Za početak, hoćeš li nam predstaviti inicijativu Studentice za Palestinu? 

Započele smo svoje djelovanje s tribinom održanom sredinom svibnja ove godine koja se bavila temom odgovornosti akademske zajednice u narodnooslobodilačkim borbama diljem svijeta, s fokusom na pitanje naše odgovornosti u oslobođenju Palestine. Ja sam bila moderatorica, a sugovornice su mi bile Ivona Grgurinović, Emina Bužinkić i još jedan kolega student koji bi radije ostao anoniman. Tribina je bila dobro posjećena, a iz publike je pristigla inspirativna, iako iznenađujuća, kritika. Pitanje je bilo zašto smo se našli da razgovaramo kad smo to vrijeme mogli iskoristiti za planiranje i organiziranje konkretne akcije. To je bio dovoljan impuls da se povežemo i zajedno vidimo što možemo. Krenule smo se organizirati i prva je akcija bila čin prekidanja šutnje akademske zajednice transparentom na kojem je pisalo Dosta šutnje! Studenti kontra genocida za slobodnu Palestinu. Stavile smo ga na zgradu Filozofskog kao simbolički čin otpora protiv uljuljkane pozicije akademske zajednice. U tom je trenutku već bio kraj semestra i znale smo da nemamo puno vremena za ozbiljnije organiziranje pa smo ljetni period iskoristile za planiranje strategije, umrežavanje s važnim saveznicima, generiranje zahtjeva upućenih Filozofskom fakultetu i kreiranje elaborata zahtjeva.

U ovoj novoj akademskoj godini dosad smo potakle jednu raspravu na Fakultetu na temu spornog angažmana bivše IDF-ovke Einat-Lilian Dotan koja na našem Fakultetu radi kao lektorica na Katedri za židovske studije. Vidimo etički problem u tome da visokoobrazovna institucija, koja se u svom statutu obvezuje zalagati se za deprivilegirane društvene skupine i poštivanje ljudskih prava, zapošljava bivše članove okupacijske vojske. Osim toga, Dotan nije odradila samo dvije godine obveznog vojnog roka, nego je služila u vojsci šest godina na visokim pozicijama, a pritom nema nikakav akademski angažman koji bi opravdao njezinu lektorsku funkciju na Fakultetu. Prije sjednice Fakultetskog vijeća javile smo se fakultetskim vijećnicima za koje smo smatrale da bi mogli podržati naše zahtjeve s obzirom da su potpisnici pisma Inicijative za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, ali nažalost odgovora nije bilo. U ovom trenutku vidimo da se naš rad, prije svega, sastoji od edukacije o palestinskom pitanju, a potom od zagovaračkog rada u smjeru institucionalnog bojkota izraelskih visokoobrazovnih institucija dokle god potonje ne prekinu sa svojom ulogom u planiranju, sprovođenju i opravdavanju genocidne, aparthejdne i etnonacionalističke politike Države Izrael. 

Kako je došlo do samog stvaranja inicijative? 

Nakon inicijalne tribine, koja je poslužila ne samo da prekinemo šutnju, već i da “ispipamo” situaciju, dogodio se trenutak u kojem smo shvatile da nismo same u tom neizdrživom spoju osjećaja tuge i bijesa. Komunikacija tijekom i poslije tribine bila nam je znak da ima nas koje smo studentice, radnice, alumni, a koje osjećamo poriv da se zajedno borimo za pravdu i na taj se način izborimo i s osjećajem nemoći usred svjedočenja genocidu. Osim toga, tribina se odvijala u jeku studentskih blokada sveučilišta diljem svijeta, upravo u svrhu solidarnosti s Palestinom, stoga je i to poslužilo kao inspiracija da nešto poduzmemo. 

Spomenula si lektoricu Einat-Lilian Dotan. Nastavno na to: na koji način Sveučilište u Zagrebu, napose FFZG, dijele neposrednu krivnju za genocid u Gazi? 

Ne možemo govoriti o neposrednoj krivnji hrvatskih akademskih institucija za aparthejd i genocid u Palestini, ali zbog njihove suradnje s izraelskim institucijama i pojedincima o čijoj neposrednoj krivnji itekako možemo govoriti, možemo reći da naše institucije u ovom trenutku pružaju prešutnu podršku genocidu i aparthejdu. Svih osam izraelskih sveučilišta ključni su akteri vojne okupacije, aparthejda i genocidnih politika. Bez obzira na ovu dobro dokumentiranu činjenicu, postoji prevladavajući sentiment da bi bojkot suradnje s ovim institucijama zapravo kršio pravo izraelskih znanstvenika na akademsku slobodu. Čak na stranu toga da je bojkot na koji pozivamo institucionalne naravi, akademske slobode ni u kojem slučaju ne mogu biti važnije od prava na život bez okupacije. Fokusirajući se na percipiranu prijetnju privilegija izraelske akademske zajednice umjesto na stvarno nasilje kojem su palestinski akademski radnici i studenti izloženi svakodnevno još od začetka Države Izrael, takva kritika bojkota odražava kolonijalizam institucija s kojih potječe.

