Riječ je o programu koji donosi presjek splitske alternativne glazbe i nastupe bendova koji djeluju od početka devedesetih do danas, “naglašavajući kontinuitet autorskog rada i koncertne aktivnosti na sceni koja se oblikuje već više od tri desetljeća”, stoji u najavi.

Dioniz djeluje od ranih devedesetih i ostaje dosljedan autorskom konceptu i hard rock zvuku. Posljednjih dvadeset godina nastupa u postavi: Alen Pavelić (bubnjevi), Ivan Ivanišević (bas), Mario Stojan (gitara) i Davor Gavran (vokal i gitara). 

Čuvari svirala, osnovani 2000. u Splitu, iza sebe imaju 26 godina rada i dva studijska albuma. Aktualni postav benda čine Viktor Margan (bubanj i prateći vokali), Vibor Čović (bas i prateći vokali) i Damir Rakić (gitara i vokal).

Stereotrip, osnovan 2019., među istaknutijim je imenima suvremene splitske alternativne scene. Postavu čine Marko Petrović (bas i vokal), Roko Leni Ukić (bubnjevi), Ante Madunić (gitara), Antonio Vuletić (klavijature) i Ive Tudor (gitara).

Cijena ulaznice u pretprodaji iznosi 10, dok će na dan koncerta iznositi 15 eura.

Bend Elizebeta Bam razvija svoj glazbeni izričaj pod utjecajem punka, alternativnog rocka i grungea. Njihovi tekstovi su slojeviti i inspirirani temama poput svakodnevice i apsurda, što je vidljivo u nazivu benda koji potječe iz naslova drame apsurda Danila Harmsa.

Klaustro/fonija sastoji se od troje članova, a proljetos su objavili svoj prvi album pod nazivom Rigged Phantasies koji je pušten u eter radija KEXP. Njihovi nastupi poznati su po razigranoj energiji, a zvuk po “vokalnim akrobacijama”, stoji u najavi.

Sastav Ubili su batlera formiran je 2021. godine u studiju High Voltage, iako se članovi benda druže i sviraju zajedno dugi niz godina. Članovi benda su Matija Ilić na bubnjevima i perkusijama, Relja Blagojević na basu, te Damjan Vitorović i Luka Lazarević na gitarama i vokalima.

Ulaz na program naplaćuje se deset eura. Više detalja pronađite ovdje.

Špic organiziraju studenti s ciljem razvoja alternativne glazbene scene, a festival “ukazuje na važne društvene teme i otvara vrata novim muzičkim ukusima”, ističu organizatori_ce. Osim koncertnog programa koji se odvija u suorganizaciji s Bear Stone Festivalom, održat će se i filmske projekcije.

U petak u Saxu će nastupiti bendovi Soba 9, Teret i Reper iz sobe, a u nedjelju u Močvari Extroft, Greynoise i Killed a Fox. Cijena dnevnih ulaznica je deset eura u pretprodaji, a na dan koncerta 13 eura. Dostupne su i festivalske ulaznice po cijeni od 15 eura.

Više detalja pronađite ovdje.

Nakon EP-ja Ja umirem ovdje iz 2022., Kaleido, skupina zagrebačkih nezavisnih rokera_ica, predstavlja svoje prvo “dugosvirajuće” izdanje, Čiji je ovo pas?, snimljeno u DIY maniri po obiteljskim nekretninama u Lici i zaleđu Drniša u vlastitoj nakladi i objavljeno na kazeti. Svoju glazbu opisuju kao alternativu koju su “devedesetih i ranih dvijetisućitih na američkom srednjem zapadu slušali povučeni, senzibilni tinejdžeri oslobođeni od nastave tjelesno-zdravstvene kulture”.

Ljubljanski noise pop/shoegazeri Haiku Garden od svojih početaka u 2016. do danas odsvirali su skoro 200 gigova diljem Europe i izbacili izvjesnu količinu izdanja za slovenski KAPA Records. Njihov prvi LP Where if Not Now producirao je Vitja Balžalorsky iz Laibacha, a početkom travnja objavili su i novi LP Gradient.

Nekadašnji karlovačko-zagrebački trio, drown, sada je kvartet, a svoju tešku i tužnu muziku sviraju teže i tužnije no ikad. Jedni su od rijetkih bednova koji shoegaze muziku održavaju na hrvatskoj underground sceni.

Više informacija potražite ovdje.

