Na tom Hegedušićevom nasljeđu, u kombinaciji s praksama umjetnosti u zajednici (engl. community art practice), bazira se i projekt Dubrava gori – izmještanje Akademije likovnih umjetnosti, čiji organizacijski tim čine Tomislav Pletenac, Laura Stojkoski, Mihaela Zajec i Josip Zanki. Glavni poticaj za pokretanje projekta Dubrava gori bilo je preseljenje Akademije u prostore Jadran filma u Dubravi, zbog skorog (nadamo se) početka sanacije štete od potresa na zgradi u Ilici 85. Time su se studenti (i profesori) našli u ambivalentnoj situaciji; nezgodnoj zbog velike udaljenosti kvarta Dubrava i neadekvatnosti prostora u koji su smješteni, ali i potencijalno pozitivnoj zbog prilike za stvaranje čvršće studentske zajednice i novog identiteta Akademije. Kako je navedeno u programu projekta, organizacijski tim odlučio je zbog datih okolnosti poraditi na upoznavanju Akademije i njenih studenata s kvartom – koji će u najmanje sljedeće tri godine biti njihov (drugi) dom – kao i s njegovim stanovnicima, njihovim navikama i potrebama. Da bi projekt bio uzajamno koristan, cilj im je istovremeno unaprijediti kulturni život Dubrave obogaćivanjem lokalnog kulturnog sadržaja te promijeniti stereotipni pogled na taj kvart – kao opasnog zagrebačkog predgrađa u kojemu dominiraju nogomet i kriminal.

U programu stoji da se projekt sastojao od radionica studenata_ica Akademije s članovima različitih zajednica Dubrave, realizacije novih umjetničkih radova na Akademiji te prezentacije rezultata radionica na samim lokacijama održavanja i Narodnom sveučilištu Dubrava, uz održavanje okruglog stola. Radionice su bile koncipirane po Hegedušićevom modelu; studenti_ice poučavali su lokalne stanovnike društveno korisnim umjetničkim tehnikama i praksama, dok su stanovnici zauzvrat organizirali večeru kako bi se bolje upoznali s umjetnicama_ima i njihovim umjetničkim praksama, prenoseći im i neka vlastita znanja i iskustva. Aspekt koji je ovdje predstavljao novost u odnosu na Hegedušićev model bila je dvostruka pozicija umjetnika kao mentoriranih studenata_ica koji su istovremeno i sami preuzimali ulogu mentora_ica polaznika radionica.

Na programu Dubrava gori sudjelovali su studenti_ce različitih godina studija sa slikarstva, kiparstva, novih medija i animiranog filma te nastavničkog odsjeka Akademije. Na tim kreativnim likovnim radionicama studenti Kristijan Popović i Matea Despot razvijali su kiparske vještine osoba s intelektualnim poteškoćama iz zajednice Arka, a djeca od 11 do 17 godina, uz vodstvo studentica Antonele Šubrek, Marte Milinović i Ive Rade Sibile, izradila su vjetrenjaču za scenografiju skorašnje predstave Moulin Rouge u Dječjem kazalištu Dubrava. Studentice Marie-Jeanne Jukić i Ivana Šerić održale su radionicu veza te izložile reinterpretaciju janjevačke tradicionalne nošnje u izlogu bivše trgovine odjećom na samom početku Konjščinske, dok je Antun Sekulić članove župe sv. Leopolda Bogdana Mandića učio izradi portreta njihovog sveca zaštitnika u glinenom reljefu. U novom, donedavno smećem zatrpanom dvorištu Akademije likovnih umjetnosti, svoj novi umjetnički rad Blato-zlato predstavio je student Leonardo Losciale referirajući se na Bakićeve kristale u obližnjem spomen-parku Dotrščina te na Dürerov poliedar s Melencolie I, kao i na potencijal smeća iz dvorišta Akademije kao izvora novog materijala. Studentica Marina Brkić predstavila je svoj prijedlog za betonsku spiralnu klupu kao Mjesto susreta, aludirajući na nefunkcionalnost prostora dvorišta s kroničnim nedostatkom mjesta za sjedenje, naglašavajući pritom i novi kontekst Akademije uslijed njenog preseljenja u Dubravu kao priliku za rast, razvijanje novih odnosa i učvršćivanje zajedništva. U klasi novih medija i animiranog filma, studentica Monika Miloševski prezentirala je rad u procesu kojim istražuje i dokumentira suživot u Dubravi kroz fotografije i zapise razgovora s i među lokalnim stanovnicima. Na stadionu NK Dubrava Tim Kabel Leonarda Fofić i Kaja Dujmić s klupskom djecom održale su radionicu ulične umjetnosti i na zidu kluba oslikale mural, a u Gradu mladih (takozvanom Pionircu) Mihaela Rašica, Ante Šabić i Luka Didi Pejanović pomogli su osnovnoškolcima ukrasiti kašete kao vagone vlaka vezanog uz povijest samog Pionirca, u čijoj je blizini nekada prolazila željeznička pruga. Osim toga, radionica je sadržavala dio pod nazivom Mladi crtaju Grad mladih u kojemu je izrađeno pedesetak crteža kuća koji će za uspomenu biti poklonjeni Gradu mladih kao uokvireni kolaž. Iako sve radionice nisu naišle na jednak odaziv lokalnog stanovništva, svima su im zajedničke izrazito pozitivne reakcije polaznika, kao i interes za daljnje radionice i suradnje s Akademijom.

