Grafičko oblikovanje feminističkih promotivnih materijala i društveni aktivizam snažno su isprepleteni što pokazuje i izložba punim nazivom Sindikat žena… Dizajn feminističkih promotivnih materijala od 1980-ih do danas, održana od 23. siječnja do 5. veljače 2024. u Galeriji HDD-a. Izložba obuhvaća djelovanje autonomnih feminističkih organizacija i inicijativa u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) u periodu od druge polovice 1980-ih do danas, a njezinih deset izložbenih cjelina kombinira kronološku i tematsku podjelu promotivnih materijala. Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub, odabrali su promotivne materijale kojima prezentiraju razvoj grafičkog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala u posljednjih četrdesetak godina. 

U nevelikom prostoru galerije izloženi su letci, plakati, publikacije, bilteni, časopisi i drugi materijali koji opredmećuju feminističke strategije vizualnog komuniciranja. Izložba Sindikat žena… posjetitelju nudi materijale s kojima se već susretao, kao i neke slabije znane, a koji otkrivaju manje poznatu povijest feminističkog aktivizma i razvoja vizualne komunikacije feminističkih organizacija u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Primarni fokus izložbe jest na razvoju dizajnerskih pristupa feminističkim materijalima, pa povijesni i društveni kontekst mjestimično bivaju tek natuknuti te izostaje sistematičniji kulturno-povijesni pregled. Primjerice nema eksplicitnog spominjanja raskola na hrvatskoj feminističkoj sceni 1990-ih kada se pojedine feminističke grupacije i inicijative usmjeravaju antiratno i antinacionalistički, dok druge inzistiraju na imenovanju nacionalnosti agresora i žrtve.

Postavljanje izložbe o počecima dizajniranja feminističkih materijala za sobom povlači pitanja: Što je s arhivima feminističkih udruga i kako pronaći materijale ako pojedine udruge više ne postoje? Što ako je njihova dokumentacija izgubljena, poput one Ženske grupe Trešnjevka? Iz razloga što ne postoje javni arhivi koji čuvaju gradivo feminističkih udruga, autori su se u velikoj mjeri oslonili na privatne arhive aktivistica Slavice Jakobović Fribec i Aide Bagić, kao i na sačuvane materijale koje su im ustupili dizajnerice i dizajneri zastupljeni na izložbi. Kako autorski tim izložbe ističe, ona prikazuje heterogenu produkciju s početaka feminističkog organiziranja kada se tiskani materijal oblikovao DIY i anarho tehnikama fotokopiranja te izrade fanzina, prema suvremenoj mainstream produkciji s velikim kampanjama i billboardima dizajnerskih agencija.

Prva izložbena cjelina nosi naziv Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape? Vizualno oglašavanje prvih autonomnih feminističkih inicijativa i organizacija (1986-1991.). Posjetitelja u izložbu uvodi istoimena ilustracija Mirka Ilića nastala 1978. za bilten međunarodne konferencije DRUG-ca žena – novi pristup ženskom pitanju. Najstarija ilustracija izložbe ukazuje na pitanje neplaćenog ženskog rada i na to kako deklarativna ravnopravnost muškaraca i žena u socijalizmu, u privatnoj sferi nije funkcionirala – a ista se problematika nevidljivog ženskog rada i neravnopravnosti rodova provlači do danas. 

Zbog prostornih ograničenja, autori izložbe su plakate i ilustracije uglavnom reproducirali u umanjenoj veličini i postavili kao fotografije koje čine zidne tapete. Prva tapeta, osim Ilićeve ilustracije, obuhvaća plakate Prvog jugoslavenskog feminističkog susreta u Ljubljani (1987.) s porukom “Položimo karte na mizo” i ručno rađenom tipografijom, te Trećeg jugoslavenskog feminističkog skupa u Beogradu (1989.) s porukom “Ja, ti, one… za nas” – koja prikazuje rukom nacrtan ženski simbol i skupinu aktivistkinja smještenu unutar njega.

