U Malo je dovoljno glazba i tekst povremeno izmjenjuju uloge, pa tekst postaje glazbeni materijal, a glazba narativni element. Tu usklađenost zvuka i riječi možemo istovremeno i misliti i osjećati što čini doživljaj potpunim i potvrđuje da je malo dovoljno, a da sve imamo.

Projekt je nastao u suradnji Muzičkog salona SC, Teatra &TD i Kulturbana.

Ovom nesvakidašnjem glazbeno-scenskom projektu možete prisustvovati 12., 21. i 22. ožujka u 20 sati u MM Centru. Cijena ulaznice je 50 kuna, odnosno 25 kuna za studente.

1. Prosvjednike “fejsbukovce” čiji se broj mjeri u stotinama predstavljao je Ivan Pernar. Oni pozivaju vladu da odstupi, neki se mlate s policijom i tu otprilike staje artikulacija njihovih zahtjeva. Ne vjerujem da puno ljudi iz mnoštva onih koje je pokrenuo Pernarov poziv dijeli misli koje se roje u njegovoj ne pretjerano lucidnoj glavi. Veliki zastupnik ekonomskih sloboda protivi se porezu na kapitalnu dobit, ali bi po preuzimanju vlasti nacionalizirao strane banke. Što bi na to rekao profesor Hayek ne treba nas toliko brinuti jer Pernar očito ima puno većih problema od nepoznavanja osnova ekonomije. Njegov video je simptomatičan zapis gigantske ambicije narcisoidnog monomanijaka. Izraz podrške Pernaru tako nije samo čin potpisivanja političkih ambicija revolucionarnog junoše već i ovjeravanje vlastite dijagnoze. 2. Prosvjednice Anita Barišić i Kristina Ćurković, članice udruge Volim Hrvatsku, bacale su jaja pod noge glavnog tajnika vladajuće stranke u Omišu i tako zaslužile svojih pet minuta ispod svjetla reflektora splitskog televizijskog studija. Nakon, kako kažu, spontanog čina revolta dobile su priliku da kažu što zamjeraju aktualnoj vlasti. Nažalost, osim nabrajanja općih mjesta, ispalo je da nemaju što reći. Fatički aspekt je važan, ali nije poželjno da se u njemu iscrpi cijela komunikacijska situacija. Razvoj situacije školski je primjer lekcije iz teorije medija koja kaže da su mediji agens stvarnosti jer samim činom njena prikazivanja utječu na stvarnost koju prikazuju. Osam bačenih jaja od kojih je jedno zaslinilo ministarske cipele polučile su isto onoliko političkog efekta koliko i, primjera radi, maratonska natezanja studenata s resornim ministarstvom u protekle dvije godine. 3. Prosvjednici branitelji čijim je mitinzima povod dao “slučaj Purda” predstavljaju najmasovniju i najopasniju skupinu političkih nezadovoljnika. Kontrola HDZ-a pod kojom su bili čitavo desetljeće oslabila je što je cijelu jednu populaciju građana s partikularnim, ali jasnije izraženim interesima učinilo pogodnom za instrumentalizaciju od strane raznih desničarskih prikaza koji su osjetili da se nešto valja iza brda. Jedan od takvih je Stankovićev gost Željko Sačić koji je promuklim glasom rafalno ispaljivao populističke parole zalažući se pritom posebno za potrebu vraćanja vojnih sudova jer “hrvatskim braniteljima smiju suditi samo suci koji su i sami bili branitelji”. Do toga mu je posebno stalo jer i sam bio priveden zbog prikrivanja zločina u selu Gruborima, koji se zbio tri tjedna nakon Oluje, kada je ubijeno petero starijih srpskih civila. 4. Predrasude, nade i strahovi šutke diktiraju sve što ću reći o Inicijativi Akademska solidarnost koju je na televiziji predstavljala Lada Čale Feldman. Smatram da Inicijativa jedina ima jasno izražene zahtjeve koji se ne mogu svesti na puko pokazivanje zubi ili borbu za uske partikularne interese. Tim bi veća šteta bila ako, kao platformu za artikulaciju raširenog političkog nezadovoljstva od strane “širih narodnih slojeva”, bude prihvaćen regresivni nacionalizam praćen Thompsonovim notama. To je zapravo najgore što se može dogoditi.