Osim središnjeg glazbenog programa 26. i 27. srpnja u Ljetnom kinu Jelsa, organizatori za Mudri Brk Festival najavljuju kulturni i zabavni program na četiri lokacije. Festival otvara projekcija filma Joan Baez: Ja sam glasna redateljica Karen O’Connor, Miri Navasky i Maeve O’Boyle u 21:30 sati u Ljetnom kinu Jelsa. Riječ je o jedinstvenom intimnom portretu legendarne folk pjevačice i aktivistice Joan Baez.

Na jedinstvenoj morskoj pozornici festivala u petak i subotu predstavit će se sljedeći bendovi: IDEM, M.O.R.T., My Buddy Moose, Trophy Jump, Gracin, Zimizelen, Smrdljivi Martini, Reper iz sobe, Ki Klop i Petrikor. Publika će moći uživati i u zanimljivom DJ programu. DJ Svemir, ujedno i najmlađi DJ u Hrvatskoj koji je svoju karijeru počeo upravo na prvom Mudrom Brku, i ove će godine zasjati za DJ pultom. Osim njega, publika će na nekoliko lokacija imati priliku poslušati što nude DJ Borovich, Dasta, Čovjektruba i Mudri Brk Soundsystem.

Festival se diči kao jedan od najzelenijih festivala na Jadranu, stoga ne čudi da su dio programa i ekološke radionice za mlade, nastale u suradnji s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Održat će se edukacija u suradnji sa Savezom izviđača Hrvatske te radionice ekologije za djecu.

Mudrobrki će u suradnji s Udrugom za promicanje kulture “Jelsa” ove godine predstaviti i dvije Kućice mudrosti – male slobodne knjižnice te će Jelsi biti donirani ormari za besplatnu razmjenu knjiga, časopisa i stripova. Svi zainteresirani građani_ke moći će donijeti svoje knjige za donaciju.

Ulaz na sva događanja je besplatan, osim za filmsku projekciju i vikend koncerte.

Više detalja o ostatku programa možete pronaći na ovoj poveznici.

VVhile je duo koji su 2011. godine osnovali Stevan Ćirović na bubnju i vokalu i Andrija Spičanović na gitari i vokalu. Posle velikog broja koncerata u regionu i četiri evropske turneje, tri vinilna i jednog kasetnog izdanja. VVhile je izrastao u jedan od najuzbudljivijih bendova bivše Jugoslavije koji vas lako osvoji svojom pozitivnom melanholijom. VVhile je svoj debitantski album pod nazivom “More” objavio krajem 2014. godine, koji je kao vinilno izdanje počeo da živi od aprila 2015. posredstvom Jazz Chairs i Pop Depresije, Twintoe Records, Numavi Records i Dirt Cult Records. Bend trenutno radi na novom albumu koji bi trebalo da izađe na leto 2017. godine.

Cripple and Casino i dalje nastavljaju svojim dobro utabanim putem u kojima se mješaju utjecaji američkog nezavisnog rocka, post-punkerske jezgrovitosti, noise rockerske zvučne slike lišene suvišnosti, povezanih pjevno-govorno-vrištećim vokalom energične frontwomanke. Iza sebe imaju dva dugosvirajuća albuma u vlastitom i izdanju Moonlee Recordsa, a kako zvuči novi materijal čekirajte na ovom jednom od rijetkih zagrebačkih koncerata.

The Irradiated su poprilično raznovrsan i razigran surf rock sa fetišem na b-horore 1960-ih, vjerojatno će mnoge podsjetiti na Man or Astroman? A i ovi dečki misle ozbiljno, prošli album su snimali kod Stevea Albinija.


Rules čine prominentna scenska lica i sviraju nadrkan i prilično unfriendly hardcore punk na tragu SSD i The Rites“, stoji u najavi koncerta. 

Koncert će se održati u srijedu, 20. travnja. Ulaznica je 25 kuna. 

Negdje na rubu između delinkventskog ekscesa i zvučnih kulisa iz pornografskih filmova 1980-ih, stoji 25-godišnji Mac DeMarco. Iza njega su dva samostalna albuma – 2 iz 2012. i Salad Days iz 2014. godine, oba u izdanju bruklinškog Captured Tracks – koji su, od kritika u specijaliziranom i nezavisnom tisku sve do američkog i britanskog mainstreama, uglavnom naišli na pozitivan odjek. Uz ova dva izdanja, DeMarco je izdao i tri “mini-albuma”, Rock and Roll Night Club te Another One i Some Other Ones, od kojih su samo ovi potonji izašli tijekom prošle godine. 

