S Dorom i Lindom razgovaramo ususret reprizama njihove predstave …, a još su manji izlazi koje će se održati 28. i 29. ožujka u Pogonu Jedinstvo. Predstava je premijeru ostvarila upravo u tom prostoru u sklopu programa Pogonator 2023. godine te se nakon niza gostovanja u Zagrebu i Rijeci ovim reprizama vraćaju na mjesto gdje je počeo razvoj njihovog projekta.

Što je došlo prije – prijateljstvo ili suradnja?

Dora: Istovremeno. Znamo se dugo, išle smo zajedno u srednju plesnu školu i na faks. 

Linda: Nakon faksa smo obje išle na stručnu praksu u Centar za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu kod Francesca Scavette i tad smo shvatile da se dosta poklapamo u interesima.

Dora: Provele smo zajedno tri intenzivna mjeseca i nastalo je dublje prijateljstvo, a tad smo odlučile i zajedno raditi.

Kako je izgledala stručna praksa? Koje resurse vam je pružila?

Dora: To je Erasmus stručna praksa na koju se može prijaviti unutar godinu dana od završetka studiranja. Provele smo tri mjeseca u Vitlyckeu u Švedskoj, živjele smo u prostoru gdje se nalazi sve zajedno, i dvorane i sobe. Ponekad smo dvoranu za rad mogle koristiti same i tad bismo radile zajedno jer je to bilo nešto što u Zagrebu u tom trenutku nismo imale, a ponekad bi Francesco imao radionice i probe pa smo ih mi pohađale. Iskoristile smo to vrijeme i za pisanje prvih prijavnica.

Linda: To je bio jako dobar prijelaz nakon faksa. Imale smo još vremena, ali i mjesta za rad da shvatimo kuda dalje.

Je li vam se tada već iskristalizirao interes za postupke kolažiranja koji čini osnovu vašeg dosadašnjeg rada? Što ste sve otkrile baveći se prijevodom tehnika kolaža u koreografske procedure? 

Linda: Da. Dok smo bile tamo, razni umjetnici su dolazili i odlazili jer su bili na rezidenciji i tako smo upoznale vizualnog umjetnika Luciana Goizuetu Fevriera. On djeluje u više medija, ne bavi se nužno kolažem, ali u razgovoru s njim nam se otvorilo nešto vezano uz kolaž i bio nam je interesantan taj princip. Paralelno s tim, htjele smo se baviti filmom Tango Zbigniewa Rybczyńskog i temom što ostaje izvan kadra (offscreen) i što je nevidljivo. Ta tema se s kolažem dotiče u principu slojevitosti, otkrivanja i prikrivanja slojeva…

Dora: Razdijelile smo da bavljenje kolažem može postati dramaturška ili koreografska baza, a kolažiranje kao postupak smo počele razvijati isključivo u tijelu. Onda smo shvatile koliko nam je to zanimljivo i da se ne možemo odvojiti od toga. Počele smo se pitati možemo li nekako koreografski prenijeti te ideje, a onda i drugim ljudima, i to radimo kroz radionice jer nas zanima kako to može poslužiti i drugima. Tako da se sad kolažiranje svugdje pojavljuje u našem radu jer je ustvari jako široko i ne poznaje granice, u smislu da nema točnog i krivog, vrlo je neosuđujuće, slobodno, može biti i jako nježno, a s druge strane i radikalno. 

Linda: Da, može biti vrlo politično. Sve što se pojavljuje u kolažu je poigravanje sa suprotnostima.

Dora: To je ultimativno prihvaćanje i koliko god postoje granice, sve pripada u njega i svi pripadaju u njega, i svaka misao. 

Linda: Primarno nam je važan kolaž ne zbog toga kako izgleda nego kako se stvara, i po kojim sve principima. Danas imamo i digitalni kolaž, ali je kolaž krenuo iz konkretnog, ručnog rada. A onda je tu i proces odabira, proces samplinga, fragmentiranja, stavljanja u odnose, kao i to da svi ti fragmenti stvaraju zajedničku sliku. I pri gledanju gotove slike može se ulaziti u određene segmente, pa i dublje i dublje unutar tih obrisa, onoga što je iza, može se poigravati s time što je prikriveno ili otkriveno. Ima puno toga što nam je zanimljivo i rekla bih da smo tek zagrebale temu.

