Predstavu otvara Turing (Nejc Cijan Garlatti), zabijajući se u zid i trčeći s jedne strane scene na drugu, dok ga zasad neimenovani lik (Timon Šturbej) samo gleda pušeći cigaretu. Sličnim se segmentom, ali sa zamijenjenim ulogama, predstava i završava. Kako će se kasnije u jednom pripovjednom segmentu eksplicirati, Turing je cijeli svoj život trčao. Skoro će se svaki vizualni kod i simbol u ovoj predstavi – od Snjeguljice, jabuke, enigme, stroja i njihovih poveznica s Turingom – još i nepotrebno tekstualno eksplicirati ili ponavljati ad nauseam. Scena se, primjerice, svako malo osvjetljava projekcijom koja bi trebala aludirati na računalo i/ili enigmu jer, ako niste shvatili, Turing je bio matematičar koji je osmislio takozvani Turingov stroj i razbio njemačku enigmu. Na taj način većina simbola postaje redundantna – osvjetljenje, u tom smislu, osim što, barem u crnoj dvorani ZPC-a estetski više “strši” nego što je dojmljivo, također ne daje nikakvu novu informaciju. 

Osim toga, eksplicitno referiranje na Snjeguljicu u više navrata tijekom predstave na nimalo suptilan način anticipira Turingovo samoubojstvo – ubio se, naime, otrovanom jabukom, a neki biografi smatraju da je to zbog njegove opsesije Snjeguljicom, posebice jabukom. Ne ulazeći uopće u istinitost takvih teorija, predstava se njima svakako koristi kao potencijalno snažnim simbolom. Meni je upotreba Snjeguljice i jabuke pak iznimno problematična. Ne ulazeći u to koliko je jabuka kroz svoju biblijsku konotaciju postala dosadan i nemaštovit simbol, ona se ovdje kao motiv koristi kako bi romantizirala i fetišizirala Turingovo samoubojstvo, koje se prikazuje i kao estetski (estetičan?) čin.

Pred kraj predstave, Turing oblači bijelu haljinu i iz kovčega u kojem se nalazi stroj vadi jabuku, postavši ne samo Snjeguljica, nego i simbolički žena. Netom prije odijevanja haljine spominje se kako su mu u svrhu kemijske kastracije ubrizgavali injekcije estrogena, od čega su mu počele rasti i grudi, stoga bijela haljina ne aludira samo na Snjeguljicu, već i na njegovu feminiziranost, a preko jabuke feminiziranost, a onda i homoseksualnost, kao grijeh (Turing obučen u bijelu haljinu dok u ruci drži jabuku sasvim lagodno može evocirati i biblijsku Evu). 

“Smatrate li se Oscarom Wildeom?” upita u jednome trenutku policajac Turinga, što može biti odličan ironičan komentar na potragu za takvim mučeničkim figurama, na što se Wilde prečesto svodi, ali ovdje se, dakako, nastoji uspostaviti nova karika u lancu mučeničke queer mitologije. Možda je to stvar preferencije, ali nisam ljubitelj ovakvog neironičnog mitologiziranja marginaliziranih skupina, pogotovo kada se bez najmanje doze autorefleksije uklapaju u androcentrične mitološke okvire, što im onda daje i fatalistički prizvuk. Wilde je bio predmetom sličnih dramatizacija, nastalih mahom oko stogodišnjice njegove smrti, od Judas Kiss Davida Harea do Saint Oscar Terryja Eagletona.

