Nova koncertna izvedba Raj na zemlji Aleksandra Stojkovića (Goribor) u suradnji s Alenom i Nenadom Sinkauzom donosi poetsko-glazbeno putovanje koje se gradi na prethodnoj glazbeno-scenskoj suradnji Malo je dovoljno, nastavljajući time ono što su započeli 2012. godine u MM centru. Ondašnje glazbeno-scensko djelo Malo je dovoljno nastalo je u produkciji Teatra &TD i Muzičkog salona Kulture promjene, te se izvodilo narednih pet sezona.

Ponovno okupljanje ovog kreativnog autorsko-izvođačkog trija pod imenom Još gori donosi novo umjetničko putovanje u kojem je kao i prošlog puta za tekst i glas zadužen Aleksandar Stojković ST, a Sinkauzi za glazbene pejzaže.

Ulaz na program je besplatan, a više detalja pronađite ovdje.

Iako je tema Uljanika kao simbola industrijskog identiteta grada obrađivana iz različitih perspektiva – ekonomske, povijesne, organizacijske ili pak filmsko-dokumentarne – antropolog i etnolog Andrea Matošević odlučio se baviti njegovom zvučnom ostavštinom: i bukom i tišinom. Godine 2022., s pulskim glazbenicima Alenom i Nenadom Sinkauzom započinje ciklus radova Industrijska mapiranja, koji istražuje industrijsko nasljeđe i njegove zvučne pejzaže.

Zvučni arhiv jedne epohe

Ciklus Industrijska mapiranja započinje projektom Sicomat (2022.), zvučnom instalacijom i performansom koji se bavi industrijskom tišinom nastalom nakon gašenja proizvodnje. Polazeći od stroja za rezanje brodskog lima, autori (u suradnji s multimedijalnim umjetnicima Miodragom Gladovićem, Marijom Kalogjerom i Ivanom Marušićem Klifom) istražuju napetost između nekadašnje buke – simbola rada, napretka, ali i teškog života – i tišine koja u kontekstu deindustrijalizacije postaje znak odsutnosti i prekida. Zvuk sicomata tako postaje ishodište ritma, ali i kontrapunkt tišini: trag industrijskog pulsa u prostoru u kojem je proizvodnja zamrla. 

U sljedećem projektu, Propulzor – partitura za brod Galeb (2024.), fokus se premješta s prostora proizvodnje na simbolički objekt. Brod Galeb ovdje se tretira kao instrument i partitura, ali i kao arhiv jedne završene industrijske epohe. Koristeći arhivske snimke i zvukove broda, autori (kojima se ovaj put pridružuje medijski umjetnik i redatelj Vladislav Knežević) kondenziraju povijest rada u jedan predmet koji danas egzistira kao muzejski artefakt.

Na temeljima ovih projekata nastaje treći – Ho-Ruk! Hop-Jan! Kompozicije kolektiviteta rada. Fokus se širi s pojedinačnih industrijskih prostora ili objekata na ritam rada kao zajednički nazivnik različitih okruženja: brodogradilišta, kamenoloma i radnih akcija. Kroz glazbu, zvuk i sliku reinterpretira se način na koji je takav kolektivni rad bio prikazivan u drugoj polovici 20. stoljeća. Premijerno izveden 18. prosinca 2025. na Maloj sceni INK-a u Puli, projekt je svoju zagrebačku izvedbu imao dva dana kasnije u kinu Kinoteka.

Polazište projekta i ovoga puta bili su arhivska građa, filmske snimke, terenske audio snimke i istraživački materijali koje je Andrea Matošević prikupljao tijekom godina rada na temi industrijske baštine. Izvedba je strukturirana kao audiovizualni performans u kojem se naracija uživo isprepliće s glazbom i montiranim arhivskim sekvencama. Tekst koji je Matošević napisao i tijekom izvedbe čitao funkcionira kao labavi scenarij, okvir koji su u procesu oblikovali i ostali članovi tima, Alen i Nenad Sinkauz (glazba i zvuk), Miodrag Gladović (spacijalizacija i trombon), Michele Sambin (šalmaj i video), Davor Sanvincenti (video) te Hrvoje Pelicarić (ton majstor). 

