Projekt Neodredivo pitanje počeo se razvijati 2022. godine u Ljubljani. Uz pomoć koproducenata Slovenskog mladinskog gledališča, Zavoda Maska i Udruge Domino opremljena je soba, izvedbena monada u kojoj je autorski duo, zajedno s Hrvoslavom Brkušić (video), Markom Tadićem (animacija), Hrvojem Nikšićem (zvuk) i Alanom Vukelićem (projekcije) oblikovao prvu izvedbu, podnaslovljenu Prekinuti mit. U formatu poetičkog predavanja inspiriranog pjesmom Emily Dickinson I dwell in Possibility, dramaturg Goran Sergej Pristaš rekapitulira nekoliko mitskih momenata iskazivanja kolektivne volje i načina oblikovanja govora o budućnosti.

U drugom segmentu izvedbe podnaslovljenom I nazvaše ih otiscima, geste zajedništva u stvaranju svjetova i oblikovanju sadašnjosti CO2 razmatra kroz poeziju danske pjesnikinje Inger Christensen, crteže Gordona Matte Clarka i Williama Blakea, u izvedbi Nikoline Pristaš. Ovaj segment razvijen je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a prethodnoj ekipi umjetnika pridružio se i kostimograf Silvio Vujičić.

Novi dio trilogije temelji se na tekstu nastalom kroz dječju igru riječima, a prema bilješci Waltera Benjamina. U toj igri, riječi se ne slažu u svakodnevne rečenice, već stvaraju neočekivane veze, nalik na “špilje s najčudnijim hodnicima”. Djeca, slobodna od ustaljenih jezičnih pravila, otkrivaju nova obećanja značenja i slika i najjednostavnije konstrukcije zadobivaju ritam igre i istraživanja, nadovezujući se na geste zajedništva i oblikovanja kolektivnih imaginarija koje CO2 razvija u suradnji s nizom umjetnika i suradnika. U ovom segmentu rada projektu su se pridružili kompozitorica Sara Glojnarić, dramaturg Goran Ferčec i Priska Pia Pristaš kao povremena izvođačica.

Broj gledatelja_ica ograničen je na sedam po svakoj izvedbi, a ulaznice po cijeni od 7 eura dostupne su online. Ukoliko ostane slobodnih mjesta, ulaznice će se moći kupiti na ulazu Kontejnera u iznosu od 10 eura.

Još uvijek pod dojmom prijelaza s visine u dubine, iz širine u suženo, iz osvijetljenog u tminu, iz vanjskog u nutarnje, na projekcijama (video potpisuje Hrvoslava Brkušić) primjećujem publiku, u daleko većem broju od ove čiji smo dio, koja nas gleda iz bezvremenog prostora slike, iz nekog drugog svijeta, prošlog ili budućeg, stvarnog ili zamišljenog. Prvi dio izvedbe, s podnaslovom Prekinuti mit započinje tekstom koji čita (i potpisuje) Goran Sergej Pristaš: “Davno, dok su stvari još imale predvidljivi rast, prijatelji iz Ljubljane pozvali su nas da zamislimo budućnost, da predložimo projekt za 2023. Odlučili smo napraviti okret: umjesto predviđanja budućnosti, pokušali smo se vratiti u povijesne trenutke izražavanja kolektivne volje, do mitskih trenutaka neizvjesnosti, do žamora neodređenih prošlosti.“ Tekst se dalje isprepliće s pjesmom Emily Dickinson I Dwell in Possibility, ali o njoj nešto kasnije. Projekt koji su predložili 2006. za stotu ediciju časopisa Maska, zapravo su tri projekta: 1. obnoviti ulazak partizana u Zagreb 1945., 2. rekonstruirati studentske demonstracije iz 1968., i 3. institucionalizirati spontani polumilijunski zbor koji je na posljednjem ispraćaju Josipa Broza Tita 1980. otpjevao pjesmu Fala. Tri događaja masovnog okupljanja u Zagrebu iz povijesti Jugoslavije koja su nabijena potencijalima zajedništva – trenuci u kojima je budućnost mogla krenuti drugim tokovima.

