Te rasprave ne zaobilaze nas ni u lokalnom kontekstu. Tako je sredinom veljače u prostorijama SABA-e održana tribina Videoigre u službi radničkog organiziranja – Bečka iskustva. Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom organizirali su tribinu kako bi istražili potencijalne načine korištenja videoigara u promicanju radničkih prava i radničkog organiziranja. Glavni gost bio je Martin Greunz iz Bečke radničke komore (njem. Arbeiterkammer Wien). Geunz je predstavio rad Komore, ali i tamošnje pokušaje pristupanja mladima u obrazovnom sustavu putem videoigara. Također je podijelio iskustva o izradi nadolazeće multiplayer videoigre koja će se moći koristiti u nastavi kako bi se mlade educiralo o radničkom organiziranju i važnosti socijalne države. Na tribini su sudjelovali i Aleksandar Gavrilović iz zagrebačkog studija za produkciju videoigara Gamechuck, te Iva Ivšić iz Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK). Gavrilović je istaknuo važnost stvaranja sadržaja koji promovira sindikate i radnička prava, kao i specifičnosti sindikalnog organiziranja u Gamechucku, dok je Ivšić naglasila potrebu za uvođenjem novih alata kako bi se doprlo do mladih i potaknula njihova aktivna participacija u sindikalnim aktivnostima.

Osim predstavljanja potencijala i ograničenja korištenja različitih digitalnih tehnologija u radničkom organiziranju, tribina je otvorila dva važna i šira pitanja o produkciji i konzumaciji videoigara: pitanje o uvjetima rada u sektoru te pitanje o političkim potencijalima igara. Obje teme nužne su za bilo kakav pokušaj razumijevanja društvenog i političkog značaja igara. Naime, unatoč njihovoj popularnosti, u usporedbi s drugim umjetničkim i zabavnim sektorima, specifičnosti igara relativno su nevidljive izvan kruga gejmerskih zajednica i medija. Štoviše, kada mediji odluče nešto pozornosti posvetiti igrama, nerijetko se kao legitimacijski razlog za bavljenje temom – potreban valjda zbog toga što ih još uvijek okružuje aura neozbiljnosti – ističe činjenica kako one predstavljaju financijski lukrativnije polje od filmske i glazbene industrije zajedno. Takav pristup ne samo da važnost videoigara svodi na puku isplativost za dioničare velikih kompanije, nego također ostaje slijep na značajan utjecaj videoigara na suvremenu kulturu i društvo. 

Krenimo stoga od pitanja rada. Kako polje videoigara prerasta u izuzetno profitabilan sektor zabave, tako i izrabljivački radni uvjeti iza razvoja igara sve više izlaze na vidjelo. Istraživač i autor Jamie Woodcock u svojoj knjizi Marx at the Arcade pruža koristan pregled načina na koji je produkcija videoigara, posebno u velikim kompanijama, ukotvljena u kapitalistički način proizvodnje. Woodcock posebnu pažnju posvećuje surovoj stvarnosti rada unutar industrije, naglašavajući korištenje strasti i entuzijazma prema igrama kako bi se opravdale eksploatacijske prakse. Vjerojatno je najpoznatija od tih praksi crunch. Koncept se odnosi na iscrpljujuće razdoblje neplaćenog prekovremenog rada prije lansiranja igre, kada su programeri_ke i dizajneri_ice gurnuti_e do svojih granica, sve u ime poštivanja rokova. Zbog kompleksnosti proizvodnje takozvanih AAA naslova – igara s velikim produkcijskim i marketinškim budžetima od kojih se očekuje značajan povrat ulaganja – ta razdoblja mogu potrajati i više godina. Problem pritom nije ograničen na nekoliko izrabljujućih izdavača jer crunch predstavlja sistemski fenomen ukorijenjen u samo tkivo industrije. 