U sklopu projekta održano je i vodstvo po navedenim lokacijama – svojevrsna završna izložba – čime se Dubrava pretvorila u veliki otvoreni muzej. Organizacijski tim vodstvo je zamislio kao performativnu šetnju od čak deset kilometara, a tijekom koje su posjetitelji imali priliku neposredno fizički doživjeti dinamiku kvarta, jednako kao i rad Akademije. Projekt je zaključen još jednim pregledom rezultata svih radionica, u maloj dvorani Narodnog sveučilišta Dubrava (Kulturni centar), te panel diskusijom o društvenoj ulozi umjetnosti na kojoj su sudjelovali Josip Zanki i Tomislav Pletenac s Likovne Akademije te umjetnica Nikolina Butorac. Uključivanjem i ostalih prisutnih studenata_ica i posjetitelja_ica, panel se pretvorio u vrlo opušteni i veseli brainstorming o mogućim načinima daljnje asimilacije Akademije i same umjetnosti u relativno zatvorenu zajednicu Dubrave, o potrebama Akademije, studenata i lokalnog stanovništva te planovima i željama za buduće projekte.

Iako je ovo prvo izdanje godišnjeg projekta Dubrava gori prema riječima Josipa Zankija imalo karakter pilot programa, osjećaji zajedništva i radosti koje je izazvalo zajedničko putovanje kroz Dubravu svakako pružaju nadu u svijetlu budućnost daljnjeg kulturnog razvitka tog kvarta, kao i drugih perifernih i zanemarivanih gradskih četvrti. Dopiranje do određene zajednice te njeno otvaranje novinama spor je, postepen i nerijetko težak proces ispunjen brojnim oscilacijama. No daljnjim širenjem i razvijanjem ovog i sličnih projekata mogla bi se u budućnosti grada Zagreba (a i šire) ostvariti jedna od glavnih premisa grupe Zemlja, navedena u manifestu iz 1929. godine – da su “umjetnost i život jedno”.

Dubrava gori projekt je koji se osvrće na Akademijino preseljenje u svoj novi prostor – Jadran filma u zagrebačkoj Dubravi. S obzirom na takvo izmještanje, organizatori projekta odlučili su se novoj četvrti predstaviti strategijama društvenih praksi, umjetnosti u zajednici te nasljeđa Krste Hegedušića, njegovog rada u Hlebinama, ali i kao voditelja Majstorske radionice ALU.

Tijekom projekta, a čija je realizacija još uvijek u tijeku, otvoren je javni natječaj za sudjelovanje studenata/ica Akademije, od kojih dio realizira nove radova, a koja kao polazišta uzimaju čin preseljenja, prilagodbu novoj okolini, ali se i pozivaju na postojeća umjetnička ostvarenja prisutna u četvrti.

Veći dio studenata, javljaju organizatori, sudjeluje u radu sa zajednicama u pet različitih institucija/lokacija (NK “Dubrava Tim Kabel”/ŠRC Klaka, Konjščinska ulica, OŠ Markuševec, Žuti Brijeg i PD Vidovec/Grad mladih, Dječje kazalište Dubrava, odnosno Narodno Sveučilište Dubrava).

Rezultati suradnji bit će predstavljeni ranije spomenutim performativnim vodstvom i okruglim stolom. Više o događanju potražite na poveznici.

Umjetnost u novom prostoru

Lokacija akademije na istočnom kraju grada donosi za sva okupljanja nekoliko posljedica. Ne postoji mogućnost brzog povlačenja u obližnji kafić i gotovo nitko ovdje nije došao usputno ili slučajno. Prolaskom pored rampe, na parceli Jadran filma prvo se pojavljuje stara portirska kućica čije je prozore Lara Bele prekrila aluminijskom folijom, i nekoliko traka nategnutih između dva stabla, koje je postavila Klara Šoštarić. Radovi se šturim izrazom uklapaju u ostarjeli industrijski ambijent i služe kao zgodan orijentir koji najavljuje izložbu. Zgrada Akademije velika je, pomalo skrivena raslinjem i nimalo reprezentativna. Po mraku, za vrijeme otvorenja izložbe pažnju privlači samo svijetlost iz prozora na dvije etaže. Na ulazu nas dočekuje ugodna gužva s DJ pultom za kojim su se izmjenjivali kolektiv Heartskomerz i Nicole Hewitt, a iza je postavljen televizor na kojem se prikazuju popratni vizuali. Ovdje je i stol s pićem i grickalicama, a prostor se nastavlja u tri strane na kojima je izložba.

Hodnici su široki, a zidovi još uvijek bijeli. Ambijent je hladan i nalik je Warholovoj tvornici u napuštenoj vatrogasnoj postaji ili općenito tipu prostora za stvaranje mišljenom kao loft više nego kao atelier. Neutralnost prostora kao podlogu svog rada koristi i Hana Hostić čiji je središnji motiv tkanina na koju je otisnuto rastočeno lice, obješena na stablo ispred jednog prozora, koja je osvjetljena snažnim reflektorom iz zgrade. Pored prozora kroz koji se rad promatra smještene su slušalice koje reproduciraju glazbu koja dovršava neobičan ugođaj promatranja jezive zastave koja treperi na vjetru. Prostorija se gubi u perifernom vidu, ne čujemo zvukove iznutra, osvijetljeni dio šume ispred prozora je jasan no gubi se percepcija njenog nastavka. Vrlo jednostavnim sredstvima postignuto je jasno čitanje stvorenog prostora i gubljenje onog zatečenog.

