S obzirom na opseg događanja na različitim društvenim mrežama posljednjih godina, u ovom ćemo se tekstu ograničiti na dvije – Facebook i X. Na primjeru tih dviju mreža pokazat ćemo kako su se njihovi prioriteti i algoritmi mijenjali te kako te promjene korespondiraju s pojačanom cirkulacijom dezinformacija i manipulativnog sadržaja. Trendovi koje pritom opisujemo prisutni su i na drugim mrežama, poput Instagrama i TikToka.

Od mreže za druženje do generatora kaosa

Počnimo s Facebookom, daleko najstarijom među društvenim mrežama koje su još uvijek u širokoj upotrebi. Prema istraživanju Katherine Schaeffer (2024), iako je Facebook i dalje najraširenija društvena mreža u Sjedinjenim Državama, njegovi korisnici sve su stariji. Najveći udio korisnika danas je u dobnoj skupini od 30 do 49 godina, među kojima 75 % barem povremeno koristi tu mrežu. Međutim, navike korištenja drastično su se promijenile u odnosu na razdoblje od prije 20 godina.

Dok je Facebook u početku služio ponajprije mladima kao komunikacijsko sredstvo za dogovaranje izlazaka, druženja i dijeljenje fotografija iz privatnog života, danas je ovu platformu teško definirati zbog niza različitih funkcionalnosti – Messenger (aplikacija za slanje poruka i video pozive), Marketplace (platforma za prodaju), Pages (stranice) i Groups (platforma najsličnija internetskom forumu) samo su neke od funkcija zbog kojih korisnici i dalje gravitiraju ovoj, danas već ostarjeloj, društvenoj mreži. 

Najproblematičnija funkcija u kontekstu širenja dezinformacija i dalje je Feed (izvorno News Feed), jedna od najstarijih Facebookovih funkcija, pokrenuta davne 2006. godine, koja određuje što će korisnici vidjeti kad otvore početnu stranicu. U početku je Feed korisnicima prikazivao aktivnosti njihovih prijatelja, fotografije koje objavljuju i slično. S vremenom se fokus sve više pomicao prema vijestima i objavama službenih stranica.

Početkom 2010-ih radilo se uglavnom o legitimnim izvorima – novinama, televiziji i news portalima – no Facebookova taktika manipulacije formatom sadržaja već je tada počela utjecati na distribuciju vijesti. Sve više je prioritizirao sadržaj koji bi korisnike zadržao na njihovoj platformi i ograničavao dijeljenje linkova. Sredinom 2010-ih prioritizacija video sadržaja radikalno je transformirala novinske redakcije, koje su stihijski ulagale velika sredstva u produkciju videa kako bi se bolje pozicionirale na Facebooku, nauštrb drugih odjela poput istraživačkog novinarstva.

Danas Feedom dominiraju sumnjivi izvori informacija – od objava u grupama koje su sve češće izvorišta teorija zavjere, do stranica (Pages) koje masovno generiraju i šire senzacionalističke dezinformacije i manipulativne sadržaje radi monetizacije. Upravo je pandemijska 2020. bila ključna za masovni rast količine dezinformacija na Facebooku, što smo mogli vidjeti i u Hrvatskoj. Istraživanje Debunka iz 2022. pronašlo je više od 1330 Facebook grupa na prostoru Balkana koje šire dezinformacije o Rusiji, NATO-u, LGBTQIA+ osobama i koronavirusu. No čak i te masovne dezinformacijske mreže iz razdoblja prije 2022. pokazuju se kao zastarjelima s obzirom na radikalan rast AI generiranog sadržaja koji sve više preuzima primat na Facebooku. 

Monetizacija manipulacije

Povrh samog razvoja i popularizacije alata poput ChatGPT-a, dvije stvari su pritom ključne – prva je odluka Mete da nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima 2024. prekine suradnju s nezavisnim fact-checkerima, a druga je njihova poslovna strategija usmjerena na popularizaciju vlastitih AI alata u svim proizvodima, od Facebooka, Instagrama do WhatsAppa. Ovaj tekst se ne bavi kompleksnošću i širim utjecajem AI tehnologije, ali za razumijevanje efekata tih alata na društvene mreže poput Facebooka važno je razumijeti i ekonomski pritisak koji vlada u tehnološkom sektoru da se ti alati šire i postanu ključni za funkcioniranje ne samo njihovih proizvoda, već i čitave globalne ekonomije. 

Otkako je OpenAI 2022. izbacio ChatGPT, sve velike tehnološke kompanije investiraju enormna sredstva u vlastite AI alate kako bi pokazale investitorima da su spremne preuzeti vodstvo u toj novoj tehnološkoj revoluciji. Odnos između uloženog i stvarnih rezultata tu je manje bitan. Poput tech kompanija iz 2010-ih, kao što su Uber, Airbnb i WeWork, niti jedna AI kompanija u koje se danas ulažu milijarde nije profitabilna, no investitori ulažu enormna sredstva u nadi da će jedna od njih pobjediti i vratiti im uloženo. Facebook je tako počeo aktivno promovirati AI-generiran sadržaj u svome Feedu, isto kao što je prije desetak godina “gurao” video. 

Za sad je to dovelo do iznimno bizarnih i grotesknih situacija, poput širenja sadržaja kao što je “shrimp Jesus” – serija AI-generiranih slika Isusa sastavljanog od gomile škampa. Takve slike se šire spam stranicama na Facebooku i često imaju na stotine komentara korisnika. Istraživanje medijske platforme 404 media pokazalo je da se radi o monetizaciji Facebookove promocije AI sadržaja – te objave sadrže poveznice na stranice prepune Google AdSense oglasa, na koje klikaju naivni korisnici željni bizarnih slika Isusa. S obzirom na tisuće objava i milijune reakcija, grupe povezane s takvim kampanjama zarađuju ozbiljan novac manipulacijom AI sadržajem. 

Monetizacija nije jedini problem ovog fenomena. Kompanije poput Mete agresivnim forsiranjem AI sadržaja korisnicima koji nisu navikli razlikovati stvarno od generiranog postepeno brišu granicu između stvarnog i nestvarnog. I dok je shrimp Jesus bizaran, ali sam po sebi relativno bezazlen fenomen, manipulativan AI sadržaj je postao rutinski propagandni alat u globalnim sukobima, uključujući i ratove u Ukrajini i Gazi.

S obzirom na novu politiku Mete koja je odustala od nezavisnih fact-checkera na Facebooku i Instagramu, procjena točnosti informacija sada pada na same korisnike i volontere koji drugim korisnicima moraju objašnjavati da se ne radi o vjerodostojnim sadržajima. Koliko je taj model edukacije (ne)uspješan nažalost možemo vidjeti kroz primjer stotina milijuna interakcija s AI-generiranim sadržajem na Facebooku, koje su u svojem istraživanju iz 2024. godine analizirali Renee DiResta i Josh A. Goldstein.

Muskova informacijska distopija 

Iako Isus-škamp možda zvuči kao vrhunac apsurda 2020-ih, situacija na X-u (bivšem Twitteru) je daleko kaotičnija. Otkako je Elon Musk preuzeo Twitter 2022., mreža je postala personifikacija najbogatijeg čovjeka na svijetu koji se nakon kupnje izravno uključio u američku političku sferu – najprije investicijom od 288 milijuna dolara koje je donirao Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, a potom kroz tzv. DOGE, grupaciju u koju je regrutirao vojsku stažista i zaposlenika svojih kompanija, uključujući i X, s ciljem dekonstruiranja ključnih birokratskih funkcija američke savezne vlade.

Nakon čistki u kojima su tisuće zaposlenika dobile otkaze, a neke ključne agencije poput USAID-a u potpunosti ugašene, Musk najavljuje da će njihove funkcije preuzeti AI. Preciznije, želi da taj AI, koji bi trebao obavljati birokratske funkcije jedne države, bude upravo “njegov” AI s X-a – Grok. 

Grok se na X-u pojavio kao bot krajem 2023. U početku je bio dostupan samo premium korisnicima, a do 2025. postao je dostupan svima. Rane verzije Groka često su davale odgovore koje su konzervativni korisnici X-a označavali kao  “woke ideologiju”. Početkom lipnja 2025. Musk se ozbiljnije zainteresirao za taj “problem” nakon što je Grok korisnicima dao točne odgovore o terorističkim napadima koje su izveli desni ekstremisti, citirajući službene američke izvore. To je rezultiralo ažuriranjem Grokovog koda, u kojem je AI poprimio antisemitske obrasce, sam sebe nazivajući “MechaHitlerom” te reproducirajući sadržaje temeljene na Muskovim vlastitim objavama.

Nakon nekoliko sati divljanja, tokom kojih je Grok slavio Hitlera i širio antisemitske teorije, ta verzija je ugašena, no ovaj skandal bez presedana prošao je bez ikakvih sankcija od strane država i organizacija poput EU-a, koje su prethodnih godina isticale regulaciju društvenih mreža i umjetne inteligencije te naglašavale borbu protiv antisemitizma. Jedva tjedan dana nakon tog incidenta, Musk je najavio ugovor vrijedan 200 milijuna dolara s američkim Ministarstvom obrane (u međuvremenu preimenovano u Ministarstvo rata, op. ur.), kojem će Grok pružati AI usluge. 

Što nam ostaje?

Ovi primjeri tek su djelić šire slike koja opisuje stanje na ove dvije društvene mreže sredinom 2020-ih. Facebook i bivši Twitter, platforme koje su aktivne preko dvadeset godina, postale su personifikacije svojih vlasnika koji ih oblikuju po vlastitom uzoru te koriste algoritme i nove AI tehnologije kako bi promovirali vlastite interese. Gdje su u svemu tome sami korisnici? Iz primjera Isus-škampa na Facebooku vidimo da je korisnicima sve teže razlikovati stvarno od nestvarnog, a sve je veći i broj botova koje je također teško razlikovati od stvarnih ljudi.

Pokret ka decentraliziranim društvenim mrežama koji je dobio zamah 2022. nakon prodaje Twittera također je usporio. Mastodon, najuspješniji decentralizirani protokol, nije se uspio probiti van niše IT stručnjaka, a najpoznatija Mastodon instanca je Truth Social, društvena mreža Donalda Trumpa.

Bluesky se nametnuo kao alternativa za liberale i lijevo orijentirane korisnike, no zasad se ne može usporediti s Twitterom prije prodaje. Iako mreža još nije razvila vlastiti decentralizirani protokol, minimalno koristi algoritme za rangiranje sadržaja te korisnicima nudi pomalo anahrono iskustvo u kojem se objave prikazuju kronološki. Instagram i TikTok postali su marketinški najunosnije mreže kojima dominiraju sponzorirani postovi i web shopovi, ali bi im zbog specifičnosti formata kratkih videa trebalo posvetiti zaseban tekst.