Međutim, proizvodnja igara nije ograničena na područje industrije. Kako to već u samom naslovu svoje nedavno objavljene knjige The Videogame Industry Does Not Exist napominje teoretičar Brendan Keogh, jedinstvena industrija ne postoji: “Industrija videoigara selektivno je i ograničeno struktura koja isključuje sve osim onih aktivnosti izrade igara koje se najlakše mogu pretvoriti u robu. Ne postoji industrija videoigara; postoji mnogo industrija, mnogo zajednica, mnogo kreatora i mnogo publika s različitim odnosima prema proizvodnji videoigara. Ovom provokacijom želim raščistiti konceptualni prostor koji nam omogućuje da adekvatnije objasnimo šire, raznolikije polje proizvodnje videoigara iz kojeg svaka komercijalna produkcija videoigara nužno proizlazi. Želim pomaknuti fokus s tradicionalnih geografskih središta industrije videoigara od nekoliko odabranih sjevernoameričkih, zapadnoeuropskih i istočnoazijskih gradova, kako bih umjesto toga razumio kako komodificirana proizvodnja videoigara proizlazi iz širokog spektra lokalnih, političkih, kulturnih, obrazovnih, i ekonomskih okvira”.

Indie igre i moderske zajednice možda su najočitiji primjeri tog golemog područja produkcije igara izvan okvira “industrije”. Iako je riječ o konceptu koji je teško jednoznačno odrediti, indie igre ponajviše obilježava određena razina slobode od zahtjeva velikih izdavača. Riječ je o žanrovski raznolikim igrama koje stvaraju pojedinci i pojedinke, ili mali timovi, što ujedno omogućuje i znatno veći prostor za eksperimentiranje. Modiranje (engl. modding) pak podrazumijeva doradu i modifikaciju, odakle dolazi i naziv, postojećih igara. Naime, veliki izdavači uz svoje AAA naslove nerijetko dostavljaju i alate potrebne za dodavanje novih sadržaja – od pojedinačnih objekata pa do čitavih svjetova i fan fiction priča – oko kojih se zatim, na temelju vlastitog entuzijazma, čitavih desetljeća od lansiranja originalne videoigre okupljaju aktivne zajednice. S jedne strane, radi se uglavnom o besplatnom radu (doduše, ako je riječ o popularnom modu, developeri mogu primati donacije od ostatka zajednice), na koji veliki izdavači itekako računaju pri projiciranju vlastitih prihoda, dok je s druge strane zaista riječ o radu iz strasti, zbog čega su pokušaji monetiziranja modova u prošlosti propadali. 

Keogh stoga primjećuje da osobe koje stvaraju videoigre “često imaju radne živote i subjektivnosti koje su strukturirane manje kao one tehnoloških radnika_ca, a više kao one kulturnih radnica_ka – to jest, umjetnica, glazbenica, glumaca, pisaca i drugih. Vođeni su kulturnim i kreativnim željama da se izraze i unaprijede svoje umijeće, pritom često prihvaćaju situacije ekstremne nesigurnosti posla i niske (ili nikakve) plaće kako bi to postigli. U isto vrijeme, nerijetko su svjesni i artikulirani oko loših uvjeta rada u tvrtkama koje proizvode videoigre, kao što su prekomjerni i neplaćeni prekovremeni rad, mizoginija i uznemiravanje te agresivna individualizacija”. Unatoč prekarnoj poziciji, ta “nezavisna scena” razvoja igara značajno utječe na čitavo polje, a i šire.