Odnos između toga što se vidi i ne vidi, i način na koji se uspostavljaju veze među elementima, što je temeljna tehnika kolaža, vrlo je plodno područje za suradnju koreografkinja i dramaturga_inja, a vi tu vrstu suradnje prakticirate od svojih prvih projekata. Na izlazima je s vama radio Luka Bosanac, a za Co-lažiranje ste pozvale Annu Javoran. Kako izgleda vaša suradnja s dramaturgom_injom i zašto vam je bilo važno da je druga osoba angažirana u procesu koji se baš bavi analizom i refleksijom tog prvog rada?

Linda: Uvijek je lakše kad imaš još jednu osobu, a Luku smo pozvale jer je još na faksu s nama radio projekte.

Dora: Za njega smo bar malo znale kako razmišlja i onda nam je bilo zanimljivo kako nas netko drugi čuje. Već na prvom razgovoru nam je rekao da je on oduvijek htio raditi nešto s filmom Tango, tako da je bilo jasno da trebamo surađivati. Bilo je jako intenzivno i baš je bilo zajedničko, dijeljeno autorstvo. Tijekom istraživanja nije postojala razlika između nas, svi smo donosili prijedloge na probe, a tek kad su izlazi već postali konkretni, Luka je više stavljao fokus na dramaturške operacije ili slaganje materijala, dok smo nas dvije više išle u tijelo.

Linda: Ta podjela je bila vrlo intuitivna. A za Co-lažiranje, s Annom smo se poklopile u Tali na rezidenciji kad je i ona imala prezentaciju svojeg rada. Htjele smo se više baviti kolažiranjem u koreografiji i sigurno je pomoglo što je ona koreografkinja, izvođačica i dramaturginja.

Dora: Bila je super odluka da je to bila Anna, a ne Luka koji je bio u tom procesu, jer nismo krenule s tim da ćemo se baviti izlazima nego smo započinjale novi projekt u kojem nas je zanimalo kako se baviti izlaganjem neke koreografije. U jednom trenutku se postavilo pitanje koji ćemo sadržaj izlagati i shvatile smo da već imamo svoj rad.

Linda: I do te ideje je Anna došla.

Dora:  To je bilo fantastično da je Anna bila s nama zato što je čula stvari koje mi nismo ni percipirale da su bitne. 

Linda: Ušle smo u svoju arhivu i uspjele malo revidirati svoj proces, postaviti si pitanje koliko smo sigurne u svoj rad.

Dok razgovaramo, nalazimo se u trenutku između novog bloka repriza predstave …, a još su manji izlazi, nakon nedavnih repriza predstave Co-lažiranje, obje u Pogonu Jedinstvo. Skoro svaki blok repriza izlaza gostovao je u različitom prostoru (Jedinstvo, ZPC, Tala). Što je izvedbama dala, a što zakomplicirala, selidba među različitim prostorima? Kako prilagođavate izvedbe svakom novom prostoru? 

Linda: Za oba projekta smo otpočetka znale da ćemo morati tako raditi. Ne funkcioniraju svi prostori tako da osiguravaju reprize ako se tamo dogodi premijera. Kamba je rezidencijalni prostor u kojem smo mi odlučile prezentirati izvedbu, ali nije to izvedbeni prostor pa su i neke logističke stvari odredile tu odluku. Što se tiče prilagodbe, Co-lažiranje je dosta jednostavno jer je rađeno za manje galerijske prostore i već smo izvježbale kako ga možemo prilagoditi, a za izlaze je ogromna razlika jer je predstava napravljena za Pogon koji ima jako velik prostor i nijedan drugi prostor nije bio vjeran toj izvedbi jer se nismo mogle poigravati s perspektivama i udaljenostima, i svaki put su donosili nove situacije.