Jedan je od naših zahtjeva transparentnost informacija o suradnjama s izraelskim institucijama, no trenutno ne možemo konkretno reći koje sve suradnje postoje. Znamo da Sveučilište u Splitu ima zajednički studijski program o demokraciji sa Sapir koledžom i da FER surađuje sa Sveučilištem u Haifi. Dakle imate situaciju u kojoj u Splitu bivši veleposlanik Izraela, uz HDZ-ovog političara, studentima predaje o demokraciji, a FER s jednim od najmilitariziranijih sveučilišta u Izraelu surađuje na tehnologiji koja bi trebala pomoći s ribolovom dok izraelska opsada Gaze od 2007. godine sprječava Palestince da love dalje od šest nautičkih milja od vlastite obale. Ovakvim se akademskim suradnjama Izraelu pomaže da pere svoj imidž u inozemstvu.

Inicijativa Studentice za Palestinu bezrezervno stoji protiv svih ratova u svijetu, bilo kakvog ugnjetavanja političke autonomije i svih vrsta kolonijalizma, a od naših fakulteta očekujemo isto. Početkom ruske invazije na Ukrajinu nije bilo rasprava o tome treba li Filozofski izraziti podršku Ukrajini, a katedre za ruski jezik i književnost odmah su prekinule sve suradnje s ruskim sveučilištima, što znači da se ipak može. 

Osim kritika, s kojim se izazovima susrećete? Imate li podršku profesora, kolega, prijatelja s Fakulteta? 

Studentski zbor Filozofskog fakulteta i studentski predstavnici u Fakultetskom vijeću vrlo brzo stali su uz naše zahtjeve, a sretna sam što mogu reći da su nas podržali i Klub studenata Filozofskog fakulteta i Odsjek za sociologiju, oboje važni saveznici na svoj način. Podrška sociologa osobito je važna u trenutku u kojem se suočavamo s ušutkivanjem iz dekanata. Dok se na fakultetskoj web stranici Katedre za židovske studije otvoreno konstruira pristanak na genocid tvrdnjama da su palestinski civili krivi za Hamasovo nasilje te se dijele članci u kojima se UN-ovu posebnu izvjestiteljicu za okupirane palestinske teritorije naziva antisemitkinjom, našu se inicijativu optužuje za radikalan jezik i taj se argument koristi kako bi se spriječio dijalog. 

Iz dosadašnjeg iskustva svjesne smo da su sveučilišta i dalje konzervativne sredine koje kao da ne prihvaćaju da svi mi činimo fakultet – i radnice, i studentice, i čistačice i uprava. U ovome trenutku uprava koristi institucionalno nasilje odbijajući otvoren demokratski dijalog i raspravu o inicijativinim zahtjevima tako da smo sad usredotočene na pridobivanje podrške što većeg broja fakultetskih vijećnika. Neki koje smo kontaktirale odgovorili su šutnjom, a neki su odgovori sadržavali neslaganja – od toga da su riječi poput genocida i kolonijalne okupacije prejake, da je poziv na bojkot lov na vještice i da stvaramo ozračje progona. Prikazuje nas se svakako, kao antisemite itd., ali u tim se optužbama osjeća strah profesora. 

Akademski su radnici ti koji prvi pate od cenzure. Nancy Fraser, iako je Židovka, otkazano je gostovanje na Sveučilištu u Kölnu zbog potpisivanja inicijative Filozofije za Palestinu, ljudima se ukidaju stipendije, odbijaju im se dati nagrade, prekidaju im se govori. Nama upućene kritike nose eho i tog straha i to nam je dokaz da su, iako to ne vidimo direktno kao studenti, represija i autocenzura tu. Također, dosta je indikativno da gdje god djelujemo, u obliku različitih inicijativa podrške Palestini, najangažiraniji su oni koji su u prekarnim institucionalnim pozicijama – studenti, doktorandi, asistenti. Veliko je pitanje otkuda dolazi ta konzervativna pozicija ljudi u trajnim zvanjima. Profesori često komentiraju kako studenti postaju sve gori i gori, nepismeniji, neobrazovaniji, nezainteresiraniji. Ova inicijativa dokazuje da najmlađi među nama ipak imaju najviše entuzijazma i da su spremniji izložiti se.