Muzički rad Maca DeMarca ne reflektira sasvim teatralnost njegove javne pojave: iako se neke njegove pjesme, na razini impresije, svakako može karakterizirati “lijenima” i “ljigavima”, u koje i nije uloženo nekog značajnijeg truda, njihova aranžmanska i izvedbena čvrstina govore sasvim suprotno. Uz DeMarcovu sklonost recikliranju muzičke i produkcijske opreme, kao i sklonost radu u kućnim, ekonomičnim, a ne u profesionalnim studijskim uvjetima, zapravo otkrivaju umjetnika koji nehajnu medijsku reprezentaciju sebe koristi tek kao zgodan kontrapunkt gerilskoj, ali ipak vrlo promišljenoj estetici.    

DeMarco se u Zagreb vraća nakon gotovo tri godine, gdje je u kinu Grič predstavljao tada aktualni album 2, a ovoga je puta na redu Močvara, također u organizaciji Žednog uha, gdje će s pratećim bendom nastupiti 8. srpnja. 

Ulaznice po promotivnoj cijeni od 80 kuna dostupne su u Dirty Old Shopu i Rockmarku do 1. ožujka, nakon čega cijena karte raste na 100 kuna, a na dan koncerta će stajati 120 kuna.

“Think big, girl, like a king”, Jenny Hval šapatom započinje svoj novi album kombinirajući spoken-word s minimalističkom, kućnom field recordings podlogom. Iako nježni početak možda djeluje kao da se Hval priprema uljuljkati slušatelje u meditaciju ili ih povesti na kakvu audio šetnju u maniri Janet Cardiff, Kingsize vrlo brzo razotkriva Apocalypse, girl kao suviše izazovan za bilo kakve umirujuće aktivnosti, a to će se odmah potvrditi i na Take Care of Yourself nizom pitanja koja pokrivaju teme od braka i trudnoće do vidljivosti na tržištu rada, poput kakve suvremene, feminističke verzije Fitter Happier, doduše s profinjenijim humorom. Ako se u prvoj pjesmi možda i činilo da će se sintagme poput “soft dick rock” i “huge capitalist clit” koristiti radi izazivanja onoga što se zahvaljujući referenci iz Ghost Worlda sada već popularno i nadasve ironično naziva “šokantnim prikazom potisnute ženstvenosti”, već u drugoj postaje jasno da Jenny Hval ima ozbiljne namjere uspostaviti uporište za diskurs otpora naturaliziranom dominantnom jeziku koji je okružuje. 

Nigdje to nije jasnije formulirano negoli na That Battle Is Over u kojoj uzroke svih problema koji se tipično pripisuju modernim ženama, iznesenih u prvom licu, sarkastično svaljuje na sebe i biološke faktore, usput ogoljujući dobro poznatu logiku neoliberalnog feminizma po običaju zaogrnutom u veo tobožnjih osobnih izbora – “feminizam je gotov, socijalizam je gotov, sada mogu konzumirati što hoću”. Sve je to izrečeno preko poprilično pozitivne i sasvim opuštene glazbene podloge, rezultirajući hit-potencijalom neočekivanim za ovako politički nabijenu pjesmu. U pripadajućem spotu kamera klizi po zatvorenom kućnom prostoru naseljenom ženama u svojim tradicionalnim ulogama koje se postepeno izvrću u grotesku, ugođajem i načinom snimanja prizivajući u sjećanje svojedobno provokativni videospot za Criminal, hit Fione Apple koju Hval otvoreno navodi kao utjecaj. Radi se i o simboličnom naklonu periodu tzv. “kučki s mudima” i tada vjerojatno jednako prisutnom protuargumentacijom o nepotrebnoj i završenoj bitci. Opservacije o umjetnosti i jeziku u Angels & Anaemia Hval ponovno vodi vlastitim pozicioniranjem u stereotipnu žensku ulogu započetim prizanjem o nesigurnosti (“Self doubt, it’s what I do”). Čak i po vlastitom priznanju nasumično napisani stihovi otkrivaju preokupaciju rodnim ulogama, pitanjem maskuline prikrivene slabosti, odnosno femininosti koja ne želi ujedno označavati slabost. U briljantnoj Sabbath, unatoč smještenosti u sekvencu sna bezbožnoj i manje romantičnoj zamjeni uloga od one iz Running up that Hill, lako je prečuti pozadinske muške urlike koji djeluju kao poziv za izbavljenjem iz ženskog tijela jer je prilično evidentno kome bi takva zamjena manje odgovarala. Hval, koja je diplomirala radom o Kate Bush, u intervjuima bezrezervno naglašava njenu radikalnost često svedenu tek na impresivni vokal i zanemarene aspekte njena izričaja poput istraživanja androginosti i seksualnosti u pjesmama i spotovima. Eventualna glazbena veza između njih dvije ne leži u samom zvuku, ili nedajbože vokalu, ali mogla bi se detektirati u vječno nepredvidljivim postupcima, inovativnoj upotrebi jezika, kao i u izvanrednoj sposobnosti multimodalnog građenja jedinstvenog svijeta pojedinog izdanja. Iz nimalo eteričnog svijeta Apocalypse, girl izvode nas slojevi buke Holy Land na kojoj iščezava do tada prisutni plašt sarkazma podsjećajući na surovost stvarnosti.

