“Najbolja regionalna serija ove godine”, “toliko dobra da izaziva čvor u želucu” i “fantastična i krajnje jeziva analiza propasti jednog društva” glase neke od lauda hrvatskih kritičara, koji su se, izgleda, predozirali zanatskom i autorskom nedoraslošću velike većine domaće serijske produkcije (s izuzetkom izvrsnog Srama), pa im se za srbijanske i šire kriterije prilično slaba, konfuzna i na trenutke čak i nehotice smiješna Sablja učinila velikim televizijskim događajem. Nije.

Sablju autorski i režijski potpisuje dvojac Goran Stanković i Vladimir Tagić. Iako se kao likovi pojavljuju i sam Đinđić (Dragan Mićanović), Milorad Ulemek Legija (Sergej Trifunović), Vojislav Koštunica (Predrag Bjelac), Čedomir Jovanović (Marko Grabež) i ostali akteri tog sada već povijesnog perioda, okosnicu priče čine dvojica policijskih inspektora, Boris Rakić (Ljubomir Bandović) i Ljuba Vasiljević (Feđa Štukan), novinarka Danica Mandić (Milica Gojković) i mladi kriminalac Uroš Ristić Mali (Lazar Tasić), svi redom izmišljeni proizvodi autora Stankovića i Tagića i njihovih suradnika na scenariju (Dejan Prćić, Maja Pelević, Marjan Alčevski). 

Ideja je očito bila kroz njihove postupke prikazati različite strane operacije Sablja – policijsku, medijsku i mafijašku – no problem je u tome što ti likovi do kraja serije ostaju plošni i nekonzistentni, unatoč tome što se upoznajemo i s njihovim privatnim, a ne samo profesionalnim životima. Glumci se trude, ali je problem u onome što je napisano u scenariju, kao i načinu na koji je sve to režirano, te tih osam epizoda postaju sve lošije kako radnja odmiče.

Primjerice, u četvrtoj epizodi novinarka Danica dolazi s kolegicom u dom za starije i nemoćne u posjet prometnom policajcu koji je 1999. na Ibarskoj magistali zaustavio kamion kojim je kasnije pokušan atentat na opozicijskog lidera Vuka Draškovića (odvio se u režiji Državne bezbednosti (DB), koju je tada vodio Rade Marković, poslušnik Slobodana Miloševića). Bivši policajac sjedi u menzi i nevoljno žlicom prebire po tanjuru rijetkog variva od graha dok ga Danica rešeta pitanjima. On potvrđuje svoj stari iskaz da je zbog prometnog prekršaja zaustavio atentatora na Draškovića, koji je ubrzo pušten intervencijom DB-a. Kada ga Danica pita zašto nije došao svjedočiti na suđenju o tome, iako je bio na listi svjedoka, on se teatralno odmiče od stola i veli: “Bio sam. Ali se onda dogodila još jedna saobraćajna nesreća.” Tek tada vidimo mi gledatelji, ali i Danica, da je dotični u invalidskim kolicima i da mu je jedna noga amputirana ispod koljena. Kreće i dramatična muzika.

Spreman sam, naravno, u određenoj mjeri suspendirati nevjericu, ali nas autori serije Sablja izgleda hoće uvjeriti da je Danica toliko neperceptivna i kao osoba i kao novinarka da uopće nije primijetila kako joj je sugovornik u invalidskim kolicima sve dok joj on to nije sam pokazao. Dakle, ušla je u menzu, prišla mu s leđa, sjela s njime za stol i razgovarala par minuta i tek kada se on odmaknuo od stola i skrenuo pažnju na kolica, ona ih je registrirala. Prethodno je pak sva pitanja postavljala u maniru nabrijanog isljednika, što baš i nije način na koji bi novinar trebao razgovarati s potencijalnim izvorima, barem ako od njih nešto želi doznati.

Sablja je puna takvih scena u kojima se glavni likovi odjednom ponašaju kao idioti, i to ne zato što su se autori od početka odlučili da im glavni likovi budu idioti, već im je njihov idiotizam u određenom trenutku potreban za stvaranje nategnute napetosti i za nastavak dramaturški slabo konstruirane priče.

