Započelo je uzbudljivo, publika se razvrstala u četiri grupe ovisno o elementu horoskopskog znaka, pa tako elementarno grupirani dovedeni smo do sjedećeg mjesta s kojeg započinjemo gledati predstavu. Treba istaknuti činjenicu da naše aktivno sudioništvo tu i prestaje. Na sceni nas dočekuju izvođači, dok se prostorom širi prodoran zvuk daleke galaksije (Ivan Svaguša Svagi). Ono što mi zatim odvlači pažnju je bijela boja kružne scene, baš poput natalne karte predstave još uvijek nepoznatog identiteta. U središtu kruga / scene uočavamo ležeće tijelo izvođačice (Petra Najman), u položaju fetusa. Odabir tjelesnog vokabulara je značajan – položaj fetusa kao početak svega; kao moguće utješno mjesto sigurnosti i mira. Izvođači (Nikola i Jadranka Mijatović) postavljaju cirkuske rekvizite (čunjeve) u različitim bojama uz rub kružne scene, što nam pobuđuje jasne asocijacije na simbole elemenata vode, vatre, zemlje i zraka. Pokretanje Petrinog tijela u sporom centrifugalnom kretanju iz središta kruga aktivira kompletnu izvedbenu situaciju. Podizanje iz tla u vertikalu probuđenog (cirkuskog) tijela događa se postepeno u promjeni brzine kretanja i u intenzivnijem korištenju tijela u cjelini.

U isto vrijeme, dvoje izvođača koračaju žonglirajući u kontinuiranom kružnom kretanju, čime jasno dočaravaju kretanje planeta na orbitama i njihov utjecaj na čovjeka odnosno, kretanje treće izvođačice, što je u kontekstu ideje ispalo jako dobro rješenje. Oni se na svojim zadanim putanjama (koncentrični krugovi) izmjenjuju, prate se, otežavaju si kretanje, mimoilaze se, ne posustaju, žongliraju neumorno u solo dionicama ili u paru. Njihovo kretanje – hodanje – je nezaustavljivo, ali jednostavno u odabiru obrasca kretanja. Petrina borba za opstankom i trajanjem u vlastitom kretanju je upečatljiva, energetski izražajna. Vještinu kontorcionizma iskoristila je na izvođački zahtjevan, no istovremeno i suptilan način. Zaista, uvučeni smo u prostorno-vremenski okvir astrološkog vrtloga, čiji smo integralni djelić, dok upijamo vizualno dojmljive izvedbene situacije u kojima se uspostavlja angažirana tjelesna simbioza, u trenutcima vatreno zaigrana, u trenutcima fluidno prohodna i opuštajuća. 

Cjelokupnoj dinamičnoj atmosferi izvedbe pridonosi moćan dizajn svjetla (Domagoj Šoić Kuga), koji nas samozatajno uvlači u svijet astrološkog kaosa i reda, nemira i harmonije postojanja viših sila. Teško je izbjeći osvrt na kostimografsko rješenje predstave (Jelena Đanko) kao najznačajniji aspekt vizualnog identiteta predstave. Dizajn kostima donosi notu nadrealnog, koji je djelomično ornamentiran, djelomično čistih ploha. Bjelinom pa i skulpturalnim karakterom, apsolutno se uklapa u prostor scene, čime se želi naglasiti jedinstvo prostora, tijela i zvuka. Ono što je bitno i što me fascinira – pokret nije sputan kostimom, niti se tijelo kostimom negira. Inspirativna glazbena podloga (uz live zvuk) javlja se kao pouzdan oslonac u ovoj izvedbenoj igri planeta. U biti, predstava bi definitivno izgubila na konceptualno-dramaturškom naglasku bez iznimnog autorskog angažmana Ivana Svaguše – taj pomalo fatalistički zvuk organski je srastao s tkivom tjelesne materije. 

Moram priznati snagu vizualno-zvučnog ambijenta ovog stvaralačkog poduhvata, u kojem svi autorski segmenti više-manje ravnopravno (su)postoje u idejnoj pročišćenosti. No, dominantni zvučni krajolik odigrao je ključnu ulogu u stvaranju specifičnog atmosferskog doživljaja predstave te njezinoj smislenoj cjelovitosti. Kvaliteta rada upravo jest u harmoničnom balansiranju svih kreativnih komponenti unutar čvrstog konceptualnog okvira sa sitnom, ali “dinamitnom” prevlasti jedne od njih – glazbe.

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

Program počinje u 20 sati kratkim programskim uvodom filmskog i književnog kritičara Saše Stanića, a nakon toga slijedi projekcija filmskog prvijenca španjolsko-francuskog pisca i pjesnika Fernanda Arrabala pod nazivom Viva la muerte!. Film je avangardna kreacija o iskustvu odrastanja malog dječaka tijekom Španjolskog građanskog rata, a vizualno se temelji na postupcima čija je glavna zadaća šokiranje i uznemiravanje kako bi se “jasnije” prodrlo u suštinu.

U utorak, 17. prosinca prikazivat će se psihodelični vestern El Topo Alejandra Jodorowskog, prvi poznati midnight film. Riječ je o acid vesternu, podžanru koji kombinira elemente i poetiku klasičnog vesterna, špageti-vesterna i utjecaje kontrakulture 60-ih godina, a govori o nasilnom revolverašu, kojeg glumi sam Jodorowski, u potrazi za prosvjetljenjem.

Program 20. prosinca zaključuje šokantna crna komedija Ružičasti flamingosi Johna Watersa. Kako stoji u najavi, ova subverzivna satira lišena je “svih skrupula, ograničenja i obzira”, a prati ozloglašenu kriminalku Divine, “najodvratniju osobu na svijetu”, koja se svim silama trudi da joj ljubomorni suparnički par ne preotme tu titulu.

Ulaznice su dostupne na blagajni Art-kina koja se otvara sat vremena prije prve projekcije u danu te na stranici ulaznice.hr. Više o programu možete pročitati ovdje.