Projekt je nastao u otprilike 12 dana, tijekom desetosatnih druženja autorskog tima u pulskom klubu Kotač. Zajednički su muzicirali, svaki kroz svoj medij – tekst je inspirirao glazbene motive i songove, a oni video sekvence i obratno. U razgovorima nakon zagrebačke izvedbe, svaki od autora istaknuo je ispreplitanje i sinergiju u procesu: “Važno nam je raditi o kolektivitetu rada, ali i naglašavati naš vlastiti kolektivitet – nije riječ samo o zbroju dijelova, već o prožetoj cjelini”, kaže Matošević. 

Vizualni dio Sanvincenti i Sambin satkali su od nekoliko dokumentarnih filmova i arhivskih snimaka: Amerikanka Zorana Tadića (1970.), Pulski navozi Branka Bauera (1970.), Ho-ruk! Petra Trinajstića (1978.), Hop-Jan! Vlatka Filipovića (1967.), Narodziny statku Jana Lomnickog (1961.), Organizacija rada i života omladine na radnoj akciji, Shipyard Paula Rotha (1935.) te Od 3 do 22 Kreše Golika (1966.). 

Iz tog mozaika prizora brodogradilišta, radnih akcija i tvorničke svakodnevice izdvaja se Smilja Glavaš, dvadesetdvogodišnja tekstilna radnica i središnji lik audiovizualnog performansa. Njezin dan, zabilježen u Golikovu filmu, prati ritam dana majke, supruge i radnice zagrebačke tvornice Jedinstvo. Dramaturgija njezine svakodnevice – od alarma budilice i koračanja prema poslu, preko strojeva u tvornici, šuma slavine i lupkanja tanjura, mekih zvukova djeteta, do gašenja lampe i navijanja budilice za novi dan – uokviruje rad i prevodi se u dramaturški luk montiranih sekvenci.

Topliji pogled u prošlost

O vizualnom rješenju detaljnije je govorio Davor Sanvincenti, koji je sve filmove montirao u kvadratnom formatu 1:1. Ističe kako mu je bilo bitno “da je platno čisti film, da stvori osjećaj prozora u to vrijeme, poput 6×6 kamera iz 60-ih koje imaju određenu toplinu koju filmski format ili video nema – nije spektakl, intimnije je”. Takav estetski odabir, uz jednostavnu scenografiju platna obgrljenog glazbenicima, uistinu “miče suvišnost” i uranja gledatelja_icu u alternativnu prošlost – život i svakodnevicu radnika kakvu su 60-ih i 70-ih filmovi prikazivali, sada rekonstruiranu kroz novi kontekst. 

Zvučna slika izvedbe slojevito se gradi između komponiranog, improviziranog i arhivskog materijala. Braća Sinkauz koriste električnu, akustičnu i bas gitaru, efekte, ritam-mašinu i analogni sintisajzer, kombinirajući gotove songove s otvorenijim, (polu)improviziranim dionicama “zakucanog trajanja i tipologije zvuka”, kako ih opisuje Nenad. U zvuk se upisuju šumovi iz filmova, ali i terenske snimke Uljanika koje je Alen zabilježio još 2007. godine, a potom ih digitalno preradio u materijal koji se može izvoditi uživo. Povremeno se zvučnoj slici pridružuje i Michele Sambin, glasom i šalmajem, pretečom klarineta, dok Miodrag Gladović, pomoću višekanalnog sustava, premješta zvuk po zvučnicima u dvorani te se u jednom trenutku čak uključuje i trombonom.