Kako procjenjujete stavove i svijest o palestinskom pitanju među studentima? 

Teško je govoriti generalno budući da smo s intenzivnim radom započele tek početkom ove akademske godine, ali zadovoljne smo interesom i posjećenošću naših događaja. Prošli smo mjesec u KSFF-u imale prvo izdanje svog kružoka koji smo započele čitanjem knjige Towers of Ivory and Steel: How Israeli Universities Deny Palestinian Freedom izraelske antropologinje Maye Wind. Wind je kao izraelsko – židovska znanstvenica političku privilegiju svog identiteta iskoristila kako bi istražila i u konačnici podijelila istinu o izraelskoj akademiji. Čitajući i analizirajući dijelove knjige povelo se pitanje o tome kakvo je naše znanje o tim temama bilo prije čitanja. Složili smo se da je pitanje palestinske slobode zakopano baš na svim razinama pa tako i na obrazovnoj. Knjiga Maye Wind podsjeća nas da nije ni čudno što ljudi ne znaju jer je izraelska propagandna mašinerija iznimno jaka. Ne treba ljude posramljivati jer nešto ne znaju, svi imamo puno toga za naučiti. Iskoristila bih zato ovu priliku da čitatelje pozovem da nam se pridruže na kružoku ovu srijedu, 27. studenog, u galeriji Suputnici u 18 sati. Više informacija i pristup knjizi može se pronaći na našim društvenim mrežama.

U kojem su odnosu Studentice za Palestinu s drugim, sličnim udruženjima poput Inicijative za slobodnu Palestinu? Sudjelujete li u organizaciji akcija, dijelite li članstvo? 

Imamo čvrste i kontinuirane poveznice s drugaricama iz inicijativa koje se solidariziraju s Palestinom. Kroz moj osobni višegodišnji angažman u antifašističkim zajednicama primjećujem da postoji stabilan mjehurić ljudi koji djeluju bez obzira na to radi li se o antirasizmu, solidarnosti s ljudima u pokretu, ljudima bez domova, stranim radnicima ili Palestini – to su isti ljudi. Odlično je ako ovime privučemo nekog novog jer nažalost opresije ne nedostaje. Surađujemo i imamo podršku kolegica, prije svega savjetodavnu oko organizacije i koordiniranja evenata. 

Zagreb ustvari ima povijest solidarnosti s Palestincima koja se veže uz doba Pokreta nesvrstanih. Tako se na vašem nedavnom kružoku spomenuo i Međunarodni studentski klub prijateljstva (MSKP) koji je djelovao od 60-ih do 90-ih u Zagrebu, a koji je bio mjesto okupljanja i potpore stranim studentima. Što mislite o nasljeđu tog kluba i kako ga vidite u kontekstu vašeg djelovanja? 

Drago mi je da me to pitate. Na tragu toga u prosincu organiziramo događaj s Petrom Matić, čiji je doprinos arhiviranju baštine Nesvrstanih neizmjeran za Zagreb, ali i za državu i region. Petra s kolegicom Stellom Marijom Vargom djeluje u udruzi Jutro i trenutačno planiraju predstavljanje arhiva koje je predviđeno za svibanj. Ja se još educiram o toj temi, ali važno je spomenuti da MSKP nije bio samo klub podrške stranim studentima, već klub koji su strani studenti vodili. Dakle, osnova njihovog djelovanja nije bila humanitarnost ni bjelački spasilački kompleks, već je to bila solidarnost s velikim S – svijest da sloboda ne postoji dok svi nismo slobodni i da su sve naše borbe povezane, lokalno i međunarodno. To ne smijemo zaboraviti, koliko god se teško oduprijeti kolektivnoj amneziji i cinizmu naših prostora. Nadam se da se vidimo i učimo zajedno u prosincu. 

U proteklih godinu dana diljem zapada smo vidjeli nevjerojatnu studentsku solidarnost s Palestinom, uključujući masovnu mobilizaciju i blokade fakulteta. Inspiriraju li vaš rad neka europska sveučilišta te imate li u planu organizaciju ozbiljnijih akcija, primjerice blokade? 

Ne mogu govoriti o planovima jer čekamo još reakcija i nadamo se da nećemo trebati ići tako daleko. Znamo da su službene brojke od 40,000 žrtava, a koje stoje na mjestu još od travnja, sigurno mnogo veće. Više od 12 tisuća studenata, naših kolega, ubijeno je u Gazi, kao i preko 500 obrazovnih radnika. Dekan se može truditi ignorirati nas, ali inicijativa neće stati s radom dok ne postignemo pravdu za ubijene. Nadamo se da će FFZG, UNIZG i druga sveučilišta shvatiti ozbiljnost situacije i poštivati etičke kodekse i međunarodni zakon u skladu s kojim moraju djelovati.

