SubScena za kazalište, izvedbene umjetnosti i ostale hibride posvećena je njegovanju originalnog izvedbenog smisla u performansu, plesu, cirkusu i teatru. SubScena povezuje avangardne umjetnike, umjetnice i umjetničke kolektive te služi kao alternativna međunarodna platforma za razvoj i predstavljanje nezavisnog, originalnog i stimulirajućeg umjetničkog djela. Cjelogodišnji izvedbeni program SubScene počiva na lokalnim, regionalnim i međunarodnim produkcijama, koprodukcijama, gostovanjima te rezidencijalnim boravcima umjetnika i umjetničkih skupina. Zanima ih kazalište koje je neposlušno i osobno, eksperimentalno i stimulirajuće, neprofitno i održivo, subverzivno i nezavisno.

SubScena podupire kreativne napore izvedbenih umjetničkih grupa i umjetnika_ica u nastajanju te međugradske i međunarodne suradnje i produkcije koje ostvaruju novo zajedničko iskustvo iznad granica svoje geografske, nacionalne, vjerske, rodne i etničke pripadnosti. Cilj programa je osnažiti nezavisnu underground izvedbenu DIY scenu u Hrvatskoj, regiji i šire, putem pružanja prostora i podrške za rezidencije i međunarodne suradnje, te produkcije i izvedbe. Program cilja potaknuti umjetnike_ice na istraživanje i kreiranje novih izvedbenih formi te pružiti istima pozornicu za prezentiranje rada u javnosti, kao i omogućiti publici aktivno promišljanje izvedeno diskusijama i komunikacijom s umjetnicima/cama.

Poziv na prijave otvoren je s ciljem afirmiranja i promoviranja stvaralaštva avangardnih i eksperimentalnih izvedbenih umjetnika_ca. Autori_ce će biti obaviješteni po selekciji projekata za izvedbu do kraja kolovoza 2023., a produkcijski program prijavljuje se na natječaje za sufinanciranje programa u kulturi za 2024. godini, o čijim rezultatima ovise tempo i intenzitet programske podrške.

Subscena nudi:

• smještaj za umjetnike_ce koji_e rade na novoj produkciji
• smještaj za gostujuće izvedbe
• sufinanciranje putnih troškova
• oblikovatelja_icu svjetla i tehničara_ku
• oblikovatelja_icu zvuka i tehničara_ku
• inspicijenta_icu
• vanjsko oko tijekom rezidencije
• javnu prezentaciju s diskusijom prije premijere
• prostore za probe i izvedbe
• tehničku edukaciju
• promociju

Obrazac za rezidencijalni program možete pronaći ovdje, dok je obrazac za izvedbeni program dostupan ovdje.

Rok za prijavu je 20. kolovoz.

“Postoji mjesto ili balon u koji mogu ući dok lutam okolo. To mjesto je vjerojatno slično onom do kojeg ljudi dođu radeći jogu, prakticirajući religiju, seks ili uzimajući droge. Mjesto u kojem stvarnost zapravo ne postoji. Ponekad se izgubim u trenutku i mogu tamo ostati tjednima. U stranom gradu. Kako da nađem vruću vodu? Gdje mogu napuniti svoj mobitel? Kako da pričam s ljudima? Na mobitelu nemam kredita. Gdje ću prespavati? Koja vrsta teretnjaka će biti u depou? Mogu li krasti u supermarketu? Tko hrani mačku? Nakon što dobijem odgovore na ova pitanja vrijeme je da krenem dalje…”, stoji u najavi izložbe.

T.C.Karso je putujući umjetnik porijeklom iz Texasa. Njegov izričaj uglavnom je vezan uz teretne vlakove te grafite na njima. Kroz te medije svoja iskustva prenosi promatraču u vidu kratkih priča koje ponekad graniče sa stvarnošču, baš kao i njegovo životno iskustvo. Odatle dolazi i samo ime izložbe, Sve je privid.

