propitkuje, napada, proziva, kritizira i raščlanjuje gotovo svaki segment i u konačnici svrhovitost tog anakronog sisavca tako upadljivo neprimjerenog slici one arkadijske zemlje kakvu priželjkujemo gledajući u susjedna dvorišta.

Zahrđalo je sve, od nastavnih sadržaja koji ne prate što tehnološki napredak što geopolitičku aktivnost što društvenu tektoniku postojećeg svijeta, do modela poučavanja i krajnjih ishoda, odnosno integracije obrazovanog mladog čovjeka u zajednicu kojoj bi trebao doprinijeti. Oplata mastodonta popušta na sve strane: generacije su nezainteresirane za stjecanje znanja i vještina, učitelji i odgajatelji nemotivirani su i socijalno nepriznati, a roditelji sve skloniji intervencijama koje u pitanje dovode rad obrazovnih institucija. U takvom ozračju od svega je moguće napraviti skandal – od subjektivnog ocjenjivanja, razine tajnosti ispita državne mature, opremljenosti škola, zataškavanja vršnjačkog nasilja, predebelih školskih udžbenika, Oskara znanja, financiranja školskih projekata, profesorske procjene Rimčevih učeničkih potencijala, radnog vremena prosječnog nastavnika pa sve do sadržaja školskih jelovnika.

Paralelno sa skandalima teku i pripreme za brojne reforme koje su do sada ostale poznate tek po pripadajućim akronimima (HNOS, HNOK ili HKO), a koje su zapravo tek produbile spoznaju o neodrživosti dosadašnjeg modela odgoja i obrazovanja. Bjelodano je kako sustav treba reformirati iznutra, programski i idejno, a ne tek kozmetički pretakati postojeću ustajalu sadržinu iz jednog tetrapaka u drugi, iz kalupa jednog naziva u drugu još nespretniju nomenklaturnu ladicu. Po tko zna koji put oformljena je skupina za još jednu kurikularnu reformu čime se zakotrljala nova lavina skepse i sumnjičavosti. Naime, ponovno se govori o izvanjskim reparacijama (predlaže se devetogodišnje školovanje, integracija naoko novih programskih sadržaja u postojeće predmete, svojevrsno rasterećenje rasporeda i digitalizacija administracije) dok predmetom najava još uvijek nije izmjena načina podučavanja, prostor i mogućnost izbora obrazovnih modela, odnosno elastičnost i funkcionalnost onih oblika učenja koji pomažu kognitivnom razvoju djeteta. Istina jest da i ova reforma deklarativno istupa upravo u ime cjelovitog razvoja djeteta, ali prijedlozi koje doduše tek najavljuje prednost daju formi i strukturi odgojno-obrazovnog sustava, a ne njezinu sadržaju. Ipak, bilo bi pošteno sačekati neke opipljivije rezultate pa suditi o njezinoj kvaliteti i uspješnosti. 

S druge strane, u tom svojevrsnom vakuumu koji bi se trebao baviti projekcijom društvene budućnosti, sve snažnije odjekuju inicijative koje propagiraju drugačije poglede na načine i ishode odgoja i obrazovanja. U teoriji one su često objedinjene pod nazivom alternativno školovanje, no ta poveznica sugerira podređenost i određenu marginaliziranost u odnosu na dominantan sustav. Spomenute inicijative polaze od činjenice prema kojoj je današnji model obaveznog i dostupnog školovanja inicijalno zamišljen u prosvijećenom 18. stoljeću, a potom administrativno izveden u 19. stoljeću, kada je odgovarao potrebama industrijske revolucije i oblikovanja ličnosti na temeljima činjeničnog znanja. Taj je model, tvrde pobornici drugačijeg obrazovanja, prerastao u autokratski i okoštali model koji odgaja poslušne i pokorne ljude koji pristaju na dogovorene obrasce ponašanja, a potom postaju dionici u stvaranju profita i mjerljive korisnosti. No, otpor koji generacije učenika pokazuju prema ovako opisanom modelu, a koji je vidljiv već u banalnom primjeru porasta broja učeničkih izostanaka s nastave, vodi prema zaključku kako postojeći model više nije ni učinkovit ni održiv.