Panoramsko upoznavanje s izrodom zeitgeista koji pokazuje političke aspiracije u Stankovićevoj režiji može vas učinit samo vjernim vojnikom režima. Ideologija koja se maskira kao tehnologija demokratskog upravljanja – izmjena lijevih i desnih vlada koje se uopće ne razlikuju po zastupanju različitih klasnih interesa – bolja je, ako je to jedini realni izbor, od uskrsnuća otvorene nacionalne ideologije koje propagira desnica mobilizirajući tako segmente društva razočaranih punom integracijom u kapitalizam kojeg u njenom imaginariju predstavlja Europska unija. Utoliko je neshvatljiva dezorijentiranost premijerke koja svoj položaj legitimira upravo tom dimnom zavjesom. Ismijavanje vođe “facebook revolucije” koji ima zanimljiviji psihološki profil od Gadaffija ili promuklih radikalnih desničarskih oratora s fiksacijom na Srbe, ljudi koji su podijelili sat vremena na javnoj televiziji, tek je nešto više od intelektualne onanije. Očito je da ekonomska kriza podriva društveni poredak što otvara mogućnost njegovim promjenama. Nabolje ili nagore? Bilo bi lijepo da društveni pritisak urodi ostvarenjem ciljeva nekih korisnih inicijativa, ali ja, ne znam za vas, nakon nedjelje po prvi put nisam siguran da želim vidjeti Hrvatsku koja se mijenja.

Nespretni političar Bernardić odmah je u startu predstavljen kao sposobni fizičar Bernardić. On je “mladić koji voli stopostotnu egzaktnost, koji ne voli kad se puno petlja i priča uprazno, bez oslanjanja na brojčane pokazatelje”. To je razlog zbog kojeg tijekom gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 nije dao suvisao odgovor na nijedno pitanje. Nije problem bio u njemu nego u pitanjima koja nisu bila dovoljno precizna. Bernardić ne naklapa bezveze jer je po svom obrazovanju i habitusu – što je ključno za nastavak teksta – fizičar. A fizika je “uvijek u potrazi za istinom, za onime kako stvari doista funkcioniraju, kakve stvari doista jesu”. Bildung se u tekstu gradi kroz suprostavljanje fizike kao preciznog i filozofije kao nepreciznog opisa svijeta čiji smo dio. Na temelju tog binarizma Bernardićevo obrazovanje postaje njegova prednost u odnosu na saborske kolege. “Fizika mi je u mnogo čemu pomogla da razumijem određene društvene procese. Fizika je znanost koja te uči razmišljati. Kada čovjek bude na ‘ti’ s fizikom, onda mu je puno lakše razumjeti i odnose u društvu, a i može se puno lakše organizirati”. Mit da je fizika idealna paradigma za razumijevanje društvenih odnosa već odavno cirkulira u našoj kulturi. Davor Pavuna, primjera radi, na njegovim temeljima ustrajno gradi vlastiti kult ličnosti. Taj mit u službi je Bernardićevog medijskog makeovera. Nastavk intervjua sasvim lijepo ilustrira kako ljudi poput Bernardića fiziku koriste ne kako bi govorili o realnim stvarima, već o svojim predstavama nekih drugih stvari. Radi se o sitnim mitolozima koji se lažno predstavljaju kao veliki racionalisti.

Daljnji razvoj razgovora između Bernardića i Hudelista razlog je zbog kojeg je ovaj intervju vrijedan pažnje. Njih dvojica ostatak intervjua raspredaju o Fukuyaminim tezama iz knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek koja je priličnu popularnost stekla nakon domino raspada komunističkog bloka. Najprije Hudelist traži od Bernardića da kaže koju o Fukuyaminoj tezi da je mehanizam kretanja svjetske povijesti određen evolucijom suvremenih prirodnih znanosti. Nadobudni političar spremno klima glavom i nadovezuje se na osnovni mit kazujući kako će se utjecaj fizike preslikati i na politiku, tj. “da će u budućnosti pobjeđivati ona politička stranka koja bude imala najbolji tim fizičara, matematičara, informatičara i sličnih”! Nisam siguran da je Fukuyama mislio baš na to. Bit će prije da je neprecizno – onako kako to već filozofi znaju – upozorio na utjecaj tehnologije u oblikovanju čovjekova života. Nešto slično je tvrdio davno prije njega Friedrich Engels pišući kako tehnologija u svakoj povijesnoj etapi čovjeku nameće određeni način rada i time ga podvlašćuje sebi svojstvenoj logici djelovanja. Bernardić narcističkom gestom nastavlja gradnju svog mita transformirajući Fukuyamin zaključak u svoj.