U drugoj polovici osamdesetih osnivaju se prve feminističke organizacije u Hrvatskoj, Ženska grupa Trešnjevka te SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, što prate izdvojene ilustracije – participativni dizajn bedževa grupe s Trešnjevke, nastao u suradnji sa ženama i djecom volonterima, te ilustracije za SOS telefon. Prvi sabor žena Hrvatske koji se odvio 1990. na inicijativu feminističke grupe Kareta, također je ilustriran jednostavno izvedenim ženskim simbolom. U ovoj su se cjelini našli časopis Kareta, koji su uredile žene iz Zagreba i Ljubljane te reprodukcija plakata Adieu Patriarhat, koji je dizajnirao Likovni studio (Tomislav Mrčić i Danko Jakšić) za žensku organizaciju Lilit, koja radi pri ŠKUC Forumu Ljubljana od 1995. godine. Plakat Strah od letenja, prema romanu Erice Jong, dizajn je Mirka Ilića s istaknutim ženskim srednjim prstom koji ukazuje na društveni obrat u odnosu na poziciju žene u romanu te u tadašnjem društvu.

Druga cjelina, Rani radovi – Oblikovanje znakova i publikacija prvih feminističkih organizacija (1992-2002.) donosi publikacije te logotipe niza ženskih inicijativa koje se osnivaju od početka do sredine 90-ih. Izlaze časopisi poput Kruh i ruže, čiji je nulti broj (bilten) dizajnirala umjetnica Sanja Iveković 1993. godine. Autonomna ženska kuća djeluje od 1990. godine, dok je 1992. osnovan Centar za žene žrtve rata – ROSA. Organizacija B.a.b.e. – Budi aktivna. Budi emancipiran. osniva se 1994. povodom najave izmjene Zakona o pobačaju u Republici Hrvatskoj. Kako otkriva dizajnerica i autorica izložbe Barbara Blasin, peticija organizacije predana je tadašnjem ministru zdravstva Andriji Hebrangu pa prijedlog za izmjenu zakona biva povučen. Organizacija je osnovana sa svrhom promicanja i zaštite ženskih ljudskih prava radi promicanja rodne ravnopravnosti i osiguravanje jednakih mogućnosti za sve rodove u svim sferama društvenog života. Ženska Infoteka nastaje u periodu 1992.-1993. sa svrhom edukativnog i publicističkog rada. Njezin logotip dizajnira Sanja Iveković koja je svoje djelovanje započela u području grafičkog dizajna te se njezino ime pojavljuje u različitim dijelovima izložbe. Centar za ženske studije osnovan je 1995. (dizajn logotipa Iva Babaja), a CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje 1997. godine (logotip je dizajnirao Danko Steiner). Od 2002. djeluje organizacija Ženska soba, čiji je djelokrug rada problematika seksualnog nasilja nad ženama, izravna podrška te edukacija. Njezin logo plave boje, stilizirana širom otvorena vrata otvorena prema unutra, dizajnirala je Koraljka Vlajo.

Ova cjelina obuhvatila je i oglas Autonomne ženske kuće iz 1994. koji je jedan od prvih plakata s motivom fizički ozlijeđene žene. Isti će motiv kasnije postati široko korišten na mnogim promotivnim materijalima koji ukazuju na fizičko i psihičko zlostavljanje žena. Potom, izložena je naslovnica časopisa Treća Centra za ženske studije, čiji je prvi broj dizajnirala Iva Babaja 1998. godine. Svoje su mjesto pronašli i newsletter organizacije B.a.B.e. nepoznatog autora iz 1998. te fanzin anarhofeministkinja Anfema (Anarhofeministička akcija) WOMB! iz 1999., koji je dizajnirao cijeli tim aktivista_ica/dizajnera_ica – Ana Mala Čići, Marko S., Nikolina, Sanja, Željka-Akljež.

