aleksandar dragaš – Kulturpunkt

U Novu godinu s Mein Kapitalom

Antonija Letinić — Wed, 28 Dec 2011 12:01:39 +0000

Damir Avdić, tuzlanski glazbenik i umjetnik poznat je pod mnogim imenima, među kojima su Diplomac i Bosanski psiho. Nakon višegodišnjeg rada s bendom Rupa u zidu, ovaj se moderni anti-kantautor osamostalio i pod imenom Diplomatz do sada objavio tri albuma. Prvi među njima je onaj …od trnja i žaoka kojeg je 2004. objavila prva domaća nezavisna izdavačka kuća iz Zagreba Slušaj najglasnije, a za njim su uslijedili Mrtvi su mrtvi 2008. te Život je raj.

Na samu Novu godinu, odnosno 1. siječnja 2012. izlazi četvrti album – Mein Kapital za koji Aleksandar Dragaš tvrdi da je “teško da će itko u svijetu ove godine imati bolji naziv nekog svog djela jer svijet doista stoji na rubu između dviju provalija”. Dodaje još: “Bit će vraga ako se kapitalizam ne dozove pameti, a da ne biste bili nespremni za borbu – slušajte pjesme Damira Avdića kojemu je danas teško naći takmaca u korpusu svjetskog rock, rap i pop pjesništva.”

Promocija albuma održat će se u Močvari 24. veljače, a do izlaska albuma ili pak promotivnog koncerta, poslušajte pjesme s novog albuma Katalonija Sparta Gracija i 2012.

Električna crkva, mesnat zvuk i ostale zablude

Vatroslav Miloš — Tue, 19 Oct 2010 11:59:50 +0000

U interesantnom tekstu u Magazinu, subotnjem izdanju Jutarnjeg lista, Aleksandar Dragaš, kritičar popularne glazbe ili, popularno, “rock-kritičar”, pokušava dati opću dijagnozu stanja kritike umjetnosti u domaćim tiskanim medijima. Fokusirajući se primarno na domenu u kojoj se osjeća najsigurnije, Dragaš tako luta po hodnicima nostalgije, onima u kojima je “rock” vječno mlad, a posao “rock-kritičara” sveto pomazanje nečega što se naziva “Električna crkva”. Njegov put do tog pomazanja, kaže on ispovjednički, bio je, naravno, dug i težak i premrežen svakojakim preprekama, poput borbi za jedini primjerak NME-a koji je onomad bio stizao na kiosk na Trgu Republike ili kasnonoćna lutanja radio-valovima u potrazi za pravom stanicom. Njegov su ukus, kaže Dragaš, “setirali” učitelji kojima je vjerovao. Danas je, s druge strane, “kritički diskurs” sve manje tražena roba, a sudbina kritike, “usred Web 2.0 invazije i velikih tehnoloških i poslovnih promjena”, je dubiozna. I tako do kraja teksta tugaljivo piše o profesionalizmu i amaterizmu, o MySpaceu i blogovima, propasti relevantnih medija, Alexisu Petridisu i Guardianu, receptima na “Collinarici” itd. [Budući da je tekst objavljen samo u tiskanom izdanju, upućujemo na njegovu skeniranu verziju – ovdje i ovdje].