Dora: Svaki prostor smanji broj ljudi. U Filodrammatici je možda bilo 15 mjesta dok ih je u Pogonu 50. Ali morale smo se prilagođavati, na primjer da se probamo sakriti u tom manjem prostoru. U malom prostoru nas dvije se ne možemo toliko udaljiti jedna od druge, uvijek vidiš sve, a ako ne vidiš, osjetiš. U Pogonu se možemo toliko odmaknuti od jednog gledatelja da nas niti osjeti niti vidi, i potpuno se drugačije možemo igrati s tim tako da smo pokušale naći neke druge načine. Možda je sve postalo i malo nježnije, tražile smo nove odnose među sobom, ali smo možda više prostorno mijenjale situacije.

Linda: Mi znamo koji treba biti cilj i koji efekt moramo napraviti sa stolicama, paravanima i sa sobom u odnosu na prostor, publiku, jedna na drugu, tako da smo svaki prostor testirale. Ne dolazimo s pripremljenim planom kako će to točno izgledati nego tamo na licu mjesta pripremamo. Bilo je par ljudi koji su gledali i u Pogonu i u nekim smanjenim verzijama.

Dora: Neki kažu da im je draži manji prostor jer im je intimnije, bliže, na drugačiji način se osjećaju unutra i paše im to.

Na neki način proces uvijek traje s vašim predstavama, kao što ste i rekle da vas zanima procesualnost kolaža. Što vas u vašem procesu rada uvjetuje, a s druge strane, što su vam opsesije i želje s kojima ulazite u proces? Koji oblici podrške su vam potrebni, a koje već ostvarujete u postojećim sustavima financiranja i podrške plesu? 

Linda: Proces izlaza je bio volonterski rad, nismo dobile financijsku podršku.

Dora: Bile smo podržane u sklopu Pogonatora pa smo mogle pokriti kostime, scenografiju, tehničare, tisak. Ali Luka, Linda, ja i Elizabeta Marjanović koja nam je skladala glazbu, svi mi smo volontirali za tu predstavu.

Za izlaze ste bile nominirane za Nagrade hrvatskog glumišta, dakle rad koji nije dobio financijsku podršku kasnije vam je donio nominaciju.

Linda: Ne znamo koja su pravila, nikad ne znamo kako se dobivaju sredstva. Proces rada je bio dug, skoro dvije godine i počeo je već s Tangom. Za taj rad, koji je bio naš početni rad, dobile smo malu financijsku podršku.

Dora: Nakon Tanga smo htjele nastaviti ideju, ali kad nismo dobili sredstva, nismo mogli odustati jer smo nas troje toliko to voljeli. 

Linda: Postalo je naše i još smo to htjeli istražiti, bilo bi nam krivo da smo samo pustili.  

Dora: Ali možda smo zato gurale reprize i gostovanja jer smo na taj način mogle isplatiti Luku i sebe, na neki je način to bio jedini izlaz za izlaze.

Linda: Za Co-lažiranje smo dobile podršku za projekt, a imale smo čak tri rezidencije: bile smo u Pogonatoru, u Tali i prije toga u Francuskoj u Normandiji kod naše kolegice Jeanne Lakits koja je s nama završila faks. Ona nam je omogućila da gostujemo kod nje u lokalnom kulturnom centru.

Dora: I tu se baš osjetila razlika. Zbog Pogonatora smo mogle već tijekom procesa isprobavati više toga, i Kamba je isto financirala jedan dio, tako je bilo lakše.

Kao primjer dobre podrške radovima u nastajanju, treba istaknuti Modularnu školu na kojoj ste sudjelovale prošle dvije godine. Kakav je to program i čime ste se tamo bavile?

Linda: Modularna škola je program koji je pokrenula Aleksandra Janeva Imfeld u sklopu Nomad Dance Academy Hrvatska. Mi smo sudjelovale u pilot-projektu i njegovom nastavku 2024. godine, a ove godine kreće sljedeća generacija. 

