To trebamo – to radimo odgovor je Dinka Peračića, Mirande Veljačić, Emine Višnić i Slavena Tolja na temu Reporting from the Front 15. internacionalne izložbe arhitekture u Veneciji, koju je postavio i s kojom je na dijalog pozvao glavni umjetnički direktor, Čileanac Alejandro Aravena. Araveni je povjeren zadatak kuriranja glavne izložbe smještene na dvije različite lokacije, Giardini i Arsenale. Nacionali paviljoni, smješteni u Giardinima, Arsenalu i različitim gradskim palačama, prema vlastitom pravilniku biraju, organiziraju i financiraju svoje predstavnike te plaćaju instituciji La Biennale najam paviljona. Nacionalni paviljoni predstavljaju arhitekte, umjetnike i kustose koji su potpuno neovisni o umjetničkom direktoru. Istovremeno Venecijanski bijenale, čest sinonim za umjetničku izložbu neparnih i arhitektonsku parnih godina, nerijetko je kritiziran zbog sajamskog karaktera, kaosa tema i paviljonske strukture ustanovljene početkom dvadesetog stoljeća na ideji nacionalnog identiteta i ponosa, što kritika često doživljava kao zastarjelo.

Sve je češći, prema tome, poziv na praćenje zajedničke tematske niti na koju se mogu povezivati nacionalne kontribucije, ali poziv ne znači i participaciju glavnog umjetničkog direktora u elaboriranju tema pojedinih paviljona. Izlaganje pod zadanom temom s jedne strane čini cijelu manifestaciju konkretnom, čitkom i tečnom, s druge strane daje jednoj osobi moć da odlučuje kojim temama dati internacionalnu pažnju, stoga može biti slučaj da urgentni lokalni problemi ne dobiju zasluženu adekvatnu svjetsku pozornost. Srećom, Aravenin poziv bio je dovoljni širok da se unutar njega moglo lako raditi ili istaknuti dodirne točke. Usklađenost projekata pojedinih zemalja s temom glavne izložbe seže od potpunog ignoriranja ili solidarnog isticanja dodirnih točaka, pogotovo u slučaju nacija koje su odabrale svoje kustose i arhitekte prije imenovanja glavnog umjetničkog direktora, do odgovora kao što je hrvatski, gdje su naručitelji u otvorenim natječajima kao jedan od uvjeta postavili i elaboriranje nacionalne teme unutar umjetničke koncepcije.

Nakon Enwezorovog pesimističnog prošlogodišnjeg umjetničkog Bijenala koji je beznađem i cinizmom tematizirao financijsku krizu, nejednakost, rat, migraciju i iskorištavanje radnika unutar kapitalizma, Aravena je pokrenuo optimističnu humanitarnu akciju pod naslovom Reporting from the front prikazujući aktivnu ulogu kojom društveno angažirani arhitekti odgovaraju na ove, ali i mnoge druge probleme kao što su održivost, otpad, stambena izgradnja i segregacija. Direktor želi prikazati uspješne projekte, ali istovremeno ne zanemaruje otegotne okolnosti s kojima se arhitekti moraju boriti tijekom njihove realizacije. Hrvatska kontribucija na Bijenalu odlično se nadovezuje na ovu misao prikazujući povezanost domaće arhitekture s društvenim potrebama, ali i frustraciju arhitekata lokalnom administracijom, kao i njihovu perzistentnost u realiziranju projekta. Aravenina je želja bila da nacionalni doprinosi prikažu vitalnost arhitekture koja ima potencijal poboljšati kvalitetu života, a hrvatski tim je kao nišu odabrao kulturu. Sama lokacija hrvatskog paviljona lijepo se uklopila u Arsenale, prenamijenjeni prostor venecijanskog brodogradilišta i tvornice oružja.

Hrvatska izložba prikazuje kako inkrementalnim procesom prenamijeniti zapušteno industrijsko nasljeđe ili nikada dovršene građevine, koje su dio kolektivne urbane memorije, u javno dostupne centre aktivne kulturne produkcije. Predstavljene su bivša tvornica Jedinstvo u Zagrebu, gdje Emina Višnić djeluje kao ravnateljica; H-zgrada tvornice Rikard Beničić u Rijeci, budući Muzej moderne i suvremene umjetnosti čiji je ravnatelj Slaven Tolj; te Dom mladih u Splitu. Dinko Peračić i Miranda Veljačić autori su navedenih projekata. Paviljon je prekriven privremenim zidovima izrezanim u obliku svojevrsnog presjeka prostora navedenih građevina gdje svaka prostorija/polica sadrži različite predmete, video, knjige, deplijane i materijale koji simboliziraju aktivnosti koje se u prostoru odvijaju ili će se odvijati. Osim rezultata i planova dočaran je i proces stvaranja, najbolje kroz video Institucije treba graditi. Police/prostorije prožima sloj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, onoga što je već napravljeno, aktivnosti koje se odvijaju i ono što se želi ostvariti. Istovremeno, ovi procesi mogu trajati desetljećima te bi adekvatniji naslov izložbe možda bio to trebamo – to polako radimo. 