Iskreno, teško je proniknuti misli li Dragaš kako je “kritički diskurs” grana neke industrije pa da se plasira na tržište u skladu sa zakonima ponude i potražnje i, ukoliko misli tako, smatra li sebe zaposlenikom te industrije te novinu u kojoj radi poligonom za taj i takav rad. Prvenstveno, Dragaševo pozicioniranje prema vlastitoj definiciji “kritike” prilično je nejasno. Naime, on kaže kako “kvalitetni glazbeni, filmski i književni kritičari mogu donijeti prilično stručan sud o nečijem djelu – jer su preslušali više albuma ili pročitali više knjiga od prosječnog slušatelja […] i jer vjerojatno bolje poznaju povijest glazbe, filma i književnosti”, no nisam siguran govori li ovdje o svom radu ili o radu, recimo, “svog kolege” Alexisa Petridisa. Jer, ukoliko govori o svom radu, nisam siguran može li ga se smatrati kritičarem, barem ne otkako je, recimo, Alexa Turnera iz Arctic Monkeysa prekrstio u Alexa Jamesa. Ukoliko, pak, govori o radu “svog kolege” Alexisa Petridisa, onda gazimo u sasvim drugačiji teritorij. Problem je u tome što svaka sličnost između Aleksandra Dragaša i Alexisa Petridisa prestaje negdje oko činjenice da obojica u svojoj geografskoj poziciji na svijetu objavljuju tekstove u tiskanim medijima. Petridis je, recimo, duhovit i ciničan, za potrebe subotnjeg izdanja Guardiana oblači se u neobične odjevne kombinacije koje potom komentira, a kada piše o glazbi, prilično analitički pristupa djelu i, koliko mi je poznato, suzdržava se od adolescentskih impresija tipa “Lemmyjeva vjera u Električnu crkvu čvrsta je poput stijene Gibraltarske, a tu vjeru nije iznevjerio ni na nedjeljnom koncertu u prostoru gdje su nekoć stoku vodili na klanje, a u kojem se preksinoć okupila rock ‘n’ roll pastva na svojoj svetkovini, na svom hodočašću, na svojoj, naravno ne tihoj, nego glasnoj misi”. O usporedbi Guardiana i Jutarnjeg lista kao medija onima koji još uvijek posjeduju relativno dobar vid i ponešto zdravog razuma valjda je već sve jasno.

Što se, pak, teškog kritičarskog kruha tiče, mukotrpnog posla onoga kojemu je sve teže u novinama naći prostor u kojem bi se objavio panegirik o The Fleet Foxes, on je u velikoj opasnosti. Uz provalu amaterizmom prožetih blogova, foruma i webzineova, ne samo da kritičarima koji “od tog posla mogu živjeti i koji su tome poslu potpuno posvećeni” prijeti egzistencijalna već i ontološka dezintegracija. Šteta, ali jadikovanje nad vlastitom sudbinom uz mediokritetske primjere i nije neki posao. U svakom slučaju nije nešto što bi se moglo nazvati kritikom. Spomenutim The Fleet Foxes panegirike su objavili i The Times i Guardian i New York Times i LA Times i, uzevši u obzir rapidnu penetraciju “indie-kulture” u mainstream medije, nema nikakvog razloga da bi im se relevantan novinski prostor sljedećom pločom mogao uskratiti. Osim, eventualno, u Jutarnjem listu. Još k tome, u 2010. godini navesti The Fleet Foxes kao primjer kvalitetne, ali ignorirane materije za kritički ogled u dnevnim novinama analogno je lamentaciji o problemima mladog i talentiranog rock-benda iz Seattlea koji ne može pronaći izdavačku kuću 1991. godine. Ipak, najproblematičniji se čini argument prema kojemu zaposlenici medijskih korporacija automatski “bolje poznaju povijest glazbe, filma i književnosti”, a oni koji se kritikom bave u slobodno vrijeme ili ih objavljuju na webu, pišući blogove i uređujući webzineove, jednostavno su amateri. Ipak, čini mi se da, nakon stoljeća teorijskog razmatranja funkcija kritike, nije naivno reći kako kritičara stvara upravo tekst, a ne kontekst.