Predstava nastaje u jeci Jugofuturizma, pojma koji je, po uzoru na Afrofuturizam i ostale etnofuturizme, ponudio Zavod Maska (koja koproducira ovaj projekt zajedno sa Slovenskim mladinskim gledališćem i udrugom Domino) za promišljanje i zamišljanje zajedničke utopije ili potencijalne budućnosti izvan okvira zadatosti nacionalnih identiteta i narativa u kojima sjećanje igra ulogu egzekutora onih koji se drugačije sjećaju, ili se uopće ne sjećaju jer ih nije bilo. Jugofuturizam otvara prostor isključenima iz tih narativa i priziva pristup povijesti neobojan nostalgijom ili pak, krivnjom. Prekinuti mit (pojam kojim se Jean-Luc Nancy bavi u svojoj knjizi Razdjelovljena zajednica) na neki način radi upravo to: umjesto traganja za originalnom zajednicom ili spekulacije o mogućoj zajedničkoj budućnosti, evocira trenutke povijesne neizvjesnosti da bi iz njih ili na njima brusio neodrediva pitanja (u matematici klasificirana kao problemi na koje algoritam ne može odgovoriti ni da ni ne) o sadašnjosti.

Ali, kao što se može razlučiti iz popratnog teksta kojim najavljuju predstavu, CO2 postavlja pitanja zajedno sa svojim gledateljima, ne iz pozicije onih koji znaju više, nego iz pozicije onih koji se bave pitanjima na koja je nemoguće brzo ili jednoznačno odgovoriti. Zajedno s gledateljicom zauzimaju rukavac vremena u kojem će se baviti pitanjima umjesto već ponuđenim odgovorima, da ili ne. Predstava je nabijena slojevima tekstova, sve pulsira filozofskim, teorijskim, matematičkim i tko zna kakvim pojmovima koji su mi promakli, stoga se čini kao oksimoron da predstava ne nudi odgovor(e), ne zna više od nas koji nemamo pojma, i ne nudi nam nešto što možemo ponijeti sa sobom kao trenutak iluminacije, sumu zadanih brojeva, ili pravac u geometriji umjetničkih oblika. Pozicija autora koji govore s, a ne umjesto gledateljice podcrtana je i u projektu koji su Nikolina i Goran Sergej Pristaš radili s ostalim članovima sada ugašenog kolektiva BADco., a koji se u ovoj izvedbi koristi kao zvučna kulisa (da, i ono što se čini kao pozadina je zapravo izorano polje referenci).

U projektu Institucije treba graditi (2016.) BADco. je inicirao niz razgovora s publikom, različitim umjetnicima i kulturnim radnicima o tome kakve institucije trebaju građanima. U Prekinutom mitu razgovori se čuju kao višeglasje, žamor umjesto unificiranog govora, bez određenog centra, spojeni u kontinuirani šum koji se oblikuje kroz gustoću i disperziju (zvuk u potpisu Hrvoja Nikšića). Čak i kada se određeni glas izdvoji iz polifonije, riječi koje čujemo se ne sabiru u jasno izraženu misao, ideju ili zahtjev – glas ne prezentira – već ostaje između rečenica, onkraj značenja, nejasan, rasut i parcijalan. U rječniku je jedna od definicija žamora: razgovor koji se slijeva u jedan šum različite jačine. Čujemo najmanje dva glasa u isto vrijeme. Žamor je binaran, ne vrti se oko centra i ne utišava jedan glas da bi se drugi proširio prostorom. Njegova jačina je promjenjiva, nije statičan i ne može se jasno locirati – ostaje u pokretu, ali može i pokrenuti jer su odnosi mnoštva promjenjivi.

CO2 na svojoj Facebook stranici dijeli poveznicu na tekst The Murmur of the Crowd u kojem Andrew Brooks argumentira da slušati žamor znači čuti mnoštvo, znači ostati naklonjen razlikama, neslaganjima i potencijalima. Žamor mnoštva koji se čuje u protestima suprotstavlja konkretiziranju jednog signala u nacionalističkom narativu koji izdvaja, uniformira i prezentira dio kao totalitet. Potencijal za bilo kakvu promjenu ili početak (svijeta) ostaje u buci, odnosima koji su multiplicirani, nestabilni, nejasni, nedefinirani, bez hijerarhije i u stalnom strujanju. Reaktivirajući mnoštvo, možemo čuti žamor promjene. 