Dora: Ideja Modularne škole je omogućiti prostor mladim umjetnicima, konkretno prostor za rad u Tali, a paralelno ponuditi i edukativne radionice i mentorstva gdje se ljudi mogu dobro povezati. Mi smo se prijavile kao jedna članica jer nije postojala opcija prijave u tandemu. Oni su to podržali i tad nam se potvrdilo da nas dvije trebamo to zajedništvo.

Linda: Bio je super spoj ljudi i bilo mi je to osvježavajuće, jako volim kad se zajednica nađe na jednom mjestu gdje se inače ne bismo sreli. Osim edukativnog programa, imale smo i priliku upoznati ljude iz Beograda iz Puzzlea, što je njihova verzija Modularne škole. To je isto bilo fantastično jer smo iduće godine išle na Kondenz festival i opet ih srele, tako da je to odnos koji se gradi.

Dora: Shvatile smo da nas sve muče isti problemi. Ostvarile smo nove susrete, upoznale nova mjesta, ali je i nas dvije oblikovalo. I otvoren nam je prostor da možemo početi graditi seriju radionica Kolažiranje.

Radionice su danas jednako važan dio vašeg rada kao produkcija predstava, a počele ste ih razvijati baš na Modularnoj? 

Linda: Koncept je da se prijaviš s određenim projektom i interesom, odnosno čime ćeš se baviti tijekom cijele Modularne. Za drugu godinu smo htjele razviti svoju radionicu Kolažiranje, odnosno metodologiju kolažiranja i sve što ona obuhvaća. Aleks se to jako svidjelo i ona nas je pogurala i osigurala nam suradnje.

Dora: Tijekom Modularne smo razvijale radionicu, a tamo smo je i vodile prvi put u krnjoj verziji. Nakon toga nas je Modularna odvela na Kondenz u Beogradu gdje smo imale prvu pravu radionicu, a značilo nam je da smo već prošle taj proces. Nakon toga smo radionicu držale i u Splitu, u suradnji s plesnom udrugom Tiramola, a u sklopu njihovog programa Mala škola suvremenog plesa.

Linda: Svaki put smo na kraju predstavile radionicu kao dio istraživanja, a ne kao gotovu stvar i tražile smo feedback, što nam je svaki put dalo nova saznanja.

Dora: To su baš procesi koji uključuju jako puno slušanja i razgovora o tome kakve alate možemo ponuditi. Na svakoj radionici su obično bili modularci i oni bi bili nešto kao dramaturzi radionice s kojima nam je bilo važno razgovarati. U toj novoj ulozi mi nešto dajemo, organiziramo vrijeme u kojem smo se susreli i imamo odgovornost za to vrijeme. Bitno je imati vanjske oči u svim svojim procesima, kako za rad na izvedbi tako i u svakom drugom. 

Kako vidite odnos između razmjene znanja koja se događa u radioničkim formatima u odnosu na to kad radite predstavu? Kako se ti procesi međusobno informiraju, i koliko iskustvo vođenja radionica doprinosi metodama rada, ili naprosto načinu kako doživljavate svoj umjetnički proces i suradnju? 

Linda: Kad smo išle u Split na radionicu, s nama je išla Nika Špekuljuk Ratković koja je s nama studirala, ali pedagoški smjer, i bila je polaznica Modularne škole. Uz nju smo osvijestile da pedagoški smjer na faksu nije samo za one koji će raditi u školama i na tečajevima, nego da one mogu biti uključene u suradnje s izvođačima. One posjeduju znanja kojima mogu drugima pomoći razvijati vlastitu praksu i radionice. 

Dora: I zapravo se proces rada na radionici i rada na predstavi uopće ne razlikuje ako si stvarno predana tome. Ti procesi zahtijevaju istu koncentraciju, slična promišljanja, sličnu vrstu istraživanja, i obzir prema tome kako nešto stavljamo u riječi da nas netko drugi razumije, koliko je nešto otvoreno ili zatvoreno, što ide prije ili poslije čega, sve je to bitno. Iskustvo vođenja radionica nas je gurnulo da razmišljamo o tome što je metodologija, što su naši alati, je li to metoda, metodologija, praksa, tehnika… Zanima nas kako to podijeliti.