Da nisam naknadno dobila tekst izvedbe, teško bih pohvatala količinu referenci i slojeva koji se u performansu preklapaju. Upravo je ta gustoća ono što povremeno najviše “grebe”: prenapučenost zna biti dezorijentirajuća, a slike koje tekst proizvodi djeluju poput kratkih bljeskova misli. Tekst, snažno obojen sarkazmom i cinizmom, već u uvodu uspostavlja jasnu perspektivu o tome kako je propast industrije “privrede [kao vitalnog organa]” pogodila ljude koji su istodobno i bili sama industrija – “išupaj srce, riješio si se ljudi”. 

Industrijski ritam pritom se misli organski, kroz cirkulaciju i puls: svakodnevni hod radnika_ca prema tvornicama proizvodi zvuk kolektivnog tijela, “benigni šum kolektivnog srca”. Taj osjećaj ritma i protoka glazba boji nervozno i distopijski. Čak i statičniji, krupni kadrovi Golikove Smilje u tramvaju zvuče nemirno. Pitomiji početni kadrovi postupno ubrzavaju kako se nižu prizori radnika_ca u tramvajima, na biciklima, u užurbanom hodu prema tvornicama, a glazba cijelu sliku dodatno zaoštrava, gotovo kao soundtrack Metropolisa podebljan beatovima koji daju klupski prizvuk, ogrnut punkersko-noiserskim veom. 

Glas industrije

Dalje u performansu tekst odlazi i na meta razinu, komentirajući Golikov “propust”, odnosno izostanak Smiljina glasa u njegovu djelu snimljenom u maniri nijemog filma. No, kao što “Golik” iz Matoševićeva teksta argumentira, Smiljin glas je u “vršku njenih prstiju, u vještini i brzini ‘snovanja’ stroja, u predanosti radu kao i u nježnostima prema djetetu”. Njen glas je, dakle, ritmičnost i zvučnost njena rada. Na pitanje imaginarnog “Golika” kako će to proći kod postkolonijalnih teoretičara_ki, istraživača_ica postsocijalizma, feministica i feminista, autori odgovaraju da takvu poziciju brane svojom izvedbom. Oni prevode i daju njenoj ritmičnosti i zvučnosti novi oblik, drugi život – (re)humaniziraju je. Pretvarajući zvuk njezina rada u novo glazbeno tkivo, stvaraju emocionalno nabijeniju sliku od  “tišine” prirodnih šumova. Trenutak tjelesnosti glasniji je nego što bi možda bio njezin glas – podsjetnik da iza ritma industrije uvijek stoji tijelo, ali i cijena koju je to tijelo platilo. 

Melankoličan intermezzo, tromog basa s plutajućom gitarom preko, prati depresivne vizuale: sjene radnika koji snažno zamahuju maljem ili se sizifovski spuštaju niz stepenice – kao u beskonačnoj petlji. Glazba prestaje. Čujemo ženski glas, a na platnu njen portret.  Javlja se “jedanaesterostruka” udarnica “Sonja Erbežnik”. Stvarna Sonja bila je prva žena u FNRJ koja je izvršila petogodišnji plan za 2 godine, 8 mjeseci i 21 dan. Matoševićeva “Sonja”, pak, u svom monologu pomiče granice te jezik petogodišnjih planova, normi i udarništva namjerno gura do ruba pucanja. Predstavlja se nizom postignuća koja zvuče groteskno, poput: “savladala sam tajnu protoka vremena”, “istovremeno radim na dvadeset strojeva”, “uskoro ću ispuniti drugi petogodišnji plan”. Upravo u toj pretjeranosti Matošević ukazuje na logiku sustava koji zahtijeva nemoguće, ali ga istodobno normalizira kroz jezik uspjeha. 