Ne radimo ništa naivno i ne mislimo da se generalna paradigma ljudske svijesti može promijeniti u jednom danu. Kad se sveučilišta oslobode suradnje s institucijama genocidne mašinerije, nadamo se da će inicijativa i dalje djelovati jer već sada znamo da Gaza više nije funkcionalno mjesto za život i da rat prestane danas, bit će ovisna o vanjskoj pomoći. Poslijeratno iskustvo našeg regiona govori nam o tome da posljedice rata odjekuju generacijama nakon službenog završetka, u obliku korupcije i neokolonijalnih projekata koji zadiru kandžama u politiku i resurse tih naroda. Educiranje i zagovaranje pravde ne staje s bojkotom Izraela i nadamo se da ćemo postići neke direktne veze sa studentima i radnicima u Palestini jer želimo pojačati njihove glasove. 

Dosta nas koje smo u inicijativi dugogodišnje smo aktivistkinje pa imamo kontakte sa stranim sveučilištima. Povezani smo s kolegama iz regije i u inozemstvu, a inspiraciju uzimamo ne samo u smislu proaktivnosti, već i u organizacijskom aspektu. Pokušavamo biti taktične i dobro tempirane s obzirom na lokalne uvjete. 

Kako vas se može podržati? 

Tko god je zainteresiran i misli da nas može i želi podržati neka dođe i javi nam se na naš Instagram i da svoj doprinos pravdi za Palestinu. U svim našim nesavršenostima ima mjesta za napredak. Aktivizam je stvar žrtvovanja i prihvaćanja da je budućnost oslobođenja za sve budućnost kolektivnog pregovaranja privilegija. Svjedočite, pričajte, pretočite to u djelovanje. Bijes, a ne tuga. Vidimo se u petak, 29. studenog, u 17 sati ispred FFZG-a na Maršu solidarnosti.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Po prvi puta u Hrvatskoj, Filozofski fakultet u Rijeci se pridružio ostatku svijeta te 26. i 27. listopada održao niz radionica, predavanja i diskusija na tu temu. Manifestacija se održala u atriju fakulteta, gdje se u ležernoj atmosferi raspravljalo o vrlo bitnim pitanjima, poput definicije intelektualnog vlasništva, slobodnog kolanja informacija i znanja na Internetu, povezanosti ljudske djelatnosti s ekonomijom i politikom te je li ideja vlasništvo pojedinca ili korporacije.   

Drugog dana manifestacije u 17 sati održana je rasprava pod radnim nazivom: Digitalna glazba i remix kultura, u kojoj su, između ostalih, sudjelovali Ivan Šarar, pročelnik riječkog Gradskog odjela za kulturu, basista Davor Podpankovski i  dj Pero Despero. Iako se rasprava održala na stepenicama u atriju Fakulteta, na najprometnijem djelu, uspjela je održati zanimanje svih okupljenih i gotovo premašila dogovoreno vrijeme trajanja od sat i pol. Moderator Luka Rodela, na početku je naveo tematski okvir rasprave koja se fokusirala na tome treba li se dopustiti besplatno skidanje muzike s Interneta ili je to potkradanje materijalnih prava autora koji ne mogu naplatiti svoj rad. Većina se složila sa činjenicom da je vrlo mali postotak onih umjetnika koji mogu živjeti isključivo od svoje umjetnosti, u ovom slučaju glazbe, te da postoji veliki broj glazbenika koji su na rubu egzistencije. “Društvo koje funkcionira na ekonomskim temeljima treba dopustiti umjetnicima da rade”, rekao je Davor Podpankovski te istaknuo da umjetnici koji gladuju nisu uspjeli naplatiti svoju “vrijednost” u  ekonomskoj sferi, koja je jedina mjerljiva. 

Pero Despero je postavio pitanje može li se copyright primjenjivati na glazbu i umjetnost isto kao i na pisani tekst te dodao da se ne treba pridržavati starih pravila copyright kulture. Obzirom da remix nastaje kao intervencija na ‘originalu’, raspravljalo se i o korištenju originala u glazbi i autorskoj vrijednosti jednog i drugog djela. Većina sudionika složila se s time da je remix jedinstveni pečat umjetnika i da je jednako vrijedan po kriterijima kreativnosti i umjetničke ideje.