Najgori primjer je u šestoj epizodi, u kojoj inspektor Vasiljević shvaća da njegov partner Rakić radi za DB preko tasta Žarka Ilića (Zlatko Burić), za kojeg se ispostavlja da je najbliži suradnik Radeta Markovića i jedan od organizatora pokušaja atentata na Vuka Draškovića. Vasiljević nadalje ispravno deducira da je Rakić izdao i potencijalnog svjedoka pokajnika, koji je nakon toga ubijen. Kada ga s time konfrontira, Rakić sve priznaje i Vasiljević mu kaže da više neće moći raditi u policiji. 

Vasiljević se dotad pokazao kao pošten, inteligentan i kompetentan inspektor, no već u sljedećoj sceni on zajedno s Rakićem sjeda u auto i kreće u noćno hapšenje pripadnika Zemunskog klana, mafijaške skupine koja je sudjelovala u atentatu na Đinđića. U tom hapšenju Rakić koristi situaciju da bi hladnokrvno, uz tek “Jebiga, kume”, ranjenom Vasiljeviću smjestio metak u čelo. Sve to ne bi bilo moguće da Vasiljević nije odjednom “odlučio” biti jako glup i povjerljiv prema svom partneru, kojem je prethodno, u istoj epizodi, već prestao imalo vjerovati. Prvo mu kaže da je de facto izdajnik profesije, suučesnik u ubojstvu kojeg čeka zatvor i koji više nema što tražiti u policiji, te kako će se on osobno potruditi da tako bude, a već u sljedećoj sceni ga vodi kao podršku u hapšenje naoružanih mafijaša na rubu grada. Čovjeku bude žao izvrsnih glumaca Bandovića i Štukana koji su dali sve od sebe kako bi i takve gluposti učinili uvjerljivima. 

Previše je takvih trenutaka u Sablji da bi ih se moglo ignorirati. Previše je i nepreglednih akcijskih scena, ekspozicijskog dijaloga, kadrova snimljenih kroz prozor iako ne predstavljaju ničiju subjektivnu perspektivu, loših naglasaka (mafijaši u Rijeci govore čisti dalmatinski dijalekt, ako niste znali). Previše je i isforsirane napetosti pomoću drndanja muzike Aleksandra Ranđelovića ili pak isforsirane dirljivosti pomoću jecanja muzike Aleksandra Ranđelovića. Previše je toga u Sablji ofrlje i prvoloptaški da bi to doista bio napet i uvjerljiv politički krimić kakav su Stanković i Tagić mislili da snimaju.

Lik mladog kriminalca Uroša, koji se sve dublje upetljava u poslove Zemunskog klana, jedva da vrijedi spomenuti, iako ga pratimo kroz svih osam epizoda. Njegova ključna karakteristika je to što mu je otac nestao na Kosovu (ah, on je žrtva zlih Albanaca!), pa bismo valjda zbog toga trebali s njime suosjećati, iako kroz priču ima niz prilika da se izvuče iz mafijaškog blata u koje je upao, ali nijednu od njih ne iskoristi. Autori Sablje misle da nam s Urošem prikazuju kako jedan u osnovi dobar mladić postaje hladnokrvni ubojica, a zapravo gledamo mafijaški uspon jednog karakternog slabića. 

Ni Zoran Đinđić ne prolazi bolje, unatoč zalaganju Dragana Mićanovića u toj ulozi. Dobro je skinuo poznate manirizme pokojnika i njegovu dikciju. No, Đinđić je u scenariju Sablje tek amorfna masa nabacanih citata, jednodimenzionalan i pogubljen, što ubijeni premijer Srbije sigurno nije bio. Hiperinteligentni i vrhunski obrazovani Đinđić je, između ostaloga, bio sposoban i, ako je potrebno, beskrupulozan politički taktičar i improvizator, te čovjek s jasnim političkim ciljem, a u Sablji izgleda kao netko tko igra šah ne razmišljajući o nijednom potezu unaprijed.