Što je, dakle, drugi ili drugačiji izbor kada je u pitanju obrazovanje djeteta? Koji se modeli školovanja mogu pronaći, koji im je cilj i odgojna strategija? U Republici Hrvatskoj drugačije poglede na odgoj i obrazovanje njeguje nekoliko institucija. Uz sedam Montessori vrtića i jednu osnovnu školu u Zagrebu, respektabilnu tradiciju imaju i waldorfske institucije koje su, iako prisutne tek u Zagrebu, Rijeci i Splitu, najpoznatije na ovim područjima. Uz osam vrtića i dvije osnovne škole (riječka postoji 12 godina, a zagrebačka djeluje više od dva desetljeća), u Hrvatskoj postoji i Institut za waldorfsku pedagogiju koji obrazuje buduće odgajatelje i učitelje, ostvaruje snažnu suradnju sa slovenskim kolegama i razvija europske projekte vezane uz širenje novih modela odgoja i obrazovanja te njihovu integraciju u postojeće sustave. No, u ovome nam tekstu nije cilj predstaviti već etablirane institucije, već ukazati na izabrani uzorak postojećih inicijativa i udruga u zametku koji tek iznalaze načine kako bi aktivirali svoje idejne i organizacijske potencijale te na taj način potaknuli raznovrsnost modela i aktivnosti usmjerenih prema djetetu.

Na waldorfskim temeljima izrasla je i osječka udruga Iskra koja pionirski nastoji senzibilizirati javnost o mogućnostima drugačijeg i kvalitetnijeg odgoja i obrazovanja, a jedan od ciljeva osnivanje je waldorfskog vrtića i škole u Osijeku. Ova “građanska inicijativa za pluralizam u školstvu” izuzetno je mlada, osnovana je krajem siječnja ove godine i izrasla je, kako tvrdi Lidija Titorić Aeberhard, predsjednica udruge, slučajno iz razgovora nekolicine istomišljenika, osoba koje se bave potpuno različitim stvarima u životu. Propagirajući prirodan tijek razvoja (uz propisane nastavne sadržaje polaznici waldorfskih programa imaju i predmete poput ručnog rada, euritmije, vrtlarstva, starih zanata i sviranja instrumenata) kao i trodijelnu prirodu pojedinca (intelekt, volju i emocije), Iskra nastoji pokrenuti one programe kojima će polaznicima pružiti mogućnost samoostvarenja. Dakle, njihovi ciljevi znatno su širi od osnovnih postulata koji se vezuju uz pojam waldorfske pedagogije i usmjereni su na “djelovanje za opće dobro, prvenstveno kroz odgojno-obrazovnu djelatnost, ali i mnoga druga područja (kulturna, ekološka). Udruga promiče prirodni pristup življenju uopće, koji bi čovjeka doveo u sklad sa samim sobom i okolinom”, kao što tvrdi dopredsjednik udruge Srđan Ferenčak.

Ono što ovu udrugu razlikuje od sličnih inicijativa jest njihova živa aktivnost koja ne jenjava od trenutka njihova “registriranog života”, a koja je vidljiva u nizu programa koje su organizirali vlastitim sredstvima i u suradnji s lokalnom zajednicom te institucijama poput osječkog Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti koji im ustupa prostor i daje podršku ili Umjetničke akademije s kojom surađuju pri srodnim sadržajima. Niz su otvorili predavanjima kojima su obilježili Dane waldorfske pedagogije, u svibnju je organiziran dvodnevni seminar, da bi već sljedećeg mjeseca Osječanima ponudili predavanje Davida Brierleyja, norveškog antropologa, antropozofa, waldorfskog pedagoga i suosnivača Instituta Rudolf Steiner u Oslu, koje je pratila i izložba likovnih radova polaznika waldorfske škole i vrtića. Od 9. do 15. srpnja u Osijeku je realiziran završni seminar waldorfske pedagogije tijekom kojega su studenti polaznici osmislili dramsku predstavu Momo (prema knjizi Michaela Endea) i kraći glazbeni nastup sedmodnevnog orkestra te ga izveli pred osječkim gledateljstvom u sjajnom prostoru Manježa, u osječkom kampusu.

