Za razliku od starog spota Erste banke koji je bio simpatičan i nenametljiv ovaj mi se učinio odbojnim i nametljivim. Toliko nametljivim da je googlanje cijele stvari bilo neizbježno. Evo kako Erste banka tumači novu reklamnu strategiju: “Novim se konceptom Banka veže uz bolju kvalitetu usluge, na komunikaciju i još bolju dostupnost svojim klijentima. Osnova cijelog koncepta uvođenje je novog glagola na tržište ‘bankariti’ koji označava odnos s bankom ‘bankar i ti’ te ujedno upućuje na važnost svjesnog odabira banke s kojom poslujete. U novoj smo marketinškoj kampanji pitanje ‘s kojom bankom poslujete?’, odnosno ‘u kojoj ste vi banci?’ htjeli zamijeniti jednom riječi. S obzirom da takav glagol ne postoji u hrvatskom jeziku, uz konzultacije sa strukom pokušali smo ponuditi moguće rješenje. Nadamo se da vam se sviđa.”

Ovaj navodno autorefleksivni tekst služi kao proteza slogana budući da on sam šepa u ostvarivanju nakana onih koji su oglas platili. Odgovor na pitanje “s kim bankarite?” trebao bi privući ljude koji nisu klijenti Erste banke jer ona – eto – nudi odličnu kvalitetu usluge, ostvaruje dobru komunikaciju s klijentima o čemu svjedoči otvaranje vlastitog facebook profila te im je praktički uvijek na raspolaganju. Pri tom je posebno zanimljiv neologizam “bankariti”. Trust mozgova odgovornih za ovu reklamu u jednoj rečenici kaže da ga pokušavaju uvesti na tržište, a u drugoj da ga pokušavaju uvesti u jezik. Izjednačavanjem tržišta i jezika su, svjesno ili nesvjesno, pogodili bit cijele stvari. Podivljalo umnožavanje kategorijalnog aparata neoliberalnog kapitalizma odavno se, poput stanica raka, otelo kontroli pa je pozivanje na tržišnu logiku na područjima gdje joj definitivno nije mjesto, poput zdravstva ili školstva, postalo normativno. Ako jezik – kao što predlaže Bahtin – shvatimo kao polje ideološke borbe, onda je ona odavno gotova. Vratimo se sad na glagol bankariti. Jezično je ekonomičan, tu nema nikakvih prigovora, ali sugeriranje bliskosti između banke i klijenta koje bi se trebalo kriti u samom glagolu (bankariti = bankar i ti) nije baš upalilo. Previše podsjeća na neuspjelu vježbu rastavljanja riječi na slogove u izvedbi djeteta predškolske dobi. U skladu s tim, makar neizmjerno uvažavam “konzultacije sa strukom”, ne mogu reći da mi se novi glagol pretjerano sviđa. Ali da me je potaknuo na razmišljanje, definitivno je. S kim mi to bankarimo?

Bivša Riječka banka, danas ponosni član Erste obitelji, otvorila je pitanje koje bi moglo biti subverzivno za njeno poslovanje. Da si damo truda i pokušamo ozbiljno odgovoriti na njega shvatili bismo da su nam sve ozbiljne banke u rukama stranaca. Njih smo se u ona romantična državotvorna vremena odrekli za neku siću. Sada je naša gospodarska snaga u financijskim uzdama stranih gospodara. Umjesto očekivanja konjskog zaleta našeg gospodarstva, danas ono tavori kao lakovjerno magare. Sve što nam danas ostaje kao realna mogućnost je smišljanje metafora o katastrofalnim posljedicama ekonomske politike u minulim godinama.

1) Radnicima se prijeti otkazima ako zahtijevaju pravo na pristojne plaće koje bi im omogućile da kupuju artikle proizvedene u zemljama iz kojih dolaze vlasnici tvornica. 

2) Banke kreditiraju radnike da bi povećale njihovu potrošnju artikala proizvedenih u zemljama iz kojih dolaze vlasnici banaka. 

3) Radnici više ne mogu vraćati kredite.

4) Vlasnici banaka i tvornica odavno su se namirili i sele svoju privrednu djelatnost u Treći svijet.

Širi prostor Balkana trenutno se nalazi u trećoj fazi. U nekakvom polukolonijalnom statusu koji je divno uhvatio Srđan Golubović u filmu Klopka. U zapletu filma protagonist otkriva da mu sin boluje od rijetke srčane bolesti. Jedina šansa za njegovo preživljavanje je operacija u inozemnom medicinskom centru što mu otac ne može priuštiti. Protagonist očajan odlazi u banku gdje ga na šalteru dočekuje nasmiješeno lice bankarskog činovnika. Moleći ga za odobrenje kredita ispriča mu svoju tragičnu priču dok ovaj za šalterom ni u jednom trenutku ne skida osmijeh s lica. Kad ga konačno protagonist upita zašto je još uvijek naceren, činovnik – u naprosto genijalnoj sceni – procijedi kroz zube da mora biti jer bi inače dobio otkaz. Kako će izgledati širi prostor Balkana u četvrtoj fazi? S obzirom da pristanak na manje plaće kao znak ljubavi prema domovini vide oni koji su kao sluge stranog kapitala dobar dio onog što domovinu čini domovinom prodali za male pare moguće je zamisliti mnogo različito ciničnih scenarija. Puni kolonijalni status možda je divno uhvatio Alex Cox u filmu Repo Men. U središtu njegove priče su agenti svojevrsne banke budućnosti koja prodaje mehaničke zamjenske organe, ali ih uzima natrag ako njihovi klijenti obveze plaćanja ne ispunjavaju na vrijeme. U tom slučaju nismo daleko od dana kad će agenti pokucati na vrata protagonista nastavka Klopke da bi zaštitili investiciju svojeg poslodavca.