Na kraju ostaje pitanje mogu li se korisnici društvenih mreža “spasiti” od ogromne količine dezinformacija koje istovremeno šire i ljudi i AI botovi?

Iz zakonodavne perspektive, regulative poput Digital Services Acta (DSA) pružaju okvir za sankcije, tako da Europska komisija ima alate za nadzor X-a, Facebooka, Instagrama i TikToka. Međutim, zbog neujednačenih kapaciteta državnih tijela s jedne strane i velikih tehnoloških kompanija s druge, prakse i algoritmi društvenih mreža mogu se tijekom trajanja istraga više puta izmjeniti. Tako je istraga Komisije protiv X-a zbog kršenja DSA trajala više od dvije godine, a vidjeli smo da su se manipulativne prakse na toj mreži značajno pogoršale od 2023. Stoga i dalje pri svakom korištenju društvenih mreža preuzimamo rizik da ćemo naići na nekog Isusa-škampa ili MechaHitlera.

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Odgovorno novinarstvo: Kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, a ovdje ga prenosimo u prilagođenoj verziji.

Prvi susret namijenjen je svim zainteresiranim sudionicima, a uključivat će uvod u temu umjetne inteligencije, sagledavanje sfera života u kojima ona igra sve veću ulogu i postavljanje pitanja za daljnje razmišljanje i istraživanje. Autorski i voditeljski tim čine Sven Tanasovski i Dario Pavičić, članovi Pogonovog Kluba mladih.

Stručnost i informiranost nisu preduvjet, a ideja je osigurati siguran i poticajan prostor za izražavanje mišljenja čemu užurbana svakodnevica metropole ne ostavlja dovoljno vremena, ali i pružiti priliku za razgovor, kritički usmjerenu raspravu, razmjenu znanja i informacija te potencijalni društveni angažman.

Diskusija je usmjerena na različite aspekte umjetne inteligencije u društvu, njenu povijest, razvoj i prisustvo u svakodnevici te posljedice na okoliš, kulturu, umjetnost, socijalizaciju i obrazovanje. Za sudjelovanje u diskusiji možete se prijaviti ovdje.

Dario Pavičić magistrirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2021. piše za portal Kulturpunkt, najviše o medijskom sektoru, kulturnoj politici i društvenom utjecaju novih tehnologija. Radi kao nastavnik sociologije.

Sven Tanasovski završio je studij sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranom rada „Otuđenje u svakodnevici i prakse otpora“. Tijekom studija sudjelovao je u provođenju istraživačkih projekata, organizaciji koncerata i pokretanju studentske udruge. Trenutno radi kao suradnik za provedbu projekata.

Među suradničkim institucijama i organizacijama u Jadranskoj mreži nalaze se Sveučilište u Dubrovniku, nekoliko sastavnica zagrebačkog sveučilišta (FPZG, FFZG, FER), akteri u području medijske pismenosti i borbe protiv dezinformacija poput Gonga, Faktografa i slovenskog portala Oštro, ali i veći medijski akteri poput AFP-a i N1. Ciljevi ove europske istraživačke mreže su, prema navodu s mrežne stranice, borba protiv dezinformacija, promicanje medijske pismenosti i praćenje politika online platformi i digitalnih medija, a ta tri cilja predstavljala su ujedno i tematske cjeline triju panel-rasprava u sklopu ovog cjelodnevnog događaja.

Od teorija zavjere do AI halucinacija

U fokusu prve rasprave bila je važnost istraživačkog pristupa u razumijevanju i suzbijanju dezinformacija, pri čemu je osobito naglašena uloga mainstream medija u njihovu širenju – što se povezalo s općenito niskom kvalitetom medijskih sadržaja obilježenih senzacionalizmom, površnošću i trivijalnostima. Rasprava je pritom otvorila i širi pogled na društvene i tehnološke uvjete koji pogoduju gubitku povjerenja u informacije, kao i na promjene u načinu na koji se istina konstruira i doživljava u digitalnom okruženju.

Nebojša Blanuša s FPZG-a istaknuo je kako se u brzo mijenjajućem digitalnom kontekstu postojeće teorije zavjera spajaju u određeni amalgam, odnosno superteorije zavjera, dok se u zajednicama koje ih promiču pojavljuje i narativ o kraju vremena. Takvi narativi, ističe, mogu potaknuti populizam, kao i autoritarne tendencije koje postoje već dulji niz godina.

Jan Šnajder s FER-a je u raspravu uveo i rast generativne umjetne inteligencije, odnosno tzv. AI revoluciju s kraja 2022, kao novu okolnost koja bi mogla zakomplicirati i produbiti postojeće probleme. AI postaje sve koherentniji, ističe, a ljudi istinu obično asociraju s koherencijom. Shodno tome, politička instrumentalizacija umjetne inteligencije vjerojatno neće ostati na dezinformacijama i deep fake sadržajima, već će služiti i za uvjerljiviju artikulaciju bilo kojeg političkog narativa, programa ili cilja –  čime se otvara prostor za daljnju političku polarizaciju.

U tom kontekstu važno je spomenuti i to da u svojoj obradi ogromnih količina podataka na internetu, umjetna inteligencija zapravo ne samo da integrira i reproducira, između ostalog, dezinformacije i neprovjerene izvore, nego ponekad sama generira lažne izvore u svrhu pružanja rješenja za zadani problem – fenomen poznat kao AI halucinacije. Na tom planu nešto kasnije u raspravi Šnajder je dodatno podcrtao i potrebu za integracijom sadržaja o umjetnoj inteligenciji u obrazovni sustav kako bi se osvijestile mogućnosti korištenja tih alata, ali i načina na koje pomoću tih alata i sami možemo biti iskorišteni u digitalnoj sferi. Međutim, na neki način se iskorištavanje već događa; naši digitalni tragovi se iskorištavaju, bez našeg znanja ili privole, za usavršavanje AI alata, odnosno za deep machine learning i generiranje AI odgovora na bilo čije pitanje.

Borba za novinarski legitimitet

Druga je rasprava otvorila srodnu temu medijske pismenosti, ali nije otišla puno dalje od predvidljivih i uobičajenih zaključaka o potrebi za razlikovanjem činjenica i mišljenja, kao i profesionalnog novinarstva naspram ostalih sadržaja. Nasuprot tome, treći panel, koji se bavio fact-checkingom, unio je više dinamike u cijeli događaj. Sudionici, uglavnom medijski praktičari, prenijeli su svoja iskustva s provjerom vjerodostojnosti informacija, kao i sa stanjem u nezavisnom medijskom sektoru, na kojem teret takvih zadataka najčešće i završi.

Isabelle Wirth iz APF-a i Žana Erznožnik s portala Oštro složile su se u tome da je fact-checking zaseban oblik novinarstva koji kao takav treba biti prepoznat i vrednovan. Ana Brakus iz Faktografa nadovezala se vlastitim iskustvom u sektoru, istaknuvši kako taj portal može podržati istraživački novinarski rad upravo zato što se bavi i fact-checkingom – koji institucije trenutno prepoznaju i financiraju, često nauštrb drugih oblika novinarstva. Drugim riječima, da Faktograf nije profiliran kao fact-checking medij, izostali bi i vrijedni istraživački doprinosi. 

Erznožnik je upozorila da se fact-checkeri suočavaju sa sve češćim prozivkama da služe kao paravan za cenzuru, a jedna takva došla je i od Marka Zuckerberga, koji je početkom godine najavio ukidanje fact-checkinga na platformama Mete. Domagoj Maričić iz HAKOM-a istaknuo je kako se narativ o cenzuri često povezuje s Europskim aktom o digitalnim uslugama (DSA), koji predviđa regulaciju ilegalnog sadržaja putem suradnje između regulatornih tijela na nacionalnim razinama (u Hrvatskoj je to AEM), velikih digitalnih platformi i tzv. trusted flaggera – organizacija koje su specijalizirane za prepoznavanje i prijavu ilegalnih sadržaja na velikim platformama, i čije prijave same platforme moraju prioritizirati i obraditi.

Slijepe točke europske digitalne politike

Unatoč tome što dezinformacije same po sebi nisu ilegalan sadržaj, fact-checking se sve više promatra u kontekstu novog europskog pravnog okvira za digitalno okruženje. Međutim, organizacije civilnog društva koje imaju kapaciteta za prepoznavanje ilegalnog i opasnog sadržaja rijetko se prijavljuju za status trusted flaggera, jer znaju da će ih dio javnosti zbog same suradnje percipirati kao cenzore.

S druge strane, izgleda da je AEM započeo s provedbom novih obveza koje proizlaze iz europske digitalne regulative. U tu svrhu pokrenuta je Platforma za javnu objavu podataka o vlasništvu i izvorima financiranja medija, čije je osnivanje bilo predviđeno Europskim aktom o slobodi medija (EMFA), i o čijem se opsegu i implementaciji u Hrvatskoj ovdje pisalo krajem veljače.

Ipak, dok su obvezujuće regulative kao DSA, DMA ili EMFA usmjerene prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, posrednike i medijski sektor u užem smislu, inicijativa Komisije koja je rezultirala uspostavom Europskog opservatorija za digitalne medije je usmjerena na korisnike digitalnih sadržaja – na promicanje medijske pismenosti, osvještavanje važnosti provjere izvora i vjerodostojnosti informacija te prepoznavanje propagandnih i populističkih narativa.

Projekt Be Online Smart (zašto ne Be Smart Online?) pokrenut je, shodno tim načelima i ciljevima, educiranju mladih o načinima na koje algoritmi oblikuju digitalno okruženje. U edukativnim brošurama istaknuti su neki rizici, poput toga da algoritmi mogu doprinijeti širenju dezinformacija, kao i to da nas zadržavaju u “mjehuriću”, nudeći personalizirano iskustvo prilagođeno našim preferencijama.

Međutim, time se uopće ne adresira povećan ekonomski rizik za potrošače u algoritamski prilagođenom digitalnom okruženju, nego samo rizici za pojedince kao političke subjekte, odnosno građane. Inače, ekonomska i materijalna strana priče o digitalnoj sferi previđa se dosta često; u tekućoj AI revoluciji, kao i tijekom pojave kriptovaluta, malo tko je razmišljao o materijalnoj i ekološkoj cijeni tih inovacija.

Cijenu masovne upotrebe generativne umjetne inteligencije, kojoj su za rad potrebni golemi sustavi, tzv. AI data centers, platit će zajednice globalnog Juga, i to enormnom količinom pitke vode koja je potrebna da se takvi sustavi štite od pregrijavanja. Te je probleme, među ostalim, opisala novinarka Karen Hao u intervjuu za Democracy Now! prilikom promocije svoje nove knjige Empire of AI, dovodeći revoluciju u domeni umjetne inteligencije u svezu s postojećim geopolitičkim odnosima moći.