Apsolutno je fascinantno da nekome tko se zanima za popularnu glazbu, u zemlji tako malenoj i od kritike toliko temeljito očišćenoj, promakne webzine kao što je, primjerice, Potlista. Budući da iza nje ne stoji neki medijski magnat ili dobrohotni mecena, već tek rad i trud nekoliko zagriženih entuzijasta, radi se o prilično ambicioznoj operaciji. U posljednjih godinu i pol dana tih pet ljudi napisalo je i objavilo nekoliko stotina kritika žanrovski najrazličitijih grupa i izvođača – od death-metala i country-rocka, preko indie-popa i world musica, pa sve do reggaea i noisea. Osim toga, svojim čitateljima svakodnevno nude šansu da i sami kreiraju sadržaj koji se objavljuje, a od kojih su neki pokazali i više kritičke strasti od samih “urednika” sadržaja. Na stranu činjenica što se ponekad teško složiti s estetskim prosudbama i stilskim zahvatima koji dominiraju tim webzineom, njihov je posao još uvijek vrijedniji, zahtjevniji i u svakom slučaju inspirativniji od sporadičnog izvještaja s koncerta grupe Eddie and The Hot-Rods. Tu je, uostalom, i Hombrezone, webzine koji od 1999. godine objavljuje iznimno interesantne glazbene i književne kritike, uglavnom iz tipkovnica Ivana Mučnjaka, Darija Grgića i Gorana Pavoševića. Uostalom, Grgić objavljuje kritike i u Novostima, a u jednoj iznimno lucidnoj, Gibonnijev posljednji album etiketirao je kao “instant sreću za korporacijske zaposlenike”. Aleksandar Dragaš ga je, valjda ne želeći uvrijediti zaposlenike korporacija diljem svijeta, proglasio “srednjestrujaškim pop-rock albumom koji ne vrijeđa ukus i pamet”. Portal Muzika.hr varira u kvaliteti, ali jednako tako predano objavljuje recenzije, intervjue i vijesti svih žanrovskih niša popularne glazbe. Primjera je mnogo, ali predanim radom postiže se jednako. No, da se ovdje poslužim citatom Viktora Ivančića, čini se da uistinu “stvarnost ne postoji izvan uprizorenja kroz EPH-ova novinska izdanja”.

Pisanje o umjetnosti, zvala se ona popularnom ili visokom, nosi sa sobom svoje specifične odgovornosti. Jedna od njih je sposobnost autorefleksije i samokritike, a druga svijest o činjenici da ono o čemu se piše konstantno fluktuira i da nije loše s vremena na vrijeme zaviriti u kakvu knjigu ili, jednostavno, osvrnuti se oko sebe i vidjeti što se zapravo događa. Ukoliko, kako kaže Dragaš, “neki filtar mora postojati, kako za radove koje procjenjujemo, tako i za naše radove”, možda je vrijeme da obriše prašinu s vlastite crvene žaruljice i shvati da je moguće već i pregorjela. A i svim ostalim “posljednjim rock kritičarima” ne bi bilo loše da poslušaju stihove Maca McCaughana s posljednje ploče grupe Superchunk te “prestanu tonuti i nauče surfati”. Makar i doslovno. Ili barem na internetu.

Fotografija: Daniel Šuljić

Što tava reče loncu

Tonći Kožul — Thu, 05 Jul 2007 09:25:30 +0000

Da, dobro ste primjetili, nisam se baš nešto u zadnje vrijeme raspisao. Obaveze, manjak slobodnog vremena te manjak inspiracije učinili su svoje. Uglavnom manjak inspiracije. A kad je inspiracije bilo, nije bilo vremena. Tako da bih se tek sad osvrnuo na tekst Aleksandra Dragaša o clubbingu (http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2007,2,3,narodnjaci_disko,60949.jl), star evo već mjesec dana.

Gdje početi? Ajde, recimo od: “Često se kod nas odlazilo u disko samo radi provoda, a ne zbog glazbe.” To jest, kao što je kasnije precizirano u tekstu: “U diskoklub se uglavnom ide radi potencijalnog seksa.” Hm, da? Na stranu to što – usudit ću se bezočno generalizirati, a vi me poserite ako oćete – za većinu smrtnika disko-klubovi baš i nisu idealno okružje za iole uspješno barenje… Na stranu i to što je za napaljene samce svaka društvena prigoda potencijalni izvor seksa… Ako zanemarim to sve, i dalje nije mi jasno zašto su “provod” i “glazba” (ilitiga iskreni užitak u istoj) isključive kategorije?!