Tako koncipiran lik Đinđića svjedoči i o političkoj impotentnosti Sablje, koju dokazuje i to što njeno prikazivanje nije pratio napad tabloida pod kontrolom Aleksandra Vučića, kakav je prethodno doživjela u svakom smislu superiorna serija Porodica Bojana Vuletića iz 2021. godine, o hapšenju Slobodana Miloševića. Zato je Sablja mogla ići na RTS-u, jer za Vučića nije opasna, a trebala bi biti.

Porodicu je krasilo aristotelovsko jedinstvo vremena, mjesta i radnje, te odlično profilirani likovi, i stvarni i fiktivni, koje je vrhunska glumačka ekipa uvjerljivo oživjela, a onda i koherentna i napeta režija, kao i mnogo precizniji prikaz odnosa između medija i politike, dakle sve ono čega u Sablji nema. U Porodici je prikazana i reakcija običnih ljudi na politička previranja u Srbiji, primjerice kroz lik fanatične pristalice Slobodana Miloševića koju je glumila Svetlana Bojković, dok toga u Sablji također nema. 

Poveznica Porodice i Sablje je lik mlade novinarke (u Porodici se zvala Nataša i glumila ju je Isidora Simijonović), izgleda omiljeni trop u recentnoj srbijanskoj kinematografiji, s obzirom na to da je mlada novinarka također i protagonistica filma Pored tebe Stevana Filipovića iz 2023. Očito u Srbiji postoji potreba da se reflektira i uloga medija u društvu, pa je u Porodici prikazano kako su glavni antagonisti mlade novinarke njeni kompromitirani urednici, dok je u Sablji najveći neprijatelj tajna služba povezana s mafijom. Dapače, vlasnik privatne televizije na kojoj Danica radi je toliko oduševljen njenim radom, kao i radom cijele informativne redakcije, da im povećava plaće i potiče ih na proizvodnju još više beskompromisnih političkih emisija. Ah, taj divni privatni kapital koji osigurava slobodu medija nasuprot zle države!

Možda je to tako doista bilo početkom stoljeća u Srbiji, ali danas je jasno da stvari nisu tako jednostavne. Vidjeli smo kako su npr. krupni kapitalisti Jeff Bezos i Patrick Soon-Shiong, vlasnici The Washington Posta i Los Angeles Timesa, otvoreno intervenirali u uređivačku politiku ovih medija uoči američkih predsjedničkih izbora, a kako se ne bi zamjerili Donaldu Trumpu. S druge strane, vidimo kako je Vučić u Srbiji pod svoju kontrolu stavio sve televizije s nacionalnom frekvencijom, i javni servis RTS i privatne televizije poput Pinka i Happyja, koje funkcioniraju kao propagandni kanali vlasti, njega osobno i njegove Srpske napredne stranke. 

Slično je, ali baršunastije u izvedbi, učinio i Andrej Plenković u Hrvatskoj, pacifiziravši većinu mainstream medija marketinškim ugovorima s ministarstvima i državnim firmama. Tako se može ovih dana vidjeti i da se, primjerice, Janaf reklamira čak i na opskurnom desničarskom portalu Direktno. S druge strane pak imamo krupne kapitaliste poput Pavla Vujnovca ili Marija Radića, koji je pak cijelu televiziju Z1 pretvorio u propagandni stroj svoje nove stranke Dom i nacionalno okupljanje. Imamo i privatne medije opsjednute “poduzetničkim mindsetom”, poput Indexa Matije Babića, koji su godinama glorificirali Matu Rimca, da bi on onda prvom prilikom, za izdašne poticaje, skočio u naručje vladajućem HDZ-u. O tome kako se ciljano prešućivalo pogodovanje stranke Fokus Rimcu u Svetoj Nedjelji da ne govorimo. Sada o tome, uslijed stranačkog raskola, otvoreno govore i ljudi iz Fokusa, a kada je na to godinama prije, s dokazima, upozoravala Katarina Peović iz Radničke fronte, navodno slobodni privatni mediji su je naizmjenično ignorirali i ismijavali kao luđakinju. Nije čudo što sve manje ljudi vjeruje mainstream medijima. 

