5. po redu Siječanjska akcija ove godine traje od 10. do 31. siječnja.

Teatar &TD kao mjesto susreta različitih umjetničkih estetika i senzibiliteta tijekom ove akcije predstavit će 11 afirmiranih i suvremenih autora te redatelja. Marina Pejnović, Bobo Jelčić, Zdenko Jelčić, Miran Kurspahić, Vedrana Klepica, Aleksandar Švabić, Jelena Kovačić, Anica Tomić, Olja Lozica, Ivan Penović i Vedran Hleb u dvadeset i jedan će dan trajanja ove posebne ponude publici predstaviti 10 kazališnih uradaka, a njihove priče ispričat će preko 30 sjajnih glumaca i glumica.

Za simboličnih 15 kuna po naslovu cilj je učiniti vam kazalište i umjetnost dostupnima. Moći će se pogledati predstave: Kad tad, Ko rukom odneseno, Prijeđanje vublike 150 i 151, Točno u podne, Bijeli bubrezi, Jedan mrtav čovjek, Veliki odlazak, Magic Evening, Prvi put kad sam ti vidjela lice i Teror Tolerancije.

Više potražite ovdje.

U svakom pismu iznova nastoji iznaći nove riječi za svoju odsutnost, šutnju, nemoć, poricanje, raskid, odustajanje, iščeznuće. Osim prethodno poslanih pisama, autorica akciju pisanja pisama izvodi i u galeriji pišući ih zainteresiranim posjetiteljima. Naknadni postav izložbe/akcije uključuje kopije odabranih poslanih pisama te videodokumentaciju izvedbe koja će se moći pogledati u galeriji tijekom naredna dva dana.

Sanja Jonjić rođena ja 1966., a studirala je književnost dvije godine u Zadru i Zagrebu. Diplomirala je grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Izlagala je na dvadesetak skupnih izložbi u Zagrebu i Splitu, a posljednjih šest godina bavi se umjetnošću na teorijskoj razini, piše poeziju i druge vrste tekstova.

Izložba će biti održana od 11. do 13. ožujka u Galeriji Multimedijalnog kulturnog centra Split.

“Bojan Mucko (1983.) mladi je stvaratelj širokog raspona obrazovanja i interesa za znanost i umjetnost, teoretski i praktični rad. Iako je tek nedavno diplomirao etnologiju i kulturnu antropologiju te filozofiju na Filozofskom fakultetu, a još uvijek je student na Odsjeku novih medija na ALU Zagreb, intenzivno je u različitim vidovima prisutan na javnoj kulturno-umjetničkoj, znanstvenoj i medijskoj sceni. Već je uspio ostvariti prepoznatljive i problemski relevantne radove u kojima je spojio svoja multidisciplinarna znanja i afinitete. Uz ostalo proveo je istraživanje masovnog fenomena ispražnjenih lokala u užem i širem središtu Zagreba što je rezultiralo tekstom i fotografijama te konačno publikacijom pod naslovom Ispražnjeno u povratu.

Rad izložen u Galeriji Forum prezentacija je njegove dugotrajne akcije/performansa koji je imao i elemente happeninga, a koji je izvodio neprekidno u trajanju od gotovo osam mjeseci tijekom 2013. godine. Svakodnevno, svuda gdje se kretao, nosio je sobom dva svežnja registratora pronađenih jednom prilikom na glomaznom otpadu. Iako vjerojatno ni sam nije bio u potpunosti svjestan razloga svoje odluke da iz gomile odbačenih stvari spasi upravo te objekte, čini se da se to dogodilo zahvaljujući njegovom znanstvenom backgroundu koji uključuje uzus arhiviranje činjenica i dokumenata, te uvažavanje rezultata tog posla, neovisno o sadržaju koji su ti registratori sadržavali, a koji ga sam po sebi u tom slučaju i nije zanimao. 

Apsurdna odluka pak da se optereti balastom tih registratora ukupne težine 14 kilograma, nestabilno povezanih tankom špagom koja se urezivala u prste, te da se osudi na njihovo dugotrajno tegobno tegljenje na sva mjesta koja je dnevno obilazio obavljajući svoje životne i radne funkcije (fakultet, galerije, trgovine, restorani, prometala…) kako u gradu stanovanja tako i na putovanjima pa i u inozemstvo, bila je stvar umjetničke prirode. 

Mucko se, prometnuvši se u svojevrsnu sizifovsku figuru, podvrgao permanentnom potenciranom naporu u svladavanju svakodnevnih rutinskih radnji, ispitujući svoju psihofizičku izdržljivost i izlažući se ne uvijek najugodnijoj pažnji okoline. Odlučio se na provođenje specifičnog eksperimenta, bivajući istodobno i akterom i promatračem akcije i njezinih učinaka, vlastitog i tuđeg ponašanja koje je ona uvjetovala. Naime, osim što je svuda nosio te predmete on je i fotografski intenzivno bilježio etape akcije, poziciju objekata na različitim mjestima, jednako kao i sudjelovanje brojnih osoba koje su bile potaknute da u akciji uzmu učešća.