Ma zapravo, jasno mi je, posrijedi je klasičan glazbeni “sve ili ništa” snobizam: ako ti glazba nije na prvom mjestu prilikom izlaska na mjesto gdje se vrti glazba, to je onda isto kao da je i ne voliš!! Ako ti je glazba na drugom ili trećem mjestu prioriteta prilikom izlaska u disko (recimo, iza ekipe i zajebancije), to je onda isto kao da ti nije ni na kojem mjestu.

No, čak i ako je nekome pri izlasku u diskač glazba načelno nisko na listi prioriteta, to ne znači da mu/joj ne može u odgovarajućem trenutku preuzeti primarnu poziciju (pa makar se i taj trenutak dogodio tek nakon četvrte pive)! A to je nešto što je analogno svakodnevnom doživljaju glazbe svih nas, čak i najokorjelijih audio-ovisnika… Jer, najčešće slušamo glazbu dok radimo nešto drugo, i pritom joj se predajemo u varirajućim omjerima. Ponekad je samo ugodna kulisa. Ponekad i zaboravimo da svira. A ponekad… ponekad se izgubimo u njoj nauštrb baš svega drugog na ovome svijetu.

Ako bi i prihvatili Dragaševu tvrdnju da se u disko-klubove primarno ne ide zbog glazbe (što je, inače, poprilično odvažna tvrdnja za nekoga tko ne posjeduje telepatske sposobnosti), teza da su “koncerti, a ne diskoklubovi, ključni za formiranje ukusa publike jer se na koncerte ide uglavnom zbog glazbe, glazbenog ukusa i izvođača koji svira, a u diskoklub se uglavnom ide radi potencijalnog seksa” – nema veze sa stvarnošću. Pogledajte samo koliko je danas funky house u nas masovno popularan! Jest da su u njegovom mainstream-blitzkriegu značajnu ulogu odigrale i radijske postaje, ali se prvenstveno etabilirao u disko-klubovima. Funky house je još do prije nekoliko godina bio ezoterija, a danas je sveprisutan, opće prihvaćen, muzika za najšire narodne mase. Ma čak da i većina ide u disko-klubove “zbog seksa” – svejedno je nepobitno kako se tu odigralo jedno masovno “formiranje ukusa publike”.

Ajmo dalje. Dragaš kaže kako su nekad bile izraženije glazbene i subkulturne podjele (“Oni koji su išli u Jabuku, rijetko su ili nikad odlazili u Saloon”, veli on, kao da je danas na snazi neki veliki crossover publike Jabuke i Saloona) te žali za vremenima “u kojima ste rijetko mogli čuti odgovore poput ‘slušam sve’ ili ‘meni je sve dobro'”. Meni se, pak, čini kako tu ne žali za minulim vremenima, nego za – svojom minulom mladošću. Ta odite na bilo koji forum gdje se okupljaju tinejdžeri, i vidjet ćete da se glazbene “rasprave” svode na beskrajna prepucavanja između glazbenih plemena (metalci, hip hoperi, pankeri, rejveri, narodnjaci…)! U tinejdžerskim godinama “što slušaš?” očito i dalje jest pitanje od presudnog značaja, a “meni je sve dobro” odgovor koji se rijetko čuje. No, kako godine prolaze a posao i obitelj uzimaju svoj danak, većina ljudi gubi dodir sa subkulturama i počinje se sve više identificirati s nekim drugim, neglazbenim plemenima (Rvatine, ljevičari, euroskeptici, opterećeni kreditima, UN-dijetaši…).