Događaji poput ove konferencije u organizaciji ADMO-a upućuju na to da se rasprave o temama kao što su medijska pismenost, umjetna inteligencija i digitalni ekosustav svakako trebaju produbiti. Međutim, stavljanjem svega u okvir jednog događaja zapravo nijedna od otvorenih tema nije dobila pažnju koju zaslužuje. Spontane interakcije u obliku nadovezivanja između samih sudionika gotovo da uopće nije bil, a povrh svega toga, ostaje i dojam da je više prostora moglo biti posvećeno predstavljanju brojnih istraživanja koja je ADMO proveo u protekle tri godine, od kojih mnoga imaju praktične implikacije i mogu služiti kao polazišta za fokusirane i konkretnije razgovore. 

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Razlog prvotnog okupljanja Fossil Free Booksa bile su “filantropske” inicijative britanske investicijske kompanije Baillie Gifford nakon što su njezina ulaganja u globalnu industriju fosilnih goriva došla u fokus javnosti. Kad se ispostavilo da kompanija, učestali pokrovitelj brojnih književnih manifestacija, ne zazire ni od ratnog profiterstva, FFB je proširio svoju kampanju. Uputio je zahtjev Baillie Giffordu da prestane ulagati u industriju fosilnih goriva, ali i u kompanije koje izvlače izravnu korist od izraelskog aparthejda, okupacije Gaze i genocida. U tipičnom razvoju događaja, nakon što su se dva velika književna festivala odrekla njihova pokroviteljstva, kompanija je jednostavno odlučila obustaviti sponzorske aktivnosti za sve ostale književne festivale na teritoriju UK-a.

Da takav cinizam nije ograničen samo na korporacije trenutačno se jasno ogleda na svim razinama javnog i političkog života u zapadnim zemljama, u kojima se ustanak protiv interesa krupnog kapitala i izraelske vojne mašinerije smatra u najmanju ruku nepoćudnim. Pri tome se cenzura i inzistiranje na apolitičnosti prelijevaju u sferu umjetnosti i kulture, koje uvelike ovise o javnom i korporativnom financiranju. Tijekom cijele prethodne godine, FFB se bavio upravo tom spregom, ustajući protiv cenzorskog uplitanja britanske vlade u financiranje javnih umjetničkih programa, ali i pozivajući na snažnije sindikalno organiziranje svih radnika_ca u polju književnosti i u nakladničkoj industriji.

U središtu pozornosti kolektiva našlo se Društvo autora (Society of Authors), najveći britanski sindikat autora_ica, književnih prevodioca i ilustratora_ica, od kojeg je FFB zahtijevao donošenje rezolucija kojima se osuđuju suradnja s industrijom fosilnih goriva, sve veća ugroza koju umjetna inteligencija predstavlja književnom radu i genocid u Gazi. Iako je na sindikalnoj skupštini sazvanoj zbog tih pitanja članstvo s velikim brojem glasova izglasalo prve dvije rezolucije, tek je 47 posto glasova bilo za jasnu osudu genocida u Gazi, i to na preporuku trenutačnog Upravnog odbora sindikata. Neizglasavanje te rezolucije doveo je do toga da velik broj članova istupi iz Društva autora.

Motiviran takvim raspletom događaja, FFB je objavio poziv svima koji zadovoljavaju uvjete za članstvo, ali i bivšim članovima_icama sindikata, da se do konca travnja ove godine učlane u Društvo autora kako bi pristupili glasanju za novi Upravni odbor, jasno zastupajući stav da taj vodeći britanski sindikat više ne zastupa interese svoga članstva i da je za sindikat po mjeri svojih članova_ica nužna direktna akcija. Usto su i pozvali sve druge radnike_ice iz knjižarske i nakladničke industrije da se učlane u relevantne sindikate kako bi se zajedno s njima organizirali i gradili budućnost svojih branša.

Dosadašnji rad Fossil Free Booksa, kao i sličnih inicijativa u sferama umjetnosti i kulture diljem svijeta, podsjetnik su na to koliko je politički angažman neodvojiv od (umjetničkog) rada, ali i na moć udruživanja i kolektivnog djelovanja u poljima u kojima će glasan otpor snažno odjeknuti i u široj javnosti. S time na umu, vrijedi spomenuti kako aktualna FFB-ova kampanja protiv izraelskih nakladnika koji se nisu ogradili od izraelskog režima i genocida u Gazi broji više od 7000 potpisa raznih autora_ica i radnika_ica iz nakladničke industrije.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Načelno prepoznavši rizike koji predstavljaju GPAI modeli, nadležni Europski ured za umjetnu inteligenciju započeo je opširne konzultacije u koje su bili uključeni znanstvenici, nezavisni stručnjaci, radne skupine, pružatelji usluga, pripadnici civilnog društva i nositelji digitalnih i autorskih prava. Iako sam Kodeks neće biti pravno obvezujući za pružatelje usluga, usklađenost s njime smatrat će se “pretpostavkom sukladnosti” s propisanim obvezama dok se ne donesu opširniji i detaljniji zakoni o UI.

No treći nacrt tog Kodeksa, koji bi trebao pomoći usklađivanju s Aktom, naišao je na glasne kritike široke koalicije u koju su uključena i krovna europska umjetnička strukovna udruženja, koja pak upozoravaju na manjkavu zaštitu autorskih i radnih prava u kontekstu korištenja generativne umjetne inteligencije. A kako je ulazak tih sustava u mainstream doveo je do pojave novog i unosnog tržišta, pružatelji usluga – odnosno tehnološke kompanije – i sami su investirani u ovaj pokušaj regulacije i potencijalnog postavljanja šireg pravnog presedana.

Budući da GPAI sustavi već sada izazivaju veliku zabrinutost u polju umjetnosti, kulture i kreativnog rada, jasna je potreba definiranja granica i pravila kojih se tvorci tih sustava moraju pridržavati prilikom njihova “hranjenja” i treniranja. Da za konstruktivne kritike nacrta Kodeksa zakonodavac možda i nema sluha potvrdilo je otvoreno pismo koje supotpisuje trideset osam organizacija autora, izvođača i drugih nositelja prava, među kojima se ističu Europska federacija novinara (EFJ), Europsko vijeće pisaca (EWC) i Europsko udruženje vijeća književnih prevodilaca (CEATL), koje su u suradnji s još dvanaest organizacija prve istupile protiv trećeg nacrta Kodeksa.

U kraćim crtama, potpisnici u otvorenom pismu kritiziraju uporabu “neobvezujućeg jezika” u pogledu obveza pružatelja usluga, općenitu neusuglašenost nacrta s Europskim zakonom o autorskim pravima i samim Aktom o umjetnoj inteligenciji te netransparentnost pri navođenju koji se sadržaj upotrebljava za treniranje UI sustava. Sve u svemu, čini se da EU trenutačnim nacrtom Kodeksa igra opreznu igru kako ne bi antagonizirala (velike) tehnološke kompanije, nauštrb onih čiji je rad najugroženiji trenutačnim principom razvoja takvih sustava. 

Budući da je treniranje velikih jezičnih modela poput ChatGPT-ja nemoguće bez konzumacije ogromnih količina sadržaja, uputa da bi pružatelji trebali poduzeti “razumne korake” da se ne upotrebljavaju piratizirani sadržaji razumljivo izaziva zabrinutost potpisnika otvorenog pisma, koji u zaključku iznose kako bi i nikakav kodeks bio bolji od manjkava trećeg nacrta.

Sa svime time na umu, vrijedilo bi podsjetiti na aktualne prakse koje idu u prilog toj zabrinutosti, poput nedavnog saznanja da je Meta za treniranje svog UI sustava upotrebljavala piratizirani sadržaj s popularnog LibGena, snižavanja cijena rada i prakse post-editinga u prevodilačkim djelatnostima, kao i najava tržišnog plasmana književnih tekstova i književnih prijevoda koji su nastali upotrebom generativnih UI sustava. 

Iako bi završna verzija Kodeksa dobre prakse trebala biti predstavljena u svibnju, kad će Europska komisija odlučivati hoće li doći do njegove implementacije u kolovozu ove godine, trenutačni raspad komunikacije između bitnih aktera podcrtava koliko je važno adresirati pitanje osnovnih radnih uvjeta, same naravi kreativnog i umjetničkog rada i intelektualnih prava u budućnosti koja će zasigurno biti obilježena sve rasprostranjenijom upotrebom umjetne inteligencije.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Iva Nenadić, znanstvena koordinatorica Centra za slobodu medija i medijski pluralizam (CMPF) Europskog sveučilišnog instituta, predstavila je EMFA-u kao rezultat saznanja koja je Centar godinama prikupljao kroz Monitor medijskog pluralizma, alat kojim se iz godine u godinu prate indikatori razine medijskog pluralizma u državama članicama. Potom je Paško Bilić, organizator ovog susreta i voditelj Centra za sociologiju medija i digitalno društvo, predstavio stanje medijske sfere u Hrvatskoj i neke članke ovog akta u svjetlu njihove nadolazeće implementacije, nakon čega su uslijedila pitanja i komentari ostalih sudionika rasprave, uglavnom predstavnika struke i javnih tijela vezanih za medijsku politiku.

Temeljni zadatak novog akta je, kako se uostalom i istaknulo prilikom njegova usvajanja, prepoznati i smanjiti rizike koji postoje u digitalnom medijskom okruženju, a usmjeren je prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, odnosno njihovu strukturnu poziciju. Ta pozicija sve je više određena digitalnim platformama, poput Googlea i Facebooka, koje EMFA prepoznaje kao pravne subjekte čiji je položaj u odnosu na medije specifičan. Aktom se, između ostalog, pružatelje medijskih usluga pokušava zaštititi od neopravdanog uklanjanja ili ograničavanja distribucije, odnosno cenzure medijskog sadržaja na digitalnim platformama.

Na planu regulacije tržišta, EMFA s člankom 22 uvodi procjenu koncentracije, kojom se nastoji postići “ravnoteža između rizika koncentracije i ekonomske održivosti medija (uključujući u odnosu na platforme)”. Određivanje kriterija koji bi pokazali što je dovoljno, a što previše koncentracije medija u rukama ograničenog broja ekonomskih subjekata, odnosno pitanje postojanja medijskog oligopola i monopola, prepušta se državama članicama. EMFA ovdje samo nalaže da neki kriterij mora postojati, čime se zapravo ostavlja mogućnost za tendenciozne, odnosno baždarene interpretacije o tome što je štetno, a što nužno. Ostavi li se u inače obvezujućim europskim dokumentima previše prostora za prilagodbu novih akata i odredbi specifičnoj lokalnoj situaciji, ponekad postoji rizik da se cijela inicijativa amortizira i prilagodi postojećem stanju bez postizanja željenog učinka.