Uzmimo primjer kojim se poslužio i Woodcock u Marx at the Arcade, first-person shooter igru Counter-Strike. Riječ je o igri koja je kasnih devedesetih nastala kao mod popularne igre Half-Life – dakle, kao besplatni rad nekolicine entuzijasta – a čija se igrača mehanika fokusira na natjecanje dva suprotstavljena tima: teroriste i protuteroriste. Valja primijetiti, ideološki ulozi iz “stvarnog svijeta” i više su nego eksplicitno reprezentirani. No za razliku od tadašnjih igara koje su funkcionirale kao završeni proizvodi, Counter-Strike je kontinuirano nadograđivan idejama iz rastuće zajednice okupljene oko igre. Kako ističe novinarka Alice O’Connor, Counter-Strike je postavio model za suvremene live-service igre, sa stalnim ažuriranjima i dodavanjem novih značajki. Veliku ulogu je pritom imala i kompanija Valve, izdavač spomenute igre Half-Life. Prepoznavši vrijednost moderske zajednice, Valve je oko Counter-Strikea uspješno izgradio Steam, danas najveću platformu i trgovinu za PC igre. Drugim riječima, zajednica modera svojim je neplaćenim radom stvorila izrazito popularnu igru koju je zatim privatna kompanija ograđivanjem pristupa potrebnim alatima iskoristila kao inicijalni poticaj za okupljanje korisnika. Moderska zajednica okupljena oko igre tako je zapravo osigurala temelje za jedan od najranijih primjera onoga što se danas naziva platformskim kapitalizmom.

Osim u ekonomskim odnosima videoigre imaju veliku ulogu u (re)produkciji ideoloških narativa, a kako je vidljivo u primjeru Counter-Strikea sam kulturni krajolik koji okružuje videoigre nerijetko odražava društvene sukobe i nejednakosti. Štoviše, povijesne veze industrije s vojno-industrijskim kompleksom, zajedno s održavanjem narativa i slika usmjerenih na muškarce, naglašavaju potrebu za kritičkim preispitivanjem videoigara. Iako se pozitivni primjeri poput ranije spomenutog nastojanja Bečke radničke komore trebaju pozdraviti, ne treba zaboraviti da nije riječ o posebno inovativnoj ideji. Britanski The Guardian nedavno je izvijestio kako američka vojska koristi popularne igre kako bi doprijela do mladih. Industrija igara redovito je služila za jačanje američkih imperijalističkih narativa – štoviše, partnerstva s proizvođačima oružja reproduciraju militarističke ideologije unutar igara, usklađujući se sa širim imperijalističkim programima. 

Unatoč takvoj implicitnoj i eksplicitnoj povezanosti raznih ideologija i videoigara, velik broj igrača – uglavnom je riječ o onima u muškom rodu – videoigre doživljava kao apolitični medij i aktivno ga brani od bilo kakvih naznaka onoga što shvaćaju kao “politizaciju”. Razlog tome je okoštalo shvaćanje videoigara kao prostora namijenjenog cishet muškarcima. Desetljeća marketinškog uvjeravanja kako su igre namijenjene muškoj publici osiguralo je da se ta predodžba itekako proširi (nije se slučajno jedna od popularnijih konzola zvala Gameboy), unatoč tome što je daleko od stvarnog stanja stvari. Recentni pokušaji uvođenja drugačijih narativa i perspektiva u mainstream rezultirali su kulturnim ratovima – najpoznatiji od kojih je bio takozvani Gamergate. Kontroverza sada stara već gotovo desetljeće iznijela je na vidjelo pitanja seksizma, mizoginije i uznemiravanja raširenih u “muškoj kulturi” videoigara. Mete uznemiravanja uključivale su novinarke, programerke i kritičarke za koje se smatralo da promiču progresivne vrijednosti u igricama. Gamergate je dubinski obilježio čitavo sljedeće desetljeće kulturnih ratova prožeto antifeminizmom, transfobijom i drugim oblicima šovinizma. Tako i u današnjim raspravama o wokeu korijene možemo naći u taktikama razrađenima tijekom Gamergatea.