Čujte, nije ni meni kao pop-fanatiku drago što će s nadolazećim godinama moji vršnjaci sve više gubiti dodir s glazbeno-subkulturalnim zeitgeistom te što ću u svom fanatizmu biti sve usamljeniji, ali… šta je, tu je. Od toga se ne može pobjeći. A gdje Dragaš bježi? “U Zagrebu se profilirao cijeli niz malo većih caffe-barova koji funkcioniraju gotovo poput rock ili nekadašnjih omladinskih klubova i u koje mladi ljudi zalaze zato što znaju da će tamo čuti ovu ili onu vrstu glazbe i biti pošteđeni narodnjaka. U Spunk, Krivi put, Melin, Purgeraj, Route 66, Dobar zvuk i slične barove odlazi publika koja još vjeruje zašto su glazbene podjele ili glazbeni ukus bitni.”

Purgeraj je kao hibrid kafića i kluba uljez u tom nizu; možda i Route 66 koji mi je, priznajem, nepoznanica. A što se tiče ovih ostalih… pa, kako ne bih sad ja počeo izigravati telepata, držat ću se osobnog iskustva. Čuo sam u podosta navrata ljude kako s odobravanjem ili neodobravanjem komentiraju glazbu što se vrti po diskačima, uključujući i ljude od kojih bih čak i ja očekivao da im je to manje-više beznačajna stavka. Međutim, nisam NIKAD čuo da netko (ne) ide u Melin ili Krivi put zbog glazbe koja se tamo vrti. Nitko normalan ionako ne ide u kafiće zbog glazbe.

U Melin i Krivi put se, prije svega, ide zbog EKIPE. To su catch-all mjesta za određeni soj srednje klase, soj koji se – barem kad je o glazbi riječ – ne definira toliko “za” koliko “protiv” (cajki, komercijale, seljačina, čega god već). To je isti onaj soj čiji se značajan dio zna naći u Gjuri utorkom, gdje se uvijek vrte jedni te isti hitovi vaše i naše mladosti: opća mjesta popa čija je funkcija, između ostalog, da spajaju ljude različitih generacija i svjetonazora (tj. u ovom slučaju ljude različitih generacija i srodnih svjetonazora). Da pokažu kako glazbene podjele u konačnici i nisu nužno od presudnog značaja.

No opet, kao što disko-raja prije deset godina nije u ovakvim razmjerima brijala na funky house i cajke, tako ni taj soj srednje klase nije prije deset godina toliko okidao na romske bendove i, štajaznam, chill-out tipa Gotan Project i Thievery Corporation. Kako je došlo do takvih pojava? Teško je precizno izmapirati, ali mislim da je jasno kako se na obje strane jaza kontinuirano odigrava spora, no neumoljiva evolucija glazbenih senzibiliteta. Slobodno se držite one strane jaza koja vam više paše… ali pazite da ne ispadnete tava koja se ruga loncu.

Politička korektnost u Hrvata

Tonći Kožul — Fri, 24 Mar 2006 13:18:03 +0000

Imate pametnija posla u životu od čitanja glazbenih kritika? E pa, skrenuo bih vam onda pozornost na nešto što je prošlog tjedna u Jutarnjem Aleksandar Dragaš napisao u recenziji retro-rockera Louis XIV:

“Lider benda Jason Hill, evidentno, obožava glam-rock, Rocky Horror Picture Show, boogie rifove, dobru zabavu i besramni rock’n’roll mačizam i seksizam kakav nam je u doba bljutave političke korektnosti potrebniji nego ikad prije.”

Da, oči vas nisu prevarile. Stvarno ste, u Jutarnjem listu – koji bi valjda trebao sloviti kao nekakav, kakav-takav bastion liberalizma, ljudskih prava i pozitivnih tekovina građanskog društva – pročitali slijedeće riječi: “seksizam kakav nam je u doba bljutave političke korektnosti potrebniji nego ikad prije”!