Treća cjelina bavi se vizualnim oblikovanjem za prve lezbijske udruge (1989-2009.). Homoseksualnost je u Jugoslaviji tematizirana na feminističkim skupovima održanima 1980-ih, a prva hrvatska lezbijska inicijativa Lila inicijativa djeluje od 1988./89. što je na izložbi ilustrirano reprodukcijom ružičastog letka organizacije. Izdvojen je i letak Lesbians in Croatia, nastao u Zagrebu 1993. s ilustracijom žene kratke kose koja se nagnula nad kartu Hrvatske obuhvaćenu tamnim trokutom, dok je sama pozadina letka tamno ružičasta. Letci nastaju do-it-yourself tehnikama fotokopiranja, izrezivanja, lijepljenja, ispisivanja tekstova na pisaćim mašinama – što je simptomatično za aktivističko oblikovanje. 

Izložena je i naslovnica lezbijskog časopisa Pandora iz Ljubljane (broj 4., 1993.), kao i prvi broj časopisa Just a Girl, koji je dizajnirala Sunčana Špriovan 1993. Ovaj se časopis, nastao u Zagrebu, izdvaja po svom grafičkom oblikovanju nastalom na računalu što ukazuje na profesionalniji pristup samom dizajniranju. U sredini prostorije, među različitim publikacijama izložen je časopis Lesbo (Ljubljana, 1997.). Časopis lezbijske sekcije ŠKUC Ljubljana ističe se neobičnim izgledom, A3 formatom, nepravilnog, krivudavo izrezanog desnog ruba. Na naslovnici je iznesen manifest sa zahtjevima za jednakim ljudskim pravima za lezbijke u slovenskom društvu.

Potrebno je istaknuti kako je 1989. ustanovljen Studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu te obrazovanjem generacija dizajnera dolazi do profesionalnijeg pristupa vizualnom oblikovanju feminističkih promotivnih materijala. To dovodi i do pojave velikih oglašivačkih kampanja usmjerenih na širu populaciju, a ne samo na feminističko-aktivističku zajednicu. Već spomenuto osnivanje Centra za ženske studije dovelo je do okupljanja feminističkih umjetnica, aktivistica i znanstvenica koje su imale iskustvo djelovanja u dizajnu ili su ga tada tek formalno stekle. 

Godine 2002. odvija se oglašivačka kampanja za promicanje prava homoseksualnih osoba, nastala za riječku lezbijsku udrugu Lori, koju dizajnerski potpisuje Barbara Blasin. Ona dizajnira jumbo plakate s vrlo jasnim sloganom usmjerenim širokoj publici “Ljubav je ljubav”. Na skupnom vodstvu kroz izložbu, Blasin otkriva kako je na ljubljanskom prideu zamolila parove za snimanje, a od tih je fotografskih materijala kasnije odabrala tri para za samu kampanju. Ženski parovi fotografirani su izbliza, u crno-bijeloj tehnici te u kontrastu spram bijele pozadine, dok su grafički elementi na razglednicama naznačeni bojom. 

Druga značajnija kampanja “Različite ljubavi, jednaka prava”, s ciljem šireg prihvaćanja homoseksualnih zajednica odvila se 2009. godine za lezbijsku grupu Kontra. Fotografkinja Ana Opalić tom je prigodom fotografirala lezbijske parove na zagrebačkim ulicama, a na dnu fotografija je u ljubičastim okvirima istaknula jednostavne poruke o različitim pravima lezbijki, koja bi morala biti ista za sve parove neovisno o njihovoj seksualnoj orijentaciji,

Izložba se nastavlja cjelinama o vizualnom oblikovanju zagovaračkih mirovnih agendi (dizajneri Saša Stojanović, Studio Centar, Sanja Iveković) te ženskoj ad hoc koaliciji i oblikovanju kampanja za novo političko osvještavanje žena (Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin). Potom onima o oblikovanju kampanja protiv nasilja nad ženama (Iva Babaja, Goga Golik, Bruketa&Žinić, Sanja Iveković, Sanja Bachrach Krištofić), oblikovanju promotivnih materijala o seksualnoj edukaciji i protiv seksualnog nasilja (Goga Golik u okviru agencije Bruketa&Žinić, Koraljka Vlajo), kao i feminističkoj edukaciji i društveno-umjetničkim istraživanjima (Sanja Iveković, Studio Electra, Sanja Bachrach Krištofić, Iva Babaja, Dora Bilić i Tina Müller, Bestias, Barbara Blasin). Posljednje dvije cjeline predstavljaju vizualno prokazivanje i borbu protiv perpetuiranja mizoginije u svakodnevici (Ana Labudović, Alma Šavar, Rina Barbarić, Maša Barišić, Barbara Blasin, Krešimir Ćuk, Ira Payer, niz dizajnerica/ilustratorica) te oblikovanje za obranu radnih i reproduktivnih prava (Allas Design, Emil Zelenko, Ena Jurov, Zoran Đukić + Agencija Utorak, Ira Payer).