Nedavna okupljanja mladih na zagrebačkim javnim površinama društvo je interpretiralo na mnoštvo načina. Nekima je to dokaz lijenosti i pasivnosti ove “privilegirane društvene skupine”, dok ih drugi shvaćaju kao političku poruku trenutnoj vlasti, bunt protiv aktualnih mjera za sprečavanje širenja pandemije. Mladi su se ispred Hrvatskog narodnog kazališta, na Mladosti i Jarunu okupljali i prijašnjih godina, a zatvaranje ugostiteljskih objekata pogodovalo je masovnosti takvih druženja. Grupiranja mladih koja mediji često kritiziraju zbog toga što se odvijaju na “neadekvatnim mjestima” povod su za pogled na stanje i uporabljivost javnih prostora koje Grad Zagreb nudi mladima. Gdje se to mladi Zagrepčani smiju okupljati i hoće li svi ponovno, zbog nedostatka kvalitetnijih namjenskih prostora, ipak pohrliti u ugostiteljske objekte?

Mladi bez utočišta

Za početak, evo nekoliko riječi o tome kako stručnjaci vide život suvremene mladeži. U istraživanju o stavovima mladih Instituta za društvena istraživanja i Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu navodi se kako “trećina stanovništva mlađa od trideset godina i ne poznaje ništa drugo nego postsocijalističku prijelaznu fazu, koju 1990-ih godina obilježava velika nestabilnost i nesigurnost”. Ono pokazuje kako je promjena sustava uvećala društvene razlike i nejednakosti šansi te kreirala značajnu ekonomsku nesigurnost. Neizvjesnost pri zapošljavanju i produljenje trajanja institucionaliziranoga obrazovanja dovelo je do otežanog socioekonomskog osamostaljenja mladih, ali i do njihova nedostatnog uključenja u procese društvenog razvoja. Teškoće pri osamostaljivanju potvrđuju i podaci iz istraživanja Eurostata (2018) prema kojima se udio anketiranih mladih od 18 do 34 godine koji žive s roditeljima kontinuirano povećava – s 70.7 posto 2011. godine na 75 posto 2018. godine. Za usporedbu, prosjek mladih Europljana koji žive s roditeljima znatno je manji i iznosio je 49 posto u 2018. godini. Već spomenuto istraživanje Instituta pokazalo je kako najmanje vlastitog prostora imaju mladi u urbanim sredinama. Istraživači navode i da je odluka o ostanku s roditeljima racionalna. Mišljenja su kako ispodprosječna plaća utječe na smanjivanje kvalitete života mladih koji se odluče na samostalan život. 

Suživot mladih s roditeljima i smanjivanje površine životnog prostora u gradovima uvećavaju važnost mjesta kakve Oldenburg u djelu The Great Good Place naziva trećim prostorima. Američki urbani sociolog dijeli društveni okoliš čovjeka u tri kategorije. Prvom kategorijom smatra kućanstvo, odnosno dom i naziva ga prvim prostorom. Drugi prostor je prostor rada, dakle mjesto poslovnog života. U treće prostore ubraja kafiće, restorane, knjižnice i parkove. Ovim pojmom opisuje sva neformalna mjesta okupljanja, socijalizacije i dokolice. Promatra ih kao izrazito važne za razvoj civilnog društva, povezivanje ljudi, ali i za razvoj demokracije, budući da omogućavaju dodir s različitostima. 

Trećim prostorima možemo smatrati i društveno-kulturne centre, objekte koji su svojevrsno utočište europske mladeži. Primjeri takvih prostora su Subtopia u Stockholmu ili UFA Fabrik u Berlinu. O ovim, ali i sličnim centrima koji su predstavljeni na konferenciji u staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj 2016. godine piše Pejić. Kreativni centri omogućuju mladima, ali i svim zainteresiranima građanima prostore za stvaranje, uvježbavanje svakojakih vještina, razmjenu znanja, ali i socijalizaciju. Oni su najčešće multifunkcionalni ili se sastoje od više prostora koji su prilagođeni raznim namjenama. Mogu biti adaptirani kao umjetnički studiji, poduzetnički inkubatori, kao prostori za održavanje radionica i predavanja, knjižnice i prostori za tihi boravak, ali i kao prostori za socijalizaciju i opuštanje. U njima se organizira raznovrsna kulturna produkcija i javnih događaji, a oni su i dom raznovrsnih udruga civilnog društva. Ideja tih prostora nije novi koncept.  