“Ideja je kopija svega onoga što je umjetnik doživio u životu, a glazba je sve ono što je utjecalo na umjetnika”, čulo se na diskusiji. Treba li onda ići tako daleko i reći da smo svi dužni dio vlasništva onome što je bilo prije nas? Ako se složimo da je sva glazba društveni produkt i da je copyright posljedica ekonomskog sistema kojega je opet odredilo društvo, možemo li reći da je svako vlasništvo, vlasništvo civilizacije? Vjerujemo li onda uopće u privatno vlasništvo i dokle zapravo seže autorsko pravo?

Nakon sat i pol ležernog diskutiranja, rasprava je stala na izjavi: “Ili vjerujete u privatno vlasništvo ili vjerujete u ne-vlasništvo!” te “Gdje staje rast? Koliko netko treba biti popularan da bi bio zadovoljan?” 

U izjavi za javnost Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu podsjeća “relevantne državne institucije te akademsku i širu javnost da je nizom svojih odluka argumentirano upozoravalo na neprihvatljivost zakonskih prijedloga i načina na koji se oni nameću usprkos argumentima akademske zajednice i otporu uvjerljive većine sveučilišnih, znanstvenih i drugih institucija. Vijeće je stoga u više navrata zahtijevalo potpuno odbacivanje nacrta prijedloga zakona.”

Kako otpor akademske zajednice do sada nije imao nikakva učinka, već je Vlada Republike Hrvatske 21. lipnja 2011. uputila prijedloge zakona u saborsku proceduru, u izjavi su najavljeni sljedeći koraci o kojima je odlučeno na  sjednici održanoj 30. lipnja 2011: 

1. Obustavlja se studijski proces u svim vidovima od srijede, 6. srpnja 2011, sve dok se prijedlozi zakona ne povuku iz saborske procedure, odnosno za vrijeme zasjedanja Sabora.

2. Predlaže se Senatu Sveučilišta u Zagrebu da na svojoj sjednici 5. srpnja 2011. donese odgovarajuću odluku o obustavljanju studijskoga procesa u svim vidovima do povlačenja prijedloga zakona iz saborske procedure, čime se Vijeće Filozofskoga fakulteta priklanja već iznesenim prijedlozima Pravnog i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

3. Predlaže se da se, nakon povlačenja zakona iz saborske procedure, u dogovoru državnih i akademskih čimbenika formiraju šire stručne radne skupine koje bi radile na strateškim osnovama i zakonskim rješenjima reforme sustava znanosti i visokog obrazovanja.

Izvor: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Izvor: Akademska solidarnost

Izvor: Akademska solidarnost / KP / H-alter / net.hr

“Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izražava svoju zapanjenost razmjerima, tonom i sadržajem medijske kampanje protiv akademske zajednice. Glasila EPH kontinuirano objavljuju napade na profesore i znanstvenike. Jutarnji list objavio je samo od prošlog petka do danas desetak stranica napada na sveučilišnu i znanstvenu zajednicu opremljenih bombastičnim naslovima, predimenzioniranim ilustracijama i podnaslovima, te sadržajima punim govora mržnje, ali i neistina zbog kojih Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu i drugi dijelovi akademske zajednice u Hrvatskoj trebaju pokrenuti kaznenu prijavu zbog kleveta. O moralnoj razini kampanje govori i činjenica da je istovremeno i na portalu Jutarnjeg pokrenuta akcija koja poziva na denunciranje profesora. Pojave korupcije u akademskoj zajednici koje su upravo posljedica dosadašnje komercijalizacije i politike MZOŠ-a sada se generaliziraju i koriste kao argument za daljnju komercijalizaciju. No, hajka u medijima očito služi jedino kompromitiranju akademske zajednice u javnosti zbog toga što se radi javnog dobra suprotstavila nacrtima prijedloga zakona o sveučilištu, visokome obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Ona zapravo pokazuje i nemoć Ministarstva da pridobije znatniji ili ugledniji dio akademske zajednice na stranu svojih nacrta prijedloga zakona pa pokušava populističkom hajkom opsjeniti javnost.

Zahtijevamo da Vlada i državni organi istraže pozadinu i narav povezanosti između Ministarstva u vrijeme bivšeg i sadašnjeg ministra znanosti, obrazovanja i športa s medijskim holdingom EPH.

Ako se ta povezanost ne istraži, i ako se ne obustave sve proceduralne radnje oko nacrta prijedloga zakona o sveučilištu, o visokome obrazovanju i o znanstvenoj djelatnosti, akademska će zajednica biti prisiljena na najenergičnije legitimne javne metode otpora nametanju zakona koji ugrožavaju budućnost sveučilišta i znanosti kao javnog dobra u Hrvatskoj.”