Linda: Baš to, bitno je kako dijeliti. Prevladava situacija gatekeepinga u kojoj imamo zatvorene procese od dva mjeseca, ili tko si može priuštiti i dulje radi na projektu, a onda svi gledaju produkt. I to je to. Neke informacije se dobiju iz programske knjižice ili, u rijetkim slučajevima, iz razgovora s umjetnicima nakon predstave. Zato nam je važan proces i znamo da želimo ići u tom smjeru, da se dijele znanja, iskustva, alati, samo da se procesi ne zatvaraju i da predstava nije jedino iz čega o procesu nešto saznajemo. 

Dora: Fali nam susreta. Ima puno toga i svi smo opterećeni, ali ne mora uvijek biti veliko.

Linda: Ne mora biti ni formalno da bi bio susret. 

Dora: Doduše, to je istovremeno i naša borba jer smo svjesne koliko su svi u svojim rasporedima, i mi isto tako, a pitanje je uvijek i financijsko – mogu li od nekoga tražiti da nešto dijeli sa mnom, tako da nam je jasno da je kompleksno. To su naši snovi ili nešto što želimo istražiti, ali barem na mikrorazinama pokušavamo tako pristupati. I da se vratim na početak, vidimo nešto kolažno u tome. 

Nedavno ste osnovale vlastitu umjetničku organizaciju Co-mment. Zanimljivo mi je kako u nazivima ističete prefiks “co”, kao oznaku za kolaboraciju ili nešto zajedničko, komunalno, a podsjeća i na kolaž. Koje su vam želje i planovi za organizaciju, kako ju želite profilirati?

Linda: To se trenutno događa jer smo dobile podršku od Zaklade “Kultura Nova” i u sklopu te podrške pohađamo edukativni program za razvoj novih organizacija. Jako smo zadovoljne i jako je korisno. Bilo nam je jasno, već nakon suradnje s Lukom, da nas dvije ulazimo u suradnje s drugima. Sve što radimo nije nešto samo za nas dvije i između nas dvije i ne želimo biti same. Želimo biti s ljudima i što više znanja dobiti od drugih. Nama treba da si punimo inspiraciju, znanje i iskustva, na što različitije načine. Ne vidimo se da radimo samo jedan tip umjetnosti ili jedan stil ili u jednom krugu na sceni, želimo se proširiti, ne radi širenja, nego želimo uvesti druge ljude jer bismo htjele upiti još tuđeg znanja.

Sve zasad ide i dalje u smjeru kolažiranja i poticanja suradnji. I to baš interdisciplinarnih jer smo krenule od kolaža kao vizualne tehnike koju smo prenijele u trodimenzionalni prostor i izvedbenu umjetnost, i tu isto vidimo još potencijala.

Škola je namijenjena pojedincima_kama zainteresiranim za autorski rad, razvijanje vlastite prakse te širenje suradnji u polju izvedbenih umjetnosti i suvremenog plesa. Prijaviti možete projekt na kojem već radite, praksu koju želite preispitati i produbiti ili novu ideju koju želite realizirati.

Radionice i intenzivi održavaju se u izvedbenom prostoru TALA PLE(j)S-a u Zagrebu, na Radničkoj cesti 27 (u sklopu Tvornice Katran), a u određenim periodima bit će omogućen i prostor za rad.

Na kraju programa predviđen je Dan otvorene scene unutar kojeg će polaznici_e imati priliku prezentirati svoj rad u različitim formatima. “Modularna školu vidimo kao prostor za razmjenu znanja i iskustava, prostor za međusobnu podršku i otvaranje pitanja u suradnji s drugim sudionicima nezavisne scene u Hrvatskoj i inozemstvu pa će njen finalni oblik ovisiti o samim sudionicima”, stoji u pozivu.