U zborniku Uradimo zajedno: Prakse i tendencije sudioničkog upravljanja u kulturi u Republici Hrvatskoj navodi se kako se praksa otvaranja društveno-kulturnih centara javlja već pedesetih godina prošloga stoljeća. Ona se temelji na ideji stvaranja prostora u kojima se mogu ostvarivati različite društvene i kulturne aktivnosti. Njih provode građani različitih profila i sposobnosti – mladi i umirovljenici, amateri i profesionalci. Centre je kreirala institucionalna politika, a slični omladinski centri otvarali su se i diljem SR Hrvatske. Gdje su oni sada? Početkom 21. stoljeća, većina takvih centara prošla je kroz proces restrukturacije pri čemu su iz njih izdvojene pojedine komponente koje su nastavile samostalno djelovati u specifičnom području. Kako zaključuju autori zbornika, takvi “kulturni centri i pučka otvorena učilišta ostaju taoci vlastite infrastrukture i potrebe za njezinim održavanjem, tako da nemaju previše prostora za programski razvoj”.

Studentska i alternativna kultura

Ipak, jedan takav centar je donekle “preživio” tranziciju. Studentski centar u Zagrebu bio je značajan zagrebački kulturni i društveni prostor namijenjen studentima. U monografiji Pola stoljeća Studentskoga centra u Zagrebu navode se zadaće centra po kojima je on organizirao “kulturni, zabavni, društveni i športski život studenata”.  Prema riječima njegova prvog direktora Vlatka Škarice, centrom su upravljali studenti. O prošlosti ovoga prostora svjedoči i Feđa Vukić u zborniku Savska 25 gdje navodi kako “su se upravo na središnjem prostoru Savske 25 dogodila i neka od masovnijih okupljanja studentske 1968. i 1971.” To je bio važan prostor jugoslavenske kulturno-umjetničke proizvodnje, posebice tijekom kasnih šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Centar i danas, sudeći prema Statutu skrbi za navedene potrebe, ali se iz godine u godinu njegova važnost za studentsku populaciju smanjuje. 

Pretvara se u prostor studentskog servisa i menze. Studentski centar je od 2013. godine pod sanacijom zbog duga od 120 milijuna kuna. Za provođenje sanacijskog procesa zaduženo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja, dok centrom rukovodi privremena uprava na čelu sa sanacijskim upraviteljem Mirkom Bošnjakom. Od većih “uspjeha” nove uprave treba izdvojiti gašenje Kulture promjene, protjerivanje subkulture skejtera iz Savske 25 uklanjanjem objekta SC Pool i Sretne kuće te oduzimanje prostora za rad filmskom laboratoriju Klubvizija. Iako prema navodima sanacijskog upravitelja centar od 2019. posluje pozitivno, on još uvijek nije službeno izašao iz sanacije. 

Značaj koji je u prošlosti imao Studentski centar sada su preuzeli drugi prostori. Vukušić u svome istraživanju o alternativnoj kulturi u Zagrebu navodi kako je najvažniji takav prostor AKC Medika. Njega je, nažalost, znatno oštetio potres. Trenutno stanje Medike opisala je na svojim web-stranicama udruga Attack. Ona upravlja objektom čiji je vlasnik Grad Zagreb. Navode kako su oštećenja znatna i onemogućuju rad 223 članova i članica, ali i održavanje 200 do 400 godišnjih događanja. 