Izvor: FFZG

Izvor: Akademska solidarnost

Izvor: Slobodni Filozofski

U trosatnom su prosvjedu
neke od postaja bile sjedište Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, zgrada Hrvatskog
Telekoma te upravo završena ulazna rampa u podzemnu garažu novog kompleksa Hoto
grupe na Cvjetnom trgu, kojom je nestao veliki dio pješačke zone u Varšavskoj
ulici. Unatoč “danu visokog rizika”, u kojem se istovremeno s prosvjedima održavala
i utakmica Dinama i Hajduka, prosvjed je okupio raznorodne skupine građana i
protekao u potpunom miru.

Subotnjem se prosvjedu
ovoga puta pridružila i inicijativa Akademska solidarnost, koja okuplja velik
broj akademskih radnika i već se nekoliko mjeseci aktivno bori protiv donošenja
novih zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. Inicijativa smatra
da novi zakoni rade “izravno protiv znanosti, visokog obrazovanja i akademske
zajednice, ali i protiv općedruštvenih interesa”. Tim se zakonima, kako navode
u priopćenju povodom prosvjeda, “znanost i obrazovanje podvrgavaju tržištu, interesima privatnog kapitala i
političke strukture koja je na vlasti, zbog čega visoko obrazovanje postaje
nedostupnim sve širim slojevima našega društva”.

S obzirom da su svjesni
kako su “problemi komercijalizacije obrazovanja i znanosti neodvojivi od
problema kao što su komercijalizacija zdravstva ili sve veće smanjivanje
socijalnih i radničkih prava” te da su osnovna načela ove inicijative “solidarnost, suradnja i borba za opći interes”, inicijativa je uključivanjem u
prosvjed željela pokazati “kako je akademska zajednica dio društva i da joj je
stalo kako će to društvo izgledati”.

U priopćenju su izrazili
skepsu kako će puka promjena vlasti bez strukturnih promjena bitno promijeniti
situaciju, zbog čega se zalažu za razvijanje i promoviranje modela kojima se “omogućuje demokratski nadzor odozdo”. Drugim riječima, za razvijanje modela u
kojima “građani povećanom participacijom i institucijama direktne demokracije,
kao što su referendumi, izravno nadziru politiku i odlučuju o najvažnijim pitanjima
u društvu”.

Sljedeća aktivnost
inicijative je tribina Politika protiv
znanosti u visokog obrazovanja koja će se utorak, 22.
ožujka održati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a više o ciljevima,
aktivnostima i mogućnostima uključivanja u inicijativu možete saznati na
njihovoj internet stranici. 

J.S. 

KP: Zanimljivo je da mnogi razgovori s tobom započinju podsjećanjem na tvoju pjesmu Neću da budem poetesa u kojoj britko ironiziraš očekivani model spisateljice i poetski propituješ žensko autorstvo.

Š. Š.: Zanimljivo je, također, i da ta pjesma još nije objavljena u knjizi, iako je postala moj zaštitni znak. Poetesa je naziv kojim se u našim kulturama (što će reći: unutar granica međusobno razumljivih jezika – ali i, kako sam nedavno saznala – mnogo šire od toga) na indirektan i društveno prihvatljiv način oduzima glas ženskom autorstvu. Feministička umjetnost danas ima svoju povijest – te je neophodno prema toj povijesti uspostaviti odnose koji su formativni za identitet. Kad nešto postane dovoljno ozbiljno i kad ga više nije moguće izbjeći, tek tad se unutar toga pokreta, teorijskog pravca ili aktivističke mreže mogu uspostavljati razlike i razlučiti pogledi. To je osobito važno za feminističku umjetnost, koja, kao i feministička teorija, danas mora da odgovara na pitanje da li pripada umjetnosti kao žanru (ili, u slučaju teorije, akademiji kao žanru) – ili nastaje i opstaje zahvaljujući feminističkom pokretu kao aktivističkoj i socijalnoj inicijativi. Naravno da odgovori na ovo pitanje nisu, i ne smiju biti međusobno isključivi. Tako ni moja ironija o poetesi ne ismijava niti negira postojanje različitih kulturalnih obrazaca u koje se žensko autorstvo ugrađuje i u kojima sudjeluje. Biti spisateljicom, međutim, za mene ne znači zauzeti predviđeno i konstantno mjesto unutar dominantne kulture, ma šta ona značila i ma koja u danom trenutku bila. Historijski gledano, spisateljica nastaje u trenutku kad se žena odlučuje za subverziju vladajućeg modela jezika – i zadnje što ću sebi dozvoliti je da pristanem na betoniranje kategorija koje čekaju spremne. Lijepo je imati vlastitu, žensku, povijest, ali joj ja ne namjeravam biti relikt.