Na izložbi Znaci vremena (ime je preuzeto od izdavačke kuće čiji su papiri bili pohranjeni u odbačenim registratorima) kroz tekstove, fotografije, video-materijale i objekte, prezentirana je obilna dokumentacija ove, s profanog aspekta besmislene, ali u konačnici sadržajno bogato uslojene akcije koja se odvijala od siječnja do rujna 2013. godine, u značenjskom rasponu od ‘samotrapljenja’ do ludičkog užitka, od individualnog pothvata do ‘kolektivnog rada'”, piše u predgovoru izložbi Antun Maračić. 

Izložba ostaje otvorena do 12. srpnja.

Akcija Za rad spremne za cilj ima osvještavanje javnosti kao i upozoravanje i pritisak na donositelje odluka kako bi se poboljšao položaj mladih žena na tržištu rada. Zahtijevaju se učinkovite strategije i analize mjera te trendova na području obrazovanja i tržišta rada. Traži se i konstruktivna politika, kao i njena implementacija, kako bi se uskladila ta dva usko povezana segmenta.

Posebno se želi naglasiti problematičnost stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, tzv. volontiranje za 1.600 kuna. Pod krinkom stjecanja iskustva, mlade se zapravo izrabljuje i iskorištava kako bi godinu dana gotovo besplatno radile, a zatim će ih se odbaciti i zamijeniti novim “volonterkama”. Uz to, ova mjera “volontiranja” češće pogađa žene nego muškarce zbog neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada. Naime, djevojke čine većinu studenata na društvenim i humanističkim fakultetima, s čijim diplomama kasnije teže pronalaze posao, dok mladići s diplomama tehničkih fakulteta lakše dolaze do radnog mjesta i ono je najčešće bolje plaćeno.

Tijekom akcije će se potpisivati zahtjevi u obliku pisma u kojima će biti izričito navedeni problemi trenutne Vladine politike, status mladih žena na tržištu rada te zahtjevi za koje organizatori očekuju da će nadležna ministarstva uzeti u obzir i ispuniti. Pisma će biti naknadno upućena Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava te Ministarstvu socijalne politike i mladih, zato što se analiziranjem njihovih politika došlo do zaključka da se oba ministarstva bave pitanjem nezaposlenosti mladih, ali nekoherentno.

Akcija Za rad spremne je dio projekta Mlade žene mijenjaju svijet kojeg u Hrvatskoj provodi nevladina, feministička organizacija CESI. Održat će se 18. svibnja od 10 do 13 sati na Zrinjevcu u Zagrebu. 

Izvor: CESI

“Zbog onemogućenog normalnog djelovanja slovenskih javnih sveučilišta te realne ugroze njihovog postojanja, za studente i profesore brojnih fakulteta i akademija Sveučilišta u Ljubljani spremili smo širu protestnu akciju. Ovo akcijom želimo odlučno upozoriti na politiku uništavanja javnih sveučilišta i njihovo guranje u neizdrživu poziciju, koja pretpostavlja preživljavanje uvođenjem školarina, otpuštanjem nastavnika i dodatnim pogoršanjem ionako teškog položaja prekarnih radnika na sveučilištima”, stoji u pozivu organizatora koji će tijekom ovog tjedna djelomično i u cijelosti zaustaviti uobičajeni studijski proces te umjesto njega organizirati radionice, okrugle stolove, javne tribine i umjetničke akcije kako bi otvorili prostor za diskusiju i kritički se osvrnuli na politike štednje koje ugrožavaju autonomiju i kvalitetno djelovanje javnih sveučilišta.  

S aktivnostima u sklopu Slobodnog sveučilišta, koji su podržali Senat Sveučilišta u Ljubljani i Studentski zbor, želi se naglasiti zahtjev za prestankom smanjivanja državnih izdvajanja za školstvo te u vidu očuvanja javnog dobra, obraniti dostupnost visokog obrazovanja za sve slojeve društva. Otvaranjem komunikaciji i kritičke samorefleksije unutar sveučilišta, ovaj tjedan akcija predstavlja i borbu protiv segmentacije između znanstvenih područja, samih fakulteta te generacija zaposlenika i studenata. 

Program Tjedna Slobodnog sveučilišta održavat će se na brojnim sastavnicama Sveučilišta u Ljubljani i za sada broji preko 80 različitih događanja. Ekipa TV Slobodne univerze pobrinut će se da dio programa bude dostupan i putem live streama. Više o akciji i programu možete saznati na stranicama Svobodne univerze. 