Za razliku od izložbi u nekadašnjim prostorima u Ilici ili Jabukovcu kroz koje se uglavnom šetalo, zbog naravi novog prostora bilo je puno više mjesta za zaustavljanje i druženje tako da ni hladno vrijeme nije sprječilo posjetitelje da ostanu u Jadran filmu. Najsvjetliji primjer te ugodne atmosfere je neusiljeni performans kolektiva Menza koji čine Anja Mergeduš, Jiao Guo, Lara Ana Kulenović, Catarina Marcos i Lucija Bogunović, u kojem su umjetnice pekle pizzu za posjetitelje u zamjenu za poželjnu donaciju. Dobrodošla reinterpretacija performansa Pad thai Rikrita Tiravanije bez problema je za stolom okupila društva i održavala živ razgovor za jednim dugačkim stolom. To je umjetnost lišena trajnosti, distance, a istovremeno iznimno uspješna u onom temeljnom – okupljanju i poticanju razgovora. Manifestom kolektiva koji je isprintan stajao na stolu spretno se otvaraju teme relevantne za čitavo umjetničko polje, a smisleno su anticipirane i formom rada. Umjetnice se zalažu za umjetnost stvaranu u zajednici i za zajednicu, koja kao principe uzima podršku i ohrabrenje, umjesto isključivosti i elitizma. Kao još jedan romantični kulturni atavizam kritizira se mit o “gladnoj umjetnici” i općenito koncepcija umjetničkog rada kao rada izdvojenog iz ekonomskih ciklusa, pokrenutog entuzijazmom.  

Studentski su radovi u prostoru raspoređeni primarno prema klasi kojoj njihovi autori pripadaju, no to nije u potpunosti dosljedno jer su neki radovi izmješteni zbog njihovih prostornih potreba, tako da način na koji umjetnici koriste prostor u velikoj mjeri određuje postav izložbe. Bočno od širokih hodnika nalaze se male prostorije koje su uglavnom prepuštene pojedinim umjetnicima. Mate Nikola uperio je dva mala projektora u nekoliko razlomljenih dijelova zrcala koji refleksijom ispunjavaju zidove, a upotpunjen jednoličnom elektroničkom glazbom nastao je ambijent koji uspijeva zahvaljujući izoliranosti male sobe koju ispunjava. Nakon što se stepenicama uspnemo na prvi kat dočekuje nas rad Dihotomija Marlen Ban koji samouvjereno zauzima prostor hodnika.

Umjetnica je, potaknuta ljubavnim scenama iz filmova, razgovore s bivšim ljubavnicima ponovila u formi scenarija. Stvarajući određenu distancu prema emotivno nabijenim trenutcima u životu propituje se odnos subjektivnog i objektivnog. Predstavljajući svoju intimu u formi sladunjave filmske scene autorica promatraču postavlja pitanje: hoće li se staviti u njenu poziciju ili poziciju gledatelja filma. Rad je svakako bogatiji time što su dijalozi isprintani na velikim papirima ovješenima sa stropa na mjestu namijenjenom za prolaz, tako da je izrazito intimni sadržaj vrlo bombastično predstavljen.

Grad mladih/pioniri Nine Demetre Kasavice, koji je smješten u prostoriji zajedno s još nekoliko radova s političkim motivima, koristi umjetnu inteligenciju za stvaranje neprirodnih prikaza pionira i njihovih okupljanja. U prikazivanju pejzaža i odjeće program dostiže razinu vrlo blisku fotografiji, no on nema sposobnost poimanja lica, tako da su rezultat dječja tijela s mrljama po glavi koja djeluju kao morbidni damnatio memoriae. Čini mi se da je ovo bio jedini primjer na izložbi u kojem umjetnica djelo temelji na generativnoj mogućnosti tehnologije. Radi se o jednoj od temeljnih odrednica novomedijske umjetnosti, za koju mi se čini da je na našoj sceni pomalo zapostavljena. “Ruka stroja” u stvaranju digitalnim tehnologijama neizbježno je vidljiva, ali poetika građena na smanjivanju intencije i automatizaciji procesa stvaranja još ima prostor za razvoj.

Klasična medijska određenja radova na izložbi mogli bismo nabrajati gotovo koliko ima i radova. Od tehnika kao što su kolaž i crtež, preko objekata od drva, plastike i tekstila do eksperimentalnog filma i videa. Produkcija studenata_ica akademije doista je široka u svakom smislu te opravdava ovakav opsežan način prezentacije. Kao najveću vrijednost izložbe u Dubravi vidim upravo materijalnu i organizacijsku alternativu na koju ona ukazuje. Iako na novoj lokaciji Akademije još mnogo problema nije riješeno (manjak materijala, nedostatak menze i smještaj na periferiji grada), u razgovoru sa studentima_cama OZAFIN-a ponavlja se zadovoljstvo novim prostorom. Odsjek je donedavno bio rascijepljen između Ilice, Jabukovca te malog prostora u Teslinoj ulici namijenjenog diplomatima, a sada svi skupa dijele zgradu u Jadran filmu.