Prema tome, kada pričamo o potencijalima videoigara kao medija preko kojeg je moguće politički aktivirati i organizirati mlade, valja imati na umu da je od početka riječ o izrazito politički, društveno i ekonomski relevantnom i kulturno utjecajnom području. Pritom također ne treba zaboraviti da to područje nije isključivo vezano za samo igranje i proizvodnju igara, već i na sadržaj koji nastaje na temelju igranja. Velik dio tog sadržaja produciraju milijuni streamera na YouTubeu, Discordu ili Twitchu. Live streaming igranja videoigara jedna je od značajnijih novih medijskih formi,među kojima ima kreatora koji se, poput poznataog streamera Hasana Pinkera, eksplicitno bave politikom. 

U vrijeme neumoljivog imperativa za produktivnošću i obožavanjem rada, igranje otvara određeni prostor subverzije. Dok uranjamo u virtualna područja videoigara, sudjelujemo u aktivnosti koja se nudi kao utočište od neprestanih zahtjeva neoliberalizma. Koncept igre, inherentno neproduktivan, u određenom smislu dovodi u pitanje same temelje sustava koji fetišizira rad i učinkovitost. Kako ističe Woodcock, kad se igramo, dragovoljno prihvaćamo “traćenje vremena”. Videoigre tako pružaju prostor eksperimentiranja, otkrića i, možda najvažnije, oporavka od nemilosrdnih zahtjeva rada. Međutim, područje videoigara nije bez svojih složenosti i proturječnosti. Unatoč tome što u određenoj mjeri nudi bijeg od zahtjeva suvremenog kapitalizma, kao što pokazuje i potencijale za građenje zajednica, sama industrija duboko je ukorijenjena unutar ekonomskog okvira. Potencijalno rješenje za takvo stanje nude na početku spomenuti virtualni štrajkaši s dokova iz igre Disco Elysium: svaki radnik i radnica mora sudjelovati u upravljanju svojim radom.

Tema same tribine su inovativne metode radničkog organiziranja s posebnim naglaskom na novim trendovima u području kulture i obrazovanja na primjeru Austrije. U goste dolazi Martin Greunz iz Bečke radničke komore (Arbeiterkammer Wien) koji će predstaviti rad same organizacije, ali i njihov novi pristup obrazovanju bečkih srednjoškolaca kroz digitalne alate, odnosno videoigre. Sam koncept sastoji se od izrade videoigre za više igrača koju će bečki srednjoškolci igrati u sklopu nastave, a s ciljem pripreme za radničko organiziranje na budućem radnom mjestu. Kroz suradnju s ostalim učenicima, odnosno radnicima, unutar simulacije, zajednički će se educirati o nužnim metodama organiziranja i važnosti koncepta socijalne države putem niza praktičnih i teorijskih primjera.

Daljnje pozitivne primjere korištenja modernih digitalnih alata i medija u svrhu kako samog radničkog organiziranja, tako i obrazovanja o važnosti istog dat će Aleksandar Gavrilović iz zagrebačkog studija za razvoj videoigara Gamechuck, te Iva Ivšić iz Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK). Tribinu će moderirati Marija Ćaćić iz BRID-a.

Događanje će biti moguće pratiti i uživo putem Facebook prijenosa.

Entuzijazmom do profesionalne proizvodnje

Desetak godina poslije, upravo gaming postaje jedan od ključnih momenata u mom dramaturškom radu i od strane Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) pozvana sam sudjelovati u izradi strukovnog cjenika. Između ostalog, kroz rad na cjeniku pozabavila sam se upravu stanjem narativnog dizajna u videoigrama te pozicijom onih koji stoje iza njega. Osim mog iskustva, desetak godina kasnije i okruženje za igre znatno se promijenilo. Domaći proizvođači video igara ozbiljno konkuriraju na svjetskom tržištu – primjerice, s komercijalnog stajališta može se istaknuti igra SCUM studija Gamepires koju je u prvih 3 tjedna kupilo čak milijun korisnika diljem svijeta. Pored toga, videoigre postaju službeno i zakonski regulirane u Zakonu o audiovizualnoj djelatnosti i samim time otvara se mogućnost za njihovo javno financiranje. Financiranje za razvoj i produkciju u sklopu Hrvatskog audiovizualnog centra je započelo s prošlom godinom, dok stimulacija proizvodnje od strane Ministarstva kulture i medija koje u “kulturne i kreativne industrije” (konačno) ubraja i industriju video igara. Potprogram MEDIA Kreativne Europe bio je prvi koji je prepoznao potencijal ulaganja javnog novca u ovu relativno mladu industriju i od 2013. godine broj lokalnih studija koji uživaju bespovratna europska sredstva samo je u porastu, pa su tako nakon Gamechucka, kojem je to prvom pošlo za rukom, potporu ostvarili i Pine Studio, LGM Games, Studio Spektar…