Uključivanje mladih u različite udruge civilnog društva važno je za stvaranje i poticanje društvenog angažmana i odgovornosti kod mladih, kreiranje socijalnih veza, očuvanje vlastite kulture, ali i za promicanje multikulturalnosti. No jedan od najvećih problema takvih udruga, a istovremeno i problem mladih je nedostatak prostora. Istraživanje Kulture nove ističe ugroženost kulturnog sektora – 80 posto ispitanih organizacija pretrpjelo je štetu na uredskom prostoru, dok 57 posto ima oštećen prostor za kulturno-umjetničke aktivnosti. Potres i pandemija pogoršali su već problematično stanje koje pokazuju podaci iz zbornika Uradimo zajedno. U njemu se navodi kako je, odnosu na ostatak zemlje, civilno društvo najbrojnije u Zagrebu, ali i da 40,9 posto organizacija nema prostor za redovan rad. 

Nezavisni prostori u krizi

Jedan od rijetkih prostora koji bez naknade već dugi niz godina udomljuje različite udruge civilnog društva je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, prva zagrebačka ustanova u kulturi utemeljena na spomenutom modelu civilno-javnog partnerstva. Prema riječima ravnateljice Janje Sesar, Pogon u suradnji s osnivačima čini sve kako bi organizacijama i umjetnicima omogućio koliko-toliko dostojanstvene uvjete rada. Napominje kako se prostor svakodnevno koristi –  zauzet je tijekom čitave godine, izuzev tri tjedna ljetne pauze. No potrebna mu je temeljita obnova koja se donedavno činila ostvarivom. Naime, nakon intenzivnog višegodišnjeg suradničkog procesa u koji su investirana značajna financijska sredstva, kreiran je projekt rekonstrukcije Pogona. Grad Zagreb je 2018. godine projekt prijavio na europski mehanizam financiranja naziva Integrirana teritorijalna ulaganja (ITU) čija je namjena bila obnova zapuštenih vojnih i industrijskih građevina.

Početkom 2020. godine obznanjeno je da je projekt uspješno prošao evaluaciju, no dodijeljena sredstva ipak nisu bila dostatna za njegovu realizaciju. Nakon toga je Grad Zagreb kao vlasnik prostora pristupio produljenju građevinske dozvole, što se, nažalost, nije dogodilo. Budući da nije donesen detaljni urbanistički plan za Trnje, ovakav tip rekonstrukcije više nije ostvariv. Ravnateljica poručuje kako ovo čini sudbinu prostora vrlo alarmantnom i neizvjesnom. Dodaje kako prostor nema centralno grijanje, prikladnu ventilaciju niti izolaciju od buke, a dodatno se devastira radi kontinuiranih oštećenja hidroizolacije koja se više ne može adekvatno sanirati djelomičnim zahvatima. Apelira na nužnost donošenja novoga plana i prikupljanja potrebnih financijskih sredstava za obnovu zgrade koja u suprotnom neće još dugo moći odolijevati zubu vremena. Napominje i kako popunjenost prostora ukazuje na njegovu nužnost za razvoj i opstanak nezavisne kulturne scene važne za grad. 

Iz navedenog je vidljivo kako se važniji zagrebački prostori namijenjeni mladima i kulturi mladih nalaze u stanju krize. Pod sintagmom prostori za mlade ne misli se samo na prostore druženja, već i na prostore koji omogućuju vaninstitucionalni grupni rad, kreativno izražavanje te razmjenu znanja i vještina. U europskim zemljama oni su čest izvor, ali i odskočna daska poduzetničkim aspiracijama kojih, prema istraživanjima, kod hrvatske mladeži kronično nedostaje. Skučeni stambeni prostori koji prevladavaju u gradu i suživot različitih generacija u njima ne omogućuju kvalitetno provođenje dokolice i grupiranje mladih. Postojeći institucionalni prostori su često isključivi, a prostori za najam su cjenovno nedostupni. Iako izgradnja ili revitalizacija prostora za mlade u ovim kriznim vremenima, dakako, ne treba biti od najveće važnosti, trenutna vidljivost mladih u javnom prostoru pravo je vrijeme da se zapitamo gdje su oni inače? I je li teza o “kafanskoj mladeži” točna ili mi jednostavno nemamo svoj treći prostor?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Među najprepoznatljivijima je svakako prostor Autonomnog kulturnog centra Medika, koji već više od deset godina osigurava prostor za rad brojnim umjetnicima i umjetnicama, aktivistima i volonterima, kulturnim radnicama i radnicima. O uvjetima u kojima Medika funkcionira nakon razornog potresa i u jeku pandemije, razgovarali smo sa Sanjom Burlović, članicom udruge AKC Attack koja upravlja prostorom.

