U ponedjeljak, 19. listopada 2020. na adresu Metelkova broj 6 gdje je smješten jedan od najznačajnijih prostora alternativne kulture u ovom dijelu Europe, stiglo je pismo upravitelja zgrade, slovenskog Ministarstva kulture. U njemu se predlaže sporazumni raskid ugovora o najmu, a nevladinim organizacijama koje djeluju u Autonomnom kulturnom centru Metelkova mesto nalaže napuštanje objekta do 31. siječnja 2021. Stvarnu želju za dogovorom Ministarstvo ne pokazuje, budući da se korisnicima u nastavku dopisa prijeti sudskom deložacijom ako do traženog roka ne isele s lokacije, a da pritom prethodno nije bilo nikakvog pokušaja uspostavljanja dijaloga niti su im ponuđeni zamjenski prostor za rad.

Zahtjev za raskidom ugovora stigao je nenajavljen i to paralelno s proglašenjem epidemije i uvođenjem policijskog sata, a ministarstvo ga objašnjava navodom da prostore u Metelkovoj, nakon obnove, u budućnosti namjerava koristiti za vlastite potrebe. Njihovi sadašnji korisnici slažu se u ocjeni da je sanacija objekata nužna, no napominju kako slovenski proračun ne predviđa sredstva za takvu obnovu sve do 2023. godine, pa stoga naprasni zahtjev za iseljenjem nezavisnih kulturnih organizacija iz jedine zgrade koju im je ministarstvo namijenilo, posebno u jeku nezapamćene zdravstvene i prateće ekonomske krize, nema nikakvo uporište u navedenoj argumentaciji. 

Stvarne razloge deložacije nevladine organizacije, potpisnice otvorenog pisma, vide u obračunu vladajuće desne koalicije s civilnim društvom i nezavisnom kulturom, s ciljem ušutkavanja kritičkih glasova u slovenskom javnom prostoru. “Aktualna vlada, a posebno njena najveća stranka, SDS Janeza Janše, nikada nije skrivala ove namjere”, tvrde. Recept je već poznat: na organizacije civilnog društva primjenjuju se zakonska i financijska ograničenja, dokidaju im se potpore i prostori za rad te u svakom smislu onemogućuje njihovo normalno funkcioniranje. Restriktivne mjere i neprijateljsku retoriku institucija u pravilu prati i salva napada u desnim medijima. Nakon nedavne prosvjedne akcije na kojoj su ispred slovenskog Ministarstva kulture postavljeni uredski stolovi s priloženim ostavkama, zaliveni crvenom bojom, ministar Vasko Simoniti ustvrdio je da mu prosvjednici prijete smrću, a poslušni mediji priču su začinili i neizbježnim uhljebskim atributima. “Teći će krv, upozoravaju nevladine organizacije, paraziti koji dugi niz godina nisu plaćali stanarinu, ali su iz državne blagajne dobili milijune!”, jedan je u nizu poznatih refrena koji dolazi s desnice. 

“Suočeni smo s vrlo arogantnim ponašanjem Ministarstva kulture, ministra Simonitija i nekolicine dužnosnika koji dulje vrijeme djeluju protiv kritičkih nevladinih organizacija. Korištenje prosvjedne akcije za spin-off priče i plasiranje tvrdnje da im prosvjednici prijete smrću tipična je strategija našeg premijera Janeza Janše, koji transparente s natpisima ‘smrt janšizmu’ čita kao prijetnju vlastitom životu. Metež oko ovoga ne pomaže Metelkovoj, ali mi ‘u kući’ smo uspjeli održati dobru međusobnu komunikaciju i zajedno planiramo svoje daljnje akcije”, kaže nam Pia Brezavišček iz ljubljanske Maske, jedne od 18 organizacija koje trenutno djeluju u Autonomnom kulturnom centru. Kolektivi koji ga danas nastanjuju nasljednici su pokreta civilnog društva koji se osamdesetih borio za demokratizaciju i demilitarizaciju društva. Ključni simbolični trenutak tih napora događa se 1993. kada kulturni radnici, umjetnici i aktivisti zauzimaju nekadašnji zapovjedni stožer Jugoslavenske narodne armije u Metelkovoj i pretvaraju ga u otvoreni prostor utemeljen na principima različitosti, solidarnosti, dijaloga i kritičkog razmišljanja. “Iako se premijer svojedobno smatrao mirovnim aktivistom, njegova vlada pokušava izbrisati ove vrijednosti i ovu povijest”, poručuju potpisnici otvorenog pisma koji nemaju namjeru popustiti pritiscima vlasti. 