Stvaranje ustanove kao zajednički čin

Likovna akademija je za vrijeme epidemije korone inzistirala na održavanju nastave velikim dijelom uživo, no do pravog osjećaja zajedništva dolazi tek sada kada su sve klase u istom prostoru. Studenti_ce su se u ovom semestru počeli sastajati s profesorima i razgovarati o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Oni se u prostoru “menze” sastaju s profesorima i razgovaraju o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Velika i nezgrapna zgrada ipak studentima_cama nudi otvorenu mogućnost za stvaranje prostora i zajednice. 

Sarah Rifky i Jens Maier Rothe trebali su se 2012. sastati u Beirutu, no spletom okolnosti u tome nisu uspjeli pa su u Kairu osnovali umjetničku organizaciju Beirut. Izložbeni, edukativni i istraživački program provode do 2015. pod krilaticom: “stvaranje ustanove kao kustoski čin”. Kustosi surađuju s umjetnicima i zajednicom u svim segmentima, odbijajući preuzeti nepropitane diskurse u komunikaciji s publikom, umjetnicima ili drugim institucijama. Beirut nastaje u ozračju revolucije 2011., kada se javnost sukobljava s nametnutim im institucijama te postoji egzistencijalna potreba za pronalaženjem novih institucionalnih strategija koje su na korist građana. U našoj priči vidimo manje energetski nabijen, ali neizbježan trenutak promjene.

U trenutku kada obnova sveučilišnih zgrada nije ni započela, pojavila se jedna materijalna alternativa i jedan procjep koji je moguće iskoristiti za projektiranje budućnosti ALU-a, time i sveučilišta. Iznajmljivanje zgrada Jadran filma sveučilištu nije isplativo zato je i određeno kao privremeno rješenje na samo nekoliko godina. No, jasno je da prostor snažno utječe na zajednicu koja ga koristi, kao što vrijedi i obrnuto. Financijska situacija sveučilišta je glavna prepreka promijeni, no svijest o instituciji kao dinamičnom sustavu koji se prilagođava uvjet je za nju. Nadolazeće godine treba gledati kao proces stvaranja, a povlastica studenata da oblikuju svoj prostor, da uz pomoć tog prostora postaju zajednica, jednom okušana ne smije biti izgubljena. Završit ću s jednom rečenicom kolektiva Menza: “povezuje nas akcija, ne apstrakcija.”

Ako se za neko područje domaćeg kulturno-umjetničkog stvaralaštva može reći da ga je aktualna kriza gurnula do samog ruba opstanka, to je glazbeni sektor – pogotovo onaj njegov dio koji živi isključivo od koncertnih nastupa. Organizacija koncertnih aktivnosti pokazala se iznimno zahtjevnom i rijetko isplativom djelatnošću, pa je i nakon otvaranja ugostiteljskih objekata glazbena ponuda u protekle dvije godine (izuzev par ljetnih mjeseci) značajno osiromašena. 

Priliku za popravljanje “krvne slike” koncertnih aktivnosti domaće glazbene scene predstavljaju nastupi u zimskom prazničkom razdoblju, a najveći takav događaj – zagrebački Advent u organizaciji Turističke zajednice grada Zagreba, partnera i Grada Zagreba – ove godine osim tradicionalnog programa i ustaljenih lokacija na središnjem trgu i reprezentativnim parkovima, dio svojih kulturnih sadržaja seli na manje frekventne ili nedovoljno iskorištene lokacije. Takvo je i dvorište Akademije likovnih umjetnosti čiji se ugodan ambijent posljednjih godina sve više prepoznaje kao dobar potencijal za održavanje open air koncerata. 

Tijekom prosinca će se u parku ALU-a održati niz koncerata bendova koji, unatoč popularnosti među lokalnom publikom, ne uživaju adekvatnu medijsku pozornost. O interesu javnosti svjedočio je već dupkom puni koncert otvorenja Adventa u Akademiji na kojem je nastupio elektropop dvojac Nipplepeople. I ostatak koncertne ponude na tragu je manje konvecionalnih glazbenih žanrova – u rasponu od trepa preko synth popa do retro akustično-elektronskog zvuka – s imenima poput Svemirka, Pocket Palme, Marisol i Kuku$a. 

U sklopu programa održat će se i niz kreativnih radionica, kao i tradicionalna prodajna izložba studenata Akademije likovnih umjetnosti Cash & Carry / Plati i nosi koja će u trajanju od 17. do 22. prosinca predstaviti novu generaciju lokalnih umjetnica i umjetnika.

Uz ALU, jedno od neočekivanih mjesta ovogodišnjeg Adventa predstavlja i atrij Zagrebačkog kazališta mladih u kojem se održavaju unplugged koncerti kvarteta At Ease pod vodstvom Željke Veverec. Slučajni i namjerni prolaznici Tesline ulice tako do 28. prosinca mogu uživati u izvedbama originalne glazbe iz ZKM-ovih predstava kao što su Sherlock Holmes, Čarobnjak iz Oza, Probe orkestra te drugih prigodnih hitova.