U drugom dijelu izvedbe, They Called Them Footprints (pridruženi koproducent Muzej za suvremenu umjetnost u Zagrebu), u izvedbi Nikoline Pristaš, događa se još jedan okret. Umjesto mitologizacije zajednice, neko mi koje prezentira – bilo mi sedam gledatelja ili ono polumilijunskog zbora – razdvaja se poput gornjeg dijela kostima izvođačice (Silvio Vujičić) koji je probijen s lijeve i desne strane trbuha, otvarajući pogledu najosjetljivije područja tijela, što opet evocira utrobu u koju smo se spustili.

Koreografsku izvedbu Nikoline Pristaš možemo zamisliti kao da su u nju upisana tri druga projekta: 1. kuća probijena na pola (radovi Gordona Matta-Clarka su navedeni kao tekstura za izvedbu), 2. papir koji sadrži sve riječi i tragove (na papirima izvođačica iscrtava svoje stopalo u pozicijama u kojima je to teško ili nemoguće) poderan na pola, ili 3. subjekt koje se razdvaja, ili prelama u sebi da bi otvorio neosvojeni, neispisani prostor – možda majka, možda ljubav – dvije riječi koje sam zapamtila dok ih je izvođačica ispisivala na papire.

Nikolina Pristaš dolazi do gledateljice i šaptom je zamoli da se premjesti na drugu stolicu. Dok se premješta sa svoje na drugu stolicu, moj pogled se otima od izvođačice i podsjeća me da je i ona tu, meni nepoznata gledateljica, da se nije utopila u svoju pozadinu (animacije Marka Tadića) ili u mnoštvo nas sedam. I bez prošaptane upute, gledatelji se na svojim stolicama namještaju u pozicije koji će izvođačici otvoriti prostor. Prošaptana uputa gledateljici je time, zapravo, dvostruka. Jedna je da ostavimo otisak svojim kretanjem kroz instalaciju (nakon predstave smo i pozvani da ostanemo unutra koliko god želimo prije nego što se pridružimo neformalnom druženju s autorima), a druga je da otvorimo prostor drugome, da prepustimo mjesto ili da napravimo mjesta. Ovaj trenutak me vratio u vlastito tijelo, u singularnost mene koja nisam sama – tu su i drugi, kao da sam nesvodiva na sebe samu. Obrat koji istovremeno drži u napetosti singularno i pluralno, individuu i zajednicu, mnoštvo izvan mene i mnoštvo u meni, moje tijelo i naše zajedničko tijelo koje formira i koje je formirano prostorom u kojem se nalazimo, omogućava da se dogodi nešto što mi se čini kao poseban moment u predstavi.

Dječji glas (Priska Pia Pristaš) čita pjesmu Det danske pjesnikinje Inger Christensen. Riječi teku, navikavam se na njezin tempo, boju njenog glasa, naglasak kojim izgovara pjesmu na engleskom; I go in and out of this desert whenever I want – i preda mnom se otvara pustinja veća od ove kocke, nepodložna pogledu, neobuhvaćena u opisu, 

sloboda.

O djevojci koja je pročitala pjesmu Emily Dickinson

Imala sam petnaest godina kada sam prvi put pročitala pjesmu Emily Dickinson. Moja profesorica engleskog u školi Lebanese Brothers’ School u Haddathu (Beirut), Miss Grace, ušla je u razred i na ploču ispisala pjesmu Emily Dickinson. Škola me, inače, uopće nije zanimala i vrlo rijetko sam podizala glavu s bilježnice u kojoj sam iscrtavala uvijene apstraktne oblike koje sam zamišljala kao tetovaže. Ne pitajte me zašto, nemam niti jednu i zaboravila sam zašto sam ih crtala. Miss Grace je napisala pjesmu, rekla nam je da nije za zadaću i da ju ne možemo naći u udžbeniku, ali da ju je napisala njena najdraža pjesnikinja koja se uvijek oblačila u bijelo i nije izlazila van svog doma. I to je bilo to, počela je s gradivom koje je taj dan bilo na redu. Ne pitajte me o gradivu, zaboravila sam sve što je pisalo u tom udžbeniku. Podigla sam pogled prema ploči, pročitala prve riječi, i prepisala cijelu pjesmu u svoju bilježnicu. 