Kako bi na planu koncentracije medija stvari bile jasnije, EMFA predviđa i veću transparentnost u pogledu javne dostupnosti informacija o vlasničkoj strukturi svih pružatelja medijskih usluga, za što se predviđaju pregledni i integrirani registri na nacionalnim razinama. Hrvatska to planira ostvariti spajanjem postojećih registara, no glavna tajnica Hrvatskog novinarskog društva Melisa Skender u raspravi je istaknula upitnu korisnost te mjere, jer Zakon o trgovačkim društvima i dalje omogućuje postojanje tajnih vlasnika. Ipak, kad jedna nacionalna baza podataka o vlasništvu nad medijima u Hrvatskoj zaživi, u njoj bi se, između ostalog, trebali nalaziti i podaci o iznosima koje su mediji dobili za oglašavanje javnih subjekata, čime bi se mogla lakše uočiti potencijalno favoriziranje pojedinih medija kod oglašivača iz javnog sektora.

Dosta komentara odnosilo se i na problem ignoriranja medijskih statuta, kojima se zakonski uređuje odnos između izdavača s jedne i medija s druge strane, odnosno utvrđuje prava urednika i novinara u postupcima imenovanja glavnog urednika. Potpisivanje statuta medija, kao uvjet za ostvarivanje prava smanjenja PDV-a na 5 % na novine, izdavači u pravilu promatraju kao formalnost, zbog čega je HND još tijekom rasprave uoči donošenja EMFA-e pozvao da se takvi medijski statuti raskinu.

Javni mediji između politike i tržišta

Uz naglašavanje odgovornosti svih pružatelja medijskih usluga za opstanak medijskog pluralizma i demokracije, posebna pažnja u EMFA-i posvećena je javnom medijskom servisu kao ključnom dijelu slagalice zdravog medijskog sektora. Člankom 5 planira se, između ostalog, zajamčiti neovisnost u postupcima imenovanja i razrješenja ravnatelja i upravnih odbora javnih medijskih servisa u odnosu na aktualnu političku većinu, čime bi se spriječio politički utjecaj i smjene nepodobnih kadrova. U hrvatskom kontekstu, uz imenovanje ravnatelja, Sabor ima odlučujuću ulogu i u imenovanju Programskog vijeća HRT-a, kao i članova Vijeća za elektroničke medije. Prema zadnjem stavku članka 5, države imaju obvezu uspostave neovisnog tijela koje će provoditi imenovanja, odnosno mehanizma koji će nadzirati njihovu transparentnost i rezultate predstavljati javnosti.

Na temu HRT-a, Paško Bilić istaknuo je i to da u planovima njegova restrukturiranja ne treba ići iz perspektive menadžmenta u privatnim kompanijama, odnosno kako ne treba komercijalizirati HRT i učiniti ga još sličnijim privatnoj televiziji. Nasuprot tome, poziva znanstvenu i akademsku zajednicu da promiče ideju javnog servisa kao pružatelja vrijednih medijskih sadržaja koji u tržišnim uvjetima ne bi mogli zaživjeti. U tijeku rasprave spomenut je i nedavni aneks ugovora između Vlade i HRT-a kojim se potonji, osim putem mjesečnih pristojbi, sufinancira i direktno iz državnog proračuna, što može dodatno ugroziti njegovu autonomiju naspram političke garniture. Alternativa tome bilo bi povećanje iznosa mjesečne pristojbe, no to bi se teško moglo opravdati sadašnjom razinom kvalitete sadržaja.

Za razliku od javnog medijskog servisa, većina preostalih medija dijeli ozbiljniji strukturni problem. Osim klasične “dvostruke lojalnosti” prema publici i oglašivačima, istaknuto je i to da se sve veći udio samog oglašavanja obavlja preko digitalnih platformi i za njih, čime se zapravo ugrožava jedan od rijetkih preostalih izvora prihoda medija u digitalnoj sferi. Povrh toga, kao dodatni pokazatelj niske razine medijskog pluralizma u Hrvatskoj Bilić spominje i sve veću homogenizaciju sadržaja. Medijskim portalima danas je lakše no ikad prenijeti sadržaj, bilo s državne novinske agencije, bilo s drugih portala, pri čemu najčešće izostaje njegova kritička, a ponekad i leksičko-stilska obrada. Uz sve to, portali u svrhu privlačenja (preostalih) oglašivača sve češće teže “klikabilnim” naslovima i thumbnailovima, što rezultira daljnjom tabloidizacijom digitalnog medijskog prostora.

Izazovi regulacije digitalnog medijskog prostora

Što više znamo i razmišljamo o medijima danas, svjesniji smo težine izazova na koje bi sustavna medijska politika trebala odgovoriti. Unatoč sve većoj homogenosti, medijski prostor danas, upravo zbog toga što se izmjestio prvenstveno u digitalnu sferu, postaje sve teže definirati, potom regulirati, a onda i ocijeniti njegov utjecaj na, recimo, demokratsku kulturu ili politički pluralizam u nekom društvu. Medijski sadržaj na društvenim mrežama u sve većoj mjeri kreiraju anonimni pojedinci, influenceri, ali i botovi. Uostalom, osim prijetnje od dezinformacija, širenje primjene umjetne inteligencije i sve veća uvjerljivost deepfake sadržaja još nisu postali predmetom zakonske regulacije, a nose implikacije koje je teško u potpunosti sagledati. 

Na Lupigi je prošle godine donošenje ovog akta opisano kao retorički korak naprijed. Po obuhvatnosti i sustavnosti istraživanja na kojem se temelji, kao i po broju zajedničkih problema koje prepoznaje u medijskom polju, EMFA svakako predstavlja korak naprijed. Platforme su, uostalom, konačno prepoznate kao relevantan strukturni faktor, i to je veliki pomak. Međutim, budući da se jednim dokumentom nastojalo zahvatiti što više toga odjednom, odnosno pročešljati cijeli sektor – od prava čitatelja medijskih sadržaja, preko sigurnosti urednika i novinara, do transparentnosti u javnom oglašavanju i imenovanju na upravljačke položaje u javnim medijima – ostaje dojam da se nekih stvari akt dotaknuo tek da ih spomene i prepusti nekim budućim, konkretnijim legislativnim rješenjima. 

Sudeći po ovom dokumentu, čini se da Europa u ovim izazovnim vremenima na planu zaštite slobode medija ipak zna što želi i koje vrijednosti zastupa (uredničku autonomiju, novinarske standarde, sigurnost novinara i urednika, transparentnost vlasništva) i to treba pozdraviti, no prema odgovoru na pitanje kako doći do toga, odnosno implementaciji, znat ćemo hoće li korak naprijed ostati samo retorički.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Umjetna inteligencija (AI) brzo je transformirala digitalni svijet, s alatima kao što je ChatGPT koji su revolucionarizirali stvaranje sadržaja, a istovremeno omogućili brzo širenje dezinformacija. Zabrinutost zbog dezinformacija koje pokreće umjetna inteligencija, poput deepfakeova koji se koriste za manipuliranje javnim mnijenjem tijekom izbora, potaknula je društvene mreže i medijske organizacije da uvedu mjere poput označavanja AI-generiranog sadržaja i provjera koje provodi zajednica. Međutim, održavanje povjerenja javnosti u vjerodostojne izvore vijesti i točne informacije ostaje izazov za platforme društvenih mreža, medijske organizacije i donositelje odluka, osobito jer su mladi ljudi sve osjetljiviji na dezinformacije na internetu. Kao odgovor na to, Europska unija pokrenula je inicijative kao što su Akcijski plan za digitalno obrazovanje i Smjernice za medijsku pismenost kako bi unaprijedile digitalne vještine i medijsku pismenost u svojim državama članicama.

Kao što smo opisali u prvom članku iz ove serije, dok okviri EU-a nude korisne smjernice, a napori lokalnih vlasti također napreduju, djelovanje na nacionalnoj razini ostaje karika koja nedostaje za prevođenje ovih inicijativa u povezana, održiva rješenja. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (AVMSD) dodjeljuje državama članicama odgovornost za provedbu ovih ciljeva, zahtijevajući od svake zemlje da razvije vlastitu strategiju medijske pismenosti i podnosi izvješća o napretku svake tri godine. Ovaj decentralizirani pristup rezultirao je značajnim razlikama u tome kako države članice provode inicijative medijskog opismenjavanja. Dvije zemlje EU-a s različitim strategijama i pristupima digitalnoj medijskoj pismenosti u školama – Belgija i Portugal – nude vrijedan uvid u to kako se rješavaju izazovi koji dolaze s umjetnom inteligencijom. Kako bismo proniknule dublje, istražile smo političke dokumente i izvješća, analizirale postojeće inicijative i razgovarale s nastavnicima_ama, studentima_cama i članovima_icama civilnog društva u obje zemlje.

Medijsko praćenje i pismenost u Belgiji

Prema Medijskom informacijskom centru (CIM), Belgijci_ke prate više medijskih sadržaja nego ikad prije, s gotovo devet od deset građana_ki koji_e se svakodnevno spajaju na Internet – što je povećanje od 5,2 % u odnosu na 2022. Studija CIM-a, provedena na uzorku od 6325 osoba između rujna 2022. i ožujka 2023., također pokazuje promjene u navikama medijske potrošnje te sve veći interes za video i audio sadržaje. Štoviše, prvi je put pametni telefon postao najkorišteniji medijski uređaj, pretekavši televiziju – koristi ga 88 posto Belgijanaca, a među onima u dobi od 12 do 34 godine taj se udio penje na 98 posto.

Ovaj porast korištenja digitalnih medija čini mlade ljude posebno izloženima online dezinformacijama. Axel Baeyens, belgijski učitelj koji učenicima_ama u dobi od 10 do 12 godina predaje matematiku, jezik, znanost, umjetnost i religiju, često nailazi na utjecaj internetskih dezinformacija u svojoj učionici: “Gotovo svaki dan moram razotkrivati stvari koje kažu da su vidjeli na Internetu. Mogli bi ponavljati izjave poput ‘Mjesec je napravljen od sira’ jer je to netko rekao na Internetu.”