Koncertni program ovogodišnjeg Adventa u Zagrebu možete susresti i na balkonima Tkalčićeve ulice i Opatovine, kod lanterni Gornjeg grada ili pod kupolom Oktogona, a više o lokacijama i izvođačima doznajte ovdje.

Marija tih ranih dvijetisućitih nije prošla na prijemnom. Akademija dramske umjetnosti izdala je priopćenje u kojem napominju da oni nisu u mogućnosti primiti studente s oštećenjem vida poput Marije, jer bi to od njih zahtijevalo cjelovitu prilagodbu programa. Dapače, u njihovim je pravilnicima i pisalo da je uvjet za upis na Akademiju i uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti za studij koje isključuje slijepe i slabovidne osobe.

Za slučaj Marije Pucak prvi put sam čula u razgovoru s Vojinom Perićem i Marijem Kovačem o Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi Život, u kojem je glumila i Marija. Kazalište je to imenom i umjetničkom kvalitetom, ali ne i u službenoj kategorizaciji: za potonje su među ostalim potrebni i  profesionalni glumci. No kako imati profesionalne slijepe i slabovidne glumce ako oni nemaju pristup studiju glume? Potaknuti Marijinim slučajem, Mario Kovač i Novi život bili su pokrenuli medijsku i zagovaračku kampanju koja je rezultirala promjenom statuta Akademije: danas slijepe i slabovidne osobe imaju mogućnost izaći na prijemni ispit.

Na zagrebačkoj Akademiji obrisana je odredba o psihofizičkom zdravlju kao preduvjetu za upis, no pretpostavila sam ipak da takva odredba nije izum ADU-a. Postoji li takva klauzula još negdje? I kako zapravo funkcionira?

Birokratska neujednačenost i nedorečenost

Prema službenim podacima na stranici Nacionalnog informacijskog sustava prijave na visoka učilišta, trenutno je za preko šezdeset studija u Republici Hrvatskoj potrebno priložiti potvrdu o zdravstvenoj sposobnosti za studij. Radi se o različitim područjima, od medicine preko aeronautike do brodostrojarstva, digitalnog marketinga i umjetničkog područja. Dok se Marija u analognoj eri nepažnjom sustava i mogla pojaviti na prijemnom ispitu, danas budući studenti potvrdu moraju priložiti u informacijski sustav. Međutim dolazak do informacija o tome što ta potvrda podrazumijeva pokazalo se šokantno teškim zadatkom: i nakon nekoliko desetaka mailova, stotina stranica dokumenata i više sati intervjua moje pitanje o konkretnim kriterijima za zdravstvene potvrde za velik dio studija i dalje je ostalo neodgovorenim. Dapače, ti kriteriji u nekim slučajevima jednostavno ne postoje.

Na pretpostavku da se radi o prilično arbitrarnom zahtjevu najprije me naveo sljedeći detalj: za iste studije na različitim sveučilištima vrijede različita pravila. Tu se ne radi o različitoj razini znanja koju bi studenti trebali zadovoljiti kako bi se upisali, već o zdravstvenom preduvjetu – papiru koji nekome onemogućuje da uopće i konkurira, odnosno da uopće pristupi prijemnom ispitu tamo gdje ga još uvijek ima. Umjetnički studiji u Osijeku tako ne zahtijevaju zdravstvenu potvrdu, za razliku do Umjetničke akademije u Splitu, koja je traži za sve svoje studije. Za studij brodostrojarstva u Rijeci pri upisu ćete morati priložiti potvrdu, za isti studij u Zadru, Splitu ili Dubrovniku ne. Za upis studija sestrinstva na Sveučilištu Sjever ili Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku morat ćete priložiti potvrdu liječnika obiteljske medicine, za razliku od istovrsnog studija u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Puli ili Zadru. Ta razlika nije opravdana znatnim razlikama u samom programu studija: prema Hrvatskom klasifikacijskom okviru donosi istu titulu. Čime je točno opravdana, nemoguće je reći: za većinu studija kriteriji za dobijanje zdravstvene potvrde nisu javno dostupni. Iako sam upit poslala na sva javna sveučilišta u Republici Hrvatskoj, niti jedno nije raspolagalo spomenutim podatkom: upućivali su me na urede za studente s invaliditetom ili na tekstove natječaja za upis.