KP: Kakav je prostor koji vodite? U čijem je vlasništvu i imate li potpisan ugovor? Kakvim biste ocijenili odnos s vlasnikom prostora?

Prostor kojim upravljamo nalazi se u staroj napuštenoj tvornici Medika u centru Zagreba. Osim AKC Attacka, prostor koriste i slobodni umjetnici/e, nezavisni kolektivi i udruge okupljeni u Savezu udruga Pierottijeva 11. Radi se o kompleksu površine preko 2000 m² u kojem su razni prostori prenamijenjeni prema potrebama naših programa kao što su klub Attack, galerija Siva, infoshop knjižnica Pippilotta, Filmski studio Medika, Hacklab, klubovi Mikro i Surogat, Glazbeni studiji za bendove i glazbenu produkciju (tri zasebne prostorije), ateljei (njih 13), uredi, sobe za rezidencijalne programa i boravak umjetnika.

Prostor je u vlasništvu grada Zagreba, a ugovor koji je AKC potpisao 2009. istekao je 2011. Nakon toga smo godinama u neprestanoj komunikaciji s Gradom u kojoj zahtijevamo,između ostalog, prenamjenu našeg prostora kako bi nam Grad produljio ugovor, no to se do sada nije desilo. Napomenut ću samo da je potresom u ožujku uništen dio prostora što nam sad uvelike otežava provedbu programa, jer naši programi su niskobudžetni i nekomercijalni, stoga nismo u mogućnosti pokrivati troškove smještaja umjetnicima u rezidenciji, gostima na dnevnim programima, iznajmljivati prostore za izvedbene programe i radionice.

Odnos s vlasnikom prostora je ispod razine lošega, gotovo da ni ne postoji. Kad se krene u neku komunikaciju, opći dojam je da se vrtimo u začaranom krugu u kojem onima koji imaju pravo donositi odluke ne pada na pamet poduzeti ništa. Ovdje prvenstveno moram istaknuti Gradski ured za kulturu i Gradski ured za imovinsko pravne poslove. Kad s njima ulazite u neke pregovore, ako se to može uopće tako nazvati, osjećaš se kao da si glavni junak Kafkinog Procesa.

KP: S obzirom na potres, koliko ste morali ulagati u popravke, jesu li vam i koliko u tome pomogle mjere donesene na lokalnoj ili nacionalnoj razini? Jeste li imali oštećenja nakon poplave te koliko je prostor koji vodite uopće primjeren vašem radu i aktivnostima?

Još nismo uložili ništa novaca u popravke nastale potresom jer je šteta prevelika da bi je mi mogli sanirati na način kako obično saniramo štetu, a to je DIY načinom rada i prikupljanja sredstava. Voda je prodrla u neke dijelove prostora, dosta smo toga spasili, ali su generalno u dosta lošem stanju. Mjere donesene na nacionalnoj i lokalnoj razini nisu nam nimalo pomogle u sanaciji, a moram i istaknuti da Grad Zagreb, koji je drugim subjektima za vrijeme pandemije ukinuo plaćanje rente, nama to nije napravio. Danas i dalje plaćamo rentu za prostore koji nisu upotrebljivi zbog štete nastale potresom.