Sličnu sliku možemo vidjeti i u Portugalu. Mladi u Portugalu, kao i njihovi vršnjaci u Belgiji i diljem Europe, sve se više okreću društvenim mrežama i streaming platformama kao izvoru vijesti, distancirajući se od tradicionalnih medijskih izvora. Prema Reutersovom izvješću o digitalnim vijestima za 2024., 72 % portugalskih građana_ki brine koji se sadržaj na Internetu prikazuje kao stvaran, što je znatno iznad svjetskog prosjeka. U Portugalu je politički sadržaj najčešći predmet dezinformacija. Ova rasprostranjenost dezinformacija utječe na povjerenje mladih u vijesti. Mnogi mladi Portugalci iskazuju niže razine povjerenja od starijih generacija, što može biti posljedica njihovog oslanjanja na digitalne platforme koje se smatraju manje vjerodostojnima od tradicionalnih medija.

Martim Caçador, 17-godišnji srednjoškolac iz portugalskog grada Ponte de Lima, opisao je svoje navike vezane uz informiranje: “Ponekad gledam vijesti na TV-u sa svojom obitelji, ali uglavnom dobivam informacije s društvenih mreža i digitalnih platformi. Ponekad jednostavno odem na Instagram ili druge platforme poput X-a i vidim novosti s profila koje pratim.” Umjetna inteligencija postala je koristan alat za mlade ljude, što je Martim objasnio ovako: “Uvijek bih radije imao algoritamske preporuke jer želim vidjeti samo ono što mi se sviđa na Internetu, i mislim da mi to pomaže. AI chatbotovi i slični alati pomažu mi u školskim obvezama. Ako zapnem oko nečega, a nitko mi nije dostupan za pomoć, mogu ih iskoristiti da pronađem odgovore.”

Martimovo korištenje umjetne inteligencije odražava uobičajeni obrazac među mladima, kao što je istaknuto u različitim istraživanjima o digitalnim navikama: algoritmi za preporuke i alati umjetne inteligencije imaju sve važniju ulogu u njihovim privatnim i akademskim životima. Iako ove tehnologije nude pogodnosti i podršku, one također dolaze s rizicima, poput produbljivanja postojećih predrasuda ili stvaranje pretjeranog oslanjanja na odgovore koje generira umjetna inteligencija bez kritičke procjene. To otvara ključno pitanje: mogu li škole učinkovito odgovoriti na te izazove i opremiti učenike_ce vještinama potrebnim za kritičko i odgovorno korištenje umjetne inteligencije?

Obrazovanje iz medijske pismenosti u Belgiji

Prema Indeksu medijske pismenosti iz 2022., Belgija je svrstana među zemlje s “dobrim učinkom” u medijskoj pismenosti, no pristupi obrazovanju o medijskoj pismenosti znatno se razlikuju među regijama. U nizozemskom govornom području Flandrije medijska je pismenost integrirana u formalno i neformalno obrazovanje. Flamanski centar znanja za digitalnu i medijsku pismenost Mediawijs promiče kritički angažman s digitalnim sadržajem. Programi poput Novosti u učionici pomažu učenicima završnih razreda osnovne škole u razumijevanju aktualnih događaja kroz kritičko i kreativno razmišljanje. Medijska pismenost također je ključna kompetencija u srednjoškolskom obrazovanju, gdje se nastavnike_ce potiče da je integriraju u različite predmete, uključujući povijest, jezike i prirodne znanosti.

U federaciji Valonija-Bruxelles koja pripada francuskom govornom području, Conseil Supérieur de l’Éducation aux Médias (CSEM) vodi inicijative za medijsko obrazovanje, potičući suradnju među edukatorima, medijskim dionicima i donositeljima odluka. U međuvremenu, zajednica njemačkog govornog područja ima svoj medijski centar, Ostbelgien Medienzentrum, koji podržava medijsku pismenost za građane svih generacija. Svaka je zajednica razvila vlastitu strategiju medijske pismenosti na temelju lokalnih potreba, odražavajući belgijsku jezičnu raznolikost.

U Axelovoj školi obrazovanje za medijsku pismenost dijeli se na tri kategorije: medijska prosudba, medijska pismenost i medijske vještine. Medijska prosudba usmjerena je na poticanje etičkog korištenja medija i kritičkog razmišljanja, medijska pismenost na razumijevanje medijskih sadržaja i njihove strukture, a medijske vještine na praktične tehničke vještine, poput rada s digitalnim uređajima. Medijska se pismenost ne predaje kao zaseban predmet, već je integrirana u predmete kao što su jezici, znanost, povijest i zemljopis, pri čemu učenici digitalne uređaje u prosjeku koriste 30 do 60 minuta dnevno. Ovakav je pristup olakšao i integraciju alata umjetne inteligencije poput ChatGPT-a u pojedinim školama, omogućujući učenicima strukturirano upoznavanje s novim tehnologijama.

U školi Sint-Lievenscollege Wereldwijs, dijelu flamanske zajednice, ova integracija AI alata odvija se u učionicama. Axel je objasnio: “Medijska je pismenost dio školskog kurikuluma i propisana od vlade. Škole moraju ispuniti ishode učenja koje postavlja vlada i koji se procjenjuju u različitim fazama obrazovanja. Budući da su učenici već imali iskustva s ChatGPT-om i drugim alatima umjetne inteligencije izvan škole, vidim vrijednost u uključivanju ovih alata u nastavu.” Učitelj je također primijetio da njihova škola ChatGPT prvenstveno koristi za vježbe pisanja, omogućujući učenicima_ama da usporede vlastite tekstove s odgovorima koje je generirala umjetna inteligencija.

Međutim, ova integracija nije ujednačena u svim belgijskim školama. Iako je upotreba umjetne inteligencije široko rasprostranjena među učenicima u Flandriji, škole često ostaju suzdržane prema tim alatima. Lore Sleeckx, predsjednica flamanske Udruge škola (Scholierenkoepel), primijetila je: “U razgovorima s učenicima_ama čuli smo da koriste umjetnu inteligenciju i pametne chatbotove u različite svrhe.” Učenici_e najčešće koriste alate umjetne inteligencije za bolje razumijevanje složenih koncepata, provjeru gramatike, izradu sažetaka i traženje inspiracije za školske zadatke. No, iako su popularni izvan škole, često se ignoriraju ili zabranjuju u učionicama. “Učitelji_ce često nerado koriste AI aplikacije, bojeći se da bi se učenici mogli osloniti na njih u rješavanju zadataka i tako propustiti usvojiti ključne vještine”, dodala je Sleeckx. “Ali većina učenika_ca AI ne vidi kao čarobno rješenje, već kao pomoćni alat.”

Digitalna medijska pismenost u portugalskom obrazovnom sustavu

Portugal je tijekom godina uložio znatne napore u promicanju digitalne pismenosti. Inicijative poput Tehnološkog plana pokrenutog 2007. godine omogućile su studentima_cama pristup prijenosnim računalima i Internetu uz subvencioniranu cijenu, čime je načinjen važan korak prema digitalnoj uključenosti. Nadovezujući se na ove temelje, portugalske su vlasti 11. lipnja 2019. predstavile Nacionalnu strategiju za umjetnu inteligenciju pod nazivom AI Portugal 2030. Ova strategija naglašava važnost uključivanja obrazovanja o umjetnoj inteligenciji u nastavni plan i program kako bi se potaknula digitalna pismenost i pripremile buduće generacije za svijet koji sve više pokreće AI.

Jedna od inicijativa koja predvodi ovu promjenu je Bridge AI, nacionalni projekt koji financira Portugalska znanstvena zaklada u okviru svog programa “znanosti za politike”. Osnovan 2024. pod vodstvom profesorice Helene Moniz, Bridge AI ima za cilj pripremiti Portugal za provedbu Zakona o umjetnoj inteligenciji EU-a razvijanjem praktičnih politika i izradom alata za podršku javnoj upravi. Projekt pristupa temi na sveobuhvatan način integrirajući etiku, pismenost i zakonodavstvo u jedinstveni okvir osmišljen da odgovori na potrebe različitih publika, uključujući javne službenike_ce, profesionalce_ke u industriji i civilno društvo. Bridge AI ima za cilj adresirati nedostatke u obrazovanju i javnoj svijesti kako bi se osiguralo da građani_ke diljem Portugala, bez obzira na mjesto stanovanja, imaju pristup ključnim znanjima o umjetnoj inteligenciji i posljedicama njezine primjene.

Unatoč ovakvim inicijativama, Portugal trenutačno nema službeni nacionalni kurikulum digitalne i medijske pismenosti niti strukturirane smjernice za javne škole. Napori za razvoj medijske pismenosti često ovise o nepovezanim programima i resursima koje su razvile različite organizacije, poput Portugalskog regulatornog tijela za medije (ERC). Iako su ovi projekti usmjereni na podizanje svijesti o važnosti medijske pismenosti, njihov je učinak ograničen zbog izostanka sustavne integracije u školske programe.

Kao što smo saznale iz intervjua koje smo vodile s učiteljima_cama i učenicima_ama, nastavnici_e često potiču odgovorno korištenje digitalnih alata i procjenjuju vještine medijske pismenosti učenika_ca putem neformalnih metoda, poput prezentacija i zadataka. Međutim, ti su pristupi uglavnom nestrukturirani i ovise o pojedinačnim nastavnicima. “Medijsko opismenjavanje trenutno nije izravno uključeno u naš školski kurikulum. Pokušavamo usmjeriti učenike_ce na odgovorno korištenje interneta i dopustiti korištenje digitalnih alata kad je to moguće, ali to često sami usvajaju. Vještine medijske pismenosti procjenjujem tijekom zadataka i prezentacija u kojima koriste digitalne alate, ali nedostaje nam formalno vodstvo. Pokušavamo upozoriti učenike na rizike zlouporabe društvenih mreža i umjetne inteligencije, no u srednjoj školi nemamo poseban predmet koji ih uči snalaženju u digitalnom svijetu”, objasnila je Lurdes Cruz, profesorica portugalskog jezika i književnosti u srednjoj školi u Lisabonu.

Njezino mišljenje potvrđuju i sami učenici. Sedamnaestogodišnji Martim iz Ponte de Lima podijelio je svoje iskustvo: “Nije postojao sustavan pristup učenju medijske pismenosti; jednom je održana prezentacija za cijelu školu, ali nismo čuli ništa osim upozorenja da bi na Internetu mogle biti lažne vijesti. Nisu nas naučili ništa što već nismo znali.” Napomenuo je da su učitelji_ce medijsku pismenost spominjali_e samo neizravno: “Primjerice, kad smo morali predati prezentaciju, a upozorili su nas da ne koristimo ChatGPT jer ćemo inače dobiti lošu ocjenu.” Martim je također priznao da nije bio svjestan ograničenja ChatGPT-a, poput činjenice da je krajnji datum podataka bio 2021. godine. “Sve što sam znao bilo je da mu mogu postavljati pitanja i da bi mi najčešće pomogao.”