Kada se “Sonja” izravno obrati publici i uvede suvremene figure rada – “djelatnike”, “uposlenike”, “freelancere” samo ukazuje na imaginarnu promjenu fokusa: mijenjaju se nazivi i ideološki okviri, ali očekivanje brzine i sagorijevanja ostaju isti. To probijanje četvrtog zida i blago usporavanje izvedbe proizvodi komičan efekt, ali i nelagodu, jer “Sonja” ne traži ni dijalog ni razumijevanje. Ona nema vremena za refleksiju – čeka je norma. Kada publici poruči da zna “kako društveni procesi dozrijevaju u jeziku”, jasno je da ironija ne ide na račun radnice, nego onih koji vjeruju da su današnje riječi, ali i stvarni uvjeti rada, slobodniji ili humaniji od onih iz socijalističkog imaginarija. Pri čemu je potonji – za razliku od jezika kapitalizma koji je namjerno zamućen kako bi prekrio gore uvjete rada – barem direktniji.

Od kastracije do porinuća

U idućoj sekvenci tanka, suncem spaljena tijela, sinkronizirano odvaljuju brački kamen. To “[d]uboko, vrlo duboko zarivanje klinova, imenice muškog roda u čvrsto tijelo stijene, imenice ženskog roda” nalik je na ono što Matošević u tekstu imenuje kao gang bang –  silovanje prirode. Rad u takvim uvjetima tvori specifičan prototip maskuliniteta: otvrdnuto tijelo ispijeno nasilnim iskorištavanjem prirode, plaća danak godinama i zdravljem. Dok udaraju o kamen, radnici ponavljaju: “hop-jan” u ritmu zamaha svojih maljeva koji se njišu kao klackalice, hop-jan, hop-jan.

No glazba koja to prati ne imitira jačinu i gruboću udarca, već crta poetičniju, mekanu, nježnu sliku, kao da miluju kamen, “[k]ao da nema pjesme kojom se prikriva da stijena u tom grupnjaku i nije bespomoćna – krši prste, drobi šake, lomi ruke i slama noge”. Ono što naizgled predstavlja  plodonosan čin pokazuje se kao nasilje nad tijelom i kolektivom. U tom trenutku kreće Castration Song – naslov koji ironizira mit o plodnosti i moći na kojem počiva industrijski rad. 

U istom ključu čita se i prizor porinuća broda. Sinkronizirani zamasi drvenim trupcem i tupi ritam podbijanja drva prizivaju “porod” broda – još jedan ritual stvaranja. No taj porod nije trijumfalan, nego opasan. Zlokobni karakter Castration Songa, pojačan vrištanjem šalmaja, podsjeća da je industrijski mit o napretku uvijek bio isprepleten s rizikom i smrću. Opasnost i rizik dodatno se naglašavaju spominjanjem porinuća broda u Glasgowu 1883., u kojem su poginula 124 čovjeka, ilustrirajući koliko je taj ritual bio doslovno smrtonosan, a potom ga tekst suprotstavlja “još tupljem” suvremenom manjku – zvuku gašenja brodogradnje u Rijeci, Splitu, Puli i Zagrebu, odnosno “zvuku zločina”.

Performans završava naglim rezom: kadrovi neke plaže, žamor turista i zvuk njihovih šlapa dok koračaju po kamenju. Zapravo i nije važno o kojem gradu je riječ – zvučni identitet industrijskih gradova nestaje, zamijenjen unificiranim zvukovljem turistifikacije. Dok gledamo svjetlucajuće kamenčiće, sunce koje bljeska po vrhovima valova i šarenilo turista u pozadini, čuje se svirka uličnog muzičara koji izvodi The Scientist grupe Coldplay. Smilja gasi svjetlo. Ritam industrije zamijenio je klopot šlapa. 