Te vrste kompleksnosti u analizi položaja i uloge medija, ali i novinara koji u njima rade, u formiranju javnog mnijenja u Sablji naravno nema, pa je zato npr. cijela tabloidna kampanja blaćenja i prijetnji koja je prethodila atentatu na Đinđića spomenuta samo u jednoj kratkoj sceni. O tome tko je i kako financirao tada sve te tabloide, koji su čak otvoreno pozivali na Đinđićevo smaknuće, Sablja nema ništa za reći. Zapravo je baš to i najveći problem ove serije: ona nema što za reći. Na momente se pravi da ima, ali nema. Jer kad bi htjela nešto konkretno reći, morala bi se htjeti zamjeriti, a to nikako ne želi. U tom smislu je serija Sablja prilično – hrvatska. Ne bi se štela mešati. 

Koga zanima hrabar, vjerodostojan i doista napet tretman priprema za Đinđićevo ubojstvo, kao i posljedica tog atentata za Srbiju, mogu preporučiti Krivičnu prijavu za oružanu pobunu, koju je beogradski odvjetnik Srđa Popović 2010. podnio Specijalnom tužilaštvu za organizovani kriminal. Čitanje Popovićeve prijave traje mnogo kraće nego gledanje Stankovićeve i Tagićeve osmodijelne serije, a nudi daleko više.

Operacija Sablja je trajala od 12. ožujka do 22. travnja 2003. Tijekom njenog trajanja privedeno je više od 11 hiljada ljudi, više od dvije hiljade zadržano je u 30-dnevnom pritvoru, a uhapšeno njih 871. Obim operacije Sablja, koja je prožela sve slojeve društva u Srbiji, pa su iza rešetaka završili i pjevačica Ceca Ražnatović i neki Koštuničini savjetnici, u seriji Sablja uopće nije prikazan. Šteta, jer operacija Sablja je doista fantastičan materijal za dramsku seriju, kojoj bi vjerojatno najbolje bilo pristupiti kao altmanovskoj freski srbijanskog društva u tom trenutku, Kratkim rezovima koji bi u desetak epizoda zarezali mnogo dublje i šire nego što se ova tupa Sablja usudila.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Prosvjed koji je započeo kao spontana nenasilna reakcija na najavu ponovnog uvođenja policijskog sata zbog buktanja epidemije koronavirusa, a čije stvarne razmjere Vlada Republike Srbije izgledno prikriva, prerastao je u mjestimične nasilne sukobe. Prizori policijske brutalnosti uhvaćeni na snimkama koje su se širile društvenim mrežama šokirale su Srbiju, širu regiju, ali i čitavu Europu, a stvarni broj prebijenih i ozlijeđenih građana i građanki vjerojatno neće biti moguće utvrditi zbog njihova straha od posljedica prijave prekomjerne upotrebe sile. Kako ističu predstavnici domaćih ljudskopravaških organizacija, posebno zabrinjava što u uvjetima kontroliranih medija i marginalizirane opozicije prosvjedi u više gradova postaju sve nasilniji.

“Napominjemo kako ekstremne nacionalističke skupine često parazitiraju na legitimnom revoltu građanki i građana i koriste ga za pogrešne ciljeve. Međutim, to nikako ne ukida legitimitet prosvjeda kao oblika građanske participacije i nužnost da se ustane protiv igranja ljudskim životima, nasilja i nepravde”, ističu u priopćenju. “Obveza je Republike Hrvatske kao članice Europske unije snažnije izraziti nezadovoljstvo, ali dvojim da bi usporavanje procesa europskih integracija bilo dobro za srpske građana_ke, kojima treba demokratizacija, vladavina prava i ubrzane europske integracije”, naglasila je Vesna Teršelič, ispred organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.