Izazovi u implementaciji digitalne medijske pismenosti

Iako se pristupi između Belgije i Portugala razlikuju, obje se zemlje suočavaju sa sličnim izazovima u svojim nastojanjima u obrazovanju za medijsku pismenost. Axel, belgijski učitelj, istaknuo je financijska ograničenja koja utječu na dostupnost resursa i izbor digitalnih platformi. Škole su pod pritiskom da odaberu platforme na temelju cijene, što može ograničiti pristup raznovrsnim obrazovnim materijalima. Neki digitalni alati s vremenom postanu usluge uz nadoplatu, dodatno opterećujući školske proračune. Axel je naglasio važnost informiranja nastavnika_ca o digitalnom svijetu – ne nužno izravnim uključivanjem u aktivnosti na Internetu, već razumijevanjem onoga što se događa u tim prostorima. Ova svijest, objasnio je, pomaže učiteljima_cama u vođenju rasprava i promicanju sigurnog ponašanja na Internetu, posebno s obzirom na količinu vremena koje učenici_e provode u digitalnim okruženjima izvan škole.

Primijetio je i da su neki nastavnici otvoreni za uvođenje digitalne pismenosti, dok drugi oklijevaju. “Neki su učitelji otvoreni za digitalno opismenjavanje, dok ga drugi izbjegavaju jer ne poznaju dovoljno suvremene medije”, istaknuo je.

U Portugalu su izazovi slični. Srednjoškolska profesorica Lurdes Cruz primjećuje: “Sve više osjećam da moram biti u toku jer tehnologija brzo napreduje. Ako ne pratim razvoj događaja, osjećam se u zaostatku, čak i u odnosu na svoje učenike.” Iako učitelji_ce pokušavaju učenike upozoriti na rizike i prednosti društvenih mreža i umjetne inteligencije, minimalna je službena podrška za strukturiranu obuku medijske pismenosti. Lurdes je dodala: “Samouki smo u tom području, što možda nije najučinkovitiji način za poučavanje medijske pismenosti. Mnogi učitelji nisu u potpunosti razvili te vještine.”

Štoviše, resursi su ograničeni, što dodatno otežava ravnopravan pristup digitalnim alatima učenicima i nastavnicima. Ovaj nedostatak resursa onemogućuje školama da razviju sveobuhvatan program medijskog opismenjavanja koji dopire do svih učenika_ca.

Rješenja i budući koraci u razvoju medijske pismenosti

U Belgiji se napredak ogleda u povećanom fokusu na digitalne alate tijekom osposobljavanja nastavnika_ica, pri čemu se edukatore_ice potiče da koriste digitalne metode u svojim učionicama. Međutim, kao što je primijetio Axel, “cjeloživotno učenje je ključno. Imamo prilike učiti o digitalnim alatima, ali to su često jednodnevne sesije kojima nedostaje nastavak. Digitalna pismenost neprestano se razvija, a učiteljima_cama je potrebna stalna obuka.”

U Portugalu se sve više poziva Ministarstvo obrazovanja da uspostavi smjernice i programe obuke za odgovorno korištenje društvenih mreža i umjetne inteligencije te da digitalne alate učini dostupnima i učenicima_ama i nastavnicima_ama. Martim je predložio da škole više podučavaju kritičku analizu internetskog sadržaja: “Važno je da učenici_e mogu vidjeti jesu li informacije vjerodostojne. Na primjer, mogli bismo imati sat na kojem bi nam prikazali primjere lažnih vijesti i objasnili kako ih prepoznati i reagirati na njih.”

U obje zemlje obećavajuće inicijative poput Mediawijsa i Bridge AI-ja pružaju snažnu polaznu točku, ali njihov uspjeh ovisit će o sposobnosti da se učinkovito povežu politika, obrazovanje i praksa.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Umjetna inteligencija (AI) više nije dalek koncept. Iako postoji desetljećima u različitim oblicima – od osnovne automatizacije do naprednog strojnog učenja – njezin je razvoj sada dosegao novu razinu. Posljednjih je godina generativna umjetna inteligencija, vrsta umjetne inteligencije koja može stvoriti originalni sadržaj, značajno napredovala.

Velika prekretnica u ovoj evoluciji dogodila se u studenom 2022. s javnim izdanjem OpenAI-jeva ChatGPT-a. Ovaj chatbot učinio je generativnu umjetnu inteligenciju dostupnom široj javnosti, omogućujući korisnicima_ama interakciju i istraživanje njegovih mogućnosti putem jednostavnog sučelja za razgovor. Do kolovoza 2024. ChatGPT je imao 200 milijuna aktivnih korisnika_ca tjedno – dvostruko više nego u studenom 2022. Od puštanja u javnost ChatGPT-a i mnogih drugih sličnih botova i alata, umjetna inteligencija postala je duboko ugrađena u svakodnevni život, utječući na najrazličitije domene, od zabave preko društvenih mreža do obrazovanja i politike.

Dezinformacije i generativna umjetna inteligencija

Jedno od područja na koja generativna umjetna inteligencija ima posebno snažan utjecaj jest informacijski prostor. Umjetna inteligencija iz temelja je promijenila način na koji se vijesti i sadržaj stvaraju i distribuiraju, uvodeći nove izazove u već aktualno pitanje dezinformacija. Uz besplatno dostupne i uglavnom neregulirane AI-alate, postalo je lakše nego ikad generirati i distribuirati lažne informacije i stvoriti lažni sadržaj koji djeluje uvjerljivo, a koji se može brzo proširiti digitalnim platformama.

Napredne mogućnosti generativne umjetne inteligencije vidljive su u tome koliko uvjerljivo može oponašati ljudsku komunikaciju i ponašanje. Razgovarali smo s Juliane von Reppert-Bismarck, izvršnom direktoricom i osnivačicom Detektora laži (Lie Detectors), europske neprofitne organizacije predvođene novinarima, koja pomaže tinejdžerima_cama i učiteljima_cama da razlikuju činjenice od lažnih vijesti i razumiju etičko novinarstvo.

Navela je upečatljiv primjer: “Dovoljno je da se sjetimo nedavnog slučaja velike inženjerske tvrtke, koja je u svibnju 2024. postala žrtvom goleme prevare. Prebacili su 20 milijuna funti na različite bankovne račune jer je netko bio uvjeren da su tijekom videokonferencijskog poziva razgovarali sa stvarnim ljudima. Ali nisu. Razgovarali su s likovima koje je proizvela umjetna inteligencija, koristeći glasove koji su zvučali poznato, što ih je uvjerilo da izvrše taj transfer.”

Međutim, čak i kada se koriste s dobrim namjerama, AI-sustavi skloni su pogreškama. ChatGPT i slični chatbotovi redovito upozoravaju korisnike_ce da njihovi odgovori mogu sadržavati netočnosti. Štoviše, ti su sustavi pouzdani onoliko koliko su pouzdani podaci iz kojih uče. Ako ti podaci odražavaju društvene predrasude ili nejednakosti, što obično čine, algoritmi umjetne inteligencije mogu ih ponoviti ili čak pojačati.

AI u proizvodnji vijesti

Ovaj problem postaje posebno izražen u medijskom sektoru, gdje se AI ubrzano integrira u različite aspekte proizvodnje vijesti. Sadržaj generiran pomoću umjetne inteligencije sve više dopire do publike, često bez jasnih oznaka ili smjernica koje bi ga razlikovale od materijala koji su stvorili ljudi. Ovaj nedostatak transparentnosti izaziva značajnu zabrinutost zbog potencijalne zlouporabe tehnologije i njezinog utjecaja na povjerenje javnosti u informacije. Jedan od problema koji najviše zabrinjava je fenomen poznat kao “AI halucinacije”, pri kojem tehnologija generira lažne ili pogrešne informacije koje se čine vjerodostojnima. Ove se “halucinacije” mogu dogoditi jer sustavi umjetne inteligencije, iako su sofisticirani, nemaju pravo razumijevanje i mogu stvoriti pogrešne informacije temeljem podataka na kojima su obučeni. Stoga, nepostojanje jasnog označavanja ne samo da dovodi publiku u zabludu, već i narušava povjerenje u legitiman sadržaj, jer publika teško razlikuje istinu od izmišljotine.

Takvi su rizici posebno alarmantni u medijskim, obrazovnim i političkim kontekstima, gdje je točnost važna. Zanimljivo, prema Izvještaju o digitalnim vijestima 2024., čini se da je publika manje zabrinuta u vezi s pričama o sportu i zabavi koje proizvodi umjetna inteligencija, gdje se ulozi smatraju nižima.

Iako medijski nakladnici prepoznaju potencijalne prednosti umjetne inteligencije – osobito za automatizaciju pozadinskih zadataka kao što su prijepis, uređivanje i sustavi preporuka – mnogi još uvijek njezinu uključenost u stvaranje sadržaja vide kao ozbiljnu prijetnju. Zapravo, brinu se da bi uloga umjetne inteligencije u proizvodnji novinskih članaka, naslova ili drugog uredničkog sadržaja mogla dodatno narušiti povjerenje javnosti u novinarstvo.

Uloga medijske pismenosti

Povjerenje javnosti u informacije opada već dugi niz godina, a dodatno je uznapredovalo širenjem lažnih vijesti na društvenim mrežama. Ova erozija povjerenja mogla bi se pogoršati sa sve većom prisutnošću umjetne inteligencije, posebno u svjetlu izbora. Raste zabrinutost oko načina na koji bi ove nove tehnologije mogle biti iskorištene u političkim kampanjama ili čak vanjskih aktera koji nastoje utjecati na rezultate izbora.

Ured za istraživačko novinarstvo otkrio je da su takve taktike korištene za širenje ruskih dezinformacija uoči prošlogodišnjih izbora u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Štoviše, medijski wathcdog NewsGuard primijetio je porast broja web stranica ispunjenih sadržajem generiranim umjetnom inteligencijom, koji je često dizajniran tako da izgleda kao legitimno novinsko izdanje, iako zapravo plasira nekvalitetne ili lažne informacije. Ovaj porast obmanjujućeg sadržaja izazvao je uzbunu među stručnjacima_kinjama koji_e upozoravaju da bi to moglo dodatno narušiti povjerenje u medije.

Štoviše, u Slovačkoj se, primjerice, samo nekoliko dana prije parlamentarnih izbora pojavila lažirana audio snimka kandidata koji navodno raspravlja o tome kako lažirati rezultate izbora, a factcheckeri su se borili s načinom kako da se učinkovito suprotstave dezinformacijama. Slično tome, i britanska politika je doživjela prvi veliki deepfake incident u listopadu 2024. kada je audio isječak oporbenog čelnika Keira Starmera, koji očito psuje osoblje, postao viralan na X-u (bivši Twitter). Snimka je dobila milijune pregleda, čak i nakon što je razotkrivena kao lažna.

