Ovaj nesvakidašnji suradnički projekt svidio mi se ne samo zato što je prožet humorom i samoironijom, već i zato što sadrži pokušaj sagledavanja umjetnosti, a samim time i svijeta, iz perspektive ponad ljudske. Znam, znam, reći ćete, svaki takav čin je neizbježno antropomorfizirajuća (samo)obmana, ali što sad, ima i gorih stvari. Kako piše Marianne Dekoven, za antropomorfizam se u pravilu optužuje one koji primjećuju naznake emocija, komunikacije, kulture ili inteligencije u drugim životinjama. Dakle, i nije neka strašna optužba. U tom smislu, možda je i najmanji pomak izvan našeg ljudskocentričnog svemira korak prema empatičnijem svijetu i solidarnijim međuvrsnim (pa i međuljudskim) odnosima.

Otprilike u isto vrijeme kada sam pisala tekst o psećim parkovima, u londonskom Wallace Collectionu otvorena je izložba Portraits of Dogs: From Gainsborough to Hockney. Kako stoji u najavi, “kroz pomno odabrane slike, skulpture, crteže, pa i preparirane komade (!?, op.a.), ova izložba naglašava jedinstvenu vezu između ljudi i njihovih psećih drugova.” Pritom je zanimljivo istaknuti kako “iz sigurnosnih razloga” psećim drugovima nije dozvoljen ulaz na izložbu (s iznimkom pasa vodiča). U svom osvrtu, Guardianov likovni kritičar Jonathan Jones opisao ju je kao “sladunjavu i očajnički dopadljivu, čime podjednako vrijeđa životinje i publiku.” Na piku mu se posebno našao viktorijanski slikar Edwin Landseer, čiji radovi zauzimaju značajan dio izložbe, a koji su, smatra Jones, toliko sentimentalni da ih “čak ni Jeff Koons ne bi mogao ironično prisvojiti.” 

Crtice iz povijesti privrženosti

Ova dva primjera dobro pokazuju različite predodžbe o položaju psa u antropocentričnom svijetu: dok prvi uzima u obzir interese i potrebe ne-ljudskih gledatelja, drugi se obraća prvenstveno ljudima, isključujući ona bića koja su tema same izložbe. Prikazi pasa u umjetnosti kroz povijest odražavaju različita poimanja ljudsko-psećih odnosa i konteksta u kojem su ti odnosi definirani, a datiraju praktički od pamtivijeka. Prije nekoliko godina u Saudijskoj Arabiji pronađeni su pećinski crteži koji prikazuju ljude u lovu sa psima, za koje su procjenjuje da su stari 8 tisuća godina. Psi se pojavljuju i u grčkoj i rimskoj umjetnosti (kao čuvari i lovci, ali i kao kućni ljubimci), dok su prikazima pasa u srednjem vijeku posvećene čitave studije (vidi: Laura D. Gelfand, ur. Our Dogs, Our Selves, 2016). Srednjovjekovni motiv mističnog lova na jednoroga, koji se pojavljuje na tapiserijama koje su se izrađivale povodom vjenčanja, redovito sadrži pse. Utjelovljujući vrline poput odanosti i milosrđa, objašnjava Jane Carroll, psi u takvim scenama usmjeravaju jednoroga – simbol čistoće i neiskvarenosti – prema Djevici Mariji, ženi odabranoj da nosi dijete Božje. 

Zanimljivi su i prikazi pasa na srednjovjekovnim grobnicama, gdje su najčešće smješteni uz noge gospodarice ili gospodara, a zauzimaju različite poze, od usnulosti do zaigranog navlačenja mrtvačkog pokrova. U tom kontekstu psi su imali alegorijsko (vjernost, žalovanje) i ponekad heraldičko značenje, ili su predstavljali zaštitnike/vodiče u svijet mrtvih. “Pas je najodanija životinja na svijetu, i voljena od strane ljudi,” zapisao je Cesare Ripa krajem 16. stoljeća u svojoj Ikonologiji (knjizi simbola koju, vjerujem, pamte svi koji su bili podvrgnuti Uvodu u ikonologiju na studiju povijesti umjetnosti). Uz to, vjeruje se da su neki od “prinožnih” pasa na  grobnicama prikazivali stvarne pse pokopanih dostojanstvenika, pri čemu je za muškarce bilo uobičajeno imati lovačke, a za žene pse malih pasmina. Primjerice, grobnica Vilima Oranskog iz 17.st. u nizozemskom gradu Delftu sadrži i skulpturu njegovog ljubimca Pompeya, koji je Vilima, kako prenosi Sophie Oosterwijk, jednom prilikom probudio usred noći i spasio od atentata. Kada je drugi atentat bio uspješan, pas je navodno uginuo od tuge samo nekoliko dana nakon svog ljudskog druga.