Ho-Ruk! Hop-Jan! ne pokušava govoriti u ime radnika_ca, niti rekonstruirati izgubljeni svijet rada kroz neki heroizirani ili nostalgičarski pathos. Kako kažu braća Sinkauz, “mi nismo tamo i nećemo fingirati, mi nismo radnici u tom smislu”. Upravo ta distanca dopušta im da slike i zvukove industrije ponovno čitaju i oblikuju na svoj način – ne kao povijesnu činjenicu ili mit, nego kao ritam, zvuk i jezik koji otvaraju novu perspektivu i način da razgovaramo o tom nasljeđu.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Radi se o izložbi čiji je postav podijeljen na tri dijela, a njima umjetnica premijerno predstavlja novu grupu radova, koju Branko Franceschi opisuje kao “eteričnu” i “poetsku”. Kako navodi u popratnom tekstu: “Prolog je poster, plavi ispis nebeskog prizora para lastavica u naznaci međusobne igre, difuzan i zamućen skalom uvećanja, slikarski u efektu. Možete ga ponijeti sa sobom i širiti područje izložbe u svoju sobu ili na bilo koje mjesto na kojem ga odložite, odbacite ili zaboravite..”

Umjetničini multimedijalni radovi nastali su u suradnji s Amirom Medunjanin, Nenadom i Alenom Sinkauzom. Kako navodi Franceschi, Poljak se ovaj puta izmješta u poziciju redateljice, a njen vizualni jezik usložnjava. “Postav je brzi repetitorij raspona umjetnosti instalacije, ali s obzirom da je riječ o metodama koje je Renata Poljak u svom bogatom opusu već koristila, podsjetnik je i na njezin artikulirani izvedbeni vokabular kojim nas kontinuirano podsjeća da angažirana umjetnost može biti poetična i vizualno atraktivna bez da umanji svoju kritičku oštricu”, zaključuje Franceschi.

Renata Poljak rođena je 1974. u Splitu. Diplomirala u Splitu 1997. kao profesorica likovne kulture, postdiplomski studij završava na Likovnoj akademiji École Régionale des Beaux-Arts 1999. u Nantes-u, Francuska. Na ALU u Zagrebu završava diplomski studij kiparstva 2020. Poljak se u svom opusu najviše bavi filmom i video umjetnošću, te instalacijama, fotografijom, crtežima i tekstom.

Više detalja pronađite ovdje.

Potaknuti pričom o brodu prijateljstva, Galebu i Pokretu nesvrstanih, autorski tim koju čine koscenaristica Andrea Matošević, redatelj Vladislav Knežević, zatim Miodrag Gladović potpisuje oblikovanje zvuka i njegov postav te montažer Mario Kalogjera surađivali su na projektu Propulzor.

Povezujući industrijsko naslijeđe s lokalnim kontekstom, u najavi performansa stoij: “To je istovremeno i priča o brodogradilištu Uljanik, nekadašnjoj žili kucavici grada Pule, čija će povijest vibrirati u pokretnim slikama, pulsacijama rada i odzvanjaju brodskih mašina.”

Ulaznice u pretprodaju koštaju 10, a na dan izvedbe 12 eura. Mogu se nabaviti na blagajni kina ili preko stranice ulaznice.hr.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Roj Osa je bend Nenada Sinkauza, Alena Sinkauza i Marca Quarantotta koji je prošle godine izdao svoj prvi album Azbestni krovovi u izdanju Kopaton recordsa. Iako su relativno nov bend, njihovo dosadašnje zajedničko zvučno stvaralaštvo i prijateljstvo traje već 30 godina, a ovu suradnju vide kao jedinstveni prostor autorskih ideja, koncepata, ali i intuicije i slobode. Koriste digitalnu i analognu elektroniku, manipuliraju uživo električne i akustične instrumente kontrolirajući pritom maksimalni dinamički raspon zvučnih događaja.

Rob Mazurek je multidisciplinarni umjetnik koji sebe naziva apstraktivistom. Iako primarno kompozitor i jazz trubač, pronalazi se i u drugim formama, od elektro-akustičnih kompozicija, improvizacije, performansa, slikarstva, skulpture u širem smislu, do videa i filma. Tijekom druge polovice 90-ih svojim Chicago Underground kolektivom, kao i suradnjom s članovima grupe Tortoise, trasirao je put novoj generaciji fusion izvođača, a uz potporu čikaškog kulturnog centra i tamošnjeg jazz instituta 2005. godine osnovao je Exploding Star Orchestra kako bi istražio avangardne glazbene tradicije toga grada.