Osim iz ekonomske perspektive, status videoigara mijenja se i u edukativno-akademskom kontekstu pa se tako priprema i program prvog državnog, javnog studija za videoigre: Edu4Games. Pionirski dani s kraja prošlog stoljeća kad je Serious Sam jednog od najdugovječnijih domaćih proizvođača video igara, Croteama, bio iznimka, a ne pravilo u pogledu uspjeha na tržištu igara koje uvijek podrazumijeva globalnu konkurenciju i publiku, polako su na zalasku. U sve većem opsegu javnost i pojedinci s interesom za karijerom u videoigrama, prepoznaju da ova industrija nije nedostižna i da ne podrazumijeva nužno proizvodnju “jeftine zabave” u obliku nasilnih ili intelektualno neizazovnih igara. 

Evidentno je da je stanje za industriju videoigara i unutar nje prevazišlo prve dječje korake, ali još uvijek je daleko od savršeno nauljene mašine. Videoigre kao polje djelatnosti na našem su se teritoriju razvile isključivo zaslugama šačice entuzijasta koji su se okuražili raditi svoje igre – istih onih koji su najvjerojatnije provodili svoja ljeta (i druga godišnja doba) udubljeni u šarolike i imerzivne svjetove. S jednim dijelom te zajednice, onima koji su svoj entuzijazam uspješno pretvorili u karijeru, ušla sam u dijalog kako bih uspješnije izmjerila temperaturu trenutnog stanja u industriji videoigara. A upravo je entuzijazam kao bitan faktor u proizvodnji istaknuo i Siniša Bahun, dramaturg i pisac koji, između ostalog, piše i za videoigre: “Gameri i game developeri su jako strastvena zajednica. Taj zanos uvijek daje snage da se prijeđu i teški periodi. Na kraju krajeva, i kod nas je ta industrija velikim nastala jer su ljudi uživali u onome što rade i htjeli su se time baviti. Uvijek je veliki gušt raditi u takvom okruženju.”  

Dok je s jedne strane ta samoniklost i samodostatnost romantična i zavodljiva, ona ujedno ima svoja ograničenja i kamene spoticanja. Od visoke rizičnosti samog ulaska u proizvodnju videoigre, koja se vrlo često bazira i na osobnom kapitalu, do neizvjesnosti hoće li se uloženo vrijeme i novac povratiti, u industriji koja je mahom tržišno i globalno orijentirana i raznorodno stasala, prava radnika su uvelike nestandardizirana i – ono najopasnije – obavijena dječačkim zanosom. Neadekvatni uvjeti rada najčešće se manifestiraju kao tzv. “crunch time” (ili nesigurnost oko zadržavanja pozicije u studiju) i cijena su koja se plaća za ostvarivanje ultimativnog sna: raditi na videoigri. 

Mladost industrije?

Iako se videoigrama voli tepati kako su nova i mlada industrija, one se naspram drugih kreativnih industrija, primjerice filmske, već niz godina nalaze u nesrazmjernoj prednosti u odnosu na prihode i rast. Ono što predstavlja novitet, barem na europskom kontinentu i u Hrvatskoj, gdje je kultura i kreativna industrija javno financirana i institucionalizirana barem u jednom svom dijelu, jest to da se videoigre se na mala vrata nastanjaju u takvom sistemu. Možda videoigre nisu tako mlade, ali profesionalizacija i standardizacija djelatnosti izrade videoigara jest u povojima.