Hudelist poslije opet vadi iz konteksta Fukuyamine retke o unutarnoj logici povijesnog razvoja koji je determiniran u krajnjoj liniji zakonima prirode u kojima on, da bi naglasio svoju tezu, daje primjer drugog zakona termodinamike kao prirodnog zakona koji, za razliku od nekog društvenog, nije kulturološki uvjetovan. On se može formulirati na više načina od kojih je fizičaru s političkim aspiracijama očito najprikladniji onaj koji kaže da s protokom vremena ukpuna entropija termički zatvorenog sustava koji nije u termodinamičkoj ravnoteži uvijek raste prema najvećoj mogućoj vrijednosti. Bernardić, zamoljen od strane novinara da čitateljima predstavi drugi zakon termodinamike, započinje opet mitologizirati. U njegovoj egzegezi, koja je maštovitija od većine čitanja Knjige postanka, drugi zakon termodinamike služi za tumačenje stanja domaćeg zakonodavstva: “A to onda znači: ako dvije, tri, četiri ili pet godina ne provodite reforme, ako ne uređujete sustav, ako ne donosite zakone koji su potrebni i nužni za brži razvoj zemlje, onda je to vrijeme izgubljeno za razvoj. Nažalost, upravo takvu situaciju mi danas imamo u Hrvatskoj”. Fizikalni zakon Bernardić pretvara u mit uvlačeći u njega, kako bi rekao Barthes, parazitski smisao.

Hudelist nikako da se makne od Fukuyame pa traži od političara da komentira njegovu tvrdnju kako logika progresivnih prirodnih znanosti čini ljudsko društvo sklono kapitalizmu. Bernardić se slaže i očito bez imalo krzmanja izjavljuje kako “kapitalizam i želja za posjedovanjem imaju svoje izvore u sebičnom dijelu ljudske prirode”. Još bi bilo dobro da je tu stao. “U tome je sva tajna održivosti i univerzalnosti kapitalističkog modela”. Ovdje je riječ o ‘dajdžestiranoj’ verziji Fukuyaminih teza za čije deklamiranje ne trebate pročitati niti predgovor njegove najpoznatije knjige jer su vam korice za to sasvim dovoljne. S Fukuyamom se možete slagati ili ne slagati, ali ne možete u dobroj namjeri njegovu misao svesti na mit koji društvena uređenja lišava njihove povijesne dimenzije. Feudalizam je, primjera radi, stabilan sustav koji je trajao duže nego što kapitalizam traje, a jamac njime uspostavljene društvene stratifikacije je, da ne zaboravimo, bio nitko drugi doli kršćanski bog. Mitovi kojima se Bernardić služi u funkciji su umivanja njegovog javnog lica pa ih mora oprezno koristiti zbog čega pribjegava lijevom ljevičarenju. U tom ključu treba čitati njegovu ogradu da “moramo osigurati ravnotežu i sustav u kojem je korist pojedinca dobra dok ne nanosi štetu društvu kao cjelini, jer takva korist šteti i samom pojedincu”. Pa ima li uopće čovjeka koji se s tim ne bi složio? Ono što Bernardićev mit ne govori jest da sustav ne možete mijenjati u hipu jer on podrazumijeva zakone svog ponašanja u relativno malenom rasponu promjenjivosti.

Intervju zaokružuje Bernardićevo “fizikalno” poimanje politike s pričom o globalizaciji. “Zemlje su kroz povijest obično funkcionirale na ovakav način: ako su stvarale red u svojoj vlastitoj kući – konkretno kolonijalne zemlje, velike sile – proizvodile su nered negdje drugdje. To je koncept entropije. Stvaranje nereda u svom susjedstvu, nauštrb reda. Globalizacija upravo teži nečem suprotnom, ona želi stvoriti red u što većem sustavu! I zato je onda dobra. Koncept globalizacije je koncept globalnog reda.” Nije mi jasno kako jednog političara lijeve provenijencije za kojeg se izdaje Bernardić ne zasvrbi makar malo vlasište dok izvan okvira realpolitike o globalizaciji govori kao o procesu koji je suprotan kolonijalizmu. Tomovi literature ispisani su o kolonijalnoj ulozi globalnih korporacija koje uz blagoslov Svjetske banke i MMF-a gomilaju profit na štetu velikog dijela zemalja u kojima posluju. Bernardić u svojem izlaganju hvali brzinu informacija koja “sinergijski utječe na razvoj ljudskog društva” uživajući i perpetuirajući tako kapitalistički mit. Ne mislim da je posebno pametno za sve zlo u svijetu kriviti političke aspekte kapitalizma. Kritizirati jedan političkoekonomski sistem s pozicije eteričnog humanizma je jalov posao. Unatoč tome ne prestaje nervirati apsurdnost činjenice da se jedan od istaknutijih članova Socijaldemokratske partije baš u svemu slaže s Francisom Fukuyamom koji je, unatoč svojoj inteligenciji i erudiciji, jedan od najustrajnijih apologeta neoliberalnog kapitalizma. U Bernardićevoj prisutnosti igla političkog kompasa okreće se vrtoglavom brzinom u svim smjerovima.