Više informacija o koncertima možete pronaći ovdje.

Audioart povezuje umjetnike koji stvaraju u području eksperimentalne i improvizirane glazbe, audiovizualnih instalacija i performansa, soundarta i field recordinga. Audioart nastaje u produkciji udruge Kulturban, a umjetnički je voditelj Alen Sinkauz. Nastao je 2010. godine potaknut prijateljstvom s Marekom Choloniewskim, koji je ranih 90-ih pokrenuo Audio Art Festival u Krakowu.

Prvi festivalski dan, utorak, 27. kolovoza, održat će se u Galeriji Novo i uključuje audiovizualni performans u izvedbi umjetničkog dvojca pod nazivom CO2 – Nikoline Pristaš i Gorana Sergeja Pristaša – kroz ovu formaciju spomenuti umjetnici djeluju kroz niz susreta i stjecaja s umjetnicima, stručnjacima i studentima koji se mogu i ne moraju dogoditi, čija skretanja mogu, ali i ne moraju generirati niz novih susreta i odnosa između umjetnosti, tijela i klime.

Drugi festivalski dan u srijedu, 28. kolovoza u Rojc donosi dvije izvedbe: Long Throw, zvučni performans u izvedbi umjetnika Anthee Caddy, Miodraga Gladovića i Gideona Kiersa te Mutes Alive u izvedbi umjetnika Pierrea Bastiena.

Treći festivalski dan (četvrtak, 29. kolovoza) donosi izvedbe umjetnika Mariam Rezaei, Davora Gazdea i dvojca Packmessa & Kiersa. Audioart završava u petak, 30. kolovoza u Rojcu, uz nastupe umjetničkog dvojca Les Marquises te trojca Hautzinger, Schneidewind i König.

Više informacija potražite na web stranici i društvenim mrežama festivala.

O izvedbi Neodredivo pitanje možete čitati u Kulturpunktovoj kritici koju potpisuje Diana Meheik.

Na nadolazećem će izdanju nastupiti duo koji čine Isabelle Duthoit i Alen Sinkauz, zatim Biliana Voutchkova, a na trećem će se setu pridružiti i lokalni glazbenici u zajedničkoj improvizaciji.

Isabelle Duthoit završila je studij klarineta, a tijekom studija počela se baviti suvremenom glazbom. Duthoit surađuje i nastupa s nizom skladatelja_ica s međunarodne scene, najčešće kroz slobodnu improvizaciju.

Biliana Voutchkova je angažirana interdisciplinarna umjetnica, violinistica, skladateljica-izvođačica, improvizatorica i kustosica. Voutchkova istražuje stanja spontanosti i intuitivne rezonancije te djeluje u inozemstvu kao solistica u suradnji s mnogim umjetnicima_cama i ansamblima.

Alen Sinkauz sklada i oblikuje zvuk u glazbeno–scenskim, plesnim i kazališnim predstavama te radiofonijskim, site-specific i multidisciplinarnim formama izvedbe. Kroz izvedbeno-skladateljski rad zanima ga dijalog akustičnih i elektroničkih instrumenata, hibridnost spajanja glazbenih i kazališnih principa u izvedbi, te improvizacija kao istraživački orijentir za nove izvedbene formate. 

Više informacija o programu možete pronaći ovdje.

Istražujući različita polja djelovanja – od filozofskog do znanstvenog, od utopije i mitologije do glazbe i njene uloge u povijesti i sadašnjosti, autorica se bavi morem kao ekološkom temom kojoj prilazi iz poetičnog i utopijskog umjesto aktivističkog rakursa. Kako stoji u najavi, “špekulacija je osnovni princip na kojem počiva novi projekt oslanjajući se na nematerijalne reference i usmenu tradiciju kako bi osmislila drugačiju vrstu mitologije i time pretpostavljala da se globalne promjene mogu dogoditi u budućnosti.”