Spomenuti je seminar rezultat suradnje Instituta za waldorfsku pedagogiju iz Zagreba i udruge Iskra koja je iskoristila ovu prigodu kako bi potaknula zainteresirane na priključivanje njihovoj inicijativi, odnosno “regrutirala” buduće i potencijalne polaznike studija waldorfske pedagogije tako što je sudjelovanje u radionicama otvorila za javnost. Riječ je o glazbenoj radionici i radionici na kojoj se obrađivalo drvo, izrađivali instrumenti i drvene igračke, a čiji su polaznici bili izuzetno zadovoljni jednom posve novom perspektivom u pronalasku i izvedbi vlastitih kreativnih potencijala. Ovim radionicama zorno je prikazano ono što ova udruga nastoji učiniti, odnosno pokrenuti u Osijeku: “Uspostavili smo pozitivnu suradnju s gradom Osijekom i dobili smo status udruge od posebne važnosti za grad Osijek. Potaknuli smo uvođenje waldorfskih grupa u gradske vrtiće i edukaciju odgajatelja. Radionicama, seminarima, izložbom i drugim oblicima senzibiliziranja javnosti smo potakli više od 10 osoba iz Osijeka da od jeseni krenu na studij waldorfske pedagogije tako da naša inicijativa prerasta u pravi društveni pokret koji okuplja ljude različitih provenijencija i struka povezanih u istom cilju. Trenutno tražimo prostor adekvatan za prvi waldorfski vrtić u Osijeku te gradimo temelje za otvaranje waldorfske škole koja bi trebala biti velik doprinos lokalnoj zajednici”, zaključuje Ferenčak.

Iako ne proizlazi iz identičnog strateškog vrutka, u Hrvatskoj djeluje i udruga Slobodna škola koja s Iskrom dijeli mnoge ideje i pedagoška načela. Slobodne ili demokratske škole ustanove su nastale po uzoru na poznatu školu Summerhill koja je osnovana 1921. godine, a koja je propagirala toleranciju, slobodu izbora i kreativni razvoj svakog polaznika kao osnovu školskoga poučavanja. Europski modeli ovakvih škola (poput onih u Leipzigu ili engleskom Sandsu) njeguju ideju škole u koju učenici idu svojevoljno, samostalno odlučuju o vremenu usvajanja određenih sadržaja, a u kojima izostaje bilo kakav oblik prisile, izvanjskog nadzora ili brojčanih ocjena. U Hrvatskoj je udruga Slobodna škola osnovana još 2008. godine u Karlovcu, a pet godina kasnije i u Istri, u Brestu. No, iako su od Ministarstva znanosti, odgoja i obrazovanja dobili suglasnost za izvođenje alternativnog modela obrazovanja, ona je ipak podrazumijevala određene kompromise poput brojčanog ocjenjivanja ili provedbe okvirnog kurikuluma, a sama škola još uvijek nije zaživjela. Njihova predsjednica Dragana Bolješić-Knežević, tvrdi kako osnovnu prepreku osnivanju škole čine nedostatni financijski resursi “jer bi škola u potpunosti trebala biti privatna i roditelji bi u cijelosti pokrivali troškove putem školarina”, a do sada se nije okupila ona “kritična masa” roditelja koja bi to potaknula. Karlovačka Slobodna škola tako zasada tek provodi edukaciju i radi na popularizaciji ovoga školskoga modela, a zahvaljujući sredstvima Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Ureda za financijske mehanizme Europskog gospodarskog prostora te Norveškog financijskog mehanizma za organizacije civilnog društva u Republici Hrvatskoj realizirali su projekt Naše mjesto pod suncem. Tom je prigodom u lipnju ove godine otvoren Centar za mlade u Plaškom, točnije uređene su prostorije u kojima su održane radionice te je postavljen solarni panel na zdanje koje bi trebalo biti središtem njihovih budućih aktivnosti.