Problem je, međutim, u tome što se u tekstovima natječaja nalazio zahtjev za zdravstvenom potvrdom, ali ne i točno objašnjenje što ona podrazumijeva. Pretpostavila sam da ako kriterije nemaju studenti i sveučilišta, moraju ih imati liječnici medicine rada, te sam se obratila u nekoliko različitih ordinacija. Dobila sam odgovor da jasnih kriterija uglavnom nema, te da se u slučaju kada takvu potvrdu trebaju izdati snalaze kako znaju i umiju, najčešće se oslanjajući na kriterije neke od zemalja Europske unije. No u nekim slučajevima kriterije je moguće naći: oni se, primjerice, kriju u Pravilniku o preddiplomskim i diplomskim studijima Medicinskog fakulteta ili u Popisu dodatnih kriterija za upis na Visoko učilište Algebra, te su gotovo identični. Ukoliko želite konkurirati za upis na te studije potrebno je da imate “uredno funkcioniranje” u svim područjima – od sluha i vida do koštanog sustava, od ravnoteže do emocija. Detaljnija razrada kriterija u Algebrinom pravilniku otkriva da “uredno funkcioniranje” podrazumijeva da je primjerice “očuvana pokretljivost kralježnice, gornjih ekstremiteta u fiziološkim granicama, donjih ekstremiteta u fiziološkim granicama”, ili da kandidat ima “uredne mentalne funkcije povezane s osjećajima i afektivnim komponentama procesa u svijesti”. Oni uključuju: “adekvatnost emocija i njihov raspon, vladanje emocijama odnosno kontroliranje doživljaja i izražavanja afekta kao i smirivanje afekta” ili čak “odsustvo prenosivih/zaraznih bolesti”. Iako je vrlo vjerojatno da će osobe s prehladom ili one koje su temperamentnije i lakše se razljute ipak dobiti zdravstvenu potvrdu za studij, za osobe s invaliditetom situacija je puno teža.

Posebno je vidljivo koliko su ti nepostojeći ili odveć restriktivni kriteriji neadekvatni kada se usporedi sa situacijom u srednjoškolskom obrazovanju ili na tržištu rada. Za srednjoškolske programe tako postoji jednostavno dostupni Jedinstveni popis zdravstvenih zahtjeva koji obuhvaća 231 stranicu gustih tabela, u kojima su točno propisani specifični kriteriji za svaki smjer. Pritom uz svaki od kriterija stoji napomena kako je dati zdravstveni kriterij moguće zamijeniti odgovarajućom prilagodbom, dapače, u tekstu stoji: “Učenik može odabrati program obrazovanja za koji zdravstveni zahtjevi nisu u potpunosti ispunjeni. […] Kada je kandidatu s teškoćama dostupna odgovarajuća prilagodba, koja se obavlja s ciljem izjednačavanja mogućnosti učenika s teškoćama (prostorna, pomoćne tehnologije, pomagala, sadržajna i dr.), navedeni zdravstveni preduvjeti za pojedini program ne uzimaju se u obzir.” Kada osoba uđe na tržište rada, također postoje jasni zakonski propisi koji određuju koji su zdravstveni kriteriji za određeno radno mjesto. Jasan okvir nedostaje isključivo u slučaju visokog obrazovanja, koje je u dobrom dijelu svojih odluka prepušteno autonomnim odlukama Sveučilišta i njihovih sastavnica. Sudeći po pristupu velikog broja fakulteta u pitanju zdravstvenih kriterija, dojam je da im ideja podrške i jednakih mogućnosti osoba s invaliditetom nije na vrhu liste prioriteta – naprotiv.

Nedostaje stvarna i cjelovita podrška  

Ustav Republike Hrvatske jamči da je obrazovanje svima dostupno pod jednakim uvjetima u skladu sa sposobnostima. Kako je onda moguće da se na ovaj način cijelim skupinama onemogućava pristup upisima? Zakonski se oslonac nalazi u ovom malom ustavnom dodataku “u skladu sa sposobnostima”. On omogućuje rang ljestvice i “provjere sposobnosti”, kako se službeno zovu prijemni ispiti; ipak, pitanje je ulaze li u tu kategoriju zdravstveni preduvjeti. To ovisi o modelu invaliditeta na kojem se legislativa bazira. U teoriji se, naime, definiraju dva modela: medicinski i socijalni. Medicinski model, koji se nalazi u podtekstu ovih zahtjeva, invaliditet razumije kao stanje osobe, njen vlastiti nedostatak koji je, ukoliko je moguće, potrebno prevladati medicinskom intervencijom – primjerice laserskom korekcijom vida ili ugradnjom umjetne pužnice. Na taj način osoba može “pobijediti” svoj invaliditet i uključiti se u društvo. Za njeno ravnopravno sudjelovanje postavljaju se medicinski, zdravstveni preduvjeti.

No medicinski model već je dugo predmet glasnih kritika, te UN-ova konvencija o pravima osoba s invaliditetom invaliditet definira prema socijalnom modelu. U preambuli te deklaracije stoji: “Invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s ošećenjima i prepeka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima.” Nije, dakle, oštećenje to koje onemogućuje osobi u kolicima da se kreće gradom, već su to prepreke u kretanju poput stepenica, rubnjaka i uskih pločnika; čitanje knjiga ne onemogućuje sljepoća, već nedostatak knjiga na brajici. Jednako tako, nije oštećenje to koje ne dopušta osobama s invaliditetom upis određenih studijskih programa, nego nepostojanje prilagodbi. U ovom slučaju zadatak je na fakultetima da individualiziraju nastavu kako bi je prilagodili osobama s invaliditetom. Oni su to i dužni učiniti: Hrvatska je 2007. ratificirala konvenciju, te je s njom i preuzela zadatak osiguranja prilagodbe.

Iako je osnovna prepreka zdravstvenog kriterija za upis glume uklonjena, još uvijek niti jedna slijepa osoba nije akademiju i upisala. “Još će proći dugo vremena prije nego slijepa osoba dođe na akademiju. Ne mislim da ću to dočekati”, pesimističan je voditelj kazališta Novi život Vojin Perić. Iako talenta među osobama s invaliditetom ne nedostaje, naše je društvo daleko od toga da zaista omogući da se on i službeno prepozna.