KP: Autorica si i nagrađivane zbirke priča Priče – ženski rod, množina u kojoj se baviš sudbinama obespravljenih, onih koji su zbog raznih (rodnih, seksualnih) razloga marginalizirani i ušutkivani. Zanima me tvoje mišljenje o tome zašto se tako lako gubi pamćenje na žensko kolektivno iskustvo i da li si svojim pričama željela i sama utjecati na formiranje pamćenja u koje bi to iskustvo bilo upisano?

Š. Š.: Unutar feminizma kao spoja najraznorodnijih praksi, postoji otklon prema bilo kojem identitetu koji je esencijalizirajući. Ovaj otklon jest opravdan – jer feminizam, ne smijemo to zaboraviti, počiva na, jednostavnim jezikom rečeno, pogledu na život u kojem se propituju i demaskiraju sve manifestacije “prirodnog”, “normalnog”, “uobičajenog”. Vjerujem da taj otklon, i promišljanje o pitanjima kao što je, na primjer, kolektivni identitet pa i kolektivni ženski identitet, nije razoružavajući po sebi. Međutim, istina je da političke i kulturalne prakse koje ni u jednom trenutku nisu u stanju uspostaviti bilo kakvu vrstu subjektiviteta i, shodno tome, založiti se za neku vrstu kolektivnog identiteta, teško mogu biti plodne i produktivne. Mislim, dakle, da sjećanje na kolektivno iskustvo i pitanje kolektivnog iskustva po sebi ne smije i ne treba biti prizivanje i formiranje monolitnog i nepromjenjivog identiteta – ali da pritom imam pravo i obavezu na sjećanje i pravo na konstrukciju kolektivnog identiteta. U pričama na kojima trenutno radim, kao i u onima objavljenim u knjizi Priče – ženski rod, množina upravo insistiram na iskustvu marginalizacije kao uporišta za formiranje sjećanja i sjećanju kao osnovu za određenu vrstu identiteta. To što ženski identiteti nisu kolektivni u smislu da postoje u nekoj “suštini”, nego se određuju i konstruiraju prizivanjem sjećanja na bol, prizivanjem solidarnosti koja nastaje iz bola, za mene je dragocjeno. Dragocjeno mi je, također, i da to pravo na sjećanje uvijek iznova pokušavam konstruirati otvoreno, ne glumeći da nudim istinu, nego obrazlažući takav postupak kao projekt, kao prijedlog i ponudu. Kao poziv na potpuno bjelodanu i neskrivenu solidarnost.

KP: U jednom intervjuu sjajno si naglasila kako je “besramno glumiti poziciju ‘lijepe duše'”, no ipak čini se da je to dominantno, mnogi autori bježe od angažiranosti, ili se pak boje da bi se njihov angažman mogao odmah pripisati tome da su dio nekog političkog projekta.

Š. Š.: To je veliko i važno pitanje. Dnevna politika nudi instant-način za postizanje književne karijere. S druge strane, strah od angažmana je također dobra preporuka za postizanje “velike” karijere – što je, također, razumljivo – jer u turbulentnim društvima se šutnja, vrlo često i sasvim razumljivo – tumači kao mjera opreza, kao mudrost “velikana” koji čekaju nekakav povoljan historijski moment da konačno progovore o onome što im je zaista bitno. Ja sam preživjela rat, i, što je mnogo gore od toga, ove godine poslije. Ko u tome nije vidio da nema objektivne historije i da niko neće doći da nas spasi istinom, taj bi se trebao ostaviti pisanja, jer nema šta da kaže. Svjesna sam da postoje politički projekti koji su spremni apsorbirati mnoge angažirane umjetničke prakse. Jedino što preostaje je govoriti sa sviješću o postojanju takvih projekata ili zauvijek zašutjeti. Onog momenta kad strah od političkog “prisvajanja” bude veći od želje da se govori i vjere u to da se izgovoreno ima kome reći – pošteno je zauvijek zašutjeti – i ne stvarati buku koja nikom ništa ne znači u instituciji koju zovemo književnost.

KP: Kritična si i u analizi obrazovnog sistema u BIH, a za književnu scenu u BIH ističeš kako te podsjeća na “državni ustroj zbog kojeg patimo”. No ipak, naglašavaš kako ipak postoje neki koji razaraju tu internost – a to su spisateljice. Možeš li pojasniti?