O boli izazvanoj smrću ljubimca progovorile su brojne umjetnice i umjetnici. Primjerice, nakon što joj je preminuo pas, Emily Dickinson je u pismu prijatelju kratko napisala: “Carlo je umro … reci mi kako dalje,” dok je Byron svom njufiću Boatswainu posvetio Epitaf psu koji je uklesan na njegovom nadgrobnom spomeniku (a mislili ste da su groblja za kućne ljubimce suvremeni fenomen!). Velika ljubiteljica pasa bila je i Edith Wharton, koja je imala groblje ljubimaca u vlastitom dvorištu. U kratkoj horor-priči Kerfol iz 1916. Wharton je pisala o ženi koja je optužena za ubojstvo muža, a koja se brani tvrdeći da su muža ubili duhovi njezinih pasa – koje je on ubio iz pakosti kako bi mu se osvetili za zlostavljačko ponašanje prema svojoj ženi. Kako objašnjava Jennifer Haytock, u ovoj priči Wharton pokazuje da zapadna kultura dezavuira i pse i žene, te da su oba oblika ugnjetavanja moralno odbojna.

Možemo spomenuti i Updikeovu dirljivu pjesmu Dog’s Death posvećenu tragičnoj smrti obiteljske psice (cinici bi je možda posprdno nazvali srcedrapajućom ili čak kičastom¹), kao i duhovite zapise E.B. Whitea, čiji se psi redovito pojavljuju u njegovim tekstovima. Primjerice, u eseju Bedfellows (1956.) White uspoređuje političke figure poput Harryja Trumana i Dwighta Eisenhowera sa svojim jazavčarom Fredom, a škotskoj terijerki Daisy, koju je pregazio taksi, posvetio je ne sasvim laskavu (“Njezin život bio je pun incidenata, ali ne i postignuća”), ali ipak ganutljivu osmrtnicu koja je objavljena u The New Yorkeru 1932. 

Svim ljubiteljicama pasa preporučila bih Shaggy Muses: The Dogs Who Inspired Virginia Woolf, Emily Dickinson, Elizabeth Barrett Browning, Edith Wharton, and Emily Brontë Maureen Adams (2007.), knjigu koja je također rezultat pokušaja nošenja autorice sa smrću ljubimca, ali i razumijevanja dubokih emocionalnih poveznica koje su slavne spisateljice uspostavile sa svojim (manje slavnim) psećim drugovima. Zanimljiva je i The Big New Yorker Book of Dogs (2012.), opsežna zbirka koja okuplja članke, kratke priče, pjesme, ilustracije i stripove posvećene psima. Osim već spomenutog E.B. Whitea, u knjizi su se, između ostalih, našle i ljubiteljica dalmatinera Anne Sexton² te Wisława Szymborska, čija je pjesma Monologue of a Dog Ensnared in History, kako tvrde neki, metafora za političko ugnjetavanje, ali zasigurno ponekad možemo uživati u umjetnosti i bez traženja simboličkog značenja! Ova impozantna knjiga broji više od 600 stranica, pa ako ste je već uzeli u ruke (ili, vjerojatnije, skinuli s Library Genesisa), vi ste očito, kako stoji u uvodnom tekstu Malcolma Gladwella, “nezdravo angažirani oko emocionalnog života pasa baš kao i mi ostali.” Znam da ja jesam, jer osim što po cijele dane gledam dog content na internetu, jako se mučim zadržati ovaj tekst u prihvatljivim gabaritima budući da mi je ova tema beskrajno zabavna. Kako je napisala Virginia Woolf u jednom pismu, “Možda ćeš me nazvati sentimentalnom, ali pas na neki način predstavlja privatnu stranu životu, zaigranu stranu.” Pa tko ne bi htio čitati o zaigranoj strani inače prilično suzdržane Virginije ili pak melankolične Emily Dickinson?! 

