Kolektiv CRI Orchestra, punim nazivom Croatian Improvisers Orchestra prepoznatljiv je po svom eksperimentalnom izričaju, konceptualnom pristupu i gameplay kompoziciji. Riječ je o umjetničkoj praksi u kojoj dirigent komunicira gestama i znakovima usmjeravajući glazbenu kompoziciju u realnom vremenu. Članice i članovi ovog sastava djeluju u žanrovski različitim ansamblima, ali dijele afinitet za improvizaciju i glazbene eksperimente.

Nakon dvije godine pauze, CRI Orchestra se okuplja kako bi predstavili vinilno izdanje svog albuma In my next life I want to be a feedback snimljenog uživo 2023. godine na Muzičkom biennalu Zagreb. Koncertnoj promociji prethodila je umjetnička rezidencija u KONTEJNER-u, a 8. travnja će nastupiti: Maja Rivić, Tena Novak Vincek, Nika Bauman, Dani Bošnjak, Grgur Savić, Mak Murtić, Igor Pavlica, Luka Žužić, Marko Grbac, Vibor Juhas, Nenad Sinkauz, Neven Radaković, Luka Čapeta, Josip Šustić, Pavle Jovanović, Leo Beslać, Alen Sinkauz i Marco Quarantotto uz Matea Patekara i Hrvoja Pelicarića kao majstore tona.

Ulaz se naplaćuje 8 eura u pretprodaji i 12 na dan koncerta.

Više detalja možete pronaći ovdje.

“Početkom rata u Jugoslaviji 1991. u rukama Dubravke Ugrešić slučajno se našla školska početnica koja je prema godini izdanja lako mogla biti i njezina, i pred književnicom su najednom iskrsla dva svijeta — davnašnji, zaboravljeni svijet početnice koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao”, piše u tekstu najave, koji objašnjava kako je spisateljicu ova epizoda potaknula na skupljanje početnica te inicirala nastanak niza radova i tekstova koje će predstaviti na izložbi.

Crvena škola bila je izložena u Rijeci, u verziji čiji su postav osmislile članice kolektiva Oaza. Zagrebački pak postav potpisuju Damir Gamulin Gamba i Antun Sevšek, dok su autori zvučnog dijela postava Alen i Nenad Sinkauz. Na otvorenju sudjeluje i ZborXop s glazbenim programom.

Autorica Dubravka Ugrešić o izložbi je kazala sljedeće: “Posjetilac ove izložbe uočit će ostatke minijaturne crvene škole kupljene davno u nekoj amsterdamskoj staretinarnici, i moju opsesivnu (zlo)upotrebu zvijezde petokrake i srpa i čekića. Od dana kada je Hrvatska proglašena nezavisnom državom, a tomu je ove godine točno trideset godina, hrvatsko mentalno i vizualno polje postepeno su okupirale svastike, crne poput žohara, u svim veličinama. Zvijezde petokrake razasute po mojim ‘uratcima’ spadaju u kompulzivnu gestu gubitnika. Iako crvena zvijezda nije bila moj ‘ideološki bedž’, niti je u mome djetinjstvu njezina prisutnost bila tako napadno prisutna, kako bi se, sudeći po mojim radovima, moglo zaključiti — ona je to postala. Crvena zvijezda nije obrana, ni zaštita, niti pak politička strategija, ona je slabašan, ali postojan alarm. Beeper. Crvena zvijezda je tu da postavlja pitanje nisu li nas svastike-žohari doista preplavili?”

Izložbu organizira Multimedijalni institut u suradnji s Kulturno informativnim centrom i Srpskim narodnim vijećem, a ostaje otvorena do 4. studenog.

Piše: Una Bauer

Koreografska formacija predstave Intenziteti Vesne Mačković (autorica i izvođačica) i Vedrana Hleba (redatelj i dramaturg), premijerno izvedena u Pogonu Jedinstvo 18. veljače, podsjetila me na inicijalno pitanje Weak Dance Strong Questions Jonathana Burrowsa i Jana Ritseme – kako izvesti “pokret koji niti ide od (nečega), niti ide prema (nečemu)”. Temeljna propozicija koreografije Vesne Mačković ponešto je drugačija. Formulirala bih je otprilike ovako: “kako koreografirati pokret koji niti osvaja širinu prostora niti se zatvara u vlastitu imaginiranu unutrašnjost”. Kada kažem da ne osvaja širinu prostora mislim pritom na specifičnu sliku onoga što je poznato pod pojmom frontier thesis (Frederic Jackson Turner, 1893) – čovjeka kao onoga koji zauzima, dominira, koji potčinjava, koji kroti, kako – u inicijalnom kontekstu ove specifične sintagme – prirodu civilizacijom na Divljem zapadu, tako svojim tijelom prostor oko sebe. Ostavit ću sada ovu usporedbu po strani jer je ona znatno preciznije upotrijebljena, primjerice, u izvrsnoj knjizi Helen Thomas Dance, modernity and culture u kojoj autorica sociološki interpretira specifičnost američkog modernog plesa u kontekstu ranog kolonijalnog života u Americi. Bilo mi je prvenstveno stalo do toga da zazovem tu sliku plesačkog osvajanja prostora i odnosa prema prostoru kao prema nečemu što se treba pokoriti i zauzeti, upravo zato jer Vesna Mačković čini nešto suprotno, ali ne tako da zapne u krajnost solipsizma.