Povjerenje u medije vjerojatno će još više opadati kako se umjetna inteligencija bude sve više integrirala u digitalne platforme. Istraživanja pokazuju da se ljudi često oslanjaju na slike i videozapise kao na “mentalne prečace” kada odlučuju čemu vjerovati na Internetu, držeći se ideje da “vidjeti znači vjerovati”. S porastom sintetičkih slika i sadržaja manipuliranog umjetnom inteligencijom, pouzdanost vizualnih dokaza – koji su dugo smatrani temeljem povjerenja – sve se više potkopava, što dovodi do veće nelagode i nesigurnosti u javnosti. Ovi slučajevi pokazuju kako se sadržaj generiran umjetnom inteligencijom može iskoristiti za širenje zbunjenosti i nepovjerenja u ključnim trenucima.

No, najveća opasnost možda nije u tome da ljudi povjeruju lažnim informacijama, nego u tome da prestanu vjerovati bilo čemu. Kako je upozorila politička filozofkinja Hannah Arendt, u vremenima preokreta najveća prijetnja je kada “nitko više ni u što ne vjeruje”. Stoga ovaj rastući skepticizam prijeti nagrizanjem temelja demokracije. Posljedice pada povjerenja su duboke. Kako objašnjava Juliane iz Detektora laži, “demokracija se temelji na pretpostavci da smo sposobni donositi informirane odluke. Dakle, medijska pismenost i jamstva koja ona pruža u donošenju informirane, a ne dezinformirane odluke, apsolutno su srž demokratskog procesa i našeg demokratskog društva.”

Rastući izazov za mlade

Ovo je pitanje posebno ključno za mlade, koji su najizloženiji digitalnoj sferi i društvenim mrežama gdje AI sve više prevladava. Mladi ljudi, koji se često smatraju “digitalnim urođenicima_ama”, više od bilo koje druge skupine komuniciraju s internetskim svijetom.

Prema izvješću Instituta Reuters za 2024., mlađe generacije pokazuju slabiju povezanost s tradicionalnim medijima nego generacije u prošlosti, što ih čini još osjetljivijima na dezinformacije. Uz dobnu granicu za glasanje spuštenu na ispod 18 godina u zemljama poput Belgije, a s obzirom na to da će ovi mladi ljudi oblikovati značajne političke odluke i preuzeti utjecajne uloge u društvu u nadolazećim desetljećima, od ključne je važnosti da mladi razumiju kako se snalaziti u informacijskom krajoliku koji se brzo razvija.

Dok medijske organizacije ulažu napore za zaštitu integriteta informacija usvajanjem smjernica za korištenje umjetne inteligencije, a društvene mreže poput X-a i TikTok-a uvode mjere kao što su “napomene zajednice” i označavanje sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom, ostaje ključno pitanje: Je li to dovoljno?

“Lijek” koji se često navodi za ovu rastuću zabrinutost je digitalna medijska pismenost, koja se odnosi na sposobnost kritičke procjene i interakcije s digitalnim sadržajem, te obuhvaća širok skup vještina, u rasponu od identificiranja vjerodostojnih izvora informacija do razumijevanja načina na koji algoritmi i umjetna inteligencija oblikuju sadržaj koji konzumiramo. To ne uključuje samo tehničko znanje, već i sposobnost razlikovanja točnih informacija od dezinformacija te sposobnost odgovornog uključivanja u internetsko okruženje.

No jesu li mladi zapravo digitalno medijski pismeni? Izvješće Ofcoma iz 2024. Djeca i roditelji: korištenje i stavovi prema medijima, daje određeni uvid u to što mladi misle o vlastitim vještinama digitalne medijske pismenosti: 69 % djece u dobi od 12 do 17 godina izjavilo je da je uvjereno u svoju sposobnost prosuđivanja autentičnosti online sadržaja. Međutim, to je samopouzdanje bilo veće među dječacima i starijim tinejdžerima_cama. Naime, samopouzdanje među 16-17-godišnjacima_kinjama palo je s 82 % u 2022. na 75 % u 2024.

Međutim, kao što ističe Juliane von Reppert-Bismarck iz Detektora laži, “pitanje mladih misle li da su medijski pismeni nije učinkovit način za mjerenje njihovih stvarnih vještina medijske pismenosti”. Doista, izvješće Ofcoma za 2024. pokazuje da samopouzdanje nije uvijek u korelaciji sa stvarnim vještinama medijske pismenosti. U njemu se navodi: “Povjerenje ne proizlazi samo iz dobrih vještina medijske pismenosti, već se s njima isprepliće na načine koji mogu ojačati ili potkopati kritičko razumijevanje. Netko čije samopouzdanje premašuje njihove sposobnosti vjerojatnije će pogriješiti, što će dovesti do potencijalne štete. Suprotno tome, netko s dobrim kritičkim razumijevanjem, ali bez samopouzdanja, možda neće vjerovati vlastitoj prosudbi, zbog čega bi se mogao osjećati zbunjeno ili nesigurno na internetu.”

Unatoč tome što ih se naziva “digitalnim urođenicima_ama”, poznavanje tehnologije mladih ljudi ne znači automatski da imaju razvijene vještine digitalne medijske pismenosti. Safa Ghnaim, pomoćna direktorica programa u Tactical Techu, međunarodnoj neprofitnoj organizaciji usmjerenoj na pomaganje pojedincima_kama i zajednicama da se nose s društvenim utjecajima digitalne tehnologije, upozorava na ovu zabludu: “Čula sam za izraze poput ‘digitalni urođenik_ca’, što implicira da mladi ljudi dobro vladaju tehnologijom jer su s njom odrasli, ali mislim da ljudi ponekad prebrzo zaključe da su također dobri i u razaznavanju dezinformacija ili uočavanju prijevara. To nije nužno slučaj. Ove vještine još uvijek treba učiti. Proveli smo istraživanje s tinejdžerima_cama o njihovim nadama i strahovima u vezi s tehnologijom, a rezultati su bili razotkrivajući. Neki su izrazili zabrinutost zbog erozije međuljudskih odnosa, što pokazuje dubinu njihove tjeskobe.”

Helderyse Rendall iz Tactical Techa, viša projektna koordinatorica projekta usmjerenog na mlade Što budućnost želi, slaže se s njezinim zaključkom: “Sposobnost mladih ljudi da koriste tehnologiju često se pogrešno tumači kao dublje razumijevanje načina na koji se tehnologija isprepliće s njihovim odnosima, zajednicama i društvom u cjelini. To su stvari koje trebaju istražiti i raspraviti u okruženjima u kojima mogu razmišljati o njihovim interakcijama i učincima.”

Podaci podupiru ovu zabrinutost. Prema istraživanju EU-a iz 2022., jednom_j od tri 13-godišnja učenika_ce u Europi nedostaju osnovne digitalne vještine kada ih se izravno testira. Štoviše, OECD izvještava da tek nešto više od polovice 15-godišnjaka_inja u EU-u prolazi edukaciju koja im pomaže otkriti jesu li informacije subjektivne ili pristrane.

Inicijative EU-a o digitalnoj medijskoj pismenosti

Prepoznajući ovu rastuću potrebu, Europska unija pokrenula je nekoliko inicijativa usmjerenih na promicanje digitalne medijske pismenosti. Početkom srpnja 2020. objavljena je Europska agenda vještina koja promiče digitalne vještine za sve i podupire ciljeve Akcijskog plana za digitalno obrazovanje. Ovaj plan ima za cilj poboljšati digitalne vještine i kompetencije za digitalnu transformaciju i promicati razvoj digitalnog obrazovnog sustava visokih performansi. Osim toga, Digitalni kompas i Akcijski plan Europskog stupa socijalnih prava postavljaju ambiciozne ciljeve za EU: osigurati da najmanje 80 % stanovništva ima osnovne digitalne vještine i imati 20 milijuna ICT stručnjaka do 2030.

U listopadu 2022. Europska komisija je objavila svoje smjernice za nastavnike_ice o promicanju digitalnih vještina i borbi protiv dezinformacija u osnovnim i srednjim školama. Ovaj komplet alata pokriva tri glavne teme: izgradnju digitalne pismenosti, borbu protiv dezinformacija te procjenu i evaluaciju digitalne pismenosti. Potom je Komisija u veljači 2023. objavila Smjernice za medijsku pismenost, koje državama članicama pružaju okvir za razmjenu najboljih praksi i izvješćivanje o svojim naporima u području medijske pismenosti.

Stanje medijske pismenosti u Europi

Međutim, usprkos ovim smjernicama na razini EU-a, na kraju je na pojedinačnim državama članicama i njihovim nacionalnim obrazovnim sustavima da ih provedu, budući da Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama (AVMSD) zahtijeva od država članica promicanje medijske pismenosti i izvješćivanje o svom napretku svake tri godine. Kao što Helderyse Rendall objašnjava: “Dobro je dokumentirano kako UNESCO ili Europska unija ocjenjuju te kompetencije, ali je kompliciranije kako se to prevodi u različite kontekste. Istraživanje koje smo objavili prošle godine pokazalo je da je, bez obzira na implementirani okvir, digitalna medijska pismenost vrlo kontekstualna. Mlada osoba u Njemačkoj nije isto što i mlada osoba u Portugalu.”

Unatoč tim izazovima, postoji napredak – barem na međunarodnoj i lokalnoj razini. Prema Juliane iz Detektora laži, “puno je aktivnosti na razini EU-a, UNESCO-a i OECD-a”. Slično tome, ističu se lokalne inicijative, sa sve većim brojem gradonačelnika_ica koji_e aktivno surađuju kroz udruživanje i pokretanje inicijativa poput Tjedna digitalnih kompetencija, koje su se pokazali vrlo popularnima. Međutim, Juliane je naglasila potrebu za djelovanjem na nacionalnoj razini: “Ono što nedostaje je srednji put – potrebno je djelovanje nacionalnih i regionalnih vlada. Tu će doći prava rješenja. Uz to, postoje značajne iznimke. Skandinavija, posebice Finska, često se smatraju predvodnicima u medijskom opismenjavanju, dok je Austrija također napravila napredak s uvođenjem poučavanja osnovnih digitalnih kompetencija kroz zaseban predmet u školama.

Uz formalno obrazovanje, postoji sve veća potreba za inicijativama za neformalno obrazovanje koje bi pomogle u uklanjanju jaza. Kako ističe Helderyse iz Tactical Techa, mnoge organizacije rade na stvaranju okvira koji podržavaju obrazovne sustave u podučavanju digitalne medijske pismenosti.

