Klimatske promjene danas su jedna od popularnijih umjetničkih tema i za razliku od prvih okolišnih radova kojima su se autori uglavnom bavili Zemljom u vrlo alegorijskom smislu, danas najčešće imaju aktivističku ulogu. Smatra se kako je umjetnički pristup važan za podizanje svijesti o klimatskim promjenama pošto publici ostavlja prostor vlastite interpretacije djela i stvaranje autonomnog mišljenja. Umjetnički radovi i njihovi autori ne sugeriraju gledatelju što treba raditi pa njihov utjecaj ovisi isključivo o gledatelju samom.

Klimatske promjene predstavljaju opasnost i za globalnu kulturnu baštinu. Sve su brojniji izvještaji i upozorenja međunarodne zajednice o nemjerljivim štetama kojima su zbog podizanja razine mora, oluja, požara, sve težih suša i topljenja glečera, izloženi kulturni spomenici. Čini se kako je njihova uloga stvaranje emotivne reakcije u inače možda nezainteresiranim, privilegiranim zajednicama, dok se istovremeno otvara pitanje što je uopće kulturna baština vrijedna čuvanja, i pod koju cijenu. Po prvi se put suočavamo i s restrikcijama proizašlim iz potrebe očuvanja okoliša. Grad New York donio je zakon prema kojem će najveći zagađivači, među kojima su i velike zgrade i neboderi, izdvajati novac u zajedničku blagajnu čime će se financirati javni radovi u svrhu smanjivanja ugljičnog otiska. S obzirom na to da muzeji i kulturne institucije nisu izuzete iz te regulacije, predstoji nam vidjeti kako će se to odraziti na njihov rad i kulturnu produkciju. Također, brojni muzeji i kulturne institucije pod pritiskom su javnosti zato što ih još uvijek sponzoriraju naftne kompanije ili znani anti-okolišni lobisti.

Okolišna umjetnost neizbježno je i aktivistička, no postoje različiti pristupi istoj temi. Neki autori biraju apstraktne teme i ciljaju na emocije, dok se drugi prvenstveno fokusiraju na aktivizam i nastoje potaknuti djelovanje. Aktivistička umjetnost vrlo je uobičajena, a važno je da je aktualna, brza i da privuče pažnju, no često ne odlazi dalje od toga. Klimatski samit 2015. godine (COP21) bio je prilika za takvo djelovanje i puno umjetnika i organizacija tada je iskoristilo jedinstvenu pažnju svjetskih medija i predstavilo svoje radove na ulicama Pariza. Primjerice, Artists 4 Paris Climate 2015 inicijativa je koja je okupila umjetnike iz cijelog svijeta koji su izložili umjetničke radove u javnom prostoru tijekom samita. Glavni cilj bio im je adresirati važna pitanja klimatskih promjena, kao i prikupiti novac za nezavisne organizacije koje se bave njihovim posljedicama.

Autori koji se bave okolišnim temama često svojim radovima bilježe onečišćenje, topljenje glečera i brojne druge posljedice čovjekova djelovanja i time na neki način dokumentiraju promjene koje nam se događaju pred očima. Primjerice, kanadski umjetnik Edward Burtynsky fotografira krajolik zauvijek promijenjen pod pritiskom ljudskog djelovanja, dok Naoya Hatakeyama kroz više desetljeća istražuje povezanost okoliša i urbanizacije. Ovi i slični radovi globalnom problemu pristupaju apatično i sentimentalno te se fokusiraju na konačnost promjena, umjesto na njihovo značenje. Na neki način, rađa se takozvana “estetika antropocena”, odnosno pronalaženje sklada i “lijepog” u katastrofičnim prizorima propadanja i zagađenja. Nepregledni izvori podataka o zagađenju i klimatskim promjenama koje su generirala brojna znanstvena istraživanja posljednjih godina još su jedan izvor inspiracije umjetnicima koji pogubnost ljudskog djelovanja pokušavaju približiti javnosti. Finski istraživač Antti Lipponen u videu od samo 30 sekundi prikazao je cijelo stoljeće podataka o temperaturnim anomalijama diljem svijeta, a sličnim bombardiranjem činjenicama neki umjetnici klimatske promjene pokušavaju napraviti opipljivim i stvarnim.

Promišljanje antropocena, geološkog razdoblja Zemlje na koje dominantno utječe čovjekovo djelovanje, i fokus na utjecaj koje naše radnje danas imaju na budućnost također sve više zaokuplja umjetnike. Promišljanje tehnologije i privikavanje na ideju distopijske budućnosti izravno je vezano za klimatske promjene i velike okolišne transformacije koje su, čini se, neizbježne. Projekt Oprema za preživljavanje u antropocenu slovenske umjetnice Maje Smrekar, primjer je rada koji izravno kritizira globalni kapitalizam i ideologije koje ekološke i društvene probleme ne rješavaju u antiglobalističkom i antineoliberalističkom okviru. S druge strane, Vanja Babić primjerice, u jednom segmentu svog rada bavi se pitanjem otpada i recikliranja te propitivanjem društvenih i kulturnih pretpostavki, različitim vrstama rada i ljudima koji nalaze svoje mjesto u i među dijelovima tog sistema. Bez obzira iz koje perspektive polazi, umjetnost inspirirana klimatskim promjenama uvijek je aktivistička, a kreće se od primarnog PR-ovskog privlačenja pažnje do promišljanja utjecaja konzumerizma i suvremenog načina života na našu potencijalnu samodestrukciju. Iako se ovim temama umjetnici bave već desetljećima, trenutan osjećaj urgentnosti oko klimatskih pitanja utječe i na povećanu kulturnu produkciju koja sada uključuje i čitave izložbe posvećene isključivo ovoj temi, kao i sve brojnije publikacije i preglede koji se bave okolišnom umjetnošću. Iako s velikom produkcijom neizbježno dolazi i puno kiča, zanimljivo je pratiti kako umjetnici i autori koji o tome pišu, zajednički stvaraju narative o okolišu, aktivizmu i potencijalnim promjenama uobičajenih politika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.