Obje udruge, dakako, nailaze na probleme u realizaciji svojih planova, a prednjače oni financijske prirode. Dok predsjednica udruge Slobodna škola tvrdi kako se financiraju iz projekata i donacija te kako još uvijek tapkaju u mjestu uslijed loše ekonomske situacije i “slabe pripremljenosti za tako velik korak”, u udruzi Iskra ističu kako imaju podršku lokalne zajednice. Lidija Titorić Aeberhard zahvalna je na besplatnom ustupanju prostora, lokalnoj medijskoj popraćenosti i odazivu građana koji su spremni plaćati i minimalnu participaciju kako bi sudjelovali u radionicama. No, i pored toga dio programa financirali su “iz vlastita džepa” u iščekivanju pozitivnih rješenja o prijavi na natječaje.

Ukoliko rad ovih dviju udruga uskoro i ne zaživi u cjelovitom i planiranom obliku, postoji kompromisno rješenje o integraciji njihovih programa u postojeće odgojne i obrazovne institucije ili svojevrsnoj partikularnoj primjeni, a što je ujedno i preporuka i nadležnoga ministarstva i lokalne zajednice. Za tim je rješenjem posegnula i GOOD inicijativa koju čine organizacije civilnog društva koje se bave neformalnim obrazovanjem i ljudskim pravima od 2008. godine. Za razliku od široko postavljenih programa prethodno spomenutih modela (i Iskra i Slobodna škola nastoje zahvatiti cjeloviti odgojno-obrazovni proces), ova bi inicijativa mogla vrlo realno demonstrirati uspješnost parcijalne primjene novih sadržaja (ali i pogleda) u već postojeći sustav. Njihov je primarni cilj uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja kao zasebnog predmeta u sustav formalnog obrazovanja, a u širokom popisu prioritetnih programskih intencija nalazi se i uvođenje demokratske škole u čijem je središtu učenik i razvoj njegovih kompetencija, jačanje onih oblika podučavanja koji počivaju na istraživanju, terenskom radu, iskustvenom učenju, društveno-korisnom radu, volontiranju i radu u zajednicama.

Vođeni tim idejama odlučili su pokrenuti GO GOO! kampanju u razdoblju od rujna 2015. do travnja 2016. koja bi trebala osnažiti participativnost mladih ljudi u građanskim i civilnim inicijativama, ali i doprinijeti osvještavanju šire javnosti o značaju građanskog djelovanja i informiranosti. Najava kampanje održana je 12. kolovoza, kada je u Zagrebu upriličena javna akcija A di su građani? tijekom koje su predstavnici Mreže mladih Hrvatske kao i GOOD inicijative informirali građane o ulaganju u obrazovanje i nužnosti poticanja građanskog aktivizma. Tom su prigodom predstavili rezultate svoga istraživanja o stavovima i znanjima maturanata o društvenim i političkim procesima istaknuvši kako svaki pokušaj reforme ili uvođenja novih sadržaja mora imati svoju evaluacijsku komponentu koja bi potvrdila njezinu svrsishodnost. GO GOO! kampanja započinje 7. rujna, a zamišljena je kao okvir aktivnog djelovanja putem društvenih mreža i interneta, performansa u javnim prostorima i organiziranih javnih tribina s ciljem sustavnog uvođenja programa građanskog odgoja na svim obrazovnim razinama u Hrvatskoj, od vrtića do sveučilišnih studija.

Na primjeru ovih triju inicijativa moguće je zaključiti kako su vrata pluralizmu, barem kada je riječ o školovanju i odgajanju, konačno odškrinuta i u Hrvatskoj. Bez obzira na to doimaju li se njihove vizije i strategije realnim ili ispravnim unutar domaćih društvenih (ne)prilika, treba ih pozdraviti iz jednostavnog razloga što pružaju mogućnost izbora. Osim toga, predstavljene udruge nastoje raskinuti s onom pompoznom doskočicom prema kojoj dijete treba pripremati za nemilosrdnu borbu s galopirajućim diktatom konzumerizma, pripremati za tržište rada ili multitasking kao jedinu vještinu sve površnije budućnosti pri čemu bi trebalo zanemariti esencijalne ljudske kvalitete i prilagoditi se toj iskrivljenoj viziji suvremena čovjeka. Zatečeni promjenama, novim socijalnim trendovima i pojmovima poput kompetencije, kompetitivnosti ili konkurentnosti (a koji podgrijavaju viziju nerazumijevanja i autoritativnosti na kojima još uvijek počiva formalno obrazovanje), svi sudionici ovoga procesa žive u strahu od neuspjeha i sumnjama u vlastitu samosvijest. Ukoliko škola nudi takvu projekciju budućnosti, treba se zapitati postoji li išta što bi polaznike takvih škola moglo omesti u njezinoj realizaciji. 