Intervju s Bernardićem je iritantan do besvijesti jer reklamu mladog, a već istrošenog političkog lica gradi na mitu o spoznajnoj hijerarhiji koja prirodne znanstvenike ovlašćuje da daju sudove o temama za koje su očito nekompetentni i mitu o univerzalnosti kapitalizma po kojem društva uređena po njegovom modelu postaju najbolja od svih mogućih društava. A – istini za volju – nije to pretjerano uspješna reklama. Fotografije koje otvaraju i zatvaraju intervju prikazuju Bernardića kako se šepiri s Teslinom kuglom u rukama što tekst stavlja u mitski okvir unutar kojeg se otkriva tipični karijerist čije nastojanje da ga se doživljava ozbiljno djeluje smiješno.

]]> https://kulturpunkt.hr/poptika/dekodiranje-veljacinog-koda/ Mon, 06 Jul 2009 14:47:43 +0000 https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=dekodiranje-veljacinog-koda Baš kao i svaki peti Hrvat s televizorom pri ruci, gledao sam gostovanje Jelene Veljače kod Stankovića. 

Dva su načina gledanja televizije u Hrvata. S tim ne mislim na gledanja stranih programa nego domaće produkcije. Da dočaramo o čemu se radi, opisat ćemo jednu bezazlenu situaciju u kojoj dva relativno normalna lika gledaju zasjedanje Sabora na temu HRT-a. Na ekranu je uvaženi zastupnik Franjo Arapović koji sav sentimentalan pokušava složiti suvisli govor o tome kako on svojoj maloj kćerkici mora objašnjavati tko je bio Franjo Tuđman jer joj HRT servira sasvim krivu sliku pa ispadne da je ovaj napadao Bosnu, da je imao bizarne ideje o miješanju kostiju zločinaca i žrtava iz drugog svjetskog te da je kriv za genijalno izvedenu privatizaciju.

Dva lika koja to gledaju reagiraju na sljedeći način. Prvi umire od smijeha, a drugi samo u jednom momentu provali: «Ja… ja ne mogu više, ja ću se iselit iz ove države!» Nas u ovom tekstu zanima taj prvi koji umire od smijeha. On i njemu slični, pored ovakvog programa, u ovoj zemlji naprosto uživaju. Kakav Monty Phyton, kakvi Nadrealisti? Nema te satire koja može nadmašiti naš Sabor sa zastupnicima poput Franje Arapovića ili Mirka Cro-cop Filipovića. Da ne spominjemo «Otvoreno» s Hloverkom u ulozi voditeljice, ili «U sridu» Nova-TV s Ivkošićem i Čulinom u ulozi komentatora društvenih fenomena.

Idemo redom s antologijskim momentima. Prvo, naravno, uvaženi zastupnici. Na antologijskoj sjednici o HRT-u kojoj su nazočili samo zastupnici HDZ-a i par zalutalih ovčica iz oporbe, količina bisera po satu zasjedanja bila je tolika da se i Premijer sutradan osjećao neugodno. Izdvojit ćemo ih samo par -; stanoviti zastupnik HDZ-a tako je nabrajao sve greške koje su se pojavile u TV Kalendaru u zadnjih godinu dana, a posebno ga je pogodila greška u kojoj su autori pogriješili stoljeće vladavine Karla Velikog. Zatim se za riječ javila stanovita uvažena zastupnica koja je ustvrdila da na televiziji manjka opere, na što je uvaženi zastupnik Žužul replicirao da opere ima dovoljno, ali da joj se krivo pristupa. Naime, on kao vrsni psiholog zna da se gledatelj u nešto tako lijepe poput opere ne može uživjeti kad se prenose samo fragmenti nego da treba puštati cijele opere. Cijelu priču dodatno je uzburkao uvaženi zastupnik Kramarić, vrsni književni teoretičar, govorom o medijima u vrijeme postmoderne.

Idemo dalje. A s kim drugim nego s Hloverkom Novak-Srzić i emisijom «Otvoreno» koja bi se, nastavi li ovakvim tempom, uskoro mogla pojaviti na DVD-u te plasirati na strano tržište u vidu humorističnog reality showa. Jedan o zadnjih bisera bila je rasprava na temu slučaja Požega u kojoj su gosti u studiju u roku munja prešli na «Ti», odjebali Hloverku iz koncepcije, ispičkarali se kao da su u birtiji, a sve je završilo najavom tužbe zbog riječi poput «Smeće jedno!» koje su umalo postale uvod u fizički obračun.