Tema napuštenih urbanih građevina kojom se Hrvatska od pada Jugoslavije i doslovnih borbi na frontovima bavi, svakako jest jedna od ključnih točaka za osnaživanje nezavisne kulturne scene koja je u potrazi za prostorima koji mogu služiti kao katalizatori društvenih promjena. Uspješno elaboriranim problemima na izložbi nije dana vizualna prezentacija koju zaslužuju i koja bi zaustavila internacionalnog posjetitelja. Prostor hrvatskog paviljona nije velik, i možda je glavni razlog tradicionalnog izlaganja koncentriranog isključivo na zidove, koji ne iskorištava i istražuje cijeli prostor paviljona. Hrvatska izložba slijedi ubrzo nakon Aravenine, te onaj dio publike koji je ostao razočaran pojedinim vizualno vrlo impresivnim, ali koncepcijski površnim projektima glavne izložbe, možda će zadovoljiti suprotna izvedba hrvatskog Wunderkammera.

Izložba traži veliku koncentraciju posjetitelja u odgonetavanju poruke koju šalju mnogobrojni izloženih predmeti, najviše oni koje je teško vidjeti i čije je legende još teže pročitati. Sveukupne dimenzije Arsenala i Gardina od oko 90 000 m², kvantiteta sudionika, službena vodstva, internacionalne recenzije, fokus na glavnu izložbu, te kompeticija koja se nameće paviljonima i kulminira u dodjeljivanju nagrade Zlatnog lava najboljem, uvelike diktira kretanje i fokus posjetitelja. Struktura i dimenzije Bijenala kontroverzne su i mnoge izložbe bi kao autonomne bile fantastične, ali u kontekstu Bijenala lako se izgube. To trebamo – to radimo odgovara posjetitelju koji je spreman uložiti vrijeme i trud u razumijevanje vrijednih tema, i prvenstveno teži edukaciji i informaciji, a ne inovativnim izložbenim i arhitektonskim rješenjima.    

“Izbjeglički kampovi gradovi su budućnosti i vlade bi ih trebale prestati doživljavati kao privremeno rješenje”, rekao je Kilian Kleinschmidt u intervjuu za Dezeen. Kleinschmidt je dvadeset pet godina radio za Ujedinjene Narode u različitim izbjegličkim kampovima i humanitarnim operacijama diljem svijeta, a kamp u Zaarari u Jordanu bila je njegova posljednja misija. Na temelju dugogodišnjeg iskustva i rada na terenu, Kleinschmidt iznosi svoja razmišljanja o načinu na koji se zemlje nose s izbjegličkom krizom te kakva je budućnost današnjih izbjeglica u novim sredinama. 

“Na Bliskom istoku gradili smo kampove – privremene nastambe – ali izbjeglice su gradile grad. Prosjek boravka u izbjegličkim kampovima je sedamnaest godina. To je jedna cijela generacija”, kaže Kleinschmidt koji smatra kako je do nepotrebno loših uvjeta stanovanja došlo isključivo zbog nedostatka volje i suočavanja s činjenicom da su izbjeglički kampovi trajna naselja kojima treba osigurati pravu infrastrukturu. 

Slična stajališta ima i arhitekt Alejandro Aravena, direktor Venecijanskog bijenala arhitekture 2016. godine. “Šatori su najbrži odgovor na hitnu potrebu za skloništima”, kaže Aravena “no investiranje u trajnija rješenja zapravo je ‘plaćanje unaprijed’ za trajno rješavanje nedostatka smještajnih prostora u svijetu”. Aravena zastupa ideju ‘hitre’ gradnje koja obuhvaća neophodan kostur građevine, dok su prazni međuprostori ostavljeni stanovnicima da ih ispune prema svojim potrebama. Ovaj je princip uspješno primijenjen na rješavanju problema ilegalnih naselja u Čileu, gradnji novih rezidencijalnih prostora u Meksiku te je prilagođen humanitarnom smještaju stanovnika New Orleansa pogođenih uraganom Katrina. “U financijskom pogledu, takav je pristup skuplji, ali na taj se način ne razbacujemo novcem, kao u slučaju postavljanja šatora koji će kasnije biti bačeni. Ovakva arhitektura isprva funkcionira kao sklonište u slučaju nužde, no s vremenom će postati trajno rješenje”, kaže Aravena.

Izvještavanje s bojišnice, tema je koju je Aravena izabrao za ovogodišnji Bijenale, referirajući se upravo na bliski rad sa zajednicom i rješavanje neposrednih arhitektonskih problema. U tom smislu Aravena kaže kako arhitekti i dizajneri ne moraju osjećati moralnu superiornost ili socijalnu odgovornost rješavanja problema stanovanja današnjice, već prvenstveno kao izazov svojih mogućnosti. “Ova kompleksna pitanja zahtijevaju profesionalnu kvalitetu, ne profesionalnu milostinju”, kaže arhitekt.