Sama izložba se sastoji od dva rada. Prvi je “okrugla, viseća projekcija meditativnog sadržaja koja će biti postavljena u sredinu Galerije Bačva, na kojoj vidimo planktone i sićušna podvodna stvorenja. Ti planktoni pripadaju dvanaestogodišnjem dječaku iz Splita Vanji Cetiniću – Koći koji ih već dvije godine hvata planktonskom mrežicom te proučava pod mikroskopom.” Drugi dio izložbe trokanalna je videoprojekcija na polukružnom zidu galerije u kojoj “glazbenici Amira Medunjanin te Alen i Nenad Sinkauz stvaraju novu pjesmu za naše more. Iznimni se glazbenici snimaju u praznoj dvorani podcrtavajući glas te prazninu prostora i mraka u kojoj isti odzvanja podsjećajući nas na crninu morskog bezdana.” Tekst pjesme je napisala pjesnikinja Monika Herceg.

Renata Poljak izlagala je na mnogobrojnim samostalnim domaćim i međunarodnim izložbama, filmskim festivalima i bijenalima, a dobitnica je brojnih prestižnih stipendija i nagrada. Već godinama se u svojim radovima bavi istraživanjem fenomena ljudskih migracija i njezinih fizičkih i emotivnih posljedica, osobito u četiri recentna filma Partenza (2016.), Još jedan odlazak (2018.), Porvenir (2020.)  i Split (2021.) Posljednja tri premijerno su prikazani na Oberhausen Film festivalu, a Porvenir je dobitnik čak 6 nagrada na filmskim festivalima.

Izložba ostaje otvorena do 17. ožujka, a više informacija možete pronaći ovdje.

“Nastale u periodu kada je film tek počeo otkrivati svoje izražajne mogućnosti, Vještice su jedno od prvih remek-djela svjetske kinematografije. Poznate i pod svojim originalnim nazivom Häxan, ovaj film Benjamina Christensena gledatelje vodi na putovanje kroz povijest misticizma i magije, od magijskih vjerovanja primitivnih zajednica, preko srednjovjekovnih progona vještica, sve do pojave psiholoških i neuroloških bolesnika u 20. stoljeću, u kojima pronalazi objašnjenje za pojave koje je predmoderni čovjek pripisivao nadnaravnim silama”, piše u najavnom tekstu.

Više o filmu možete čitati u osvrtu Sare Gurdulić.

Ulaznice koštaju 6 eura, a moguće ih je kupiti online ili na blagajni kina.

Levant ili levanat (franc. levant, tal. levante: istok) vlažan je i hladan istočni vjetar na Sredozemlju, a sam pojam izvorno je značio “istok”. Konceptualna otvorenost Levanta usporediva je s nazivom vjetra u zajedničkome naglasku na promjenjivosti, dinamici, poetici i politici odnosa. Izvedba naglašava ideju o nužnosti neprozirnosti u našem razumijevanju drugog, a ne potpunu transparentnost susreta.

Specifičnost Levanta leži u izlaganju suptilna i kriptična plesnog jezika koji u prvi plan stavlja specifične tjelesne prakse istoka i zapada kao sredstvo proizvodnje afektivna sadržaja te propituje stereotipno čitanje značenja i uloga.

Trilogija Kompas, Horizont i Levant proizlazi iz zajedničkog nazivnika teme kojom se Hrašćanec i Božić bave u suradnji s izabranim umjetnicima. Temu je najlakše mapirati riječju samoća iako zapravo predstave govore o veoma specifičnom bivanju zajedno unutar okolnosti i značenja koja se grade audio-vizualnim svijetom svake od cjelina. Forma dueta na sceni bila je polazišna točka istraživanja, s naglaskom na dojmu sličnosti koji se nudi fizičkim ili performativnim epitetima izvođača. Te konstante ili vrijednosti prenesene su i u same naslove svih triju predstava.

Izvedbe predstave u ZPC-u održavaju se 26. i 27. rujna.