Psi i ljudi povezani su nevidljivim povodcima čiju kompleksnost ni same ne slutimo. Woolfin kratki i zbog tematike često marginalizirani roman Flush (1933.) predstavlja biografiju Elizabeth Barrett Browning, ali i njenog koker španijela Flusha,³ iz čije je perspektive roman i pisan, preispitujući mogućnosti ljudsko-pseće komunikacije. “Osoba i pas su tamo i pas je tamo i osoba je tamo i gdje oh gdje je njihov identitet, je identitet tamo bilo gdje,” zapisala je Gertrude Stein u svom prepoznatljivom (i teško probavljivom) stilu. Stein i njezina partnerica Alice B. Toklas imale su nekoliko pasa, od kojih je najpoznatija pudla Basket (fotografirao ju je i Man Ray!), koju su navodno svakog jutra kupale u sumpornoj vodi i neuspješno pokušavale naučiti da nosi košaru (basket) cvijeća u zubima. Ako išta, primjer Stein i Tolkas opovrgava onu teoriju da ljudi koji vole pse ne mogu biti loši ljudi.⁴

Dlakavci kao učitelji nježnosti

No, vratimo se na vizualne umjetnosti, a prije nego što se osvrnem i na domaći kontekst, voljela bih spomenuti rad u kojem se isprepliće nekoliko mojih omiljenih tema: psi, humor i žene u povijesti umjetnosti. Portret Georgie O’Keeffe (1982.) fenomenalno je djelo venezuelansko-američke kiparice Marisol Escobar, koja donosi upečatljivi portret umjetnice s njezina dva vjerna chow chowa. O’Keeffe je bila poznata ljubiteljica ove pasmine – tijekom života je imala šest chow chowova – i navodno je jednom naručila da joj se od njihove otpale dlake izradi šal. Marisol, koja je u svom radu inače problematizirala rodne uloge ispreplićući narodnu umjetnost, dadaizam i nadrealizam, skulpturu O’Keeffe napravila je na temelju fotografija koje su nastale 1977. kada je posjetila svoju mentoricu u njenom domu u New Mexicu. Kompozicija prikazuje O’Keeffe, ozbiljnog i grubog lica kako sjedi na panju, sa psima sa svake strane poput dva totema. Čitava scena odiše nekom drevnom atmosferom, prizivajući reduciranost outsider arta, a sve s natruhom odanog karikiranja umjetničina lika. Ako to nije spomenik za poželjeti, ne znam što jest!

Što se tiče hrvatske povijesti umjetnosti, ne može se reći da mi nemamo svog konja, odnosno psa, za trku. Motiv psa pojavljuje se, kao i u svjetskoj umjetnosti, u scenama lova (npr. na freski Poklonstvo kraljeva iz 15.st. Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škriljinah) te u portretnom slikarstvu (kao statusni simbol uz portretiranu osobu), a kasnije i kao samostalan motiv. Solidan pregled ove teme dala je izložba Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 19. st. do danas autorica Snježane Pavičić i Dajane Vlaisavljević održana 2013. u samoborskoj Galeriji Prica. Nažalost, na internetu gotovo da i nema informacija o ovoj izložbi, ali – srećom za autoricu ovog teksta – primjerak kataloga dostupan je u Knjižnicama grada Zagreba. Tako saznajem da izložba započinje radovima osječkog slikara Huga von Hötzendorfa (prikazi lovačkih pasa, 1842./43.), a nastavlja se radovima minhenskog kruga, među kojima možemo izdvojiti Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića (1910.), vjerojatno najpoznatiji ljudsko-pseći (auto)portret u domaćoj povijesti umjetnosti, koji prikazuje slikara uz njegovog psa Pašu u odnosu privrženosti. “Koloristički, njihov odnos je simbiotičan,” pišu Pavičić i Vlaisavljević, “topli okeri psa korespondiraju sa svjetlom slikarevom puti, dok Kraljevićevo tamno odijelo pruža Pašinim okerima zaleđe i sigurnost.” Valja spomenuti i Nastu Rojc, koja se s Kraljevićem družila u Münchenu, a čijoj sklonosti psima svjedoče slike posvećene njenom ljubimcu Brendiju, kao i brojne fotografije, bilo da je riječ o onima iz lova ili privatnih situacija. 

Od 1950-ih nadalje dolazi do pluralizacije estetskih, ideoloških i medijskih pristupa u umjetnosti, stoga se i motiv psa obrađuje na različite načine – od figuracije do apstrakcije, pa i konceptualne umjetnosti. Primjerice, Kožarićev jednostavni Pas (1961.) asocira na Picassov crtež njegovog jazavčara Lumpa iz istog razdoblja. Lump se pojavljuje i na nekim od Picassovih studija za Las Meninas, a njihovom odnosu posvećena je čitava knjiga. Nažalost, čini se da je slavni slikar bolje tretirao pse nego žene u svom životu.