Ako kome treba, evo za podsjetnik definicije iz Wikipedije: “Seksizam je naziv za ideologiju koja polazi od postavke da se fizičke i mentalne razlike među dva spola moraju reflektirati na različiti položaj spolova u društvu. Zbog sve većeg utjecaja feminizma u 20. vijeku i ustanovljavanja jednakosti muškaraca i žena kao pravnog standarda u mnogim zapadnim državama, seksizam je s vremenom stekao drugo, pejorativno, značenje koje se odnosi na vjerovanje u urođenu fizičku ili mentalnu inferiornost suprotnog spola, odnosno mržnju prema suprotnom spolu (mizoginija ili ženomrstvo kod muškaraca, odnosno mizandrija kod žena).”

Realno je za pretpostaviti kako Dragaš ne zna što ustvari “seksizam” točno znači. Ako je to istina (a – u želji da zadržim minimum poštovanja za njega – nadam se da jest), onda u takvom ignorantskom razmetanju definitivno nije ni prvi ni posljednji. Pa i ja sam se znao nabacivati frazetinama s kojima nisam bio skroz načistu. Međutim, ovdje nije riječ o bilo kojoj frazetini! Veličanje seksizma u suštini nije ništa bolje ni lošije od, recimo, veličanja rasizma – razlika je jedino u tome što ovo potonje ima jasnije negativne konotacije jer i dalje živimo u izrazito patrijarhalnom društvu, u kojem se omalovažanje žena često uzima zdravo za gotovo.

Za neupućene vrijedi spomenuti kako je Dragaš ljuti zagovornik mačističkih tekovina rock’n’rolla – pivo, sise, motori, tako to. Kao što je jedan prijatelj spekulirao u svom komentaru: “On bi hair metal seksizam, 80’s rokere koji jebu žene na haubama dok im polijevaju pivo po sisama… Ja mislim da se radi o jednostavnoj nostalgiji za vremenima kad je ‘rock bio opasan’, tj. danas kad gledaš dokumentarce o rocku osamdesetih, svi će prvo spomenuti kako se najviše buke upravo dizalo oko toga da su rokeri tretirali žene kao automobile ili boce, kao sredstvo za brzu zabavu. I bili ponosni na to.”

Uvjeren sam da Dragaš zazivanjem seksizma nije htio poručiti niti da žene trebaju ostati bez prava glasa, niti da im je mjesto jedino u kuhinji. Međutim, što je onda uopće htio poručiti? Kako god okreneš, seksizam je termin s fiksnim značenjem i izvjesnom težinom. Termin koji precizno označava jednu kategoriju društvenih nepravdi, etos čija je poanta da žena treba znati gdje joj je mjesto. Oko toga nema izvrdavanja, i upotreba takvog termina povlači nekakvu odgovornost. Zamislite samo da se netko pozove na “antisemitizam kakav nam je u doba bljutave političke korektnosti potrebniji nego ikad prije”, i onda se pritisnut reakcijama stade braniti: “A čuj, stari, nisam ja htel napadat Židove, holokaust je bed, ja sam samo htel reći kak nije u redu kaj Izraelci rade ovima u Palestini.” Biste li VI prihvatili takvu izliku? Ja znam da ja ne bih.

Najporaznija konotacija Dragaševe besjede upravo jest to da postoji neka prihvatljiva verzija seksizma. I čini mi se da je to upravo ona verzija koja je izostavljena u definiciji na Wikipediji: seksizam kao srozavanje žene na razinu pukog seksualnog objekta. (Ironično, recenzija Louis XIV stoji tik do teksta o kantautoricama s podnaslovom: “Novi albumi Neko Case, Edith Frost, Beth Orton, Cat Power i Jenny Lewis daleko su od pop-ideologije cica i guzica”!).