Š. Š.: Da, književna scena, jednako kao i obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, danas izgleda poput Dejtonskog mirovnog sporazuma – svako u svom ataru urliče do neba, a vani vlada geto i tišina. O bosanskohercegovačkim spisateljicama se više zna u inostranstvu nego u Sarajevu. Ponosna sam da lično poznajem, na primjer, pjesnikinje kakve su Adisa Bašić i Tanja Stupar. Nedavno smo, spomenute pjesnikinje i ja, učestvovale u jednom regionalnom programu koji je okupio teoretičarke i teoretičare iz regije. Čudesna je istina da smo na skupu čitale svoju i poeziju Feride Duraković i da smo se osjećale legitimnima da vlastitu poeziju tumačimo. Ne postoji nikakav pokret spisateljica u Bosni i Hercegovini. Književna sijela izgledaju kao tradicionalne svadbe – na vrhu stola sjede starješine, a oko njih mlade nade te pokoja poetesa što se zatekla na repu događaja. U gužvi oko vrha stola i najboljeg mjesta na sećiji, dakako, prvo se izgubi pokoja zalutala poetesa. Međutim, to nije jedini sto za koji je moguće sjesti. Mimo svadbenih stolova postoji cijela jedna kultura koja pretendira na legitimitet.

KP: Radiš u Tuzli, no dosta si putovala, pa imaš iskustva s raznim akademskim zajednicama Uočila sam kako se baš u Tuzli, pri Univerzitetu, razvija kritična masa mlađih znanstvenika koji žele stvoriti teorijsku akademsku i kritičnu zajednicu. Možeš li navesti neke projekte ili suradnje koje ste pokrenuli?

Š. Š.: Od prije nešto više od godinu dana ne radim u Tuzli, fizički, ali tvoje pitanje nije promašeno, jer i dalje, mada sam upisala doktorski studij na rodnim studijama na Central European University u Budimpešti, radim na Tuzli. Živim u Budimpešti, ali ono što se u Tuzli događa na akademskom, aktivističkom i drugim planovima i dalje je dio mog života. Iako ovo može biti shvaćeno kao puki izraz lokal-patriotizma, želim da kažem – Tuzla je danas centar u kojem se održava i producira kultura koja nešto znači. Taj mali grad, za koji sam ja vezana i kad ne živim blizu Bosne i Hercegovine, u stanju je da producira stvari koje su u ostatku države nezamislive. U vrijeme potpune privatizacije i otimanja javnog prostora, u tom gradu se, da navedem primjer iz popularne kulture, koja je, treba i to napomenuti, prva podlegla spoju najcrnjeg nacionalizma i tranzicijske pljačke – koncert regionalno popularnog repera Frenkie-a ne održava u skupom noćnom klubu, nego Na Jali – pored rječice, tamo gdje se skupljaju srednjoškolci i studenti, tamo gdje nema tajkunskih potomaka i brze zarade. Za mene je sasvim logično (i sad da progovorim o akademskoj praksi) da se tamo rodila ideja okupljanja akademskih, umjetničkih i aktivističkih praksi koje su spremne da brane javni prostor i društvo od “privatizacija”. Ovih dana je u Tuzli pokrenut regionalni projekt Front slobode – nazvan prema časopisu koji je 1943. imao svoj prvi broj na prvoj slobodnoj teritoriji u Tuzli. Projekt ima regionalni značaj i obuhvata antifašističke prakse u ovim našim komunalnim zajednicama (teško ih je nazvati društvima) koje su nastale raspadom Jugoslavije.

KP: Urednica si u časopisu Treći trg, svojedobno si sudjelovala u projektu antologije kratkih priča u regiji pa bih te na kraju razgovora zamolila da nam teorijski ocrtaš mlađu književnu scenu u BIH.

Š. Š.: Nedavno sam, ovdje, u Budimpešti, imala priliku da sudjelujem u razgovoru s mlađim mađarskim piscima i spisateljicama. Razgovarali smo, naravno, o književnosti, i meni je posebno ostala u pamćenju činjenica da smo svi oduševljeni savremenom književnošću u regiji. Naše kulture na ivici su uništenja, sluđene lažnom modernizacijom, obeshrabrene tradicionalnim dogmama i mučene prividom napretka koji razjeda socijalnu mrežu do srži. U takvim uvjetima danas nastaje sjajna umjetnost. Koliko god to zvučalo čudno, u uznemirenim i neriješenim društvenim odnosima u kojima zauzimanje vlastitog mjesta nije pitanje udobnosti, nego pitanje opstanka, nastaju sjajna književna djela.

U Bosni i Hercegovini i u onome na šta se računa kao na blizak kulturalni prostor, a što uključuje i ono što obično nazivamo dijasporom, danas se mnogo i dobro piše. Problem koji se postavlja pred takvu vrstu produkcije je da li će ona sebi dozvoliti da se osuši i izumre zbog nedostatka institucionalne podrške – ili će na horizontalnom nivou shvatiti da traženje korijena u besplodnom tlu nema više nikakvog smisla te da je jedino što nam preostaje izgradnja mreže.