Svojim upornim, detaljiziranim i tvrdoglavo usmjerenim pokretima Vesna Mačković kao da urezuje svoj pokret u gustu masu prostora oko nje. I zaista, njezin pokret ima neku drvodjeljsku kvalitetu, udaranja malim dlijetom po istoj površini drveta. Međutim, Vesna time ne proizvodi skulpturu, nego njen negativ, urezujući rupu u tom gustom prostoru oko sebe. Naizgled paradoksalno, radi se o tome da Vesna proizvodeći rupu u masi prostora, umjesto da ga pokorava, zapravo proizvodi prostor, zrak oko sebe tako da se on, pod utjecajem njenih pokreta, zgušnjava i postaje tvrđi, kompaktniji, mijenja agregatno stanje. Vrlo je zanimljivo promatrati tu inverziju – tu debljinu zraka oko Vesne dok ona gotovo filigranski oblikuje zrak, ponavljanjem i varijacijama na temeljne motive kretanja. Specijalna kvaliteta Vesnine koreografije je zapravo u davanju mase i težine prostoru oko sebe, koji je često u konvencionalnijem plesnom izrazu potisnut u svojoj materijalnosti, negiran u svom pružanju otpora. U Intenzitetima, ta je neka inicijalna koreografska pozicija izvrnuta, jer se naglašava negativ pokreta, izokreće temeljna paradigma tijela plesača kao tijela koje se kreće u praznini. Umjesto toga postavlja se tijelo koje se kreće u punini i gustoći zraka oko sebe. Međutim, važno je napomenuti da to kretanje u punini nije postignuto nekakvim očitim sredstvima kao što bi moglo biti usporavanje pokreta ili intenzivno naglašavanje napora kretanja, i upravo zato je tako zanimljivo. Prostor i zrak kao masa proizveden je sitnim kljucanjem tijela.

Druga zanimljiva kvaliteta scenske prisutnosti Vesne Mačković je stalna napetost između stabilnosti i nesigurnosti. Mačković stoji čvrsto u mjestu, u teškim cipelama, u nekoj zoni sigurnosti, ali istovremeno pokretom gornjeg dijela tijela priziva, izaziva, proizvodi tu čvrstinu kao nestabilnost, izvodeći pokrete koji sugeriraju da joj tijelo visi o struni, da se klati naprijed nazad, da je pokretano izvana. Ta strategija proizvodi određenu rastjelovljenost odnosno udvajanje – neku depersonalizaciju vlastitog tijela, njegova pretvaranja u objekt, što je umjetnički vrlo zanimljivo. Zanimljivo je zato jer se tijelo koreografski ne tretira kao nešto što se pokušava pokoriti ili zauzdati, nešto što pobjeđuje samo sebe, već se koreografski proizvodi kontingencija njegovog postojanja, suvišak njegove autonomne proizvodnje, dok se radi s njegovom relativnom autonomijom (tijelo koje nije u potpunosti u kontroli). Ta autonomija tijela, ipak, ne proizvodi neko dodatno podcrtavanje kartezijanskog dualizma, nego zapravo naglašava kontingenciju kao temeljni mehanizam svakog živog organizma. Ono što je zanimljivo jest što je kontingencija proizvedena u predstavi, ona se ne koristi samo kao ready-made. Vesna Mačković zato koreografira svoje tijelo kao nestabilno, unoseći nesigurnost i fragilnost kao dramaturški i koreografski stvorenu i izabranu.