Podsjetimo da je Vučićeva Srpska narodna stranka pridruženi član Europske pučke stranke, kojoj osim HDZ-a pripada i predsjednica Komisije Ursula von der Leyen, pa otvorenom ostaje mogućnost da nasilje represivnog aparata obuzdaju pritisci s vrha, s kojeg će istovremeno doći i Vučićeva protekcija. Je li blokada pregovora koju neki zazivaju posljednja opcija i postoji li još uvijek prostor da restriktivne mjere zamijene instrumenti međunarodne razvojne suradnje, ostaje za vidjeti, posebno nakon petka, kada je u Srbiji najavljeno stupanje na snagu novih epidemioloških mjera.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dvadeseti je dan mjeseca listopada, 20. oktobar, posebno važan za građane Beograda jer su toga datuma 1944. godine partizani, heroji NOB-a, oslobodili Beograd uz pomoć Crvene armije. Kao što ističe Ivan Velisavljević, član inicijative Ne da(vi)mo Beograd koja na portalu Danas.rs redovito objavljuje kolumne te organizira koncert povodom Dana oslobođenja, “ovaj dan je prilika za sećanje na žrtve okupatora i snaga kolaboracije, dan za podsećanje zašto i od čega je Beograd oslobođen. Ali je to istovremeno i dan borbe protiv relativizacije te borbe, naročito od strane istorijskih revizionista. Oni koji danas omalovažavaju i negiraju oslobodilačku prirodu partizanske borbe u stvari nam prodaju poniženje, kukavičluk, malograđanski kompromis i ćutanje pred logorima i leševima, od kojih, u stvari nam kažu, nije bio greh zaraditi, ali je bila strašna greška pobuniti se. Takvima moramo glasno reći: ne”.

Na spomenuti je datum 1950. godine izgrađen i Muzej savremene umetnosti u Beogradu čija je rekonstrukcija, adaptacija i dogradnja najavljena prije petnaest godina, započela je prije više od deset godina, svečano je najavljeno njegovo otvaranje prije dvije godine, da bi napokon bio otvoren 20. listopada 2017. Pri svečanom je otvorenju premijerka Ana Brnabić posebno zahvalila predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, koji je “insistirao na tome da se radovi na rekonstrukciji MSU-a privedu kraju što pre”. Na dan spektakularno zakazanog otvaranja Muzeja, sa svojim je akcijama započeo Salon Nepotkupljivih, zamišljen kao “platforma za prekid navike javnog ćutanja o stanju u kulturi i umetnosti”. Salon Nepotkupljivih okuplja radnice i radnike u kulturi, umjetnike i umjetnice, a organiziraju ga Nikola Radivojević, Rena Redle, Vladan Jeremić i Tony Maslić. 

“Iako su gotovo svi nezadovoljni sa finansiranjem, partijskim pritiscima, nestručnošću vodećih kadrova i (samo)cenzurom, retko ko javno o tome govori. Medijski mrak i politički nadzor u Srbiji su vodili ka tome da, iz ličnih interesa i straha od gubitka radnog mesta ili finansijske podrške, najveći broj kulturnjaka ćuti o ekonomskoj i mentalnoj represiji kojoj su izloženi”, proglas je Salona. Kao prvi događaj Salona održana je protestna umjetnička akcija, performans ispred MSUB-a. Posjetitelji i gosti otvorenja pozivani su na lica staviti papirnate maske s likom predsjednika Srbije, pri čemu su im dijeljeni leci sa slikom sendviča, koji aludiraju na već ustaljenu figuru “bota” u srpskom političkom prostoru – aktivista koji za podržavanje neke stranke i lidera na (protu)prosvjedima prima za nagradu sendvič i sok – vizualnu metaforu situacije u kojoj živi većina građana Srbije.

Kao što su istaknuli organizatori Salona, vlada Aleksandra Vučića, premijera Republike Srbije od 2014. i izabranog predsjednika od travnja 2017. godine, “zasnovala je svoju vlast na sistemu nepotizma, zastrašivanja, kupovine pristalica dodeljivanjem radnih mesta i privilegija na osnovu partijskog članstva, blaćenja političkih protivnika i kontrole nad medijima. U isto vreme, njegovu vladavinu podržavaju mnogi desničarski lideri iz EU, SAD i Rusije, kao ‘faktor stabilnosti na Balkanu’. Sistem koji se mogao nazvati partokratijom stvorio je atmosferu u kojoj svaki kritički istup može da kolege okrene protiv vas i konačno ugrozi vaše radno mesto”.