Riječi pjesama djeluju kao da odnose primat, ali ne bi bile tako efektne bez adekvatne glazbene podloge. Apocalypse, girl je suptilan ali majstorski izveden spoj različitih elemenata – od spomenutog naklona “ženskom” rocku druge polovice ’90-ih i folku sve do free jazza i improvizirane glazbe prošarane drone i noise utjecajima. I odabir suradnika sve je samo ne slučajan, predvođen Lasseom Marhaugom koji je, među ostalim, radio sa Sunn O))) i Thorom Harrisom iz Swansa, bivših kolega s turneje i njenih velikih fanova. Hval možda nema ambiciju biti šamanica kao Michael Gira, ali s obzirom na trenutni izostanak drugih pretendentica na ulogu, tako možda i završi. Na mjestu beskonačne glazbene repetitivnosti, ovdje je tematsko pretakanje i ponavljanje referenci – pjesme se gotovo neprimjetno prelijevaju jedna u drugu, i glazbeno i tematski, pojačavajući opći dojam toka misli iz kojeg na svakom koraku vrebaju zvukovna i lirička iznenađenja. Apocalypse, girl na površno slušanje može zvučati kao tipični alt-rock album s eksperimentalnim pokušajima, ali radi se o vrlo originalnom albumu koji je pristupačan unatoč konstantnom iznevjerivanju pop struktura. U suštini sasvim slušljivo, gotovo i ugodno ostvarenje, koje nije nimalo banalno već itekako promišljeno i fokusirano na važne teme, tip je izdanja s kakvim glazbena kritika često ima problema.

Doista, jedan od najuzbudljivijih albuma godine najvjerojatnije se neće naći pri vrhu važnih godišnjih lista i bilo bi suviše reduktivno reći da je to stoga što je autorica žena, ipak, teško je ne primijetiti koliko tip diskursa koji okružuje Apocalypse, girl samo potvrđuje sve čime se Jenny Hval na njemu bavi. Čitajući osvrte na dotični album u glazbenim medijima, stječe se dojam kako je dobar dio kritike zakočen predrasudom da se radi o izdanju koje će oduševiti u prvom redu polaznice ženskih studija pa se – unatoč neizbježno pozitivnim ocjenama – radije suzdržava od pretjerane hvale u ionako redovno promašenim opservacijama o ovoj “polu feminističkoj intelektualki, polu skandinavskoj sanjarici” koja se nalazi u tzv. “krizi Isusovih godina” i želi da vam pri slušanju “bude neugodno“, no čak i kada niste sasvim sigurni “o čemu ona to, i dalje ubada kao potpetica“. Hval, dakako, nije podvojena ličnost – ako bi se spomenute karakteristike uopće trebale promatrati kao neskladne; u krizi je prije društvo negoli ona sama; ne nastoji postići da slušatelju bude neugodno, ali to je upravo kako će se osjećati pronađe li se na neželjni način u njenim pjesmama, što se sasvim sigurno događa kritičarima koji pišući o ovakvom albumu uspiju posegnuti za simbolikom okrutne ženstvenosti jeftinom poput reference na potpetice. (Kako Hval sama kaže u Heaven: “I never was a girly girl, forgive me!”)