Ta se činjenica svakako odražava i na sam proces rada, o čemu je i Siniša progovorio iz pozicije narativnog dizajnera: “Naši studiji u velikoj mjeri još traže optimalne načine rada. Samim tim se i njihovi pristupi kreativnom pisanju sofisticiraju. Sa svakom je ekipom drukčije. Neki daju veliku slobodu piscima, žele da se osmisle čitavi svjetovi. Drugi žele dijaloge, treći opise predmeta. To je sve jedna evolucija. I koliko god ponekad bilo naporno, lijep je osjećaj kad stvari krenu svojim tokom i počnu se realizirati.”

Ipak, doima se da je upravo zahvaljujući tome što unutar same industrije ne postoje okoštala pravila prostor borbe za radnička i autorska prava široko rastvoren i pun mogućnosti. Primjere dobre prakse naveo je i Aleksandar Gavrilović iz Gamechuka, predsjednik alijanse hrvatskih proizvođača video igara (CGDA) i jedan od najpropulzivnijih članova industrije: “Gamepires dijeli dobit sa svojim zaposlenicima kvartalno, naš mali studio Gamechuck to radi na godišnjoj razini, a ima i drugih takvih primjera. Osim financija važno je i prepoznati druga vrijedna kretanja – kolektivnim ugovorom koji je Gamechuck potpisao s Novim sindikatom poslovanje smo uspjeli preusmjeriti na šestosatno radno vrijeme, povećati količinu godišnjih odmora i dodati mnoga druga materijalna prava, poput redovnih uplata u treći mirovinski stup, transparentnog poslovanja, uvida radnika u sve financije i slično.”

Nevolje s autorstvom

Kao SPID, u radu na strukovnom cjeniku kojim smo pokušali definirati pravedne naknade i uvjete za rad scenarista_ica na području izvedbenih medija, fokusirali smo se na narativne dizajnere kao one članove industrije videoigara koji pripadaju našoj oblasti. Unutar SPID-ovog cjenika videoigre su se u startu izdvojile kao zasebna kategorija. Za razliku od drugih djelatnosti, poslovi u području videoigara ne ugovaraju se honorarno, što je uvjetovano prirodom izrade igre. Dok su u kazalištu procesi rada više koncentrirani, a u filmu mnogo više lančani, dizajniranje i proizvodnja jedne videoigre može obuhvatiti velike, čak desetogodišnje vremenske periode, što ovisi o obimu igre, iskustvu studija i drugim faktorima. Najčešće ipak proces do izdavanja igre traje jednu do tri godine, ali ono što je specifično da su u gotovo cijelom tom periodu svi članovi tima (od programera preko vizualnih i audio dizajnera pa do narativnog dizajnera) nužni faktor. Takav je princip rada posljedica kompleksnog sustava i načina izrade, gdje intervencije u mehanikama igre mogu zahtijevati potpunu rekonstrukciju narativa igre, i obratno, a sve u svrhu optimizacije iskustva igranja. Iz tog razloga studiji uglavnom angažiraju radnike na ugovore o radu te smo tako (izbjegavajući podjele u smislu žanra i veličine igre ili statusa studija koja bi bila i suviše kompleksna, te honorara koji bi tome korespondirali) kao SPID odlučili preporučiti standard mjesečne plaće. 