KP / SU

Treća akcija Muzeja ulične umjetnosti ove će godine biti održana od 6. do 9. rujna u novozagrebačkom kvartu Siget pod nazivom MUU u SIGETUU. Nakon novog lica Branimirove ulice i MUUZEJA u DUUGAVAMA, odabrana grupa ponajboljih internacionalnih i domaćih umjetnika u četiri će rujanska dana obogatiti Sigetsko lice ulice. Epitet ‘najveći i najrašireniji MUU do sada’ zaslužio je ostvarivši suradnju na dva kolaboracijska projekta koja će se u isto vrijeme odvijati na ulicama cijeloga Zagreba. Prvi projekt MUU realizira u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika (HDLU) i ravnateljicom Gaellom Gottwald te u Zagreb dovodi britanski umjetnički kolektiv ROBOTS koji će pred HDLU-om napraviti spektakularnu instalaciju od recikliranog i odbačenog drveta. LICE S PLAKATA je drugi projekt koji MUU realizira u suradnji sa zagrebačkim centrima za kulturu kojeg će grupa najboljih domaćih umjetnika oživotvoriti u gradskim četvrtima Trešnjevka, Maksimir, Donji grad, Gornji grad, Peščenica, Susedgrad i Črnomerec.

Svečano otvorenje MUU-a u SIGETUU bit će održano u nedjelju 9. rujna u 18 sati kada će se moći razgledati svi radovi u tom kvartu. Veliki tulum povodom otvorenja MUUzeja organiziran je istog dna u 20 sati ispred Hrvatskog društva likovnih umjetnika na Trgu žrtava fašizma. 

Kooperacija je inicijativa usmjerena na aktivno djelovanje van inertnih institucionalnih okvira. Kako kažu organizirani skopski umjetnici, na ovaj su način odlučili predložiti drugačije oblike stvaranja i predstavljanja suvremene umjetnosti u Makedoniji. Inicijativom Kooperacija angažirali su se za pomicanje i redefiniranje granica javnog i privatnog prostora te otvaranje pitanja aktivne uloge umjetnosti u kontekstu centralizirane kulturne politike i prevladavajućeg nazadnog društvenog diskursa.

Izložba, na kojoj će sudjelovati Đorđe Jovanović, Nikola Uzunovski, OPA, Igor Toševski i Filip Jovanovski, bit će održana u  prostoru prvotno namijenjenom praonici rublja, koji će za potrebe izložbe biti okupiran na jedan dan. Kooperacija i buduće akcije planira temeljiti na strategiji privremenog zauzimanju slobodnih prostora rasprostranjenih po urbanom pejsažu u kojima će se javno izvoditi kratki performansi i izložbe. Svojim radom se nadaju potaknuti aktivan i konstruktivan dijalog u ime preispitivanja kritičkih pozicija umjetnost, slobodne razmjene ideja i iskustava te slobodnog izražavanja uopće.

Kako je istaknuto, samofinancirajuća grupa Kooperacija otvorena je za suradnju s drugim makedonskim i stranim umjetnicima. Daljnje akcije pratite na stranicama inicijative. 

P. N. / Kooperacija

Riječ je, dakle, o propitivanju vertikalne društvene hijerarhije i porijekla moći prije negoli je gledatelj uopće sjeo u svoju fotelju. Aktivistički angažman Vilima Matule, inače najvidljiviji u slučaju Varšavske 2010. godine, pruža potreban kontekst za razmatranje glumčeve naglašene teatarske političnosti. Godina koja je slijedila bila je godina kada se prosvjedima u arapskom svijetu, SAD-u, Grčkoj i na mnogim drugim prostorima u gotovo teatarskoj formi izašlo na ulice, a sada su ulica, kavana i internetski forumi uvedeni u kazalište. Imajući na umu taj reciprocitet između kazališta i pločnika, moguće je reći da tekstualna najava predstave zvuči poput manifesta koji bilježi tektoniku rastućih društvenih nemira i prema njima zauzima solidaran stav. U njoj se svaki izvođač/autor predstavlja vlastitim imenom, izjašnjava zašto je ušao u projekt i objašnjava simboličku učinkovitost svog poteza – borbu, makar umjetnošću, za više prava i dostojanstva pojedinca u svijetu simbioze medija, politike i kapitala. Je li takav stav pretenciozan, naivan, zastario? Ili se umjetnost ipak mora bacakati, pružati otpor, makar se živa kuhala u loncu s ostalim živinama? Da, u carstvu razočaranja i rezignacije umjetnost mora biti kritička, pa ako je potrebno i idealistička! Nema dovoljno vremena za pesimizam jer, citirajući kazališnu kritičarku Natašu Govedić, “idealizam je subverzivan”.