Da budem sasvim jasan, nije problem ukazivanje na povijesne nepravde prema queer i bilo kojim drugim marginaliziranim skupinama, već romantiziranje takvih sudbina i to još neironičnom upotrebom simbolike koja je od glave do pete uronjena u patrijarhat (mislim, Snjeguljica!?). Također, načelno imam problem s time što se predstava hrani Turingovim traumama poput vampira koji iz njegovog tragičnog života svom silom želi isisati emotivnu reakciju iz publike, što je zapravo strategija sapunice, ali kada se primjenjuje na život stvarne osobe, ipak je možda uputno imati bar određenu razinu pristojnosti. Naravno, paradigma je ovo koja se pronalazi u mnogim suvremenim autofikcijama i biofikcijama – Turingov stroj je u tom smislu à la mode – ali ako netko svoj vlastiti život i probleme želi svesti na gomilu sentimentalnog kiča, a to se nužno događa kada određen žanr hipertrofira do te mjere da sve što ima za reći bude toliko puta rečeno da postane klišej, to je njihova stvar, ali koristiti tuđu traumu za iste svrhe nije u najboljem ukusu.

Ovime ne nastojim omalovažiti tuđe traume, ali ako se trauma prevodi u auto- ili biofikciju kao žanr, istovremeno doprinoseći žanrovskom prezasićenju tim formatima, nužno se riskira graničenje s jeftinim tropima. Tužno je, drugim riječima, da sam na priču o Turingovu životu deset puta zakolutao očima zbog jeftinog sentimenta. Ako i stavite sa strane etičku dimenziju o kojoj sam pričao (a mnogi bi ju odbacili), ovakvi su postupci i u umjetničkom smislu klišej i sentimentalni kič, a to je još veći grijeh od pseudomitologiziranja. 

Ostali elementi izvedbe također imaju melodramatsku notu. Glazba nema nikakvu funkciju osim kao nametljivi, patetični soundtrack koji se može pronaći u bilo kakvom prosječnom holivudskom biografskom filmu – koji također, usput budi rečeno, ima tendenciju da romantizira sudbine svojih protagonista – a ova predstava previše graniči s tim izlizanim formatom, a čak je možda na njega i svediva s obzirom na to da se radnja svodi na fragmentarno, kronološki izmješteno nizanje epizoda iz Turingova života, počinjući s njegovim hapšenjem u Manchesteru 1952., a završavajući s njegovim samoubojstvom 1954.

Osim ispovjednim obraćanjima publici, četvrti se zid ruši i pozivanjem članice publike da pročita presudu na Turingovu suđenju, što sugerira, pomalo naivno, kao i u slučaju mnogih drama o Wildeu, da je problem društvo, dakle publika, a da je ovaj slučaj tek simptom širih povijesnih okolnosti koje svi mi svjesno ili nesvjesno perpetuiramo.

Predstava završava obraćanjem publici u kojem se iznose informacije o broju homoseksualaca koji su stradali zbog Labouchereova amandmana, koji je kriminalizirao tzv. gross indecency, odnosno koji se koristio za progon homoseksualaca kojima se nije mogla dokazati “sodomija”, što je također već izlizan postupak, kojemu je učinak često suprotan od namijenjenog (sjetite se tematski bliskog biopica Bohemian Rhapsody, koji završava sličnim kadrovima, ali referirajući se na AIDS). 

Cijela predstava zapravo ima ambiciju educirati, bilo da se radi o homoseksualnosti i društvenoj pravdi, bilo da se radi o Turingovim promišljanjima o strojevima kao vrsti živih bića. “Zašto uskraćivati stroju pravo na inteligenciju?” zapita Turing u jednom trenutku, a u vrijeme tehničkih dostignuća poput ChatGPT-a i ostalih izuma umjetne inteligencije promišljanje dosega tehnologije svakako je ne samo zanimljivo, već i nužno. U tom smislu na tematskom planu ne može se reći da predstava ne povlači društveno relevantne teme, ali jedno umjetničko djelo – bilo da se radi o predstavi ili nečem drugom – ne može efektivno prenijeti poruku ako jednako ne obraća pozornost i na formu i na sadržaj.