Svaki dan nešto zaboravim, ali prva rečenica pjesme BecauseI could not stop for death he kindly stopped for me mi se upekla u pamćenje kao zraka svjetlosti koja je u tom trenutku prejako zasjala. 

O djevojci koja je pročitala pjesmu Inger Christensen

Zamislimo djevojku koja prvi put čita pjesmu Inger Christensen. Ima manje ili više od petnaest godina, odlično govori engleski pa razumije gotovo sve riječi, ali ritam riječi koje izgovara je brži od njenih misli. Ona čita i čita, a riječi ne staju. Kad su izgovorene, one ostaju istovremeno postojati zajedno s onim riječima koje slijede i tako dalje i dalje, dok ne počnu sve govoriti zajedno, ali ne govore jedno – žamor. Djevojka ne može shvatiti značenje jer riječi se međusobno izmještaju u bezbroj relacija koje iznova i iznova, svaki put stvaraju smisao koji joj se otima, koji govori nešto što nije suma izgovorenih riječi nego višak koji se probija, koji nju probija, i ona podiže pogled s knjige, s išarane bilježnice, izvan kocke, da bi pustila ili dopustila, susret s riječima koje će u njoj, s njom, žamoriti dalje u budućnost. 

Završit ću stihovima Emily Dickinson:

The spreading wide my narrow Hands,

To gather Paradise. (I Dwell in Possibilty)

CO2… par umjetnika nova je umjetnička formacija koja Nikolinu Pristaš i Gorana Sergeja Pristaša, nakon tri godine dokumentiranja i arhiviranja suradnji s BADco., upliće u niz susreta s umjetnicima, stručnjacima i studentima, susreta “koji se mogu i ne moraju dogoditi, čija skretanja mogu, ali i ne moraju generirati niz novih susreta i odnosa između umjetnosti, tijela i klime”.

O izvedbi Neodredivo pitanje CO2… par umjetnika kaže: “Davno, dok su stvari još imale predvidljivi rast, prijatelji iz Ljubljane pozvali su nas da zamislimo budućnost, da predložimo projekt za 2023. Odlučili smo napraviti okret: umjesto predviđanja budućnosti, pokušali smo se vratiti u povijesne trenutke izražavanja kolektivne volje… do mitskih trenutaka neizvjesnosti… do žamora neodređenih prošlosti. Ono što nismo predvidjeli jest da ćemo od tada pa nadalje pokušavati prakticirati nemoguće. Dogodile su se neke stvari za koje smo mislili da su nemoguće. Neke nemoguće stvari se još uvijek mogu dogoditi. Sapeti u trajnoj sadašnjosti poezije, još uvijek tražimo glasove iz budućnosti koji najavljuju odgovore na zasad neododrediva pitanja!”

Projekt Neodredivo pitanje počeo se razvijati 2022. godine u Ljubljani. Uz pomoć koproducenata Slovenskog mladinskog gledališča, Zavoda Maska i Udruge Domino opremljena je soba, izvedbena monada u kojoj je autorski duo, zajedno s Hrvoslavom Brkušić (video), Markom Tadićem (animacija), Hrvojem Nikšićem (zvuk) i Alanom Vukelićem (projekcije) oblikovao prvu izvedbu, podnaslovljenu Prekinuti mit. U formatu poetičkog predavanja inspiriranog pjesmom Emily Dickinson I dwell in Possibility, dramaturg Goran Sergej Pristaš rekapitulira nekoliko mitskih momenata iskazivanja kolektivne volje i načina oblikovanja govora o budućnosti.

U novom segmentu izvedbe podnaslovljenom I nazvaše ih otiscima, geste zajedništva u stvaranju svjetova i oblikovanju sadašnjosti CO2 razmatra kroz poeziju danske pjesnikinje Inger Christensen, crteže Gordona Matte Clarka i Williama Blakea, u izvedbi Nikoline Pristaš. Ovaj segment razvijen je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a prethodnoj ekipi umjetnika pridružio se i kostimograf Silvio Vujičić.

Zagrebačke izvedbe objedinjuju ova dva segmenta i izvodit će se tri puta dnevno u izvedbama koje može gledati maksimalno sedam gledatelja. Karte po cijeni od 6 €, za izvedbe 30. kolovoza i 1. rujna, dostupne su putem linka.