Uvjeti pod kojima su nastajali prvi društveno angažirani materijali odraz su političkih okolnosti socijalističkog društva, kao i nepostojanja ili nedostupnosti računalnih tehnologija. Početke feminističkog aktivizma 80-ih i pojavu prvih feminističkih inicijativa u Hrvatskoj obilježava regionalno udruživanje koje nadilazi nacionalne granice te izrada zagovaračkih feminističkih materijala poput plakata, proglasa, časopisa i fanzina tehnikama kolažiranja, fotokopiranja i ručnog ispisivanja slogana. Kasnije aktivistice/dizajnerice osmišljavaju cjelovita grafička rješenja – dizajniraju prve logotipe te vizualne identitete feminističkih organizacija i inicijativa. Obrazovanjem generacija dizajnerica i dizajnera te razvojem i dostupnošću računala vizualno oblikovanje postaje razrađenije te se javljaju kampanje usmjerene na širu publiku. Početkom 2000-ih nastaju ambiciozniji diskurzivni, istraživački i obrazovni programi feminističkih inicijativa i organizacija. Vizualno oblikovanje specijalizira se ovisno o području djelovanja za koje nastaje stoga u 2000-im dolazi do produkcijskog zaokreta te dizajnerice postaju suradnice na projektima, a pojedine organizacije angažiraju profesionalne dizajnerske agencije. Međutim, manji studiji zadržavaju okretnost i aktivistički moment pri dizajniranju vizualnih materijala ad hoc kampanja. U posljednjih desetak godina pojavljuju se ilustratorice/dizajnerice koje svoje stavove kanaliziraju kroz ilustracije na društvenim mrežama i/ili ih plasiraju putem feminističkih stripova, fanzina i samizdata.

Autorski tim Sanja Bachrach Krištofić, Barbara Blasin i Marko Golub kroz rakurs vizualnog oblikovanja feminističkih promotivnih materijala posjetiteljima je ponudio informativan pregled početaka i razvoja feminističke dizajnerske scene u Hrvatskoj. Feminističko višeglasje izložbe obuhvatilo je lezbijski i LGBT aktivizam, mirovne inicijative i pokrete, kampanje protiv nasilja nad ženama, seksualnu edukaciju, reproduktivna prava te izdavačke, diskurzivne, istraživačke i edukativne programe. Autorski tim susreo se s nizom izazova, počevši od prikupljanja materijala koji se nalazi samo u privatnim arhivima, preko nemogućnosti da se otkrije autorstvo pojedinih vizualnih sadržaja, do veoma očiglednih ograničenja izlagačkog prostora. Premda nisu mogli izložiti čitav prikupljeni materijal, izložili su reprezentativne segmente dizajnersko/aktivističkog djelovanja feminističke scene, kojoj i sami pripadaju. Društveno-političke okolnosti sredine, (ne)dostupnost i razvoj tehnologije kroz desetljeća utjecali su na sam dizajn kao i na vrstu suradnje među dizajnerima. Razvoj tehnologije i pojava društvenih mreža otvorila je dizajnerske horizonte ka novim publikama koje očekuju interaktivan angažman prvenstveno kroz internetski sadržaj.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Slijedeći ideju aktivističke poezije, pjesnički glasovi zastupljeni u zbirci izražavaju uvjerenje o neodvojivosti umjetnosti od zbilje te inzistiraju na političnosti poezije. Iako audio zbirka uključuje pjesme koje su nastajale tijekom posljednja dva desetljeća, nimalo neočekivano, mnogi problemi koje tematiziraju – poput pogubnih posljedica zabrane pobačaja u vremenu prije njegove legalizacije na našim prostorima – sežu znatno dalje u prošlost.