U ovom slučaju, konvencionalna forma trivijalizira sadržaj ili ga u najmanju ruku čini dosadnim i nemaštovitim. Ako promotrite kostur priče o Turingu, kao i o Wildeu, on je užasno jednostavan: 1) marginaliziranu osobu, 2) ujedno genijalca, 3) odbacuje društvo zbog “devijantnosti”, 4) da bi na kraju ta osoba završila tragično. That’s it, that’s the story. Ako se još stavi u konvencionalan format, priča postaje samo još jedna od mnogih. U postmodernom svijetu u kojem su velike, primjerne priče dekonstruirane, jedan je od načina da se oživi tipična priča pokušaj domišljanja neke začudnije forme, a interaktivni wikipedistički biografizam svakako nije u tom smislu učinkovit.

Da ne bude sve tako sivo, valja ipak pohvaliti i više nego solidne glumačke izvedbe. Nejc Cijan Garlatti pronalazi izvanredan balans u prikazivanju Turingove nervoznosti, koja katkad prelazi u stidljivu razigranost, a češće ipak u maniju i očaj. Najviše mu se treba čestitati jer Turinga glumački nije pretvorio u karikaturu iako mu ni tekst ni izvantekstualni znakovi nisu igrali u korist. Garlatti Turingu pridaje gotovo zazornu dozu tjelesnosti – posebice u relativno eksplicitnom prikazu pokušaja silovanja Turinga, jedinoj sceni koja me uspjela čak i visceralno angažirati – tako da se doista dobije dojam da je Turing bio fizičko tijelo koje pati i koje je u bolovima, a ne samo kulturni simbol mučeništva, čemu posebno treba aplaudirati jer to nije lako postići. Timon Šturbej također vješto tumači sve ostale uloge u drami, od policajca do Turingovih ljubavnih interesa. Priroda tih uloga, koje još više funkcioniraju kao tipični, plošni likovi, ne omogućuje pretjerano kompleksna glumačka ispisivanja, ali Šturbej od svakog lika iskoristi puni potencijal. 

Na koncu, moje omiljeno pitanje, pogotovo ako predstava, poput ove, ima didaktičke ambicije – tko je implicitna publika? Među nama koji smo sjedili u ZPC-u većina smo dio queer zajednice, više od pola publike znam imena (bilo jer se radi o queer ljudima koje poznajem, bilo jer se radi o ljudima s Akademije dramskih umjetnosti, ili pak oboje). Ne znam za njih, ali meni ovakav tip edukacije nije bio sasvim potreban, svakako ne u ovom obliku. Ako je forma žrtvovana da bi sadržaj bio “pristupačniji”, onda se pak u centar razmišljanja o predstavi mora dovesti publika za koju je namijenjena, a mislim da takve publike nema. Didaktičko-politička ambicija ove predstave stoga ostaje nerealizirana jer oni ljudi koji bi od nje nešto mogli dobiti nisu došli. Nije to nepoznata boljka našeg kazališta, iako se uglavnom zapravo i prešućuje, ali za predstavu koja namjerava educirati, nije važno samo koji je materijal, već i tko je publika. 

Projekt organizacije Radiona.org pod nazivom Re-Making / Re-Mixing History predstavlja se prvom izložbom Alan Turing – elektronički alkemičar u Galeriji Miroslav Kraljević u petak, 8. srpnja, s početkom u 20.30 sati. Projekt Re-Making / Re-Mixing History bavi se inovatorima i učenjacima od Galileja do Alana Turinga promatrajući ih kroz hibridnu umjetnost i hacker/maker kulturu, a sastoji se od niza zasebnih izložbi tematski podijeljenih prema ovim područjima: mechatronika, kinetika, robotika, device_art, dizajn interakcija, BIOart. 

Re-Making / Re-Mixing History tematizira znanstvenike koji glase za pionire u područjima kojima su se bavili, no zbog vremena u kojem su živjeli bili su proganjani, onemogućavani u radu, zatvarani, prisiljavani na bijeg u druge zemlje ili čak lišavani života. Na umjetnike i filozofe tijekom povijesti nerijetko se gledalo kao na heretike i protivnike sustava u kojima su živjeli, no u borbi za napredne misli nisu ostali sami. Znanstvenici i inovatori također su dali obol braneći svoje izume, tvrdnje ili uvjerenja. Nebrojeno su se puta spomenuta zanimanja slila u jednu osobu te stoga povijesti civilizacije spoj umjetnosti, kulture i znanosti nije stran. Ovi oblici  stvaralaštva kroz povijest neprestance se prožimaju dajući kulturnoj povijesti znanosti jednak značaj kao i povijest umjetnosti. 