Apocalypse, girl zaogrnut je u previše slojeva pronicljivog humora kao i kompleksne referencijalnosti da bi se čitao doslovno, a najveća snaga albuma leži upravo u tom naizgled ležernom pristupu toka misli kojim neizbježno plivaju važne teme ispreplićući privatnu i javnu domenu, lokalno i globalno. Stihovi ne traže nužno uvijek interpretaciju; dio njih je u funkciji oslikavanja ugođaja i poticanja asocijacija koje pomažu skicirati širu sliku. Već uvodna skladba Kingsize postavlja temelj poetičnog pristupa koji se pokušajem izravnog tumačenja može samo oskvrnuti, otvarajući album u sada već tipično “hvalovskoj” vulgarnoj maniri kojom na neki način odmah izaziva opredjeljenje kod slušatelja. Tako smo nakon “I arrived in town with an electric toothbrush pressed against my clitoris” i “That night I watched people fucking on my computer”, uvoda u prošla dva albuma, dobili rafiniranije stihove posuđene od danske pjesnikinje Mette Moestrup i ispitivanje nečega što Hval naziva “soft dick rock”. Fraza nastala za vrijeme umjetničkog projekta koji je uključivao razgovore o muškoj ranjivosti i seksualnosti, s gomilom muškaraca u kariranim košuljama (kako simbolično), doima se kao parodija cock rocka ali i ne bitno manje maskuline domene soft rocka, ili pak kao po muškarce generalno zastrašujuća sintagma koja spaja mekoću s tradicionalnim simbolom moći. Dihotomiju “mekog” i “tvrdog”, “pasivnog” i “aktivnog”, Hval prenosi i u samu glazbu: neobično za tako konfrontacijski album, Apocalypse, girl je izuzetno smiren i opušten, lišen uobičajenih glazbenih manifestacija političke namjere, u prvom redu buke koje se javlja tek na nekoliko mjesta. Izostanak agresije u izvedbi, međutim, ne označava pomirenost sa statusom quo i slabu političku agendu, nego umor od ponavljanja istih – za jedne bjelodanih, za druge neshvatljivih – argumenata i, zapravo, osudu sveopće pasivnosti. Ovaj njen glazbeni postupak, čini se, ipak nije polučio željeni efekt. Čitanje iskaza kao osobnog a ne političkog predstavlja standardni mehanizam devaloriziranja feminističkih pitanja njihovim smještanjem u individualnu sferu, ali i moćno oruđe kapitalizma koje pažnju odvraća od sustava i skreće ju na pojedinca. To je upravo ono čega se Hval najjasnije dotiče u That Battle Is Over uz pomoć suptilne reference na film Safe Todda Haynesa koji rado spominje kao izvor inspiracije, a pruža važnu ilustraciju upravo onoga što je dobar dio kritike naprosto pogrešno protumačio predstavivši britke društvene komentare kao žensku, u prijevodu iracionalnu, krizu: za nezadovoljstvo naizgled savršenim životom protagonistkinje kriva je priroda i, naravno, ona sama. (Omoti aktualnih izdanja Hval u sjećanje prizivaju i scenu izgubljene Julianne Moore koja ne može uhvatiti korak s kolegicama na satu aerobika, odnosno, s okolinom nekritički uljuljkanom u vlastitu besmislenu egzistenciju.)

Spomenuto doslovno shvaćanje tekstova također ide u prilog neuništivom stereotipu o ženskoj nesposobnosti produciranja odmaka, u ovom slučaju uvelike prisutnog, pažljivo doziranog i nijansiranog humora koji predstavlja jednu od ključnih točaka albuma. “Stihovi su možda fikcija mene kao autorice, ali čim ih izgovaram ili pjevam, ja sam njihovo tijelo. Na ovaj način ne odvajam osobna iskustva, prizore iz snova i literarne reference u stihovima. Svi su nešto između svega toga,” izjavila je Hval prije nekoliko godina u intervjuu za The Wire, vjerojatno ne sluteći da bi isto trebala naglasiti pri svakom novom izdanju. Da, brojnim upitnicima u svojim stihovima Hval možda navodi na misao da je sama u potrazi za odgovorima, no ne radi se o vapajima nje kao konkretne žene pogubljene u vrlom novom svijetu, već upravo o kritici redovno servirane takve percepcije žene, odnosno, to nisu toliko pitanja koja ona doista postavlja sebi koliko pitanja koja bi pasivni dio populacije možda trebao početi postavljati sam sebi. Kako i eksplicitno objašnjava, feminizam je – nužnost.