Škola je podijeljena u pet modula i rezidenciju, a održava se prema sljedećem rasporedu: 28.4. – 30.4., 29. 5. – 2.6., 26.6. – 28.6., 10.7. – 13.7., 15.7. – 15.8. (modul predviđen za rezidenciju polaznika_ca), 15.9. – 15.9. Dan otvorene scene održat će se 30.9. i 1.10.

Mentori su Irma Omerzo, Rok Vevar, Jasna Vinovrški i Jasmina Založnik, a predavanja će održati Marijana Cvetković, Saša Fistrić, Davis Freeman, David Hernandez, Aleksandra Janeva Imfeld, Larisa Lipovac Navojec, Roberta Milevoj, Škvadra, Biljana Tanurovska Kjulavkovski, Zrinka Užbinec, Jasmina Založnik, Marin Živković i Jasna Žmak. Program će omogućiti i razmjenu s umjetnicima_ama iz programa Puzzle 7 u suradnji sa Stanicom – servisom za suvremeni ples iz Beograda.

Program je besplatan, a broj polaznika_ca je ograničen. 

Prijavu sa životopisom, kratkim motivacijskim pismom i prijedlogom projekta pošaljite na ndacroatia@gmail.com najkasnije do 27. ožujka. Objava rezultata bit će 3. travnja.

Otvara ga zagrebačka premijera plesne predstave Dvostruki portret njemačke koreografkinje Isabelle Schad, s početkom u 20 sati.

U 21 sat slijedi Love Will Tear Us Apart Saše Božića i Petre Hrašćanec, koja se vraća u Zagreb nakon gostovanja u Parizu, Bruxellesu, Milanu, Lilleu, Dublina i Ljubljane.

Obje izvedbe reprizirat će se u subotu u istim terminima.

Nedjelja prvo donosi razgovor na temu portreta u suvremenoj umjetnosti, koji započinje u 17 sati uz moderiranje Leonide Kovač. U 20 sati, povodom 25 godina karijere, Aleksandra Janeva Imfeld i Pravdan Devlahović izvest će predstavu Od tada do sada.

Kako stoji u izjavi direktora Saše Božića, Dance Inn “ima namjeru svake godine u kratkom formatu raspraviti i staviti u suodnos suvremeni ples i neku drugu granu umjetnosti”, kao i “otvoriti polje za raspravu o stanju umjetničke proizvodnje u izvedbenim umjetnostima, načinima njene recepcije i daljnjim potencijalima povezivanja umjetnika”.

Više o programu moguće je doznati na službenoj stranici festivala.

Eksperiment preispituje na koji način ovakva vrsta pristupa vlastitom mediju i razmještanja u izvedbenom prostoru utječe na percepciju gledatelja i svih sudionika. Prisustvujte mu u Pogonu Jedinstvo 15. i 16. listopada u 20 sati.

Koreografiju i izvedbu za potpisuju Tamara Curić, Larisa Navojec, Aleksandra Janeva Imfeld u suradnji sa Zrinkom Užbinec, glazbu i izvedbu Marin Živković, Vedran Peternel, Igor Pavlica i Hrwo E, kostim i scenu Silvio Vujičić, tehničku podršku Tomislav Božić, a ko-produkciju Aleksandra Janeva Imfeld, Plesni centar Tala, No problem production (Belgija) i Pogon Jedinstvo.

U ovoj predstavi koreografkinja Aleksandra Janeva Imfeld bavi se propitivanjem originalnosti, kopiranjem i vlasništvom nad idejama. Predstavu izvode Ana Vnučec, Martina Tomić, Ana Mrak, Dina Ekštajn, Matea Bilosnić, Branko Banković i Bruno Isaković. Pokret-ači smatraju da je nemoguće ponoviti ikakvu akciju na potpuno isti način, a kopiranje i mutaciju koriste za stvaranje novih originala. 

Predstava je nastala u produkciji Studija za suvremeni ples (prvog ansambla suvremenog plesa u Hrvatskoj i u regiji) u koprodukciji i suradnji s Hrvatskim institutom za pokret i ples, kroz projekt Tjedan suvremenog plesa. Umjetnička voditeljica projekta je Bosiljka Vujović Mažuran.