Recept je, kažemo, dobro poznat i prokušan – usavršio ga je Orbán, u poljskoj kopirao Kaczyński, a i mi smo ga iskusili za kratkog, ali efektnog mandata ministra Zlatka Hasanbegovića. No, paralele između slovenskog i domaćeg scenarija tu ne staju. U komentarima kulturnih rubrika i portala ovih se dana povlačila izravna veza s Kinom Europa čiji su projektori ugašeni prije godinu i pol dana pod krinkom renovacije, za koju u trenutku zatvaranja također nisu postojala predviđena proračunska sredstva niti plan obnove. Blizak slučaj je i onaj Autonomnog kulturnog centra Medika, smještenog u kompleksu bivše tvornice lijekova, koji je, kao i većina starijih građevina u centru grada, pretrpio znatna oštećenja u potresu, da bi potom već dotrajalu i oštećenu infrastrukturu dodatno ugrozile ljetošnje poplave. Vlasnik prostora, Grad Zagreb, stvar je očito odlučio prepustiti vremenu jer se na zahtjeve vodstva Medike za hitnom sanacijom prostora sustavno oglušuje, a ugovor o najmu koji je AKC potpisao 2009. istekao je 2011. godine i nakon toga nije obnavljan. Neće ni biti, pojašnjavaju iz Medike, “sve dok prostor ne zadovoljava minimalne uvjete protupožarne sigurnosti, koje pak u ovom slučaju može osigurati samo sam vlasnik – Grad”. 

Dok se korisnici Medike tako vrte u začaranom krugu, ljubljanska je gradska uprava nešto djelotvornija. Tako je prošle godine prodan gradski udio zgrade u Kersnikovoj ulici, poznatoj po kultnom klubu K4, u kojoj je djelovalo još desetak udruga iz polja nezavisne kulture. Obavijest o prodaji korisnici prostora dobili su početkom srpnja, da bi do kraja kolovoza zgrada već bila u vlasništvu poduzetnika koji na toj lokaciji, po svemu sudeći, planira graditi hotel. Izbačene organizacije ipak su uspjele dobiti zamjenske prostore u Šiški, za razliku od korisnika Metelkove koje ministarstvo izbacuje na ulicu. Dok je u potonjem slučaju riječ o očitom ideološkom obračunu, problem s prostorima za kulturu koje su u vlasništvu Grada Ljubljane direktnije je materijalne prirode. Deložaciju kulture iz gradskih prostora Tadej Meserko iz Asociacije tumači kao posljedicu rasta cijena nekretnina. “Naš gradonačelnik je biznismen koji u ovoj situaciji pokušava istržiti čim više, čime potiče ubrzanu gentrifikaciju grada. Za njega je to samo bussines, drugih ideoloških razloga ni nema”, kaže. 

Iz ove perspektive vijest o zahtjevu za iseljenjem nezavisnih kulturnih organizacija iz bivše vojarne u Metelkovoj posebno rezonira u trenutku kada se ponovno pokreće priča oko bloka Badel u Zagrebu. Prostor napuštene tvornice čija se revitalizacija planira po istom modelu kakav se pokušao progurati s propalim “zagrebačkim Manhattanom”, ujedno je i mjesto na kojem je 2005. godine desetodnevni festival Operacija: grad okupio većinu zagrebačke i hrvatske civilne i umjetničke scene. Ta se manifestacija iz današnje perspektive doživljava kao presudan moment njezina okupljanja, ali i početka sustavnih napora da se prostori nekadašnje industrijske i vojne namjene transformiraju u centre društvenosti i kulture. Što će od društva i kulture u gradu ostati nastave li se vrijedni prostorni resursi promatrati tek kao parcele na kojima se treba ostvariti profit ili popuniti budžetske rupe, nije teško predvidjeti. Utoliko obrana Metelkove nije važna ne samo za slovensku, već umnogome i za širu nezavisno-kulturnu scenu ovih prostora. Ona nije samo operativni i proizvodni prostor nevladinih organizacija već je i pokazni primjer snage kolektivnog djelovanja i živući spomenik suvremene kulture čiju borbu za opstanak bez zadrške treba podržati.

Okupljanjem heterogenih platformi i umjetnika ljubljanske nezavisne kulturne scene, brojnim koncertima, izložbama, diskusijama, kreativnim radionicama i drugim programima, početkom rujna proslavljena je 25. obljetnica uspostave Autonomnog kulturnog centra Metelkova, jednog od najznačajnijih prostora alternativne kulture u ovom dijelu Europe. Službena povijest Metelkove, na koju je u ovakvim prilikama prigodno podsjetiti, započinje 1993., kada je skupina umjetnika i aktivista odlučila skvotirati napušteni vojni kompleks od 12 500 m² i pretvoriti ga u autonomnu kulturnu zonu. No sam začetak tog podviga, prisjećaju se oni koji su u njemu sudjelovali, seže još u kasne sedamdesete godine, u vrijeme pokreta nastalog u Studentskom kulturnom centru u Ljubljani (ŠKUC), usko vezanom za Radio Študent (osnovan 1968. nakon studentskih nereda) i intelektualne krugove kulturnog časopisa Mladine – pokreta koji Marina Gržinić naziva “historijskim podsvjesnim” Metelkove.

“Kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji obično nazivamo i krajem autoritarne politike, praćen je nastankom nove mladenačke punk subkulture. Taj pokret je bio više od pukog stila ili prolazne mode – značio je potpunu rekonfiguraciju društvene i umjetničke arene. Stvorena je mreža klubova i mjesta za javna okupljanja, kao i novi načini prihvaćanja ‘devijantnih’ društvenih i umjetničkih aktivnosti. Slovenski alternativni pokret 1980-ih uveo je autonomne produkcijske i organizacijske oblike kulture i umjetnosti koji su razvijeni neovisno i paralelno s postojećim službenim, uglavnom impotentnim, kulturnim sustavima”, pojašnjava Gržinić. 

Znanje generirano u procesima osamdesetih bilo je ključno za iznalaženje prostornog rješenja za nezavisnu kulturu, ambicioznog podviga kakav je za to vrijeme bila Metelkova. Ističe to i Saša Nabergoj, ravnateljica Loškega muzeja Škofja Loka i dugogodišnja suradnica SCCA-Ljubljana. “Svi akteri alternativne scene već su tada naučili određeni način rada, tehnike, kako se postavljaju alternativni prostori, čak i kako naći sredstva za takve poduhvate – općenito, kako postaviti strukture funkcioniranja”, navodi. No, Pavel Gantar upozorava da stečeno znanje i novi društveni odnosi nisu značili i otvaranje vrata inovativnim modelima nehijerarhijskih i otvorenih organizacija ispred interesa kapitala. Tako u povodu 20. obljetnice Autonomnog kulturnog centra Gantar piše kako “borba za prostore u Metelkovoj u novoj državi nije bila ništa lakša nego prije, jer smo sada bili suočeni s idejama komercijalizacije gradskih prostora te s kulturnom i političkom konzervativnošću Demosove lokalne vlasti. Prepoznavanje značaja Metelkove i njezino preoblikovanje u AKC bilo je moguće samo zbog izuzetne kreativnosti i angažmana tadašnje alternativne kulturne zajednice.”

Sljedećih četvrt stoljeća obilježeno je ustrajanjem u borbi protiv primata profita te obrani od pokušaja iseljavanja i rušenja nekadašnje vojne baze. Po nalogu gradskih vlasti 1997. i 2006. srušene su dvije zgrade unutar kompleksa, no ubrzo nakon toga područje Metelkove proglašeno je nacionalnom kulturnom baštinom čime je onemogućena daljnja devastacija, a prostor zaštitio od partikularnih političkih i investitorskih interesa. Znatni napori uloženi su i u legalizaciju te svojevrsnu institucionalizaciju prostora koja bi pojedincima i organizacijama koje ga naseljavaju omogućila potrebnu stabilnost, kao prvi preduvjet daljnjeg razvoja.

“Pred kraj devedesetih profesionalna scena je na neki način odrasla, mladi studenti koji su podigli Metelkovu postali su akademici i etablirani umjetnici i došlo se do točke kad je Metelkova odlučila pokušati s legalizacijom i normalizacijom. Potpisani su prvi ugovori s gradom i tad se formirala Metalkova kakvu danas poznajemo – multikulturni alternativni centar koji je zapravo dosta institucionaliziran, a koji još uvijek pokuša pervertirati dominantne strukture”, pojašnjava Nabergoj.

Neki od začetnika Metelkove kao autonomne kulturne zone u ovim naporima vide udaljavanje od početne ideje tog mjesta. Nina Kozinc oštra je u kritici nove generacije upravitelja pod kojom je Metelkova “izgubila kvalitetu fluidnosti između prostora” te je za današnje posjetitelje postala “neprohodna, podijeljena i više nego nečovječna”. Ističe kako se “na adresi ne nalazi jedna Metelkova, nego više njih, punih proturječnosti koje ju često paraliziraju do te mjere da sama potkopava svoje vlastite ciljeve i interese”. No, kako i sama navodi, iste te proturječnosti zaslužne su za dinamičnost i heterogenost prostora koje ga danas čine prepoznatljivim i važnim mjestom alternativne kulture i mnogo šire od granica Slovenije. 