Kada je privatno osiguranje koje je kontroliralo ulaz u novootvoreni MSUB uočilo slike s predsjednikovim likom i letke s nacrtanim sendvičima koje su neki posjetitelji nosili u svojim torbama, reagiralo je na posebno grub način. Osim policijskog legitimiranja posjetitelja, uhićen je jedan od organizatora Vladan Jeremić. Iako su intervenirali kustosi muzeja i drugi prisutni kulturni radnici, Jeremić je odveden u policijsku stanicu na saslušanje. Pola sata kasnije, umjetnik i performer Uroš Jovanović uhićen je prilikom pokušaja ulaska u muzej s uokvirenom fotografijom predsjednika Vučića, uz izjavu “Vučić – najbolji umetnik”, aludirajući na događaje otprije nekoliko mjeseci kada su ministar obrane Vulin i ministar obrazovanja Šarčević u medijima iznijeli ideju da se njegov portret postavi u javne institucije i škole, a prijedlog je tada pozdravila i premijerka Brnabić zbog potrebe “osnaživanja kulta nacionalnih simbola”.

Umjetnici su pušteni na slobodu nakon nekoliko sati saslušanja.

Ipak, uhićenje dvojice umjetnika u kontekstu svečanog otvaranja očekivano progresivne kulturne institucije, primijetili su organizatori Salona, “baca senku na čistu površinu političkog sistema zemlje, koji na papiru štiti građanska prava, manjine i slobodu govora. Gušenje kritike o stvarnim socijalnim, ekonomskim i kulturalnim posledicama politike koja deklarativno usvaja liberalne vrednosti, jeste taktički sračunat potez Nove desnice, koja pokušava da se uspostavi kao društveni mejnstrim i koja svoja uporišta gradi širom Evrope i SAD”.

Naime, jedan je element njihove “pobune” ostao pomalo u sjeni spektaktularnih otvaranja i uhićenja: u Srbiji je nedavno završena javna rasprava o prijedlogu Strategije razvoja kulture do 2027. godine. Ministar kulture Vladan Vukosavljević najavio je da će upravo 20. oktobra Vladi Srbije biti dostavljena konačna verzija Prijedloga, koja bi trebala biti upućena u proceduru u parlamentu. Dva dana prije dana oslobođenja, dana uhićenja i dana svečanog otvaranja, u organizaciji Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) i Foruma za kulturu Evropskog pokreta u Srbiji, održana je diskusija o Prijedlogu. Nije naodmet spomenuti da su predstavnici NKSS već prije pozvali na njegov bojkot zbog nestručnog i metodološki neutemeljenog teksta, fingirane javne rasprave te ugrožavanja slobode i demokracije u polju kulture.

Milena Dragićević Šešić s Fakulteta dramskih umetnosti, šefica katedre UNESCO-a za kulturnu politiku i menadžment Univerziteta umetnosti u Beogradu, tijekom diskusije je istaknula kao glavni problem upravo način na koji je Prijedlog strategije donijet: on nije proizašao iz rada stručnjaka i predstavnika javnog, civilnog i privatnog sektora, već ga je izradio administrativni aparat Ministarstva kulture i informisanja. Pisac Saša Ilić ponovio je da Prijedlog strategije nema dodirnih točaka s razvojem suvremene kulture, već je okrenut institucijama i kulturnom naslijeđu. Iza svega toga, rekao je, krije se “etno-nacionalistički ideološki koncept koji se ogleda kroz odnos prema naciji, jeziku, prošlosti i autoviktimološkom narativu”. Organizatori Salona Nepotkupljivih smatraju da je Prijedlog strategije manifest komercijalizacije i etnifikacije kulture i umjetnosti jer kulturna strategija teži stvoriti nazadna i retradicionalizirana mišljenja kod populacije, dok ekonomske politike Vlade podržavaju otvaranje tržišta za najprimitivnije investitore koji širom svijeta tragaju za jeftinom radnom snagom i poreznim rajevima.