Dodatni problem koji je direktna posljedica principa rada po zaposlenju u studiju, a istaknuo se tijekom SPID-ovog istraživanja među članovima i ostalim zainteresiranima koji su ispunjavali inicijalni upitnik o stanju na tržištu rada u videoigrama, jest problem autorskog prava. Naime, dok redovni prihod svakako predstavlja vrijednost koja može pružiti sigurnost piscima izvedbenih medija, ono što kao zaposlenici u trenutnim okolnostima pritom gube je autorsko pravo na vlastiti rad. Ugovori određuju da sav napisani i drugi materijal kao intelektualno vlasništvo pripada studiju, te se tako svako priznavanje autorskog rada svodi se na “dobru volju” i savjest poslodavca. Riječ je o skliskom terenu na kojem se određeni pisci doista i poskliznu, pa nakon plasiranja igre ostaju u nemogućnosti dokazati da su i oni uložili svoje vrijeme, rad i sposobnost u njeno stvaranje.

O drugim Ahilovim petama narativnog dizajna

No, prava Ahilova peta narativnog dizajna u video igrama i u maloj industriji poput naše (gdje su naslovi bogati pisanim sadržajem kao AAA igre rijetkost) je uopće mogućnost zaposlenja za osobe kojima je narativ primarna vještina. Na žalost, postoji određeni mit koji, kao i svaka isključiva paradigma nije apsolutan niti točan, a to je da su narativni dizajneri sporedni i neesencijalni kadar naspram programera i drugih dizajnerskih pozicija koja su nužnost. Što su prepreke s kojima se susreće u profesionalnom okruženju, objasnila je SPID-ova članica, spisateljica i narativna dizajnerica Marija Solarević: “Kada si nov i prvi put radiš neki posao u struci u kojoj vas je malo, nemoguće je znati kakvi su zapravo standardi rada i očekivanja, što je normalno zahtijevati od pisca u smislu količine osmišljenog materijala, kako zaštititi svoja radna i autorska prava, i slično. Tu je SPID-ov cjenik od neizmjerne vrijednosti, jer je prvi put postavio standarde temeljem anketiranja postojećih pisaca, ali i usporedbe pisaca u industriji video igara s piscima u drugim izvedbenim djelatnostima. Ne bih rekla da je pozicija pisca za igre ili narativnog dizajnera manje esencijalna, isto kao što poziciju urednika ili lektora knjige ne bih nazvala manje esencijalnom samo zato što se knjiga tehnički može tiskati i bez njihovog blagoslova.”

Kako se onda o narativu može misliti unutar proizvodnog lanca u video igrama i koliko je on zapravo (ne)važan, nastavila je Marija: “Narativ će u igri uvijek postojati, čak i kada igra ima malo teksta, a to koliko je kontrole bilo nad njime ili je rezultat serije slučaja, to je stvar niza odluka donesenih u razvoju projekta. Najveći problem kod nas vidim u tome što timovi uporno žele raditi igre s raskošnim narativom jer su se u takve igre zaljubili kao igrači, ali u svoje planiranje i budžete uopće ne uključe osobu koja bi se narativu posvetila. I kasnije će reći da je pisac skup ili da bilo tko može nešto napisati. O narativu i njegovom održavanju treba razmišljati od početka, a poziciju pisca uključiti u budžet, ili odustati od razvoja igre koja se naslanja na narativ.”

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Videoigre su audiovizualno područje čiji sve snažniji prodor u svakodnevicu rastućeg broja ljudi ne prati recepcija u prostoru koji inače doživljavamo kao prostor kulture. Drugim riječima, o videoigrama još se uvijek rijetko govori u kulturno-umjetničkim okvirima koji, po svemu sudeći, nisu savladali (tehnološke) osnove pristupa ovom dijelu kulturne proizvodnje. Taj je nesrazmjer – između proizvodnje koja buja te ograničene percepcije videoigara u sferi kulturne javnosti – poslužio kao polazište prošlotjedne tribine Nove generacije: pisanje za videoigre. 