U tom kontekstu već je i samo preplitanje sadržaja, forme i ustroja predstave znakovito. Naime, čime se govori u kazalištu? Tijelom, gestom, plesom, riječju, zvukom i svjetlom. Riječ, doduše, najčešće preuzima primat, iako istraživanja pokazuju kako je od 70% pa do čak 93% komunikacije neverbalno. Hibridni žanrovi, međutim, poput ove dramsko-plesno-glazbene međuigre shvatili su moć poruke uz i onkraj riječi, iz čega slijedi da se ne govori samo glasom, već i rukama, violončelom, tijelom i licem. Iz istog razloga svaki od troje izvođača ima jednak status i zastupljenost na pozornici, a u najavi predstave također stoji kako je Matula pozvao Omerzo i Kovačića na suradnju, te da su oni podjednako autori predstave kao što je to dijelom i hrvatski postmodernistički pjesnik Branko Maleš čije stihove izvode na pozornici.

Tako se na daskama izmjenjuju Matulini govori koje upućuje publici – kao poziv na bunt i kao ironično zauzimanje stava političara ili ekonomista duhovitim “Nemojmo se bojati kapitala, zovimo kapital” i  “Odijelo ne čini čovjeka, ali čini nadčovjeka”, kao pomalo naivna građanska lamentacija o zaduživanju. Ti se govori prožimaju s pokretima i plesom scenski vrlo ekspresivne Irme Omerzo – koji počinju pokornim kimanjem glave na početku predstave a završavaju imitiranjem kazaljki na satu koji mahnito otkucava – i Kovačićevim intuitivnim glazbenim tumačenjem rečenog i plesanog. U nadmetanju između riječi, glazbe i pokreta, riječ izvlači deblji kraj. Matulin tekst, koji je sam po sebi često vrlo samorazumljiv, a mjestimično zalazi i u banalnost, “spašava” Omerzina gestualna koreografija naročito fokusirana na pokrete ruku. Kada je sama na sceni, Omerzina tjelesna prezencija, suosjećanje ali i revolt kojima zrači opipljivi su, a poziv na hitnu akciju podcrtan grčem u ramenima. Njeno tijelo govori glasnije od mnogih jadikovki, pamfleta i proglasa, jer to je ono isto tijelo koje zauzima prostor i stvara kritičnu masu. Scenska pojava violončelista Stanislava Kovačića, čija kosa podsjeća na lavlju grivu i daje mu određenu dozu veličanstvenosti i težine, u ravnini je sa njegovom tehničkom vještinom, “čitanjem” svojih suradnika i osuđujućim, gotovo prijetećim zvukom instrumenta. Njegovi pomno isplanirani momenti ulaženja u djelo, podcrtavanje pokreta, ali i jasnoća koju pruža čak i ako se taj isti pokret ne vidi na sceni, čine ga svojevrsnim vodičem za potencijalne kazališne slijepce. Njegova je glazba možda jedino što preostaje kada su riječi ugušene, a ruke svezane, jer – kako spriječiti uši da čuju?

Treba napomenuti da predstava većinom ipak zadržava laganiji ton, te da se publika nemalo puta nasmijala, kao i, potaknuta gotovo dijaloškom formom Matulina izraza, djelomično sudjelovala u predstavi glasnim komentarom ili pridruživanjem neverbalnoj komunikaciji. Na primjer, kada je gledatelj simulirao zvuk imaginarnog biča u Matulinim rukama. Opet, treba biti oprezan pri spominjanju dijaloga. Glumčev izraz zapravo nije toliko poziv na interakciju – jer, postoje predstave u kojima je sudjelovanje publike mnogo intenzivnije na puno više razina, od emocionalnog do fizičkog – koliko na akciju. Prigušena, ali ne i ugašena svjetla koja otvaraju simboličku mogućnost za iskakanjem iz vlastitih sjedala, direktnost teksta – koji je, doduše, najproblematičniji dio predstave jer mu često istovremeno, što zvuči pomalo paradoksalno, nedostaje i suptilnosti i razorne snage – zajedno s finom izravnošću  koreografskog i glazbenog dijela izvedbe, u cjelini služe kao umjetničko-politička platforma izvođačima da kažu ono za što prosječan gledatelj nema ni mikrofon niti pozornicu – ne može više! No pasaran!

Kako bi se ukazalo na važnost sustavnog i kontinuiranog financiranja ovih organizacija Autonomna ženska kuća Zagreb i šest autonomnih ženskih skloništa iz cijele RH pokreću akciju pod nazivom Podržite autonomna skloništa za žene i djecu žrtve nasilja.