Ta je priča kostimografski (Nina Nimac) jasno podržana naglašavanjem simetrije asimetrije. Autoričina kosa, šišana tako da joj je jedna strana znatno duža od druge, reproducira se u kostimu koji nosi, odijelu ispod kojeg viri košulja, duža na suprotnoj strani od one na kojoj se nalazi duža strana frizure. Izdvojeni elementi su zato posve asimetrični, dok njihova kombinacija proizvodi dinamičnu simetriju. Zanimljiv je i moment ravnoteže između Vesne i jedinog drugog “tijela” na pozornici – mikrofona na stalku, te trenutak u kojem se sjena Vesninog tijela udvaja u kutu pozornice, proizvodeći tri Vesne, od kojih dvije šaraju kosom po zidu u duhovitoj dinamici. Vesnino kretanje po prostoru također proizvodi slično zazivanje simetrije u asimetriji – dok u prvom dijelu predstave, postepeno se pomičući ulijevo, izvodi svojevrstan U-turn, pokretom aktivirajući samo lijevu stranu pozornice, pri kraju predstave se postavlja posve desno, uza zid, statično, dok govori u mikrofon. Onu materijalnost pokretom proizvedenog prostora na početku predstave, u zadnjem dijelu proizvodi isključivo glasom, kao da odgovara samoj sebi novim sredstvima, iz suprotne pozicije. Tekst koji izgovara, nažalost, daleko je najslabiji dio predstave. Opetovano ponavljanje i značajna pauza nakon gotovo svake riječi ili sintagme samo izazivaju iritaciju i proizvode nelagodu u svojoj pretencioznosti. Postupak bi načelno trebao odgovarati koreografskom, ali u usporedbi s koreografskim ne proizvodi novu vrijednost, nego samo ukazuje na nemoć teksta u usporedbi sa svim ostalim elementima ove izvedbe.

Različiti elementi ovog scenskog djela uvode se vrlo postepeno, dodavanjem i/ili oduzimanjem. Iz startne pozicije tišine postepeno se uvode zvučni intenziteti (Alen i Nenad Sinkauz). Dinamična scenografija – projekcija naizmjenično osvjetljenih kvadratičnih površina na stražnjem zidu izvedbenog prostora (Bojan Gagić, Ivan Lušičić Liik) postaje aktivirana nakon što se Vesnin pokret već uspostavio, postepeno zauzimajući sve veću površinu, šireći se red po red u tabličnom rasporedu. Scenografija kao da zaziva lumino-kinetički rad Vladimira Bonačića DIN. GF 100 iz 1969, koji je u stalnom postavu MSU-a, iako se za razliku od Bonačićeva rada koncentrira na slične tonove. Bonačićev rad, a pretpostavljam da je o tome riječ i u ovom slučaju, je pseudo-nasumično programiran, “proizvodeći” ili “izvodeći” dojam kontingencije, u konverzaciji s koreografskim strategijama predstave.

Intenziteti imaju i jednu dodatnu dimenziju – njima je premijerno predstavljena Vesnina inicijativa “Umjetnost dostupna svima”, no način na koji je formulirana sadrži jednu problematičnu dimenziju. Na ulaznici stoji: “Ulaznicu posjetitelji plaćaju nakon odgledane predstave uzimajući u obzir vlastiti životni standard i zadovoljstvo odgledanom predstavom”. Dok je prvi dio rečenice vrlo razuman, drugi me pomalo plaši. Ako to pretvorimo u opće pravilo i apsolutiziramo individualizirano određivanje vrijednosti u direktnoj vezi sa “zadovoljstvom” predstave, na skliskom smo terenu. Ukratko, financijska podrška umjetnosti mora biti relativno nezavisna od naših pojedinačnih, trenutačnih zadovoljstava njome. Međutim, moja kritika je usmjerena mogućoj poopćivosti ovog modela “zadovoljstva” netom nakon odgledane predstave, a ne jednoj njegovoj instanci koja je u svakom slučaj vrijedna i pažnje i hvale, i koja je, ipak, izbalansirana s “procjenom životnog standarda”.

Svjetska premijera u Japanu ujedno je i završetak dvogodišnjeg zajedničkog projekta japanske plesačice i koreografkinje Mikiko Kawamura i domaćih glazbenika Alena i Nenada Sinkauza. Premijeru projekta Encounter održat će se 12. rujna u Tokiju u okviru Dance New Air festivala u Aoyama teatru. Uz spomenute hrvatske glazbenike nastupa i vizualni umjetnik Ivan Marušić Klif. Tijekom protekle dvije godine, umjetnici su naizmjence provodili vrijeme na rezidencijama u Hrvatskoj i Japanu te predstavljali rad u nastajanju. Hrvatska će premijera uslijediti tijekom 2015. godine.