Suradnja Platforme za reproduktivnu pravdu i pjesnikinja pokrenuta je u sklopu akcije Često odu u baštu i nikad se ne vrate, koja se održala povodom Međunarodnog dana za legalan i siguran pobačaj u rujnu 2019. godine. Tom su akcijom ukazale na nejednake materijalne uvjete koji diktiraju društvenu svakodnevicu žena, među kojima se nalazi i dostupnost pobačaja. Dvije godine kasnije, u nemogućnosti održavanja javnih akcija, iz Platforme poručuju: “I dok još odjekuju glasovi žena koje su prošle godine ulicama gradova uzvikivale feminističku himnu protiv seksualnog nasilja, ove godine ćemo za 8. mart glasno poručiti – aktivizam nije samo ulica, nego i stih.”

Pjesme iz zbirke Bez zastoja i bez straha možete besplatno preuzeti putem mobilne aplikacije book&zvook.

Panel raspravu će moderirati novinarka HTV-a Ivana Dragičević, a u njoj će sudjelovati zastupnice u Europskom parlamentu Ivana Maletić i Sandra Petrović Jakovina, predstavnici organizacija civilnog društva u Europskom gospodarskom i socijalnom odboru Lidija Pavić Rogošić, Marina Škrabalo i Toni Vidan, predstavnica Ministarstva vanjskih i europskih poslova Maja Bakran Marchic, te voditeljica Ureda tehničke pomoći EU za organizacije civilnog društva Aida Bagić.

Program panela za srijedu, 12. lipnja, s početkom u 9.30 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu pronađite ovdje.

Rezultati istraživanja Vidljivost i javna percepcija udruga u Republici Hrvatskoj 2012. bit će predstavljeni u utorak, 18. rujna, u 10 sati u hotelu Arcotel Allegra, Branimirova 29, Zagreb. Predstavit će ih Renata Franc, voditeljica tima pri Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar koji je proveo istraživanje za potrebe TACSO projekta. Komentare ključnih istraživačkih nalaza ponudit će Ivana Kordić iz Volonterskog centra Zagreb, Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti, Saša Šegrt iz Transparency International Hrvatska i Igor Vidačak iz Ureda za udruge Vlade RH. Raspravu će moderirati Aida Bagić, savjetnica TACSO projekta u Hrvatskoj. Prisustvo treba najaviti slanjem elektronske poruke s osnovnim podacima (ime i prezime, organizacija, kontakt podaci) do 17. rujna u 11 sati na e-mail adresu.

Cjelovito izvješće možete pogledati ovdje.

Biblioteka i arhiv je otvoren lezbijskoj, gej, biseksualnoj, transrodnoj i transseksualnoj populaciji, te svima ostalima zainteresiranima.

Knjižnice u Hrvatskoj imaju u svojim fondovima izuzetno mali broj knjiga s LGBT tematikom, što ukazuje na neosjetljivost za specifične potrebe i probleme ove zajednice, te na taj način prešutno diskriminiraju LGBT populaciju. Pravo na informaciju je jedno od temeljnih ljudskih prava. Imajući u vidu izuzetno osjetljiv i diskriminatorni položaj lezbijki u Hrvatskoj, zbog kojeg mi najčešće živimo u izolaciji, izuzetno je važno da postoji mjesto na kojem možemo dobiti sve relevantne informacije i publikacije uz zajamčenu anonimnost. Knjižnicom se želi stvoriti sigurni prostor prvenstveno za lezbijke, kao i pružiti informacije, publikacije i filmove LGBT populaciji, te svima ostalima zainteresiranima.

Na skupu povodom desete godišnjice djelovanja knjižnice u ponedjeljak, 16. travnja u 18 sati, govorit će aktivistkinja i pjesnikinja Aiga Bagić i redateljica Dana Budisavljević te voditeljice knjižnice Nataša Bokan i Suzana Kovačević.