Safa iz Tactical Techa dodaje: “Postoji stvarna potreba za neformalnim, kreativnim i ko-kreativnim intervencijama poput naše, koje su usredotočene na kritičko razmišljanje i međusobno primjenjive vještine. To su vještine koje mladima pomažu razumjeti kako algoritmi funkcioniraju, kako funkcionira prikupljanje podataka i kako AI radi. Dok se trenutni obrazovni sustavi uglavnom fokusiraju na praktične primjene tehnologije, poput kodiranja ili robotike, važno ih je poučavati uz vještine kritičkog razmišljanja.”

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

“Pridružite nam se na radionici koja istražuje moć generativne umjetne inteligencije u umjetnosti. Uključit ćemo se u spekulativni dizajn i stvaranje svijeta, koristeći mogućnosti umjetne inteligencije. Cilj radionica je naučiti koristiti generativne AI tehnologije za umjetničko stvaranje i sintetičke medije. Pokrit ćemo niz alata umjetne inteligencije, a vi ćete steći praktično iskustvo u stvaranju medija putem pretvorbi teksta u sliku, sinteze videozapisa, dizajna zvuka i više”, poručiju iz Radione.

Sve informacije možete pronaći ovdje. Prijave su otvorene do 3. listopada točno u podne putem obrasca.

WGA je jedan od rijetkih američkih sindikata čije akcije čak i u neoliberalnom 21. stoljeću prati publika diljem svijeta. Unatoč dramatičnom padu članstva u sindikatima od pedesetih godina kad je gotovo trećina američkih radnika bila sindikalno organizirana, filmska i TV industrija su u Americi i dalje snažni bastioni radničkog organiziranja. Sindikalno su organizirani snimatelji, scenaristi, glumci, tonci, vozači, jako puno sindikata okuplja radnike iz drugih izvedbenih umjetnosti, a zbog javne prirode svog posla, njihovi članovi imaju velike mogućnosti da javno pokažu međusobnu solidarnost.

Kad je 2. svibnja 2023. krenuo dugo najavljivani novi štrajk WGA, gotovo nitko tko prati odnose u američkoj filmskoj i TV produkciji nije bio iznenađen. Štrajk je prvenstveno uzrokovan istekom tekućeg kolektivnog ugovora, tzv. Minimum Basic Agreementa (MBA) koji je WGA sklopio sa Savezom filmskih i televizijskih producenata (Alliance of Motion Picture and Television Producers, AMPTP), grupom najvećih TV i filmskih studija u Hollywoodu. Prethodni MBA, sklopljen u jeku pandemije 2020., nije pokrivao scenariste koji pišu za streaming televizije koji su morali individualno pregovarati sa svojim poslodavcima. WGA je prije isteka ugovora pregovarao oko poboljšanja uvjeta rada u doba streaminga, a lista zahtjeva na prvi pogled podsjeća na probleme koje su imali još 2007. – tada su se borili za postotak prodaje DVD-a (residuals), a danas pokušavaju dobiti komadić kolača od milijardi dolara vrijedne streaming industrije. 

TV i filmska industrija su se u zadnjih 15 godina gotovo potpuno izmijenile. Unatoč renesansi televizije, odnosno renesansi serijskog formata kao narativne forme, pozicija radnika u entertainment industriji je puno prekarnija nego sredinom dvijetisućitih. Filmskom i TV industrijom danas dominiraju studiji podružnice velikih tech kompanija – Amazon Studios, Apple Studios, Netflix. Hollywood je od početka bio antagonistički nastrojen prema radničkom organiziranju, ali Silicijska dolina je donijela svoj posebni pristup prema neposlušnim zaposlenicima – ako se ne slažu s politikom industrije, industrija će ih automatizirati. Tako je štrajk 2023. pokrenut upravo u trenutku kad se tech industrija, trenutno u ozbiljnoj krizi legitimnosti nakon niza političkih i ekonomskih skandala (američki izbori 2016., crypto prevare…), pokušava ponovno preporoditi kroz agresivno propagiranje umjetne inteligencije (AI) kao nove industrijske revolucije koja će u potpunosti promijeniti svijet. 

Tako se listi zahtjeva WGA, koji uključuju tradicionalne klauzule o minimalnom broju zaposlenih i trajanju ugovora, te mirovinskom i zdravstvenom osiguranju, pridružila i sekcija o umjetnoj inteligenciji – WGA zahtjeva da se korištenje alata poput Chat GPT-a u TV i filmskim produkcijama regulira i da se eksplicitno zabrani korištenje AI alata za pisanje scenarija. Nadalje, WGA zahtjeva da se zabrani treniranje AI alata na materijalima koji su pokriveni MBA ugovorom. Ovo posljednje je iznimno bitno, i upućuje na jedno od ključnih pitanja oko trenutnih AI alata za koje zapravo ne znamo na kojim su materijalima trenirani. Korporacije kao što je OpenAI, kompanija koja stoji iza Chat GPT-a, kriju gotovo sve ključne informacije o svojim alatima i materijalu na kojem se temelje. To uključuje i sam programski kod, ali i sadržaje poput filmova, glazbe, slika, knjiga i svega drugoga što tim alatima omogućuje da generiraju odgovore i sadržaje koji na ljude ostavljaju dojam inteligencije i kreativnosti. WGA u svom zahtjevu precizno upućuje na problem s nereguliranom komercijalnom tehnologijom koja svoj proizvod temelji na njihovom radu – osim pitanja etičnosti, pošteno bi bilo postaviti i pitanje nadoknade – ako se scenaristi bore za to da dobiju neke isplate temeljene na streamingu, kako bi se tek trebalo vrednovati njihove doprinose scenariju koji Chat GPT “napiše” na temelju nečega što su oni zapravo napisali?

Scenaristi su se tako našli usred jedne od ključnih političkih i ekonomskih bitki današnjice, između milijardera i korporacija koje preko tehnoloških obećanja pokušavaju izgurati zadnje djeliće državne regulacije, socijalnih i radničkih prava, te radničkog pokreta koji se čak i u Americi počinje buditi nakon desetljeća stagnacije. Jer prije nego li su studiji priprijetili scenaristima da će ih zamijeniti Chat GPT-om, mi već godinama gledamo kako tech industrija bez kompromisa “optimizira” poslove, uz obećanje da će deregulacijom i kršenjem radničkih prava zapravo dovesti do ekonomskog blagostanja. Taksiji su zamijenjeni Uberom tako da vozač radi za manje novca, bez socijalnih i drugih beneficija, uz obećanje da je samo pitanje vremena kad će taksiji zaista postati samovozeći. Iako se to nije dogodilo, a stručnjaci iz tog polja sada tvrde da pravu samovozeću tehnologiju nećemo dočekati za naših života, to je obećanje u nizu gradova uzrokovalo rezove javnog prijevoza. Priča se ponavlja u sektoru stanovanja, s čitavim gradovima čiji je stambene fondove preuzeo Airbnb, do Amazona koji je u Americi uništio čitave industrije trgovine. Iako tech kompanije prodaju priču o visokoj tehnologiji, najčešće se radi o najobičnijoj deregulaciji – Amazon dominira trgovinom zato što zapošljava stotine tisuća slabo plaćenih radnika koji rade satima bez prava da odu na zahod.

Ali ti radnici se konačno bude – u ožujku 2020., kad je COVID ubijao stotine Njujorčana svaki dan, Chris Smalls je organizirao prekid rada u JFK8, Amazonovom ogromnom skladištu na Staten Islandu u New Yorku. Chris i drugi radnici odlučili su se na iznenadni štrajk radi Amazonovog neodgovornog ponašanja u jeku pandemije – unatoč proklamiranoj odluci menadžmenta da će pratiti odredbe o izolaciji i držanju distance, Chris je saznao da je danima radio kraj ljudi koji su bili pozitivni na COVID, a šefovi su to znali. Chris je ubrzo nakon toga dobio otkaz, ali je zato pokrenuo Amazon Labor Union (ALU), prvi sindikat Amazonovih radnika. Godinu dana nakon što su radnici prvi puta prekinuli rad u JFK8, to je skladište postalo prvo u čitavoj kompaniji koje predstavlja sindikat. 

COVID je bio ključan i za situaciju u kojoj se nalazi WGA i trenutni štrajk scenarista. Početkom pandemije, streaming servisi su obarali rekorde zato što su milijuni privilegiranih ljudi, koji nisu morali raditi u skladištima riskirajući život, sjedili kod kuće i gledali filmove i serije. Financijska tržišta upumpavala su milijarde u tech kompanije, obarajući rekorde. Istovremeno, WGA je pregovarala za ugovor, koji je donesen 2020. uz mnoge kompromise, uključujući i nepravedne odredbe za scenariste koji pišu za streaming servise. Radnici u TV, filmskoj i ostatku entertainment industrije su se među prvima “vratili na posao”. Zahvaljujući sindikatima, izborili su se za prava poput obaveznog nošenja maski i testiranja koje su produkcije morale platiti. No kao ni drugim radnicima, kompanije im nisu vratile taj dug – čim se direktna pandemijska opasnost ublažila, a prihodi se smanjili, šefovi su beskompromisno uzvratili.

Štrajk scenarista traje već dva mjeseca – podrška štrajku je visoka među članstvom, a snažno ga podržavaju i drugi sindikati u entertainment industriji. Često u medijima i na društvenim mrežama možemo vidjeti poznate glumce kako posjećuju scenariste na picket lineu. Iako se na prvi pogled možda čini čudno da zvijezde za koje znamo da zarađuju milijune pokazuju solidarnost s radnicima u štrajku, bitno je sjetiti se da gotovo svi holivudski glumci i sami pripadaju sindikatu: Screen Actors Guild (SAG). Štoviše, u trenutku pisanja ovog teksta i SAG pregovara o pokretanju štrajka. Njihov ugovor je istekao 30. lipnja i samo je pitanje vremena hoće li se aktivno pridružiti svojim kolegama scenaristima. Zadnji put su WGA i SAG zajedno bili u štrajku 1960., tako da nema niti jednog šefa u entertainment industriji koji ima iskustva s ovakvom vrstom zajedničke sindikalne akcije. WGA štrajk 2007. je trajao četiri mjeseca, tako da je pitanje koliko će se ovaj odužiti i kakvi će sve biti njegovi efekti. Iako još ne znamo kako će se reflektirati na filmove i serije čije su produkcije trenutno pauzirane i hoće li spasiti život nekog novog Hanka Schradera, gotovo je sigurno da će utjecaj ovog štrajka na šire sindikalno djelovanje biti značajno veći nego prije 15 godina.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.