Trenutačno je u tijeku i rezidencija Brune Isakovića u New Yorku. Premijera nove predstave planirana je za 26. rujna u Abrons Arts Centru, jednom od vodećih kulturnih centara u New Yorku. Predstava će biti dio trećeg Queer New York Festivala, a uz Brunu Isakovića koji nastupa i sa svojim ranijim radom Nečastive uz Anu Vnučec, nastupaju i Ivo Dimchev, Jeremy Wade, Branko Brezovec, Jan Martens, Siniša Labrović te mnogi drugi međunarodni i američki umjetnici. Queer New York se održava od 17. do 28. rujna na raznim lokacijama u New Yorku te je do sada bio odlično primljen od strane medija i publike, a dio je međunarodnog programa udruge Domino.

Izvor: Domino

Zvonimir Dobrović, predsjednik udruge Domino te umjetnički direktor Perforacija i Queer Zagreb Sezone, provest će mjesec dana u Tokiju na istraživačkoj rezidenciji o suvremenim eksperimentima u japanskom kazalištu i plesu. Jedan od ciljeva rezidencije je i razvijanje trogodišnjeg programa razmjene umjetničkih projekata između Hrvatske i Japana. Prošli tjedan je za kustose i umjetnike održao predavanje Suvremena izvedbena umjetnost u Hrvatskoj i Balkanu.

“Čudesan spoj tradicionalnog i suvremenog u Japanu, pogotovo u japanskom plesu, izvor je velike inspiracije za svakoga tko ima interesa otkrivati mogućnosti dijaloga s vlastitom prošlošću kroz suvremenu umjetnost. Mladi i eksperimentalni japanski umjetnici imaju mnogo toga zajedničkog s hrvatskim i vjerujem da će tijekom sljedećih nekoliko godina biti realizirano nekoliko zanimljivih projekata koji će približiti saznanje o Hrvatskoj i Japanu publici i umjetnicima iz ovih zemalja”, rekao je Dobrović povodom objave svog boravka u Japanu.

Udruga Domino već je predstavila brojne japanske umjetnike u Hrvatskoj, a trenutno je u suradnji sa Aoyama kazalištem iz Tokija i priprema nove predstave u kojoj sudjeluju Alen i Nenad Sinkauz te Ivan Marušić Klif s hrvatske strane, a mlada koreografkinja i plesačica Mikiko Kawamura s japanske strane. Predstava će imati svoju premijeru u Tokiju u rujnu 2014. godine, a do tada će umjetnici iz Japana biti na rezidencijama u Hrvatskoj u siječnju i lipnju sljedeće godine, dok će hrvatski izvođači putovati u Japan u veljači. Predstava se radi prema tekstu Ivane Sajko To nismo mi, to je samo staklo i svoju će hrvatsku premijeru imati odmah po izvedbi u Tokiju, u okviru festivala Perforacije 2014.

Izvor: Domino / Fotografija: MD111

U Malo je dovoljno glazba i tekst povremeno izmjenjuju uloge, pa tekst postaje glazbeni materijal, a glazba narativni element. Tu usklađenost zvuka i riječi možemo istovremeno i misliti i osjećati što čini doživljaj potpunim i potvrđuje da je malo dovoljno, a da sve imamo.

Projekt je nastao u suradnji Muzičkog salona SC, Teatra &TD i Kulturbana.

Ovom nesvakidašnjem glazbeno-scenskom projektu možete prisustvovati 12., 21. i 22. ožujka u 20 sati u MM Centru. Cijena ulaznice je 50 kuna, odnosno 25 kuna za studente.

East Rodeo nastao je 2002. pod okriljem eksperimentalnog kazališta TAM teatromusica u Padovi. U kreativnom ambijentu konstantnog propitivanja zvuka i vizualnih medija skladbe East Rodea poprimile su neočekivanu dimenziju metamorfoze i ekstremnu otvorenost prema raznim glazbenim žanrovima što je rezultiralo pronalaženjem vlastitog zvukovnog ekvilibrija i njegovog daljnjeg propitivanja.

Pjesnik i pisac Aleksandar Stojković dio je srbijanskog alternativnog rock benda Goribor i ujedno jedno od najvećih autorskih imena s ovih prostora. Izdao je zbirke pjesama Svijet je moj, ali nema vremena, Princ bez horsa i Ne možeš mnogo ali možeš malo.

Premijera je 4. svibnja, a slijede izvedbe 5, 6, 14. i 15. svibnja u 20 sati. Ulaznice možete kupiti već sada po pretprodajnoj cijeni od 50 kuna na blagajni Teatra &TD, dok će cijena na ulazu biti 65 kuna. Studenti svoje ulaznice mogu kupiti po cijeni od 35 kuna.