Upravo oni znanstvenici, nerijetko inovatori, koji su preduhitrili društvene okolnosti žrtvujući u danom trenutku mnoge aspekte svoga života za sveopće dobro, inspirirali su Radionin interdisciplinarni kolektiv. Ovo svakako nije niz izložbi o “mučenicima”, kao ni dokumentarni presjek rada pojedinih znanstvenika, već serija koja će kroz intermedijalne radove iz područja inovativnih i suvremenih praksi predstaviti različite aspekte rada i života ljudi koji su obilježili razvoj civilizacije.

Alan Turing nezaobilazno je ime računarstva, matematike, logike, teorijske biologije i kriptografije, no isto tako bio je pripadnik zajednice hackera i makera u vrijeme kada ti pojmovi još nisu bili prisutni na obzoru svakodnevnoga društvenog konteksta. Turing nije privukao Radionin lab samo kao “otac računala”, svojim hipotetičkim strojem ili vjerojatnošću da bi on danas bio član neke zajednice poput hackerspacea ili makerspacea, već činjenicom da je između ostaloga dao i ozbiljne doprinose biologiji u vidu morfogeneze – načina na koji pojave dobivaju ili mijenjaju oblike. Od ranog djetinjstva fasciniran Fibonaccijevim brojevima koji se odražavaju u strukturi lišća i uzorcima boja na životinjama razvijao je matematičke modele o pojavljivanju bioloških oblika. Njegova proučavanja na tom polju smatraju se pionirskim radom pri raščlanjivanju algoritamskog koda prirode, gdje se s velikom preciznošću predviđa rasprostranjenost kemijskih signala toga koda, te kako oni određuju obrasce razvoja prirodnih oblika. Upravo u korijenima te interdisciplinarnosti njegova genijalnog uma, koji nije ni samo matematički apstraktan ni isključivo determiniran praksom, vidimo refleksiju današnjih pojava u vidu biohakiranja, znanosti građana, DIY praksi i participativne civilne kulture.

 Turingov stroj, zamišljen 1930-tih godina, teorijski je uređaj koji može izvoditi bilo koji računalni algoritam. Medij za pohranu podataka mu je beskonačna traka s pripadajućom glavom za čitanje i pisanje. Algoritam koji izvodi definiran je kao niz naredbi – ovisno o trenutnom stanju i znaku na traci naredba kaže koji znak treba zapisati na traku, u koje stanje prijeći te na koju stranu se pomaknuti po traci. Stroj izvršava jednu po jednu naredbu sve dok se ne zaustavi. Ono što ostaje jest rezultat. Turingov stroj idejna je preteča suvremenih računala. 

Entscheidungsproblem (“problem odluke”) koji je 1928. postavio njemački matematičar David Hilbert, Turing je 1931. preformulirao koristeći prethodne rezultate logičara i matematičara Kurta Gödela o ograničenjima računa dokaza stvorivši pri tome formalni jezik temeljen na aritmetici i jednostavan hipotetički stroj, kasnije nazvan Turingov stroj. Dokazao je da ne postoji rješenje za problem odluke prije svega pokazujući da nije moguće algoritamski odlučiti hoće li Turingov stroj ikada stati. Uz doprinos matematičara Johna von Neumanna, Turingova razmišljanja koja su rezultirala hipotetičkim strojem neizostavan su dio matematičke logike na kojoj počiva rad današnjih računala.

Vodstvo kroz izložbu s Deborom Hustić, Igorom Brkićem i Damirom Prizmićem zakazano je za ponedjeljak, 18. srpnja i četvrtak, 21. srpnja u 19 sati. Izložba je otvorena do 24. srpnja.