Iz pozicije roditelja i još uvijek svježe odgojno-obrazovne djelatnice moguće je bez dvojbe zaključiti kako je hrvatskoj inačici obrazovanja nužan temeljitiji i ozbiljniji zahvat s ciljem poboljšanja. Dominantan model besplatnog i javnog školovanja treba učiniti fleksibilnijim i jednostavnijim jer treba imati na umu kako je riječ o modelu koji je u socijalnom segmentu najdostupniji većini stanovništva. Privatne škole nisu ni programski ni strateški ravnopravna alternativa jer funkcioniraju po sličnim uzusima, ali s agresivnijom ekonomskom dimenzijom i ni po čemu ne nude drugačija obrazovna rješenja. Njihov je primarni cilj stjecanje dobiti i osposobljavanje polaznika za tržište rada, strukturirane su kao tvrtke i energično propagiraju isključivo ekonomsku dimenziju odgoja i obrazovanja (čak i kada njihova marketinška platforma tvrdi upravo suprotno). S druge strane, ovdje predstavljene inicijative usredotočene su na slobodan i kreativan razvoj pojedinca kojemu elementarna i praktična znanja trebaju osigurati mogućnost prilagodbe nepredvidivim društvenim varijablama, ali i aktivno uključivanje u njihovo kreiranje. Njihov model motivacijskog obrazovanja nasuprot postojećem autoritativnom zasigurno je zdravo sjeme u promjeni paradigme edukacije koja priziva lik mastodonta s početka priče. Ipak, ne treba tvrditi kako su sva njihova rješenja apriori savršena i suvremena jer smo već oprobali neke njihove obrazovne ideje u vlastitoj prošlosti, a danas smo ih potpuno napustili (poput praktičnog rada u okviru tehničkog odgoja ili nastave domaćinstva koja se doima poput rudimenta socijalističkog odrastanja).

Ideja školstva koju propagiraju spomenute inicijative već postoji parcijalno u trenutnom modelu, ali nažalost, njena realizacija ovisi o profesorima i odgajateljima koji formu ne pretpostavljaju sadržaju i koji podučavaju ne stavljajući na prvo mjesto statistiku već osobe koje imaju ispred sebe. I u državnom i u tzv. slobodnom školstvu postoje pokušaji cjelovitog, sveobuhvatnog obrazovanja, obrazovanja u kojemu su “dozvoljene” emocije i razvoj spoznaja te kreativno upošljavanje svih raspoloživih resursa – iz oba školska modela izašli su ljudi s razvijenim kritičkim mišljenjem, daroviti ljudi sa sviješću o vlastitim potencijalima, odgovorni, odlučni i prilagodljivi ljudi s vizijom. Održivost i izdržljivost te vizije u stvarnom svijetu pitanje je kojom bi se mogao baviti neki drugi tekst, ali nepobitna je činjenica kako je tu viziju bitno hraniti, multiplicirati i odgajati. Upravo iz tog razloga treba podržati spomenute odgojne i obrazovne inicijative jer one ustrajavaju na njegovanju slobode izbora, one slobode koja vodi prema prihvaćanju odgovornosti u budućnosti.

U nekoj temeljitijoj i dubljoj reformi školstva trebalo bi zaprljati ruke, odvojiti dobre poučavateljske prakse od formalnih i naučenih obrazaca, interpolirati kvalitetna rješenja motivacijskih modela u sustav javnoga školstva i saditi na slobodnom prostoru kako bismo barem uzgojili nadu u mogućnost zdravijeg i sretnijeg društva. U tom smislu i predstavljene modele odgoja, točnije inicijative, treba promatrati ne kao mesijanske psalme za izgubljene generacije, već kao “impulse za promjene u društvu”, kako ih naziva naš sugovornik Srđan Ferenčak.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.