Kada bismo dobili minimalne tehničke uvjete i još neke nužne intervencije važne za osnovno djelovanje u prostoru, mogli bismo reći da nam zadovoljava potrebe programa i aktivnosti. Zapravo konfiguracija, raspored, površina i količina prostora su nam savršeni za sve što želimo raditi, ali sama realizacija programa u njemu je više nego izazovna.

KP: Nakon višemjesečnog nestanka i programa i publike, u kojoj je mjeri pandemija utjecala na vaše ovogodišnje planove? Što očekujete od jeseni, na lokalnom i nacionalnom planu, i koje su vaše najveće potrebe u kontekstu prostora i daljnjeg rada?

Pandemija je uvelike utjecala na naše planove.  Tri mjeseca nismo mogli realizirati niti jedan od naših programa i sad ćemo na jesen kao posljedicu imati hiperprodukciju jer programi moraju biti završeni do određenog razdoblja, a mi smo tu, za razliku od nekih drugih organizacija u još većem problemu zbog štete od potresa. Osim toga, plan nam je bio održati i ljetni glazbeni festival, od kojeg smo zbog pandemije odustali.

Ne očekujem previše niti na lokalnom niti na nacionalnom planu, niti se opterećujem njihovim djelovanjima. Očekivanja postavljamo sami sebi i pokušavamo se sami izvući, uzdajući se u vlastite snage i prednosti koje imamo. U kratkim crtama najveće potrebe u kontekstu prostora i daljnjeg rada su: produljenje ugovora, prenamjena prostora, sanacija štete nastale potresom i poplavom. Kad se to riješi možemo pričati o daljnjim potrebama koje treba riješiti u prostoru Medike.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Četiri mjeseca nakon potresa u kojima šteta nije sanirana, obilne kiše doprinijele su dodatnoj devastaciji prostora pod oštećenim krovovima, zbog čega se vodstvo Medike ponovno javnim putem obraća vlasniku – Gradu Zagrebu – sa zahtjevom da započne s hitnim popravcima, te da u ovoj kriznoj situaciji obustavi daljnju naplatu naknade za korištenje onog dijela prostora koji nije u uporabnom stanju.

“Naknada za uporabu neuporabljivog gradskog prostora logički je besmislena i ostvaruje se na štetu korisnika koji, obzirom na nemogućnost obavljanja djelatnosti i/ili provedbe programa, nisu u mogućnosti pokrivati troškove naknade za korištenje”, stoji u obrazloženju Medikinog tima poslanom medijima. Kao razlog naplate naknade za korištenje privremeno neupotrebljivog prostora, pojašnjavaju, Grad Zagreb navodi nepostojanje ugovora o najmu, za koji su korisnici prostora pak podnijeli zahtjev još 2015. godine. Gradska uprava ga do sada još nije ispostavila, niti neće, navodi se u priopćenju, “sve dok prostor ne zadovoljava minimalne uvjete protupožarne sigurnosti, koje pak u ovom slučaju može osigurati samo sam vlasnik – Grad”.

Naime, jedini subjekt kojem je pravno dopušteno raditi popravke jest vlasnik zemljišta i kompleksa, a to je Grad Zagreb čiji su uredi o šteti nastaloj potresom obaviješteni pisanim putem i službenom prijavom štete pet dana nakon razornog potresa, 27. ožujka 2020. “Šteta je svakoga dana sve veća, a datum i opseg sanacije štete u AKC Medika još uvijek nisu utvrđeni, iako kao korisnici navedeni u kulturnoj strategiji Grada Zagreba kontinuirano kontaktiramo gradske službe”, navodi se u priopćenju korisnika prostora.

Apeliraju stoga na odgovorno i žurno djelovanje vlasnika prostora i Gradsko stambeno-komunalno gospodarstvo kao nadležne službe za upravljanje zgradom AKC Medika da u što kraćem roku i bez daljnje odgode pristupe pregledu i popravku prostora kako bi omogućili daljnji rad i sigurnost korisnika i korisnica prostora Autonomnog kulturnog centra Medika kao i čitavog susjedstva.