To potvrđuje islučaj Sanje Fališevac. Ova kiparica začudnih apstraktnih formi i fascinantih kolorističkih efekata slijepa je i gluha. Kroz odrastanje su joj nudili školovanje za pomoćna zanimanja, jer je ideja da se slijepe osobe bave likovnom umjetnošću bila gotovo nezamisliva. No Sanja je bila odlučna. “Bilo je umjetnost ili ništa”, prisjeća u svom ateljeu na Trgu bana Jelačića. Sanjin put u umjetničke vode nikako nije bio lagan, i dobrim je dijelom ovisio o velikoj volji s kojom je inzistirala na vlastitom obrazovanju. Kada je željela upisati školu za primjenjenu umjetnost, profesori su je prvo neformalno pripustili nastavi, da pokuša pratiti predavanja nekoliko mjeseci prije nego se službeno upiše. No nakon tih nekoliko mjeseci Sanja se pokazala kao iznimno talentirana i snalažljiva umjetnica, a imala je sreću, kaže, da pronađe i dobre mentore: u njenom slučaju to su bili profesori Nada Orel i Ivan Švertasek. Oni su je podržavali u umjetničkom putu, ali se i dalje osjećala izolirano od drugih učenika i učenica. “Cijeli su me život doživljavali samo kroz invaliditet”, priča. Na svakom koraku nedostajalo je prave podrške s kojom bi se mogla akivnije uključiti u život zajednice. Zato je odustala i od ideje upisa akademije, iako je sudjelovala i na likovnoj koloniji u Poljskoj gdje je svoj kiparski rad usavršavala kod profesora na varšavskoj akademiji.

I danas je ta podrška manjkava. Za komunikaciju sa svijetom dobom dijelom ovisi o Martini Domanovac, osobnoj asistentici koja za puno premalu plaću dijeli dobar dio života sa Sanjom. “Zbog nje sam konačno završila i studij povijesti umjetnosti”, govori kroz smijeh. “Ono što bi trenutno najviše doprinijelo Sanjinom osamostaljivanju bila bi kupnja instrumenta za komunikaciju”, nastavlja Martina. “Trenutno sva njena komunikacija ide preko mene (Martina sa Sanjom komunicira dodirom joj ispisujući riječi na dlanu). Ovako bi ona sama mogla neposredno odgovarati na poruke i mailove.” Činjenica da za nabavku tog instrumenta već godinama skupljaju sredstva puno toga govori o posvećenosti društva inkluziji osoba s invaliditetom: naime, da je trenutno u školovanju, imala bi na njega pravo. “Ne možemo govoriti o obrazovanju ako ne govorimo o životu”, ističe Sanja u odgovoru na pitanje kako slijepim osobama osigurati pristup visokom obrazovanju. Socijalni model invaliditeta predviđa upravo to: holistički pristup cjelokupnoj društvenoj promjeni.

Umjetnik, teoretičar i aktivist Tomislav Medak također naglašava cjeloviti pristup inkluziji. Prema njemu, ona se ne ogleda samo u konkretnoj prilagodbi, već u aktivnom pristupu univerzalnog dizajna. Dok god ne razmišljamo o oblikovanju cjelokupne javne sfere (uključujući i visoko obrazovanje) s pretpostavkom facilitacije pristupačnosti, neće se promijeniti puno toga. Prilagodba funkcionira za sva tijela, pojašnjava: uvođenje rampi ili pokretnih stepenica na zagrebačkom Glavnom kolodvoru ne bi samo omogućilo samostalno putovanje osobama koje se kreću uz pomoć kolica, već bi olakšalo kretanje roditeljima s djecom u kolicima, vozačima bicikala ili jednostavno osobama koje su možda taj dan umornije, pa se teže kreću. Slično rezonira i Andrea Damjanić-Firšt, učiteljica – edukacijska rehabilitatorica koja upravo završava specijalistički studij dramske pedagogije sa završnim radom na temu prilagodbe dramskih vježbi djeci s teškoćama. “Prilagodba neće nikada naštetiti djeci tipičnog razvoja: davanje uputa korištenjem više kanala komunikacije ili pojednostavljivanje uputa mogu samo svima koristiti, i istovremeno omogućiti da se u kreativni proces uključe djeca koja bi inače bila ostavljena po strani.”

Marina Bura, članica inkluzivnog plesnog kolektiva Divert koji okuplja plesačice sa i bez fizičkog invaliditeta, prepričava kako taj pristup funkcionira u praksi. Pokret je, kaže, moguće i potrebno prilagoditi stanju u kojem se tijelo trenutno nalazi. To se ne odnosi samo na raspone mogućnosti osoba s invaliditetom, nego na sva tijela, potvrđuje Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica i umjetnička voditeljica kolektiva. “Umjetnost se mora diversificirati, nužno je proširiti naše razumijevanje toga što sve suvremeni ples može biti.” Tu poruku pokušava poslati i svojim studentima na nastavničkom smjeru suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Pitam ju je li se ikada u svojoj nastavničkoj praksi susrela sa studentima s invaliditetom. Niječe: “Daleko smo još od toga da umjetnički studiji zaista budu inkluzivni.” Ipak neke se promjene događaju – na Sveučilištu u Osijeku se kroz program neverbalnog kazališta polako mijenja ideja što sve izvedbene umjetnosti mogu biti, te se počinju istraživati i mogućnosti diversifikacije zahtjeva studijskih programa kako bi se oni prilagodili osobama s različitim tijelima. “Ne radi se samo o osobama s invaliditetom”, podcrtava Iva Nerina. “U suvremenim izvedbenim umjetnostima prevladava vrlo uska slika kako izvođači izgledaju, i uglavnom se radi o tijelima koja odgovaraju društveno prihvaćenim idealima ljepote. A ljudsko iskustvo je puno šire od toga.”