Googlanje tekstova Louis XIV otkriva da se u njihovim pjesmama žene uistinu uglavnom tretiraju kao ukras oko pičke. Što, OK, nije nužno samo po sebi za osudu: u njihovim pjesmama muškarci su također uglavnom ukras oko kurca, a i sam termin “rock’n’roll” je izvorno u američkom slengu bio sinonim za “jebanje”, jel tako? Problem je jedino što kod Louis XIV (i njima sličnih) uglavnom ne postoji osjećaj reciprociteta i uzajamnog uvažavanja spolova – seks je i dalje igra moći u kojoj mužjaci vode show. I nisu samo prisutni motivi dominacije, nego i nasilja. Stihovi poput “Hey, carrot juice, I wanna squeeze you away until you bleed” i “I’ll tease you with a knife until you’re screaming for your life” – to je taj famozni “seksizam kakav nam je potrebniji nego ikad prije”. Ha?

A što se tiče političke korektnosti… Naravno da se s političkom korektnošću može otići predaleko, i naravno da nipošto ne odobravam ekstremne slučajeve u SAD tipa kad bi netko dobio otkaz zato što je izlanuo “black people” umjesto “Afro-Americans”… Međutim, u svojoj biti, politička korektnost je ipak jedna plemenita ideja. Jezik nije svemoćan ali jest moćan, i suočavanje s prohtjevima političke korektnosti nuka, ili bi barem trebalo nukati ljude da se malo zamisle nad svojim odnosom prema manjinama ove ili one vrste, kao i nad odnosom okoline prema tim manjinama. Ne mora od tog “zamišljanja” biti uvijek nešto, ali je barem nekakav početak.

Recimo, politička korektnost Sanaderovog HDZ-a – mali je korak za HDZ (koji je još oho-ho daleko od stvarnog, temeljitog reformiranja)… ali veliki za Hrvatsku. Pa što da Sanaderov odnos prema Srbima ne odražava uvjerenja HDZ-ove baze, pa što da je njegovo “Hristos se rodi” manekenski mig EU – ja i dalje mislim da je značajno već što se takvo što plasira u javnu sferu, gdje je kroz devedesete “četnik” bio uvriježeni, nekažnjavani sinonim za “Srbina”. Nije Sanaderovo “Hristos se rodi” nešto što je preko noći promijenilo status Srba u Hrvatskoj, ali jest korak ka nekoj boljoj budućnosti gdje se Srbe neće doživljavati kao životinje.

Bilo mi je oduvijek tragikomično kako su neki naši mudrijaši, koji kao da žive na nekom drugom kontinentu, napadali američke koncepte političke korektnosti dok je istovremeno kod nas – da, OVDJE – u mnogočemu nasušno bio potreban makar i minimum političke korektnosti. A ako kod nas danas nešto uistinu zavrijeđuje napadanje – onda je to onaj vid političke korektnosti zbog kojeg, recimo, Živko Kustić i dalje ima kolumnu u Jutarnjem.

Mislim, zašto se u jednoj takvoj – načelno, kao, lijevo/liberalno nastrojenoj – novini daje prostoru čovjeku s tako nazadnim, štetnim idejama?!? Očito po istom principu po kojem se u ozbiljne političke diskusije na HTV-u pozivaju svakakvi kriptoustaški klaunovi. Nema veze što su takvi rijetko u stanju složiti suvisao argument, nema veze što frcaju netolerancijom prema drugačijima (pa bili to “pederi”, “komunjare” ili netko treći) – njihov glas se treba čuti zbog pluralizma, jel, zato što oni predstavljaju jedan dio Hrvatske. A to što takvi zatiru pluralizam kad god otvore usta… nema veze, jel? E pa, ja mislim da propovjednici homofobije i mizoginije poput Kustića ne bi smjeli imati nikakvu javnu platformu za sijanje mizerije i mržnje, kamoli kolumnu u najtiražnijem dnevnom listu. A to što svojim glasom utjelovljuju razmišljanja jednog dijela Hrvatske nije nikakav alibi, nego upravo suprotno – razlog više da se ne daje javna legitimacija opasnim predrasudama.