Aktualni rezidenti Metelkove u najavi proslave obljetnice i sami priznaju kako se AKC promijenio, ali ističu kako su se stubokom promijenile i šire društvene okolnosti u kojima današnja nezavisna kulturna i civilna scena djeluje. “AKC Metelkova Mesto nastala je u neko drugo vrijeme, s vizijom grada u kojem je bilo mjesta za sve njegove stanovnike, gdje je bilo mjesta za umjetnost i kulturu, i u kojem su antinacionalizam i antikapitalistička politika bili sastavni dio svakodnevnog života.” Današnji aktivisti suočeni su s procesima gentrifikacije, elitizacije i turistifikacije grada te izazovima tzv. migrantske krize koji zahtijevaju nove modele umrežavanja i djelovanja. Sama činjenica da je proslava četvrt stoljeća postojanja prošla u znaku rasprave o “novim borbama za grad i ulozi (ono malo) autonomnih prostora koji u njemu još postoje”, govori u prilog tome da Metelkova i nakon dvadeset i pet godina postojanja stremi stvaranju novih oblika društvenosti, a da pritom ne postane tek margina koja potvrđuje “Centar kao Centar”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Što je više bilo nepodnošljivo stvarati festival u uvjetima stalnog pomanjkanja javnog financiranja, to je više alarmantno stanje radništva, općenito, i u sektorima umjetnosti i kulture – postajalo normalnim. Unatoč svim izazovima, festival nakon svih ovih godina nije postao privatno poduzeće za izvlačenje javnog novca niti tvrtka u vlasništvu jedne obitelji, što u situaciji ovakvog stanja umjetnosti i kulture, smatramo uspjehom. U danim okolnostima, organizacija festivala čini se kao čin političke i društvene higijene, a tako je od početaka”.

Festival Rdeče zore (Crvene zore, Red Dawns) nastao je 2000. u Autonomnom kulturnom centru Metelkova u Ljubljani kada je skupina članica KUD Mreža, ŠKUC-LL, Monokela, Ženskog centra i Kasandre počela propitivati poziciju žene u mješavini umjetnosti, kulture, politike, aktivizma i svakodnevnice. U Metelkovoj, kao i na svakom drugom mjestu, veći dio kreativnog i organizacijskog rada prepušten je ženama te ga žene iniciraju. Iako tradicionalno organiziran za Međunarodni dan žena, festival već nekoliko godina nema samo feministički predznak već je također i queer festival.

“Kao što patrijarhalna i kapitalistička eksploatacija treba šovinizam i heteronormativnost, tako i konzervativci trebaju svoje republikance, desničare, Vatikan ili Janšu. Feminizam treba pozicioniranje, a nakon petnaest godina čini nam se da ćemo prije ostati bez financija nego bez volje da propitujemo i preokrećemo vrijednosti svijeta”, najava je organizacijskog kolektiva Rdečih zora.

Ovogodišnji program traje od 6. do 8. ožujka, a raspored predavanja, izložbi, performansa, tribina i koncerata potražite na službenim stranicama festivala. Između ostalih, na festivalu sudjeluju i Martyna Hormańska aka Zdrada Pałki, Željko Blaće, Olga Dimitrijević, Juliet Jacques, Clémence Zamora Cruz, neformalna grupa ZIZ te Jelena Anđelovski.

Izvor: Rdeče zore

“Pod krinkom globalne i lokalne financijske krize dolazi do pada sufinanciranja projekata i programa u svim područjima kulture, a pogotovo one izvaninstitucionalne, dok se istovremeno potiče razvoj kulturne i zabavne industrije te općenite “monopolizacije” javnog sektora. Nije pretjerano reći da živimo u povijesnom razdoblju u kojem smo, opet i jači nego ikada, primorani postavljati pitanje civilizacijskog očuvanja kulture i društva nezavisne od kapitala i politike”, istaknuto je u najavi simpozija.

Na simpoziju će sudjelovati Miha Zadnikar (Metelkova mesto), Rajko Muršič (Filozofski fakultet), Urška Breznik (Pohorski bataljon & Pekarna), Bojan Anđelković (Radio Študent), Barbara Borčič (SCCA), Andrej Srakar (društvo Asociacija), Željko Pelicon (KUD France Prešeren), Tilen Mihelič Kurent (Tovarna ROG), Luka Prinčič (zavod Emanat), Mojca Pišek (novinarka časopisa Dnevnik), Aleš Črnič (Ministarstvo kulture), Bratko Bibič i drugi.

Simpozij će biti održan 12. rujna, od 17 do 20 sati, u Menzi pri koritu, uz povremeno uključivanje u program Radija Študent. Prvi je to od četiri najavljena simpozija koje će Radio Študent održati u kontekstu šire inicijative za zaštitu, opstanak i razvoj Radija, a uključivat će peticiju, dobrotvorne donacije, poseban radijski program i niz manjih i većih javnih događanja, uključujući prosvjedni marš i fundraising na Metelkovoj u petak, 22. studenog.

U listopadu Radio organizira simpozije o studentskoj organizaciji, nezavisnim medijima te ulozi Radija Študent u slovenskom društvu od 1969. do danas. 

Više potražite na stranicama Radija Študent.

Izvor: Radio Študent