Nether su zagrebački mladići koji vole prljavi zvuk stare škole metala. Odrastali su na zvucima brzog thrasha, primitivnog deatha i još koječega. Rezultat? Punokrvni metal napad na sva osjetila!

Speedclaw je riječka priča, nastala iz ljubavi prema old school speed metalu. Iako su relativno mlad bend, iz njih je mnogo koncerata, turneja, sold out ploča za čuveni američki “Sargent house” i najviše downloada nekog hrvatskog izvođača na bandcampu u 2018. Slavimo njihov povratak u Zagreb nakon duljeg vremena i priliku da još jednom uživamo u ljepoti podzemlja!

Zajedničku karijeru započeli su prije desetak godina kao prateći muzikanti za potrebe lokalnih kabaretskih večeri, u to doba marginalnih cirkuskih umjetnika iz beogradske Cirkusfere. Od tada pa sve do danas ovaj dvojac ostaje vjeran cirkuskim strujnim krugovima, svojom glazbom i izvedbom postaje obvezni sadržaj Open stage večeri u sklopu Cirkobalkana festivala, a zasvirali su i zaigrali u brojnim cirkuskim predstavama. 

Nakon njihove glazbeno-scenske izvedbe publiku će nastaviti zabavljati DJ Kes10, a za sve željne novih motiva na odjevnim predmetima, Sito(S)tisak tiska uživo “u slavljeničkom duhu samo crnom bojom”. 

Detalje programa potražite na Facebook događanju organizatora.

Riječ je o multimedijalnoj predstavi koja se bazira na istraživanju poveznice između svjetla, zvuka, pokreta i plesa. Oblikovana oko laserske harfe, predstava obrađuje suživot tehnologije i čovjeka. Pokretom i plesom stvaraju se zvukovne i svjetlosne slike koje tvore zajednički izričaj.

Autori predstave su Tanja Puklek, Filip Borelli i Leo Bettinelli, koji je ujedno i dizajnirao lasersku harfu.

Festival grafoskopa je participativan multimedijski festival namijenjen svim ljubiteljima/cama vizualne umjetnosti. U okviru festivala predstavljaju se umjetnici/ce i prijavljeni/e sudionici/sudionice, koji će ovim dvodnevnim programom radionica i performansa unijeti nov život mediju grafoskopa.

Želja Festivala grafoskopa je bogatim programom radionica i performansa povezati ideju grafoskopa sa živim likovnim i umjetničkim stvaralaštvom, te afirmirati inovativne i kreativne oblike korištenja ovog analognog medija.

Više o festivalu i raspored događanja potražite ovdje. 

Cilj radionice je polaznicima/cama približiti osnovno razumijevanje kombiniranih metoda fotomanipulacije i priručnih tehnika iz područja digitalnog arhiviranja, te znanje upravljanja metapodacima – nevidljivim podacima koji opisuju digitalnu sliku i njene formalne karakteristike.

Polaznici/e će tijekom radionice steći iskustvo razumijevanja, (re)kreiranja i uređivanja (ne)postojećih digitalnih slika mimo njihove semantike, kao i pripadajućih opisnih informacija, a koje mogu poslužiti organizaciji i identifikaciji medijskog izvora, strukturiranju arhiva te pripremi za (anonimiziranu) distribuciju.

Polaznici/e obvezno trebaju donijeti vlastiti prijenosnik, dok organizatori osiguravaju Live Linux USB za polaznike/ce koji nemaju GNU/Linux OS (što molimo da napomenete u prijavi). Za sudjelovanje je potrebno prijaviti se na mail, zaključno do 17. studenog. Početnici/e su dobrodošli/e!

Voditeljica radionice je Dina Karadžić.

Više informacija potražite ovdje.