S obzirom da pregled Pavičić i Vlaisavljević završava s 2013. godinom (Marijana Garašić), za kraj bih voljela spomenuti dva novija umjetnička rada. Prvi je Top Dog / Underdog (2020.) Pauline Jazvić, koji se sastoji od 20 kaširanih fotografija autoričinog kraljevskog pudla Švrće (koji, usput rečeno, ima svoj profil na Instagramu). Dosad izložen u okviru ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO 2021. te na prošlogodišnjem Trijenalu kiparstva u HDLU-u, rad simbolizira potrebu za emocionalnom podrškom u trenucima krize. Postavljanje kaširanih Švrći na stubišta, kako je umjetnica objasnila za tportal, “vizualizira ideju hijerarhije vrijednosti, toga da u svom svijetu razumijevanja prirode homo sapiens odjeljuje bića kulture od bića nagona i radi među njima vrijednosnu razliku.” Dakle, pas nam pruža podršku i zaštitu, a mi ga i dalje smatramo “nižim” bićem.

Dok Jazvić nastavlja povijesnu liniju korištenja motiva psa kao simbola, Nikolina Butorac u visceralnom radu Mišić stane u udubljenje mog dlana (2022./23.) u središte stavlja emotivni odnos s ljubimcem, koristeći njegov gubitak kao “generator” stvaralaštva, gdje umjetnički proces vrši terapijsku funkciju za autoricu, ali i odaje počast preminulom prijatelju. Riječ je o prostornoj, participativnoj instalaciji koju čine digitalne grafike, crtež, knjiga poezije i različiti objekti koje je umjetnica koristila kada joj se pas razbolio.

Crteži i grafika prikazuju ultrazvuk i rendgen abdomena psa, a uz njih je postavljen papir s ispisanim pitanjem za posjetitelje/ice: “Jeste li ikada svjedočili da psi ili mačke mogu preuzeti neka naša stanja i naše bolesti na sebe? Ako da, prepričajte iskustvo u nekoliko rečenica.” Kako je izložba (“Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen“) odmicala, tako su se množili i ispisani odgovori, izražavajući empatiju ili dijeleći vlastita iskustva gubitka. U popratnom tekstu Butorac preispituje i vlastitu krivnju za bolest i smrt svog dlakavog druga, te u širem smislu, odgovornost čovječanstva za postepeno propadanje/uništavanje prirode i svih bića koja je nastanjuju. Imati psa – ili radije, biti-sa-psom – podrazumijeva, dakle, čitav niz afektivnih stanja, i čini nas možda barem malo mekšima, znatiželjnijima i otvorenijima prema bićima s kojima dijelimo planetu.

Iako, pišući o učitavanju metaforičkih značenja u The Big New Yorker Book of Dogs, Malcolm Gladwell inzistira da “psi nisu o nečemu drugome, psi su o psima,” mislim da je prilično jasno da kroz temu pasa u umjetnosti ipak možemo razmotriti različita društvena pitanja, ali i nazrijeti moguće odgovore na pitanje što to znači biti čovjekom, odnosno (ljudskom) životinjom. Psi su blaženo lišeni ironije i cinizma te nam otvaraju put prema najvećim radostima i najmračnijim tugama, kako piše Marjorie Garber u istoj knjizi, a “u ovo nemilosrdno ironično doba, možda je njihov nekritični stav prema svijetu upravo ono što nam treba.” 

¹ “Updikeova tugaljiva pjesma, piše John Homans u knjizi What’s a Dog For?, opasno se približava kiču. “No, voljeti psa znači, između ostalog, pomiriti se s kičem, ako već niste.”

² Sextonina starija kći Linda napisala je knjigu Bespotted: My Family’s Love Affair with Thirty-Eight Dalmatians, u kojoj saznajemo kako je iskustvo poroda obiteljske psice Penny pomoglo Anne da završi pjesmu “Live” (objavljena u Pulitzerom nagrađenoj zbirci Live or Die), kao i o pozitivnom učinku pasa na majčino mentalno zdravlje općenito.

³ Nekoliko godina ranije, Woolfina ljubavnica Vita Sackville-West poklonila joj je štene koker španijela, kojeg je nazvala Pinka.

⁴ Za one koje žele znati više o tome zašto su Stein i Toklas bile užasne osobe, preporučujem knjigu No Modernism Without Lesbians Diane Souhami (2020.)