Na neki način, Jenny Hval sama podlo poziva u zamku svođenja autorice glazbenog djela na inherentno izgubljenu ženu. Jedan od najučestalijih mehanizama prikrivenog diskreditiranja glazbenica jest stavljanje naglaska na vokal, jedini opipljivi iskaz tjelesnog u glazbi, čime se ultimativno i same glazbenice smješta u domenu tjelesnog uspostavljajući i reproducirajući ih u diskursu kao primarno žene a sekundarno umjetnice. Hval to dodatno potencira obilatom upotrebom verbalnih označitelja fizičkog kojim ženska i muška tijela prikazuje kao podjednako krhka ili prljava, odbacujući uvriježene obrasce njihova međusobnog odnosa ali i odnosa s okolinom. Isto kao što pjesme i misli na Apocalypse, girl često nisu sasvim jasno razdijeljene, nisu ni same teme – seksualnost je tako povezana i s emocionalnom i s društveno-ekonomskom domenom. Za razliku od, primjerice, napadno realističnih prikaza tjelesnosti kod Pharmakon, koja je možda više zainteresirana za općeljudsko propadanje, Hval tijelu pristupa kao manifestaciji različitih, i pozitivnih i negativnih, aspekata života te jednom od prostora emancipacije i to, važno je napomenuti, ne samo za žene. Tom se temom bavi još od početka karijere, udaljavajući se svakim novim izdanjem pod vlastitim imenom od eventualnih ostataka indie-folk stila prijašnjeg projekta Rockettotthesky i sve se manje ustručavajući od korištenja vulgarnih izraza. Kada glazbenice upotrebljavaju eksplicitni jezik to najčešće provocira puku zgroženost leksičkim odabirima ili pak otpisivanje nužnosti istih na temelju pretpostavljene želje za šokantnošću kao primarnog motiva takvih odabira. Izuzev doslovne interpretacije, ovakva čitanja otkrivaju implikaciju o korištenju spomenutih sredstava s muškom publikom u vidu – neizbježni iskaz maskulino-homosocijalne dimenzije glazbenog diskursa – te zbunjenost govorom o seksu koji na isti ne poziva.

Momenti seksualnog i emocionalnog na albumu vjerojatno ga samo pomažu odvesti u intimni svijet, no Hval tu međusobnu isključivost privatnog i javnog uporno odbija. Na Apocalypse, girl ona ne propovijeda i umjesto gotovih rješenja nudi tek satirični prikaz svakodnevnih apokalipsi, pružajući političkim pitanjima dimenzije utjelovljenosti i iskustvenosti koje bi trebale potaknuti na razmišljanje i eventualno djelovanje. Osobno je političko, naslov eseja kojeg se Kate Hennesy dobro sjetila u svojoj recenziji, sažima bit itekako političnog albuma čija zamaskiranost u osobne brige samo karikira prikaz tradicionalne percepcije “ženskih” pitanja (koja, usput, propušta vidjeti da se ona ne tiču samo žena). Apocalypse, girl ne nudi katarzu niti dramatičnost naznačene apokalipse, naslovom još jednom podebljane dvojnosti moćnog i nemoćnog; prije prokazuje okolinu koja govori: “nepotrebno dramiš, curo” te istovremeno viri iza ramena društva i sugerira: “znaš, zapravo bi i trebala dramiti!”

Rusti je indie/noise/punk bend iz Kutine. Nastao je u rujnu 2012. godine, a sadašnja postava formira se tek u svibnju 2013. godine. U bendu sviraju: Tomislav Đudarić (gitara,vokal), Mihael Delić (bass) i Neno Hadžihajdić (bubanj). Glazba koju Rusti stvara može se opisati kao indie rock prožet noiseom i punk energijom. Rusti često nastupa u kutinskoj Baraci, a od značajnijih i dražih nastupa izdvajaju svirku s Mikijem Solusom na Mini film festivalu u Kutini, koncert krajem 2013. s Vlastom Popić kada su snimili i live EP te nedavni koncert kao predgrupa Johnny Foreigneru iz Engleske.

Oba benda premijerno nastupaju u Osijeku i očekuje nas iznimno glasna i energična svirka! Koncert se održava u subotu, 13. rujna u Klubu EXIT s početkom u 22 sata, a cijena ulaznice iznosi 25 kuna.