Marija Pucak danas radi kao psihologinja u odgojno-obrazovnom sustavu. “Nisam svoj neuspjeh na akademiji shvatila tragično, nema nikakve garancije da bih i bez oštećenja vida prošla”, prepričava. Završila je psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gotovo u inat tadašnjem pročelniku koji ju je nakon upisa pozvao na konzultacije da joj poruči kako ne vjeruje da će uspjeti završiti fakultet niti se zaposliti. Bio je u krivu. “Svatko bi trebao imati pravo okušati se tamo gdje misli da može, dok god time nekoga ne ugrožava”, govori. Da se nije dogodio taj intervju, nakog kojeg su iz Akademije poručili da nisu u mogućnosti raditi prilagodbe za slijepe i slabovidne osobe, bi li ponovno pokušala upisati glumu? “Apsolutno! To mi je bila velika ljubav. Ne znam bi li uspjela, ali svakako bih pokušala.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Na izložbi se predstavljaju Sanja Bistričić, Filip Borelli, Valentina Butumović, Dora Fodor, Teuta Gatolin, Ivan Jamić, Iva Korenčić, Maja Rivić, Branimir Štivić i Sarah Toscano. Kako u predgovoru navodi Maja Flajsig, oni ulaze u lokalnu zajednicu, uspostavljaju kohezivne veze između knjižnice i njenih stanovnika te tako preispituju mogućnosti i potencijale medija i njihovu društvenu ulogu.

Svakog dana u sklopu izložbe odvija se performans Filipa Borellija Spontana literarna vokalizacija, a u četvrtak, 28. travnja održava se radionica Knjižnica sjemena koju vodi Domina Delač.

Izložba se može pogledati do 30. ožujka 2019.

Riječ je o predstavi koja se bavi pitanjem verbalnog posredovanja plesne izvedbe. Kako navode autorice, Pokret mislim okret istražuje ono “u pozadini plesa, svjesno i nesvjesno, ono što uvjetuje donošenje određene koreografske kao i izvođačke odluke”. Izvođačice nastoje “artikulirati misli; izgovoriti ih i istovremeno osvijestiti na koji način one motiviraju, zaustavljaju i mijenjaju tijek kretanja”.

Izvedba se održava u sklopu festivala Improspekcije.

Na izložbi pod nazivom Metamodelacije vol. 2 predstavljaju se raznoliki studentski radovi nastali pod mentorstvom Vojina Hraste. Organizatori ih opisuju kao “modelacije, perforacije, subverzije, perverzije, koncepte, transepte, procesualnosti, konceptualnosti, umjetnost, šund, estetiku i poetiku”.

Izložba ostaje otvorena do 26. veljače. 

Od 18 sati, svaki puni sat održava se organizirano stručno vodstvo o osnutku, povijesti i djelovanju Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Program također uključuje izložbe kao što su Izložba radova studenata Slikarskog odsjeka i Posterska izlaganja studenata OKIRU na kojima se mogu sagledati različiti konzervatorsko-restauratorski postupci koje studenti izvode tijekom nastave. Odsjek za konzerviranje i restauriranje umjetnina organizirao je brojne radionice, a u otvorenim klasama Slikarskog odsjeka na 1. katu studenti će portretirati posjetitelje koji će moći besplatno sudjelovati u toj aktivnosti.

Program Noći muzeja proteže se i na Galeriju Šira gdje je otvorena izložba Valerije Cerovec i Antonije Bačić Između tijela blago promjenjivo.

Detaljan program potražite na poveznici.

Kako stoji u službenoj najavi, “Dom je multimedijalno-utopijska koreografija. Kako svojim tijelima jesmo, ili možemo biti dom, sebi i drugima? U prostoru nehijerarhijskog dijaloga jedan medij stvara materijal prevodeći drugi – zvuk prevodi koreografske upute, koreografija prevodi strategije videa, video prevodi proces nastajanja kostima, a kostimi tjelesno iskustvo stvaranja zvuka”.

Koncept i koreografiju potpisuje hrvatska umjetnica sa stažem u inozemstvu Sonja Pregrad, a s njom i sedam mladih umjetnica iz različitih medija, sustvarateljica i izvođačica: Laura Barić, Valerija Cerovec, Teuta Gatolin, Lana Hosni, Ema Kani, Vilte Svarplyte i Josipa Štulić. Rad je nastao uz dramaturšku podršku Ive Nerine Sibile i u produkciji umjetničke organizacije Četveroruka.

Ulaznice je moguće kupiti pola sata prije izvedbe po cijeni od 30 kn, a zbog ograničenog kapaciteta organizatori preporučuju rezervaciju putem maila.