Tribina je dio ciklusa koji nastaje u suorganizaciji strukovne udruge SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela i književnog kluba Booksa, u dijalogu s mlađim autoricama i autorima tematizirajući različite aspekte pisanja u audiovizualnom i izvedbenom području. Program se održao u parku ispred Bookse i u njemu su sudjelovali dramaturzi i spisatelji videoigara Lucija Klarić i Siniša Bahun te programer i pisac Aleksandar Gavrilović. Uz vodstvo dramaturginje Nine Gojić, razgovor je istražio specifičnosti pisanja za videoigre, sličnosti i razlike game writinga i filmskog scenarističkog procesa te potencijale uporabe videoigara u drugim područjima.

Glavna karakteristika procesa pisanja videoigara jest neprestano uzimanje u obzir njihove interaktivnosti, složili su se svi sugovornici. “Film je primarno vizualni medij, književnost deskriptivan, a videoigra interaktivan”, objasnio je u najširem mogućem smislu Aleksandar Gavrilović. Dok u filmskom, pa i dramskom pismu autor_ica polazi od izgradnje priče i likova koji će tek kasnije poprimiti svoj vizualni oblik, u pisanju za videoigre vizualni je aspekt uobičajeno već zadan game design dokumentom, nacrtom videoigre koji uključuje njezine vizualne i narativne odrednice, ali i ulogu igrača_ice. 

Spisateljski posao nadalje obuhvaća nekoliko razina narativnog univerzuma, pa tako uključuje tzv. world building (zamišljanje čitavog svijeta igre), dizajn okoline (njegovo oblikovanje u prostornom i estetskom smislu), narativni dizajn i dizajn likova. U većim tvrtkama za razvoj videoigara ove poslove obično rade različiti ljudi, no u hrvatskom kontekstu uobičajeno je da isti spisatelj_ica oblikuje sve razine i pojedinosti svijeta neke videoigre. S obzirom na to da je s druge strane stvaralačkog procesa osoba koja programira, a ne režira ili glumi, dok pisanje nerijetko uključuje rad s grafovima, geometrijskim oblicima i predviđanje različitih softverskih mogućnosti, komunikacija pisaca s ostatkom stvaralačkog tima nosi posebne izazove i čestu potrebu za prevođenjem iz (ljudskog) jezika u (računalni) kod, naglasio je Siniša Bahun.

Interaktivne mogućnosti videoigara ne iscrpljuju se, dakako, samo u njihovoj zabavnoj funkciji, a o potencijalima njihove uporabe u “ozbiljne” svrhe govorila je Lucija Klarić. “Postoji čitav spektar ozbiljnih igara (serious games), koje kroz interakciju pojašnjavaju kako različiti (ekonomski ili ekološki) sustavi funkcioniraju”, kazala je, izdvojivši primjere poput simulacije globalnog zatopljenja kojom se taj problem iskustveno približava igraču_ci. Osim toga, sve je raširenije istraživanje tehnologije videoigara s ciljem uključivanja osoba s invaliditetom. S jedne strane, ovdje se ubraja rad na novim tehnologijama, primjerice razvoj kontrolora kojim je moguće upravljati disanjem, a s druge se radi na čitavom spektru igara koje igrača stavljaju u položaj osobe drukčijih mogućnosti i na taj način mu/joj približuju to iskustvo. Na koncu, ovaj medij nosi i dokumentacijske i arhivske potencijale, a pohrana znanja u interaktivnom okruženju može otvoriti nove mogućnosti njegove primjene.

Razvoj tehnologije, žanrovske raznolikosti i različitih primjena potencijala videoigara u domaćem kontekstu još ne prati obrazovni okvir koji bi omogućio učenje o pisanju za videoigre, no to bi se uskoro moglo promijeniti. Uz nekoliko tečajeva i programa koji zasad postoje u sklopu privatnih učilišta, studij dizajna i razvoja videoigara trenutno u sklopu projekta Edu4Games zajednički razvijaju Akademija dramske umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, Fakultet organizacije i informatike te Fakultet elektrotehnike i računarstva. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.