Inače, ima ta emisija jedan moment koji obično promakne neiskusnom gledatelju u kojem cijela emisija iz kulturne rasprave na temu pređe u birtijsku svađu. Onda se Hlo uskokodače, počne histerizirati i pokušava doći do riječi, a ovi je ne jebu dva posto pa se dese antologijski momenti poput Ivkošićeve replike tokom rasprave o slučaju Matvejević kad je mrtav hladan na Hloverkino pokušavanje kultiviranja spike, odgovorio sa «Šta ti imaš pričat?!»

Ipak, vrhunac je emisija «U sridu» na Novi koja čak i ljubitelje satire natjera da se osjećaju neugodno. Koncepcija -; prava narodna. S jedne strane su «ozbiljni» gosti poput Pukanića ili Ivkošića, s druge jedan manje ozbiljan, ali se trudi, poput Arijane Čuline, a cijelu priču komentiraju dva lika u ženskim narodnim nošnjama koji su, kao, glas naroda s forama tipa «Bumo spili jednu u to ime.» Onda to izgleda ovako: krene Pukanić s rečenicom poput «Pričao sam nedavno s Premijerom o tome i…», naveže se Ivkošić s pričom o izdaji hrvatskih interesa, Čulina doda kako misli da će u cijeloj priči najgore proći «mali čovjek», a onda se navežu ova dva sa «Bumo spili jednu u to ime».

Dnevnik je, opet, priča za sebe. Uglavnom kad ga vodi Milić pa zabrije na kreativu i «drukčiji pristup» što se manifestira lagano retardiranim komentarima na temu svega i svačega ili još debilnijim humorom. Poput objavljivanja vijesti o potresu u Grčkoj. Ni po čemu to nije bila vijest za Dnevnik osim po snimci s jedne grčke televizije u kojoj se trese cijeli studio zajedno s voditeljem i kamerom. Tako da se vijest svela na Milićev komentar u stilu «Vidi šta se trese.»

A tu je, naravno, i Aleksandar Stanković nedjeljom iza ručka koji kotira, kao, jako zajeban novinar kojeg se, opet kao, sugovornici lagano pribojavaju jer im, još jednom kao, postavlja jako zajebana pitanja. A stvar se svede na sljedeće. U toj, kao, borbi riječima, obično pobijedi inteligentniji. I to je OK, ali postavlja se pitanje kako to da su Ivanković i Marić izišli iz studija kao pobjednici ili, preciznije, kako većina gostiju iz Acinog studija iziđu kao «pobjednici»? Zato što u jednom momentu Aco zabrije na silu. Ostane bez argumenata pa zaglumi birtijskog razbijači i provali stvari poput Ivkošićevog «Šta ti imaš govorit?» s jedinim ciljem, što bi rekli znalci, da ispadne faca. Makar se zbog toga morao skinuti gol.

Vratimo se sad onoj dvojici likova što gledaju taj program i koji su relativno normalni. Jedan cijelu tu priču više ne može izdržati pa u jednom momentu gasi TV i odlazi u dijasporu ili negdje u Liku gdje se počinje baviti proizvodnjom ekološke hrane ili seoskim turizmom te zabrani gledanje TV-a na cijelom svom posjedu.

Ovaj drugi nastavlja umirati od smijeha i uživati u svakodnevnim i cjelodnevnim biserima kojima ga naš program obasipa. Ako već spada među gledateljstvo koje cijelu ovu priču ne može shvatiti ozbiljno kako mu se ona pokušava predstaviti, logično je zaključiti da je dovoljno inteligentan da mu se servira i neki, po definiciji, satirični program.

Tako dolazimo do «Laku noć, Hrvatska» i problema. Gleda «Laku noć», ali mu ništa tu nije smiješno. Ima tu i dobrih fora, fine zajebancije, ali nikako da mu izmami osmijeh na lice jer je regularni program koji svakodnevno konzumira od njega, na neki način, napravio invalida. Pa mu ne može biti smiješna karikatura Hloverke, kad je žena u originalu već dovoljno urnebesna. Pa mu ne mogu biti smiješni naši političari u mornarskim odijelima kad zapravo broje greške u TV Kalendaru. I tako dalje i tome slično.

«Uljepšavanje lijepog završi na kiču», reče Rambo Amadeus u jednom intervjuu. Što bi onda bilo karikiranje karikature? To bi bio satirični program u Hrvata.